Priče iz života BOG JE IMAO SMILOVANJE ZA MENE!

SJEĆANJE AMLETA BERTOLE IZ RIMA NA JEDAN DOGAĐAJ KOJI JE DOŽIVIO  NA RUSKOM BOJIŠTU ZA VRIJEME 2. SVJETSKOG RATA

 

Piše: P. Božidar Nagy, SJ

 

Dok sam radio na Radio Vatikanu u Rimu (1982. – 1988.) povremeno sam išao malo za odmor na izlet u Apeninske planine s rimskim planinarima. Za vrijeme jednog takvog planinarenja upoznao sam g. Amleta Bertolu, Rimljanina  koji mi je tijekom našega izleta ispričao jedan svoj nevjerojatan događaj koji je doživio za vrijeme 2. svjetskog rata. To njegovo iskustvo toliko me se dojmilo i svidjelo da sam ga narednih dana pozvao na Radio Vatikana te je taj svoj doživljaj g. Amleto ispripovjedio za slušatelje Hrvatskog programa Radio Vatikana. Bilo je to negdje 1985. g. Evo što su naši hrvatski slušatelji tom prigodom čuli:

„Zovem se Amleto Bertola i živim u Rimu. Kada se zbio ovaj događaj bio sam poručnik 79. pješadijske regimente talijanskih odreda koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili poslani na ruski front. Međutim 19. prosinca 1942. započelo je povlačenje naših postrojbi ispred nadiranja ruske vojske. Bili su to dani neprestanog marša u nastojanju da se izbjegne rusko opkoljavanje. Odredi su se potpuno izmiješali. Umor, glad, iscrpljenost činili su da su se postrojbe vojnika veoma prorjeđivali jer su mnogi putem umirali. Nastala je opća konfuzija zbog povlačenja i raspada vojnih jedinica.

U mojoj jedinici, kojoj sam bio nadređen kao poručnik, bio je jedan vojnik imenom Marastica i bili smo mnogo mjeseci zajedno za vrijeme boravka na ruskom bojištu. Sada u povlačenju došao je do kraja svojih snaga. Posrtao je i samo što nije pao; a to bi značilo smrt u snijegu jer je bilo dovoljno samo nekoliko minuta sna i smrt bi nastupila zbog smrzavanja. Najprije lijepim riječima, a kada to nije bilo dovoljno, nastupio sam energičnije i prisilio sam ga da nastavi hodati. Nakon nekoliko dana za vrijeme napada ruskih tenkova izgubio sam ga iz vida.

U međuvremenu zajedno s ostalim našim brojnim vojnicima bio sam zarobljen i sljedećih dvanaest dana nisam ga više vidio. A nisam ga našao ni kad su nas ukrcali u teretne vlakove i prevozili do logora. Bilo je to strašno putovanje; u tim teretnim vagonima deseci zarobljenih vojnika su umirali. Dovezli su nas u blizinu grada Tambofa. Slijedilo je opet hodanje i to prema logoru broj 188. Sada sam ja došao do kraja svojih snaga od iscrpljenosti;  i dvjesta metara pred ulazom u logor srušio sam se na zemlju u nemogućnosti da idem dalje. Toga časa vidio sam jasno ruskog vojnika kako mi pištoljem prijeti i viče na mene da nastavim hodati; možda je bio iznenađen što sam to odbio. Zaželio sam da što prije zapuca i tako mi skrati agoniju.

U tom trenutku u dugoj koloni zarobljenih vojnika koja je prolazila kraj mene, pojavljuje se moj vojnik – kao da je izronio iz ništavila, (come sorto dal nulla), – a kojemu sam ono prije bio spasio život od smrti u snijegu. Čim me je  spazio brzo mi je prišao te me je uz pomoć još jednoga kolege vukao doslovce po tlu sve do ulaza u logor i tako mi spasio život.

Da se baš on od tolikih tisuća vojnika našao u mojoj blizini toga trenutka kad sam pao, to je nešto što mi je dalo ozbiljno misliti. Bio sam do tada još agnostik. Da sam umro u onom času kakvu bih mogućnost imao za svoje spasenje? Bog je imao smilovanje za mene!

Na taj ruski front bilo nas je poslano iz Italije 83.000 vojnika; natrag u Italiju vratilo se samo 12.000 živih. Među njima smo bili i nas dvojica sretnika.“

IZVOR: https://miportal.hr/

KUĆA GORI, A …! – „POZITIVNA DISKRIMINACIJA“ OBITELJI

Hrvatska sada mora učiniti sve da preživi. A može preživjeti samo ako sačuva obitelj, kao temeljnu životnu i društvenu stanicu. Stoga ključne „izvanredne mjere“ moraju zaštititi obitelj. Kako? 

+++++++

Ako smo doista u nacionalnom i državnom „izvanrednom stanju“, a jesmo, volju da se uvedu „izvanredne mjere“ nismo ni jučer vidjeli. A one su nužne želimo li preživjeti! Kada naime neku zemlju napadne unutarnji i vanjski neprijatelj, a unutarnji i vanjski neprijatelj su u ovome slučaju nihilizam i materijalizam, prividno europejstvo i hinjeno demokršćanstvo (treba čitati „Oca Europe“ Roberta Schumana, pa vidjeti koliko je ovo europejstvo prividno, a demokršćanstvo hinjeno), onda odgovorna vlast uvede „izvanredne mjere“.

Hrvatska sada mora učiniti sve da preživi. A može preživjeti samo ako sačuva obitelj, kao temeljnu životnu i društvenu stanicu. Stoga ključne „izvanredne mjere“ moraju zaštititi obitelj. Kako? Tako što će prije svega zajamčiti sigurnost zaposlenja odnosno nemogućnost davanja otkaza svakoj zaposlenoj trudnici te majci i ocu malodobne djece (što bi potaknulo mlade da stupaju u brak i što prije se zaposle), tako što će uvesti institut „majke odgojiteljice“ za one obitelji s troje i više djece koje to žele, uz prosječnu neto plaću u Hrvatskoj, tako što će zajamčiti  stambeno zbrinjavanje te posebne porezne pogodnosti i poseban državni dodatak na plaću zaposlenicima na područjima posebne države skrbi itd., itd. To dakako stoji, ali mnogo će više stajati ono što dolazi ako se to ne provede! Za to bi se vrijedilo i zadužiti, sve ostalo je bacanje novca niz vjetar…

Neki će to nazvati diskriminacijom neudanih, neoženjenih, parova bez djece, ljudi „free-style“… Pa što? Možda će i oni nakon ovakvih činjenica pojačano razmišljati o općem dobru, a to je ponajprije – život? Treba napokon dati onima koji imaju. „Doista, onome tko ima dat će se, a onome koji nema oduzet će se i ono što ima” (Mt 4, 25). Sapienti sat! ®

https://miportal.hr/

PROSLAVA PETE OBLJETNICE HKZ-A MI U TROGIRU

U nedjelju, 14. lipnja 2020. u katedralnoj župi sv. Lovre u Trogiru svečano je proslavljena peta obljetnica podružnice Hrvatskog katoličkog zbora MI koja okuplja preko 40 mladih. Svečano misno slavlje predvodio je dr. don Mihael Mišo Prović, predstojnik Ureda za mlade SMN, a u koncelebraciji su sudjelovali don Vinko Sanader, župnik i duhovnik miovaca te o. Petar Galić, dominikanac iz Trogira.

