POTRESNO SVJEDOČANSTVO Teina borba s teškom bolešću: Neka moje kćeri budu bezbrižne i mirne jer ih Gospodin prati i čuva

Tea Perović je 38-godišnja majka četiriju djevojčica kojoj je prošle godine dijagnosticiran metastatski karcinom dojke. Ova rođena Bračanka, koja godinama živi u Zagrebu, ekskluzivno za Bitno.net odlučila je ispričati svoje svjedočanstvo borbe s teškom bolesti. Priča nam o prihvaćanju bolesti, onoj noći kada je ponovno susrela Boga svojeg djetinjstva i obnovljenoj vjeri. Objavljujemo i izvatke iz njezinih priča koje je počela pisati kako bi svojim kćerima ostavila pisani trag o svojoj borbi s bolešću i Gospodinu koji joj je pokazao smisao njezina križa

Bila je veljača 2022. godine, ono sivo i hladno vrijeme godine kada se zaredaju viroze. Tea Perović, majka četiriju djevojčica, držala je u rukama jednogodišnju bebu. Cijelu noć joj je pokušavala skinuti visoku temperaturu pa je zaboravila na sve svoje boljke. „Upravo me je tih dana mučila vrlo intenzivna bol u nozi i leđima koja je znala biti popraćena temperaturom. Međutim, čim bi se netko od moje djece razbolio, naglo bih ozdravila. Snaga majke je fascinantna“, tvrdi naša sugovornica. S obzirom na to da su se tegobe ponavljale, a testovi na koronu bili negativni, odlučila je posjetiti obiteljsku liječnicu kod koje do tada nije bila valjda deset godina.

„Liječnica je sve moje simptome pripisala aktivnom i živahnom suživotu s četvero malene djece, ponajviše svakodnevnom dizanju i nošenju beba, a za temperaturu je „okrivila“ neku virusnu infekciju. Međutim, duboko u sebi osjećala sam kako to nije sve… Bol me podsjetila na tegobe koje je moj pokojni otac prolazio kada mu je dijagnosticiran karcinom. Međutim, uspjela sam se nekako primiriti“, objašnjava. Koliko god se Tea narednih dana trudila ignorirati bol, ona se neprestano vraćala, i to svaki put sve intenzivnija. Sve je kulminiralo jedne noći kada ju je ponovno probudila trgajuća bol u nozi. Osjećala se kao da joj netko svom snagom čupa nogu, a onda je vrti oko svoje osi. Pokušala se podići kako bi uzela tablete protiv boli, ali se nije mogla ni pomaknuti. Pogledala je u polumraku svoje sobe prema svojim usnulim djevojčicama – blizanke su ležale u bračnom, a dvije starije kćeri na drugom krevetu.

„Suze su mi počele nekontrolirano teći niz obraze… Sjetila sam se svoga pokojnog oca i njegova me sudbina jako podsjetila na moju. Bila sam gotovo sigurna da prolazim kroz isto. Mogla sam u tom trenutku i ignorirati intuiciju, ali bila sam bolno svjesna da me ona još nikada nije prevarila. Nešto me je žestoko stisnulo oko srca. Ne može biti istina. Još sam mlada i imam četvero male djece. Četvero djece!“

Idilično djetinjstvo na otoku

Tea Perović rođena je 1984. godine u Supetru, a odrasla je u Bolu na Braču. Njezino djetinjstvo bilo je bezbrižno, nesputano, čisto, prekrasno… Kao malena djevojčica slobodno vrijeme provodila je na velikoj livadi pokraj njihove kuće, u igri s vršnjacima. U pubertetu je već polako počela patiti zbog nedostatka sadržaja na otoku. Premda joj obitelj nije redovito prakticirala vjeru, Tea se još kao djevojčica uključila u život svoje župske zajednice, gdje je pjevala u zboru i čitala. „Najsnažniji svjedok vjere bila mi je nona Mina. Sjećam se onih lijenih nedjeljnih prijepodneva, kada mi se baš nije dalo ići na svetu misu, pa sam smišljala besmislene isprike. Nona bi mi rekla: „Isusu nije bitno kako si odjevena, Njemu je samo bitno da dođeš.“ „Nije mi govorila da idem u crkvu ili na svetu misu, nego Isusu, živom Bogu koji me tamo čeka“, prisjeća se Tea. Njezinoj baki očito je uspjelo unuci prenijeti vjeru jer je Tea nakon krizme, kada se većina mladih oprašta od Crkve, nastavila primati sakramente. Nakon završene opće gimnazije u Bolu, Tea je upisala studij germanistike i fonetike te se preselila na kopno, u veliki grad Zagreb.

