“Navik on živi ki zgine pošteno”. Stihovi su to Frana Krste Frankopana koje smo toliko puta čuli. Stihovi su to puni istine. Jučer smo se spomenuli dvanaest hrvatskih redarstvenika. Dvanaest mučenika našeg naroda među mnogim mučenicima koji su umrli za Domovinu.
I tisak i mediji su bili puni vijesti iz Borova sela, ali o grupi ljudi koji su neprimjerenim ponašanjem i pjesmom naškodili najprije sebi, a onda i našem narodu. Vjerujemo nesvjesno su to učinili. Možda uznemireni prizorima viđenim u tom mjestu. Spomenicima podignutim ubojicama tih policajaca. Neljudima koji su taj zločin počinili, a još se šeću slobodni po zemlji Hrvata i rade u institucijama države koju su rušili. Mjestu čiji načelnik izjavljuje da je mural ispisan u čast poginulih provokacija mještanima Borova sela. I krivo govore oni koji prenose vijesti iz ” srpskog” sela Borova. Hrvatsko je to selo čiji mještani žive u državi za koju su pali i oni koje su oni usmrtili. Koja ironija!? Ubojice uživaju u slobodi i blagodati koje su im svojom žrtvom omogućili oni koje su pogubili.
Zašto ovakav osvrt na jednoj župnoj stranici? Pa izgleda da se vraćaju vremena kada će opet samo Crkva štititi Hrvate. Samo će se Crkva ili pojedinci iz te Crkve usuditi govoriti istinu koja je strašna. A istina jest da naš narod postaje taoc pojedinaca kojima je narodnost postala zanimanje. Dok Hrvati odgovaraju za prekršaje vezano za omalovažavanje drugih i drugačijih, za govor mržnje, što je u redu i što bi mi vjernici trebali osuditi, dotle je nekima dopušteno izrugivanje sa svetinjama Hrvata. I kada neki pokušaju dignuti svoj glas, bivaju utišani radi ” višeg” interesa. Politika na žalost ponovno postaje mjerilo istine. A žrtva je naš narod koji trpi poniženje. Dokle više Gospodine, pitaju se mnogi! Zar nismo dosta propatili i krvi prolili za slobodu jedine nam domovine Hrvatske? Mi druge nemamo. I zato je trebamo braniti. I riječima i djelima, a krv se za nju već prolila. “Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo” Ovo su riječi iz pisma Petra Zrinskog koji napisa svojoj ženi večer prije pogubljenja. I kada budete gledali dio ovih slika koje prikazuju nekažnjeno veličanje masovnog ubojice i diktatora iz Kumrovca, koje prikazuju naslovnice novina koje izlaze u Hrvatskoj( ima ih još strašnijih da nisu za ovu stranicu), sjetite se Petrovog pisma i zamolite Boga za našu Domovinu, da je očuva od svakoga zla i napasti, da podigne iz našeg naroda ljude časne, vjerne Bogu koji će vratiti Hrvate i njihovu domovinu tamo gdje joj je mjesto. I dragi prijatelji, ljubite svakoga, poštujte druge jer samo tako ćete steći poštovanje i sami. Ali ne dajte na sebe, budite svoji, čvrsto branite svoj dom i svoju vjeru. Jer rekli smo, druge nemate. Mir vam i dobro!