U svojoj propovijedi don Mihael je potaknuo sve nazočne a posebno članove zajednice mladih „MI“ da se odvaže odgovoriti Božjem pozivu na svetost vlastitoga života.

Bog nas poziva prihvatiti sebe onakvima kakve nas je stvorio, te od nas želi napraviti najizvrsnije osobe tj. najsvetije osobe. Otkriti „vlastitu melodiju“ i staviti je u kontekst vlastitog „smisla života“ je naporan put na koji Bog poziva sve ljude kako bi svatko na svoj način prema svojim sposobnostima kreirao najljepšu životnu melodiju – „vlastitu svetost“ koja je ukorijenjena u žrtvi Kristove svetosti, rekao je don Mihael.

Čestitajući miovcima petu godišnjicu djelovanja u Trogiru, don Mihael je zaželio svima da u zajednici mladih dožive iskustvo vjere slijedeći primjer Isusa Krista koji je svoj život bezuvjetno darovao/žrtvovao pomažući najpotrebnije i spašavajući svakog čovjeka.

Na svetoj misi su uz, domaće župljane i miovce, sudjelovali i uzvanici:zamjenik predsjednika središnjice HKZ-a MI iz Zagreba Mate Krajina, potpredsjednik Hrvatskog sabora Ante Sanader, župan Splitsko-dalmatinske županije Blaženko Boban, zamjenik gradonačelnika Solina Ivica Rakušić, zapovjednik PP u Trogiru Marko Doljanin, miovci iz Solina i Komina.                                                                Poslije svete mise održana je godišnja skupština na kojoj je predsjednik Dominik Petar Čavka predstavio godišnji rad, te između ostaloga rekao: Mi u predsjedništvu smo ponosni što je većina miovaca aktivna i što dio svog slobodnog vremena provodi u radu naše zajednice vođeni ljubavlju prema Bogu i čovjeku.  Zadaća nam je preuzeti veću odgovornost u crkvenom i društvenom životu.  Neka naš rad bude na slavu Bogu i na dobrobit grada Trogira i Lijepe naše. Pokažimo i drugim mladima našega grada koliko smo sretni  i  privucimo ih Kristu koji je pravi Put, Istina i Život.

Svoju čestitku uputili su trogirskim miovcima dr. don Mihael Prović, Ante Sanader, Blaženko Boban, Ivica Rakušić, Jurica Ćopo, predsjednik MI-a iz Komina i Ante Stipčić, član Župnog pastoralnog vijeća. Mate Krajina je prenio pozdrave predsjednika HKZ „MI“ prof. dr. Bože Skoke, duhovnika vlč. Joze Marija Tolja, glavnog tajnika Denisa Bajsa i ostalih članova Predsjedništva. U prigodnoj riječi je istaknuo: „Ova miovska proslava događa se baš u predizbornoj kampanji, pa sam potaknut u tom stilu i nešto reći, ali o onoj vječitoj kampanji koja počinje od Edena i zove se: Kako spasiti dušu? U tom tisućljetnom kontinuitetu svoju ljekovitu kap, daje i zajednica MI – Trogir. Stoga, budite ponosni! Ljubite i dalje istom snagom Boga, Crkvu i Domovinu! Budite ustrajni u dobru, časni i vjerni, po potrebi vitezovi sve do križa. Čuvajte hijerarhijski ustroj Crkve i slobodu Domovine. Danas, 14. lipnja 2020. u Trogiru želim vam: Mir i radost, Nadu i ljubav, Pobjedu u borbi za vlastitu dušu, Vjernost Crkvi i vlastitoj obitelji. Nazočnim svećenicima zahvalnost što nam s ljubavlju i ustrajnošću posreduju svete tajne.  Dragi mladi prijatelji! Vi ste proljeće Crkve. Uđite ozbiljno u ljeto života, a potom u jesen života donesite obilan rod. Sretna vam peta obljetnica!“

Župnik i duhovnik miovaca don Vinko je na kraju zahvalio svima, a miovcima čestitao i poručio: Dragi mladi, svjedoci smo da u svijetu vlada opasna pandemija, puno opasnija od koronavirusa, a to je pandemija moralnih stranputica – od kojih već dugo šmrca i kašlje cijeli svijet a koju sije i širi zloduh sotona. Ne dopustite širenje te pandemije, zaustavite krizu morala i zarazu nemorala. Budućnost je u vašim rukama i u vašoj vjeri oslonjenoj na Boga.                                                    Bez Boga se ne može nikakva kriza rješavati, a uz njega i s njime može se naći izlaz iz svake krize i moralnog sloma čitavoga svijeta.                    Želim vam da u tome uspijete. Crkva u vas polaže velike nade, ona će vas na tom putu voditi i podržati. S tim mislima, dragi miovci, svima vama na čelu s predsjedništvom, čestitam naš zajednički peti rođendan i želim vam svima još bolji i aktivniji rad za Boga i Hrvatsku dragu! Neka vas i sve nas dobri Bog blagoslovi i Gospa, Kraljica Hrvata čuva i zagovorom svojim prati! 

Skupštini su nazočili poneki roditelji miovaca i članovi župnih vijeća. Na svetoj misi i skupštini pjevao je VIS Sv. Lovre iz Trogira, a program je na skupštini vodila Josipa Šćurla. (V. S.)