Tijekom studija upoznala je budućeg supruga Hrvoja za kojeg se udala 2008. godine. Teina karijera je napredovala i s vremenom je pokrenula privatnu tvrtku za edukacije i prevođenje. Mladi bračni par dugo nije mogao imati djecu. „Svi naši prijatelji polako su se počeli ostvarivati kao roditelji, pa se u mene uvukao strah da nikada neću imati djecu. Često sam Boga molila za to jedno dijete… Nikada nisam pomišljala na više. Bilo mi je dovoljno samo jedno. Kada sam već polako počela prihvaćati da se to nikada neće dogoditi, ostala sam trudna s našom prvom kćeri Lunom, koja se rodila u kolovozu 2016. godine. Dvije godine kasnije rodila se Tena, a 2020. godine Bog nam je darovao blizanke Elenu i Miu.

„O, Bože, četiri kćeri! Čime sam zaslužila da budem blagoslovljena s čak četiri princeze? A godinama sam molila za dar samo jednog djeteta. Mislim da je to onima koji ne vjeruju tako očiti znak Njegove milosti i ljubavi.“

Uslijedilo je nekoliko, kako bi Tea rekla, hektičnih godina. „Kako drukčije opisati život s četvero male djece? Priznajem da sam često bila previše živčana zbog obveza i rokova koje sam si uglavnom sama nametala.“ Premda se silno trudila odraditi sve obveze, Tea je bila svjesna kako je za njezinu djecu jedino važno da samo bude s njima, za stolom ili na podu, da se zajedno igraju, smiju i plešu. S njima je razvila odnos povjerenja. Zbog toga je odlučila biti iskrena u svemu, pa čak kada se radi i o nekim vrlo teškim bolestima.

„Drage moje cure, još ste malene, ali znam da sve znate i osjećate. Upijate moje emocije i reakcije. Zato i zaslužujete znati pravu istinu… Znate, mada se ne osjećam tako, doktori kažu da sam prilično bolesna. Moja dijagnoza i stadij bolesti navodno nisu uopće simpatični… Ali ja vam se, cure moje, uopće ne osjećam tako. Na bolest me trenutno podsjećaju samo vidljive nuspojave liječenja. To su samo vidljivi znakovi na temelju kojih ljudi često pogrešno zaključuju, pa me sažalijevaju, ili su zgroženi, užasnuti ili prestravljeni…“

Kako je saznala da ima karcinom

Dijagnozu je doznala ubrzo nakon one neprospavane noći kada ju je nesnosna bol podsjetila na očeve tegobe. Idućeg dana ponovno je posjetila obiteljsku liječnicu. Ovoga joj je puta priznala da ima nekakvu kvrgu ispod pazuha. Liječnica je problijedila, prilično se zabrinula i mladu majku istoga trenutka poslala na daljnje pretrage. Tea se uskoro našla u radiološkoj čekaonici, nakon obavljenog pregleda, s nalazima ultrazvuka i mamografije, u kojima su se spominjale nekakve suspektne tvorbe. Zbog toga je bila upućena na hitnu punkciju. „I bez toga sam znala da imam metastatski rak. Biopsija je kasnije potvrdila da se radi o veoma malignom i agresivnom multicentričnom karcinomu lijeve dojke s metastazama u limfnim čvorovima i na kostima cijele kralježnice, rebrima i zdjelici“, objašnjava. Kada je izašla iz ambulante, nazvala je svoju sestru, inače liječnicu, koja joj je potvrdila sumnje. Obje su plakale. Bio je to prvi i pretposljednji put da je plakala zbog svoje dijagnoze. Nakon toga je obrisala suze i mirna se vratila svojoj kući gdje su je čekale njezine cure i svekrva. Drugi i posljednji put „raspala se“ još iste večeri, kada su njezine kćeri napokon zaspale. Osjetila je snažan pritisak u prsima zbog bolne pomisli da bi njezina dječica mogla ostati bez majke.

„Činilo mi se to toliko nepravedno i okrutno. Moje me se kćeri, a pogotovo blizanke, neće ni sjećati. Bože, zašto si mi onda darovao toliko djece?… Ništa mi nije imalo smisla…“

U idućem trenutku osjetila je neobjašnjiv poriv da padne na koljena i sve preda Bogu, Nebeskom Ocu, kojega je posljednjih godina zanemarila. Vjera joj je uvijek puno značila, predstavljala joj je stup života, a posljednjih godina zakazala je u svom vjerničkom životu. Jednostavno nije pronašla vremena za svetu misu i svakodnevnu molitvu. Priznaje da ju je to podsvjesno mučilo, ali se opravdavala prenatrpanom svakodnevicom i užurbanim životom koji ju je nemilosrdno žvakao. Jednom prilikom jedna njezina kći, prolazeći pokraj raspela i s pogledom prema Isusu, majku je upitala: „Tko je ova teta?“ Tea se osjećala posramljeno.

„I evo me sad… Nakon toliko vremena, u gluho doba noći, na koljenima molim i plačem. Bole me nesnosno leđa i noge, ali osjećaj one ponovno zadobivene milosti je neprocjenjiv. Kao da me neka nevidljiva ruka nosi i miluje… Počela sam shvaćati smisao moga križa i kao da sam te noći naglo progledala. U idućem trenutku sam počela zahvaljivati na daru moga križa. Znala sam da to nije do mene, to nisu moje misli i riječi koje sam izgovarala. Gospodin me je čuo, smilovao se meni grešnici i poslao mi Duha Svetoga koji me je potpuno prožeo. Toplina, milost, ljubav i neopisiva radost ispunjala je čitavo moje biće.“

“Gospodin me je čuo, smilovao se meni grešnici i poslao mi Duha Svetoga koji me je potpuno prožeo…”

U tim je trenucima spoznala da je taj križ s razlogom dobila. Bog ga je dopustio jer je očito znao da ga Tea može podnijeti i kako bi se preko njega ostvarila neka veća dobra. Križ je doživjela kao poziv na promjenu i potpunu obnovu koja se prvenstveno mora dogoditi u njoj, a onda i u njezinoj obitelji, bližnjima i u svim ljudima koje susreće.

„Na kraju sam Boga još samo zamolila za potrebnu snagu i jakost da izdržim sve što me čeka na mojemu putu. Jer, kad je On uz mene i kad me drži za ruku, onda mogu sve i nije me strah. Zauzvrat sam obećala svoj povratak aktivnom vjerničkom životu za kojim sam cijelo to vrijeme očajnički žudjela, obećala sam i da ću voditi svoje kćeri u crkvu i da ćemo se obiteljski svakodnevno okupljati u molitvi. Čvrsto sam Mu na koljenima obećala da ću se promijeniti. Želim da moja djeca rastu u vjeri, da budu kroz život bezbrižne i mirne jer ih Gospodin prati i čuva na njihovom putu.“

Idućeg jutra započela je novu dionicu tijekom koje više nije pustila niti jednu suzu. Prihvatila je svoj križ. Njezini najbliži su se organizirali kako bi joj olakšali svakodnevicu. Tea kaže da im nije bilo nimalo lako. Možda im je čak bilo teže nego njoj. Oni su bili nijemi promatrači bolesti, nemoćni sudionici. Nisu mogli trpjeti umjesto nje ili preuzeti njezinu patnju. „Sve sam to prolazila s tatom. I ja sam jednom bila nijemi promatrač“, kaže. Dodaje kako je oduvijek bila previše ponosna da bi tražila tuđu pomoć. Sve je voljela odraditi samostalno. Prijateljice su je čak u šali zvale „control freakom“. Sada je odjednom postala ovisna o tuđoj pomoći, a to joj je, priznaje, jako teško palo.