Foto: Jakov Teklić

IZVOR: https://miportal.hr/

BOŽO SKOKO PREDSJEDNIK HRVATSKOG KATOLIČKOH ZBORA “MI” UPUTIO MIOVCI MA IZ KOMINA PORUKU

Dragi MI-ovci u Kominu,

vjerujem da ćete se složiti sa mnom kad kažem kako je ovo bila korizma koju ćemo sigurno dugo pamtiti jer je, najblaže rečeno, bila neobična.
Kao da nas je bolešću i prirodnim nepogodama prisilila da zastanemo, bolje promotrimo svijet oko sebe, fokusiramo se na bitno, otkrijemo iznova čovjeka kao svoga bližnjega, razlučimo važno od nevažnoga i shvatimo da smo samo ljudi, da nismo ni gospodari, ni vlasnici svojih života, a kamoli planeta.
Silom prilika postajali smo bolji, razumniji, suosjećajniji, odgovorniji… Shvativši da se ne možemo pouzdati u ovozemaljske lidere i idole, znanstvenike i celebrityje počeli smo se okretati Bogu i tražiti neki dublji smisao… Koliko god nas je sve ovo pogodilo i koliko god je promijenilo naš ustaljeni način života te usporilo vrijeme u kojem živimo, očito je žrtva mala u odnosu na ono što možemo dobiti u duhovnom smislu.
Korizma nije samo vrijeme posta i odricanja, kako se često naglašava u javnosti, već i vrijeme dubljeg promišljanja o vlastitom životu, našem odnosu prema drugima i prema Bogu. Kako je govorio papa Benedikt XVI. – u korizmi iznova postajemo dobri kršćani i vježbamo kršćanstvo, jer biti kršćanin nije završen proces, već od nas traži stalno vježbanje. A kud ćemo onda boljeg vremena od ovog kad smo zatvoreni doma, okupljeni oko obiteljskog stola, usmjereni jedni na druge…
Čak su nam i crkve zatvorene, a sakramenti s kojima smo naučili živjeti, uskraćeni.
Koliko god smo tužni zbog toga, ta činjenica nas potiče da shvatimo vrijednost svega svetoga što nam je sve ove godine bilo dostupno, ali često nismo marili ili smo uzimali zdravo za gotovo. Potiče nas da se usmjerimo dubini svoga srca i pokušamo pronaći Isusa, koji je nas je sve ovo vrijeme pozivao i tražio, ali nismo imali vremena za njega. Ova situacija nas tjera da se obitelj ponovno okupi kao mala Crkva i da lišeni jurnjave i utrke s vremenom pokušamo otkriti istinske vrijednosti.
Sve to što nam se događalo u ovogodišnjoj korizmi moglo nas je, ako smo htjeli, na kvalitetan način pripremiti za nadolazeći Uskrs, ali i za jedan potpuno novi početak u našim životima. Možda je krajnje vrijeme za radikalnu promjenu svakoga od nas, naših obitelji, nacionalnih zajednica, društva, Crkve…
A što ako doista živimo u Posljednjim vremenima, kako je govorio Michael O’Brien? A što ako smo dobili posljednju priliku (ne bih rekao upozorenje, jer Bog je milosrdan)? Što ako se nikada više ne vratimo na život na koji smo naviknuli i koji smo toliko voljeli?
Sve su to pitanja s kojima dočekujemo ovogodišnji Uskrs. A Uskrs je ujedno i naš najbolji odgovor i smjernica za budućnost. Uskrsli Isus Krist je pobijedio i zlo, i tamu, i smrt. Otvorio nam je vrata Neba i učinio nas dionicima svoje misije. Ako se pouzdamo u Njega, ako mu se prepustimo, ako dopustimo da nas vodi i da budemo njegova produžena ruka, sigurna budućnost nam je zajamčena. Bez obzira na sve i unatoč svemu! Uz Njega nema beznađa i straha.
Na Veliki petak čak i neki Isusovi učenici su povjerovali da je zlo pobijedilo dobrotu i da su sve šanse izgubljene, a nade potopljene. Mnogi od nas su se također posljednjih godina predali, odustali, prestali vjerovati u nadnaravno, razočarali u Crkvu, prepustili vlastitim snagama… Na Veliku subotu sve je utihnulo, iznad glava su ostale samo dvojbe, razočaranja i možda tek zrno nade da ipak ima nešto više od tragičnog kraja na Golgoti. Ljudi su se okrenuli svojim malim životima i pokušavali nastaviti bez Njega, doživjevši Isusovo djelovanje kao poticajnu, ali privremenu epizodu. Nekako me je svijet posljednjih godina podsjećao baš na tu scenu… Ali Velika subota nije bila kraj.
Uskrsno jutro je sve promijenilo! Onaj kojeg ubiše, koji bijaše u grobu, koji je sišao nad pakao, treći dan je uskrsnuo od mrtvih i promijenio ljudsku povijest, ali i put ljudskog spasenja. Vratio je vjeru i nadu, stvorivši trajni smjer spasenja i potvrdivši vlastitim životom ispravnost nauka kojeg je iznosio prethodne tri godine. Zapravo učinio ga je vječnim, za razliku od drugih velikih religijskih vođa, koji nisu uspjeli pobijediti smrt.
Ima li ljepše poruke ikada priopćene na zemlji!? Ima li značajnijeg događaja koji se ikada odigrao na našem planetu? Ima li boljeg poticaja da sve ono što smo doživjeli i što proživljavamo ovih dana pretvorimo u maleni zalog vječne budućnosti i nastavimo koracati s proslavljenim uskrslim Isusom kroz ovozemaljski život!?
Sa željom da vas uskrsli Krist dotakne i učini hrabrim svjedocima vjere pred svim izazovima ovog svijeta, želim vam sretan i radostan Uskrs 2020.!
Božo
dr.sc. Božo Skoko, predsjednik Hrvatskog katoličkog zbora MI

Sastanak HKZ”MI”Komin

U nedjelju 15.ožujka održan je sastanak članova udruge HKZ”MI” Komin. Tema je među ostalim bila nadolazeći Uskršnji dobrotvorni sajam. Zbog trenutnog stanja i preporuka i odluka nadležnih vlasti oko COVID-19 odlučeno je da sajma neće biti.

 

PREMINUO NAŠ MIOVSKI PROČELNIK ZA GLAZBU I KULTURU:NEKA TI JE POKOJ DUŠI, DRAGI BRATE I PRIJATELJU!

Preminuo maestro Vladimir Kranjčević

U Zagrebu je, nakon duge i teške bolesti, u 84. godini preminuo dirigent, pijanist i glazbeni pedagog maestro Vladimir Kranjčević.

Rođen je 21. studenoga 1936. u Zagrebu. Studij klavira završio je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi Ladislava Šabana, a dirigiranje je studirao kod Slavka Zlatića i Igora Markeviča. Usavršavao se u Monte Carlu, a magistrirao je u Beogradu u klasi Vojislava Ilića.

Od 1970. profesor je i direktor Muzičke škole Vatroslav Lisinski, potom profesor na Pedagoškoj akademiji a od 1978. do umirovljenja 2007. profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Bio je šef-dirigent Komornog orkestra Vatroslav Lisinski (1972.-1976.), Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“ (1974.-1987.), Mješovitog zbora HRT-a(1976.-1982.), Zagrebačkih madrigalista (1980.-1985.),Simfonijskog orkestra HRT-a (1983.-1988.), u muzičkoj produkciji RTB-a (1988.-1991.) i Komorne opere b.b. Zagreb (od 2006.).

U dva mandata, od 1994. do 2002. bio je ravnatelj Opere HNK. Jedan je od utemeljitelja Varaždinskih baroknih večeri 1971. uz koje je svojim profesionalnim djelovanjem ostao vezan gotovo do kraja života.
Maestro Vladimir Kranjčević bio je počasni član Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, a 2018. godine primio je i Nagradu „Lovro pl. Matačić“ za životno djelo.

Ostat će zapamćen po mnogobrojnim koncertima na kojima je dirigirao, poput onoga 31. ožujka 2015. kada je u zagrebačkoj katedrali sa zborom Ivan Goran Kovačić izveo Bachovu “Muku” te po “Hrvatskoj  misi“ Borisa Papandopula 1983. na Dubrovačkim ljetnim igrama, izvedenoj u Franjevačkoj crkvi.

Home Page

Proslava pete godine djelovanja HKZ”MI” u Kominu

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Na Svijećnicu je u župi svetog Ante u Kominu svoju petu godinu djelovanja proslavila udruga HKZ“MI“ iz Komina. Proslava je započela svetom misom na kojoj su nazočili njihovi gosti, iz središnjice je stigao dopredsjednik udruge g. Mato Krajina, predstavnica Zajednice “MI” iz Hrvatskog Leskovca Renata Ivoš – Krajina, stigli su i miovci iz Trogira,te predstavnici udruga i ustanova koje djeluju u Kominu,i na području grada Ploča,a sa kojima miovci iz Komina surađuju. Svetu misu je sa domaćim župnikom don Draženom Dukićem suslavio don Mihael Prović,povjerenik ureda za pastoral mladih naše nadbiskupije. Nakon svete mise susret i proslava su nastavljeni prigodnim domjenkom u mjesnom Domu kulture u Kominu gdje je predsjednik kominskih miovaca Jurica Ćopo poželio dobrodošlicu gostima i ukratko na svečanoj skupštini predstavio rad udruge u zadnjih pet godina,te zahvalio svima na podršci u radu. Skupu su se također obratili i Mate Krajina iz središnjice, koji je Zajednici u Kominu darovao zbirku knjiga za novu knjižnicu, te slike Michaela O’Briena Zajednici i predsjedniku Jurici Ćopi. Nazočnima je se obratio i don Mihael Prović, te predstavnici ostalih udruga i institucija.

Pozdravnu riječ uputio je i kominski župnik don Dražen Dukić i istaknuo radost da miovci djeluju u njegovoj župi, te izrazio nadu da će takva suradnja biti sve jača i bogatija. HKZ“MI“ djeluje u Kominu od 2015. godine. Sudjeluju u svim župnim aktivnostima. Proslave zaštitnika župe svetog Ante do organiziranja hodočašća. Od događaja koje organiziraju vole istaknuti posebno dva: Nastupe zborova i pučkih pjevača na otvaranju trodnevnice svojem župnom zaštitniku gdje se okupe zborovi cijelog Neretvanskog dekanata i dijela Makarskog primorja koji svojim dolaskom doprinesu svečanosti kada se iznose relikvije svetog Ante koje župa župa ima pred puk,te Dobrotvorni Uskršnji sajam. Imaju i glumačku skupinu koja svake godine svojim nastupom obraduje svoje župljane za Božić. Također su tu posjeti starim mještanima koje obraduju njihove posjete. Uz duhovne aktivnosti udruga HKZ“MI“ djeluje i pomaže potrebitima u društvu. Organiziraju razne događaje na kojima se prikupljaju sredstva,bilo za Caritas,bolesnu djecu,misije.Također djeluju i na kulturnom području gdje na raznim događajima prikazuju baštinu svojeg mjesta.

Donosimo pozdravni govor predsjednika HKZ „MI“ Jurice Ćope:

 

Predsjednik Jurica Ćopo

Na početku ovog našeg malog slavlja sve vas od srca pozdravljam. U svoje ime,i u ime svih miovaca koji su tu nazočni,kao i onih koje su razne obveze spriječile da budu tu sa nama. Posebno našeg dragog gosta iz središnjice,dopredsjednika naše udruge Matu Krajinu, predstavnicu Zajednice “MI” iz Hrvatskog Leskovca prof. Renatu Ivoš – Krajina, don Mihaela Provića, povjerenika ureda za pastoral mladih naše nadbiskupije,našeg župnika don Dražena,predstavnike vlasti grada Ploča, predsjednika MO, predstavnike udruge lađara Gusari, nogometnog kluba Gusar,ravnatelja škole u Kominu,naše tete iz vrtića. Kažu mudri ljudi da postoje dva velika dana u životu svakog čovjeka – dan kada se rodimo i dan kada otkrijemo zašto smo se rodili. Ja bih to prenio ne samo na čovjeka, već i na našu udrugu HKZ“MI“ koja evo sa Božjom pomoći i zahvaljujući radu i zalaganju njenih članova i uz podršku svih vas ovdje nazočnih,kao i naših mještana,slavi petu godinu djelovanja. Zanimljiv je bio naš početak. Bilo je vrijeme Došašća,pred Božić. Zazvanio je meni mobitel i javi mi se naša Kata. Jure,evo dolazi vrime Božića,vidimo da se vas par trudi i radi,i ako triba reci pa ćemo pomoć. Ko to ne bi prihvatio. I tako je počelo. Okitila se crkva, uradile jaslice. Okupili smo čak i glumačku družinu i napravili igrokaz kojeg nije bilo dugo godina. Obišli po selu naše stare. I bio je to lijep Božić. Ali šteta da se okupimo samo od Božića do Božića. I počeli su razgovori o okupljanju u jednu udrugu,koja bi djelovala cijelu godinu. Padali su razni prijedlozi. A nama je trebalo nešto što bi povezalo duhovno i svjetovno. Nešto provjereno. I internet zna biti koristan. U potragama izbaci HKZ „MI“. Pročitamo statut, ciljeve, djelovanje…. Geslo: Bog,Crkva Domovina. Kud će ljepše! I to bi to. Najprije razgovor sa bivšim župnikom don Petrom koji je lijepo prihvatio ovu zamisao i odobrio je. Slijedili su razgovori sa Matom Krajinom i Antunom Klimanom. Okupljanje,najava osnivačke skupštine,izbori i eto nas. Težak je bio početak. Logistiku nam je za početak pružila župa sa svojim prostorijama. Ali uz nastojanja i rad naših članova naš glavar Đorđi je obećao svu ostalu pomoć što je i ostvareno. Od starih prostorija u neobnovljenom Domu kulture pa do današnjih prostorija. Danas smo tu gdje jesmo. Prepoznati smo u našem mjestu,općini,te cijeloj našoj lijepoj dolini. U ovih pet godina sudjelovali smo u puno akcija gdje smo nastojali pomoći koliko su nam naše mogućnosti dopuštale. Proslijedili smo oko 20 000 kuna u novcu potrebitima, od Caritasa u Kninu, obitelji u nevoljama, udrugama koje brinu o bolesnoj djeci,misijama. Posebno smo ponosni na sudjelovanje u obnovi dijela naše sakralne baštine. Svega ovoga ne bi bilo bez odricanja i požrtvovnosti naših članova. Uz dobrotvoran rad nije nam strana ni kultura i tradicija koja je bogata u našoj župi. Veseli nas to što vidimo budućnost naše udruge kroz uključivanje mladih i djece kojima ne nedostaje volje za sudjelovanje i rad u svim događajima što ih HKZ“MI“ upriliči.

Budućnost je nešto što možemo zamišljati,ali samo dobri Bog zna hoće li se to ostvariti. Na redovitoj skupštini prošle godine donijeli smo lijepe odluke o daljnjem djelovanju,i to baš što se tiče kulturne baštine,a neke smo već i ostvarili. One malo teže ostaju pred nama. Jedan od ciljeva naše udruge jest nastojanje da budemo vidljivi u društvu kao udruga koja baštini i radi na čuvanju i promicanju kršćanskih vrijednosti koje su u današnjem svijetu sve ugroženije. Koliko god se mi tješili da smo u našoj sredini „sigurni“,znamo da to nije tako. Svijet je postao globalno selo i sve te promjene će kad tad stići i do nas. I moramo ih dočekati spremni. I možda će jednog dana naš svjetonazor biti u manjini,ali to ne znači da nećemo biti u pravu. Moramo ostati kao sol zemlje,što je rekao Isus. Čvrsti i postojani u našim promišljanjima. Zato bi bilo bitno da se više povežemo,u svakom pogledu. I unutar udruge i njenih ogranaka,te sa ostalim udrugama koje baštine iste vrijednosti kao i mi. Da postanemo više vidljivi u našem društvu. Poštivati tuđa uvjerenja,ali nastojati očuvati kršćanske vrijednosti za buduće naraštaje. Da te vrijednosti budu žive,a ne da ih se spominje kao u nekim bajkama: Bilo jednom davno… Kažu da i najduži put počinje malim prvim korakom. Miovci su taj prvi korak napravili. Zato neka nam ova peta godina ne bude teret godina što smo sakupili jer smo stariji, nego neka nam bude škola da postanemo bolji. Da budemo jedno malo svjetlo koje će zasvijetliti najprije u našim obiteljima,susjedstvu,našem mjestu i onda se proširiti na svijet. Vjerujemo da nam je Bog dao dar života; na nama je da odredimo kakav ćemo život provesti. Hoće li naš život ostaviti lijepi trag u životu moje obitelji, moje zajednice,mojeg mjesta ili nas nakon našeg odlaska neće pamtiti ni mjesto na koljem smo stajali. Još jednom hvala svima koji su prepoznali rad naše udruge i svojim nam djelovanjem pomažu da budemo bolji. Za Boga i Hrvatsku dragu do slijedećeg susreta neka nas sve čuva i prati Božji blagoslov. Živjeli!

************************************************

Prilažemo i govor našeg izaslanika, dopredsjednika HKZ “MI” Mate Krajine:

„Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!“ (1 Kor)

Zagrebački miovci – posebice naš predsjednik dr. sc. Božo Skoko, duhovnik i utemeljitelj vlč. Mario Tolj, tajnik gosp. Denis Bajs –  miovcima u Kominu, kominskoj Crkvi na čelu sa župnikom don Draženom Dukićem, šalju pozdrave, izražavaju zahvalnost i i čestitke na svemu što ste kroz ovih pet godina preko MI-a učinili za Boga i Hrvatsku dragu!

Naše sjećanje, pa i ovo današnje neka bude novi izvor i nadahnuće za buduće dane, jer kako reče Ernest Hello: „Planine svijeta mogu se srušiti jedna na drugu. Koliku god buku oko Crkve činili narodi i kraljevi, ona neće zaboraviti nijednoga od svojih siromaha, nijednoga od svojih prosjaka, nijednoga od svojih mučenika.

Uzalud se svijet ruši. Crkva svoje dane broji svojim svetkovinama. Neće zaboraviti nijednoga svog starca, nijednoga svog djeteta, ni jedne svoje djevice, nijednog svoga pustinjaka. Vi je proklinjete. Ona pjeva. Ništa neće uspavati i ništa neće uplašiti njezino sjećanje.“

Neka ove dostojanstvene i pobjedničke riječi osnaže naša srca – neka zapisane u kronike proslave pete obljetnice uspješnog djelovanja kominskih  miovaca – budu putokaz koji će ražariti našu želju da se vjernički i potpuno dopustimo utkati u drevno sjećanje svekolike Crkve, da budemo dionici konačne pobjede koju nam je Krist zajamčio.

Stoga, sestre i braćo, za svaki znani i neznani trud svakom od vas iskreno zahvaljujem. Budite sretni i ponosni što u ovom vremenu naviještate nadu, radost i Kristovu poruku spasenja, što svjedočanstvom života potvrđujetu svoju vjernost Bogu, Crkvi i Domovini. Gospodin je s nama i u uz nas – nemojte u to nikad posumnjati.

Ne dajte se uklopiti u žalopojku koja se razliježe zemljom niti svrstati među gubitnike još za života. Pohrlite na izvore nade i radosti, Kristu Kralju vjekova. „Ondje, gdje mi kažemo:’Sada je sve gotovo!’, Bog kaže:’Sada sve uistinu započinje!’

Ako dopustimo „da se od nas samih, kao živog kamenja sazida kuća Božja“, ako se utkamo u duhovno bogatstvo i sjećanje Crkve, a onda sve te plodove – ne skrivajući svjetlo pod varićak — kroz različite vidove apostolata hrabro pokažemo svijetu, mi ćemo ispuniti svoje poslanje.

Hrvatski katolički zbor „MI“ će i dalje koračati samo tim putem, ne skrećući ni lijevo ni desno. Koračat ćemo kao i dosada ravno prema Istini, prema Kristu i Vječnosti. Neka poniznost bude temelj svakog našeg djela, a zahvalnost Bogu što nas odabra da Mu slavu svijetom pronosimo naša snaga i radost.

Danas posebno želim ohrabriti ovdje prisutnu našu mladež i reći im da su istinski junaci. Oni su doista proljeće naše Crkve koje je oživljuje, obogaćuje nadom, radošću i sveudiljnim slavljenjem. Zadaća je zato HKZ „MI“ i dalje „hraniti ih dobrom hranom“, učiti ih kako se konkretno ljubi Boga, Crkvu i Domovinu. Dragi mladi, Crkva vas voli i poštiva, nikad nemojte posumnjati u njezinu majčinsku ljubav! Crkva vam nikad neće umjesto kruha kamen dati ili zmiju umjesto ribe, poručio je mladima svih stoljeća Krist u Matejevu evanđelju. (Mt, 7, 7 – 11)

Na koncu, sestre i braćo, dragi miovci, prema nama se šire razapete ruke Gospodinove i razapete ruke mnogih koji su kroz povijest posvjedočili vjeru. Na tu činjenicu nemojmo ostati ravnodušni. Raširene Isusove ruke iskupit će sve naše grijehe, a njegove rane bit će melem svim našim ljudskim ranama. To je jedina aktualnost, jer ništa drugo nema ovakvog značaja. Neka Križ na kojem su visjele Kristove ruke stoji i dalje nad nama i pokazuje nam put trajanja, sve do vječnosti. Neka to bude ujedno i naš dragocjeni ključ kojim ćemo utvarati labirint zemaljskih patnja, nepravdi i nevolja, svih okolnosti s kojima nam je susresti se u životu.

Ostanimo MI – Crkva svjesna sebe koja se kao živo kamenje ugrađuje u duhovni Dom (1 Pt 2,4-5). i na ovom svijetu jedino se Bogu klanja i samo njemu čast iskazuje; u radosti, slobodi i istinskoj kršćanskoj ljubavi; ovdje i svuda po svijetu; jučer, danas i sve do vječnosti.

Dragi miovci, neka Vas Bog blagoslovi i čuva! Obrazlažite i dalje s novom snagom „razloge nade koja je u nama“ do volje Božje. Uz iskrenu čestitku o ovoj petoj obljetnici zajedno s Vama želim naglasiti neprolazna načela i ponoviti naše drevno obećanje i molitvu: „Čvrsto vjerujem u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Životom želim potvrditi i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj crkvi. Svoju odluku polažem u Bezgrešno srce Presvete Bogorodice Marije.

Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu vjeru (našu zajednicu MI)  i hrvatski dom. Amen!
Braći i sestrama u Kominu, Crkvi kominskoj poštovanje, čestitke i zahvalnost!

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

 

 

DA SAM JA POP ODMAH BIO TUŽIO OVU “DESTRUKCIJU”

Kako ih nije sramota? – posebice zastupnika Stazića! Nadamo se da će budući predsjednik, a kažu povjerljivi izvori, ipak katolik nešto normale dati i da neće trpjeti ovu bezbožnu i okultnu diktaturu!

**************

Zastupnik Stazić bezočno izjavi nešto ovako (radi se o mogućnosti da homoseksualne osobe usvoje dijete). Na portalu www.direktno.hr  čitamo:

Zapitao se i zašto ravnateljica Centra nije zabranila da djeca bez pratnje odraslih idu u crkvu, “jer im tamo prijeti veća opasnost od popovske pedofilije, nego što im prijeti udomljavanje kod homoseksualnih parova”

Zaključak i preporuka:

Na ovaj bezobrazluk valjalo bi žestoko odgovoriti I tužiti zastupnika Stazića. Tužite ga biskupi, đakoni, arhiđakoni, svećenici, pa neka shvati kakve gluposti…govori! 

Hic Rhodus, hic salta!

Osobno , autor ovog komentara, nema novaca  za tužbu. 

Živi bili i vidjeli, koliko će tužbi stići!

 

 

Ukratko:

Demokracija za sve…sudovi za sve!

Očekujemo barem stotinjak tužbi sljedećih mjeseci!

Čovjek, gospodin zastupnik, laže…zagađuje političku i duhovnu atmosferu! Neka misli što misli o homoseksulacima i usvajanjima pasa ili djece. Ali, vrijeđati govorom jačim od mržnje je nešto nebulozno…

Kad je nešto jadno, onda je “prejadno”… Nastavlja se bezočnost…ali valja  upitati kršćanski: “Zašto nas, pljuješ, časni zastupniče, Staziću? Dokle?

Svoj potez bi svakako trebalo povući Državno odvjetništvo (DORH)! Državni odvjetnik Jelenić  prema zakonu i po službi treba reagirati na govor mržnje. (L)

https://miportal.hr/

BOŽIĆNA ČESTITKA ČLANOVIMA HKZ “MI”

Braćo i sestre u Kristu i u ‘miovstvu’!

U želji da sa svima vama podijelimo radost slavlja Rođenja Isusa Spasitelja, želimo također zajedno s vama zahvaliti Bogu što nas je izabrao među svoje suradnike u djelu i poslanju MI, da budemo Njemu na slavu, Crkvi na korist i za dobro našega Hrvatskog naroda. Ujedno, sama činjenica da i nakon četrdeset i tri godine od ‘rođenja’ Zajednice i pokreta MI, mi i u 21. stoljeću o Božiću razmjenjujemo naše vjerničke, narodne i miovske čestitke, poticaj nam je da s radošću, ozbiljnošću i odgovornošću promislimo o neprolaznoj vrijednosti miovskih odnosno naših temeljnih načela. Jer postaje sve očitije kako “Bog – Crkva – Domovina” te “Marija – Euharistija – Papa” upravo u sadašnjim, europskim i hrvatskim crkvenim i društvenim okolnostima sve više dobivaju na aktualnosti. Dakako, ne želeći opterećivati ovu čestitku opširnim opisom pojedinih načela, želimo istaknuti tek nekoliko osnovnih oznaka.

 

Na početku četiriju naših načelnih ‘trijada’ stoji BOG. Kršćanski trojstveni Bog, kojega u ovo vrijeme crkvene godine nazivamo – Božić! Bogočovjek i Čovjekovog, “Riječ tijelom postala” prije dva tisućljeća, “radi nas i našega spasenja”. Isus, naš Spasitelj, osnovao je CRKVU, vjerničku obitelj koja će tijekom cijele povijesti biti ozračje odgoja graditelja Božjega kraljevstva na zemlji te lijek pogubnosti individualizma i “autoreferencijalnosti” (na koju posebno upozorava papa Franjo). A evanđeoska načela te ‘Duhovne obitelji’ nadahnuće su nam za ljubav prema DOMOVINI kao našoj narodnoj obitelji odnosno za skrb prema vlastitom narodu, poglavito danas kada proživljavamo dramu biološkoga opstanka.

 

No “unatoč svemu ostati vedar” naš je ‘stil’ svjedočenja i života, po uzoru na Isusovu i našu majku MARIJU, koja je podpuno prihvatila da sve u njezinu životu “bude po Božjoj riječi”. Nju smo, posebno po Čudotvornoj medaljici, uzeli kao svoje nadahnuće i zaštitnicu te se, poglavito molitvom “Pod obranu se tvoju”, njoj svakodnevno utječemo u zagovor. Ona nas majčinski potiče da uvijek učinimo ono “što god nam rekne” njezin Sin Isus, koji je – nakon Utjelovljenja i ‘Urječenja’ (također u Slovo hrvatskoga jezika) – ostao s nama u EUHARISTIJI, kao ‘Emanuel u Kruhu, da bude čudesna hrana naše svakodnevne radosti i kršćanskoga svjedočenja. A On je svojoj Crkvi na čelo postavio i ostavio Apostola – PAPU – kojega mi kao “Petra naših dana” priznajemo u papi Franji, iskazujući mu vjernost i moleći za njega vodstvo Duha Svetoga u aktualnim zbunjujućim okolnostima i olujama kroz koje prolazi Kristova Lađa.

 

Dragi miovci i miovke, u ‘godini mladih’ koja je pred nama – jer 2020. u Zagrebu je Susret hrvatske katoličke mladeži – pozvani smo također svjedočiti kako je MI sa svojim idejama i temeljnim načelima i nakon gotovo pola stoljeća još uvijek mlad i svjež, duhovna ‘trajnica’ i idejna ‘zimzelen’ te se još zauzetije potruditi da se naš Zbor MI ‘osvježi’ upravo mladim članovima.

 

S tom sviješću i s tim poticajima te svakodnevnom molitvom za sve vas, želimo vam svima obilje istinske Božićne radosti i blagoslova u cijeloj novoj 2020. godini!

 

Vaši duhovnici,

pater Mario i don Anđelko

TKO PLAĆA “RUŽNE” CRKVE I KOD NAS?

ARHITEKTONSKI STILOVI NEKIH CRKAVA UISTINU SU PROFANI

Nije ugodno o ovome pisati, ali evo otvaramo temu, pa ako želite komentirajte… Ilustracije su namjerno nepotpisane, jer takvih sličica ima jako mnogo. Tri su američke, a jedna naša domicilna. Nisu ciljano birane, jer izbor ružnih zdanja je preobilan. Svaka sličnost sa našom stvarnošću može biti namjerno istaknuta. Tko je odgovoran i tko plaća “ružne” crkve i kod nas?

Piše: Dan Burke – www.crisismagazine.com

 

Arhitektura govori te je kadra – poput homilije ili naviještanja Svetoga Pisma – duboko nas promijeniti. Ona nam propovijeda i poučava nas svaki puta kada uđemo u zgradu crkve. Kada govori istinu, podsjeća nas da je Bog u središtu, da smo slomljeni i potrebni Spasitelja koji nam nudi mjesto vječnoga jedinstva s Bogom. Otkriva nam kako se nalazimo na svetome tlu te nam se valja ponašati drugačije negoli prije no što smo ušli. Instinktivno nas obara na koljena, kako bismo se, u slavljenju, usredotočili na Njega. Govori nam da je Bog, u najvećem činu ljubavi poznatom čovjeku, dao svoj život za nas, poslavši nam svoga Sina kao žrtvu za naše grijehe.

Kada god uđemo u prikladno projektiranu i urešenu crkvu, zamišljamo velika otajstva spasenja, o kojima često slušamo, sada ponuđena našim očima, te bismo tu vrstu propovijedanja mogli nazvati arhitektonskim pravovjerjem. Lijepa nam crkva ili predstavlja puninu istine liturgije, ili ne. Ili nas podsjeća na to da se sveta liturgija odvija u Nebeskom Jeruzalemu, u društvu ostalih pripadnika Mističnoga Tijela Kristova, ili ne. Ili nas ispunja željom da postanemo poput Boga i svetih, ili propušta veliku prigodu potaknuti našu volju na predanje Bogu. Bit crkvene arhitekture, stoga, nije tek u stilu, niti pak modi, niti subjektivnu ukusu, već u našemu istinskome susretu s Bogom. Za razliku od stručnjaka za unutarnje uređenje, koji ugodne boje bira iz posve estetskih razloga, uređenje crkve uključuje stvaranje od Boga nadahnute svete umjetnosti u cilju spasenja svijeta. Radi toga je Pavao VI. kazao kako je rad umjetnikâ uvelike nalik na onaj svećenika: služe se tvarima ovoga svijeta, kako bi nam donijeli Božju prisutnost.

Potom, ima prigoda kada je vjerska poruka nijema — ili još i gore od toga. To se događa kada uđemo u crkvu za koju se ispostavi kako je više profana negoli sveta. Arhitekti i njihovi naručitelji iz redova Crkve ili su „zažmirili“ – kao dio bezbožne spletke namjerna potkopavanja vjere, ili jednostavno nisu upućeni u teologiju i sakramentalnost umjetnosti. Arhitektonski elementi u tim zgradama mogu „propovijedati“ primamljive poluistine, pa čak i laži: „Ti si ovdje najvažniji, a ne Bog, stoga uživaj u sebi i zaplješći si!” Ili: „Ovozemaljsko zajedništvo druženja istinska je narav liturgijskoga čina.” Prije nekoliko godina, posjetio sam župu koja je jasno oslikavala ovaj problem.

Kada sam ušao u tu arhitektonsku nakaradnost, smjesta me ispunio osjećaj pomutnje. Bilo je teško odlučiti gdje pokleknuti ili kako najbolje slijediti tijek Mise. U potpunosti je nedostajalo žarište, unatoč jasnih riječi Crkve u Obredu posvete crkve i oltara, kako je oltar simbol Krista. Božja je prisutnost bila zakrabuljena i ostavljena po strani. Mnoga su desetljeća liturgičari izražavali zabrinutost oko smještanja svetohraništva prvenstveno u zasebnu kapelu, u svrhu obavljanja privatne pobožnosti. Danas se valja upitati koji se motiv krije iza još veće ludosti: kada, ušavši u crkvu, ne možete dokučiti gdje se čuva Euharistija!

Jedan od osobito uznemirujućih elemenata nalazio se nad  oltarom: činilo se kako se jedva raspoznatljivo ljudsko obličje nečim nalik na padobran kroz stakleni otvor spušta u nešto što je možda bio prostor svetišta.

Antropocentrični okrugli oblik crkve nije zapravo dopuštao smještanje raspela iznad ili iza oltara, pa je nekome „sinulo“ kako bi njegovo mjesto moglo zauzeti to teško raspoznatljivo tijelo od žičanoga okvira, bez smjera i cilja (kojemu ujedno nedostaje bilo kakav trag razapeća ili makar i jasnoga ljudskoga izraza lica). Svećenik i ministranti ušli su noseći samo neobičan križ od šarena stakla, bez korpusa, koji je upravo savršeno odražavao od Krista ispražnjenu bezličnost toga mjesta. Crkva, dakako, prepoznaje Kristovo žrtvovanje vlastitoga tijela, ali uz to časti i sâm križ, kako nam govori liturgija Velikoga petka: „Evo Križa na kojemu Spas je svijeta visio.” Razumije se i kako se katolici raduju Uskrsnuću, no istovremeno Kristov prinos samoga sebe Ocu smatraju trajnim činom, savršenim i neprestanim prinosom ljubavi. Zbog toga se Misa uvijek iznova može slaviti kao Kristova jedinstvena žrtva Ocu. Upravo radi toga, križ, a ne samo korpus, treba imati svoje mjesto u svakoj katoličkoj crkvi. Bez njega, ono što ostaje nije samo u vizualnom smislu bizarno, već ujedno i teološki manjkavo.

Osvrnuo sam se i uvjerio kako nema liturgijskoga raspela u onome što je trebao biti ili prostor svetišta, ili pak lađa. Jedino raspelo što sam ga uspio pronaći u toj prostoriji bio je sićušan, banalan prikaz postaja Križnoga puta (visok najviše kakvih pet centimetara). Postaje su bile male i toliko nejasne te bi ih bilo teško vratiti u ispravni redoslijed, kada biste ih slučajno pomješali i uklonili brojeve. Ova velika prigoda susreta sa središnim prizorima pashalnoga otajstva bila je umanjena, reducirana te — vjerojatno namjerno — skrivena. To nije nikakvo umjetničko djelo nove evangelizacije, već sramotna ne-evangelizacija, a moguće još i nešto gore od toga. Kasnije sam otkrio kako župa posjeduje starije tradicionalno raspelo smješteno u narteksu – pretpostavljam kako bi se umirilo župljane koju su već živjeli ondje kada je izgrađena nova crkva te nekim čudom zaista još uvijek vjeruju.

Sve je to bilo poprilično uznemirujuće, ali, još je strašnji bio način na koji su se ponijeli prema Svetohraništu: kao da bi Stvarna Prisutnost Isusa Krista bila neugodna, praznovjerna usputna pomisao koju valja sakriti ili minimalizirati, kako bi se župljani nesmetano mogli usredotočiti jedni na druge. U kutu, izvan prostora koji bi valjda trebao biti prostor svetišta, bijaše sagrađeno tako te je dopuštalo opuštano kretanje u svim smjerovima oko sebe, bez i najmanje skrbi oko Sina Božjega prisutnoga unutra (kao što je moguće vidjeti na ovoj duboko uznemirujućoj fotografiji).

U konačnici, prikrivenu bezbožnost ove arhitekture moguće je sažeti kako slijedi:

  • nebeske stvarnosti i predivna obećanja vječnoga spasenja više nisu dostupni putem sakramentalne objave.
  • Ne slavimo Boga zajedno s anđelima, svetima, i svime što je stvoreno.
  • Isus zapravo nije trpio i umro za naše grijehe; nismo, zapravo, sigurni je li bio išta više od dobra čovjeka.
  • Euharistija je tek ceremonijalno sjećanje na toga dobroga čovjeka. Ne valja pretjerivati oko njene važnosti.
  • Ovdje je prisutan Bog, a On je ti. Sudjeluj u ceremoniji vlastitoga veličanja. Slobodno izbjegavaj molitvu, budi glasan, iskazuj prijateljstvo onima oko sebe te zaplješći ako ti se sviđa glazba.

Novi Zavjet spominje „nauk đavolski,” te nema dvojbe kako ova arhitektura propovijeda upravo taj nauk. Upravo sam mogao naslutiti osmijeh tih zloduha kako se raduju ovakvim profanim strukturama koje se grade da su crkve.

Kako bih vas ostavio s pozitivnom mišlju, preporučam vam fantastičnu knjigu Denisa McNamare, Catholic Church Architecture and the Spirit of the Liturgy /Arhitektura Katoličke Crkve i duh liturgije/. Nije jeftina, ali je vrijedna svoje cijene, kao sjajan vodič za one koji su odgovorni za obnovu župa i građevinske projekte u njima. Nadahnut će ujedno i sve one koji žele produbiti molitvu i pobožnost, susrećući se s arhitekturom koja govori Istinu: baš kao što je Sveto Pismo navještaj Evanđelja za uho, tako su liturgijska umjetnost i arhitektura navještaj Evanđelja za oko. Poput dobre homilje, želite da vam Evanđelje bude predstavljeno u svoj punini svoje ljepote i istinitosti. Sve drugo bilo bi oduzimanje njegove preobrazbene snage, čime se propušta prilika privođenja duša u topli Božji zagrljaj.

(Za MIportal izabrao dr. fra Tomislav Pervan – Prijevod: A. Ch.)

IZVOR:https://miportal.hr/