Strah i nemir u bolničkoj sobi

Uslijedilo je liječenje. Najprije je prošla kroz deset ciklusa kemoterapija, a paralelno je primala biološki lijek i lijek za kosti. Opisuje nam onaj trenutak kada se prvi put našla u sobi za aplikaciju citostatika, gdje je idućih tjedana redovito primala kemoterapiju. Izbezumljeno je promatrala ispaćene i umorne ljude u krevetima koji su bili prikopčani na infuziju. Većina njih je spavala, a oni budni tužno su je promatrali. Tea nikada neće zaboraviti njihove umorne oči koje su virile iznad maski.

„Ne sjećam se kad sam zadnji put u životu osjetila toliki strah i nemir. Istoga trena sam htjela pobjeći. Svim svojim bićem sam osjećala da ne pripadam tamo. U meni je još toliko života i mladosti… Iskreno sam se plašila primiti tu zloglasnu tekućinu. Bojala sam se njezine manifestacije u mom organizmu. Nisam hrabra kao što drugi misle. Jedino što želim je pobjeći što dalje i ne vraćati se više nikada. Ipak sam ostala sjediti na toj stolici i prepustila se iskusnim liječnicima. Bez obzira na to što mislila o ovom mjestu, imala sam potpuno povjerenje u svoje liječnike…“

Već na početku bolesti odlučila je kako će biti iskrena sa svojim starijim kćerima. Jedne večeri pričekala je da svekrva krene uspavljivati mlađe kćeri. Tea je tada dvije starije posjela pokraj sebe i pokrenula razgovor. Objasnila im je da je bolesna, da je jako bole leđa te da će zbog toga morati često odlaziti doktoru. Morat će se dugo liječiti i uzimati jake lijekove zbog kojih će joj ponekad biti mučno i otpasti kosa. Možda bi bilo najbolje da se ošiša… Govorila im je polako i smireno, koristila je jednostavne i kratke rečenice te neprestano promatrala njihovu reakciju. Kćeri su reagirale mirno, toplo i empatično. Osjetile su majčinu iskrenost. Najviše ih je možda pogodio onaj dio o ispadanju kose. Međutim, starija kći je doskočila i tom problemu. Majci je predložila da na glavu zalijepi pramenove umjetne kose u raznim bojama. Tea kaže kako se te večeri smijala kao nikada prije i srce joj se “proširilo za još koji broj“. Ponovno se uvjerila kako se isplati biti iskren. Priznaje i kako joj nije teško pao gubitak kose, tj. jedva se čekala ošišati jer je oduvijek imala dugu gustu kosu. Poželjela se promjene.

„Uzela sam mobitel u ruke i krenula prelistavati svoje fotografije od prije par mjeseci. Uspoređujem ih sad s likom koji me upravo gleda u ogledalu. Ne mogu vjerovati da je to ista osoba. Ona Tea s fotografija je toliko ljepša. Nisam ćelava, ali ta prekratka paperjasta kosa miljama je daleko od bujne, duge plave kose koju sam oduvijek imala. Bila je moj zaštitni znak od djetinjstva. Nekoć se nisam ni šminkala. Imala sam duge trepavice koje su same po sebi lijepo isticale moje oči… A sada su, eto, maskara za trepavice i olovka za obrve postali moji svakodnevni dijelovi jutarnje toalete. Bez toga riskiram izgled čovječje ribice… Tu je i moje tijelo koje je prošlo kroz cikluse kemoterapija i na koje se vide posljedice moje bolesti… Ipak, nikad nisam bila ispunjenija i zadovoljnija sobom. Povezana s onim iskonskim u sebi i svojom dušom. Ta snaga je jača od bilo čega drugoga i zato više ni nemam realan pogled na fizičku sebe. Jer, sama sebi sam predivna…“

Molitva za ozdravljenje

S liječnicima potpuno otvoreno razgovara o bolesti. Onkologica joj je još na početku liječenja rekla da je „prava sretnica“ jer je oboljela sada, a ne prije pet ili deset godina. Medicina je u međuvremenu znatno napredovala, metode se usavršile, a lijekovi će se tijekom njezina liječenja još usavršavati. „Jednom riječju, ima nade! Onkologica mi je rekla da se mene vodi kao pacijenta koji ima kroničnu bolest s neizvjesnim tijekom. Međutim, ako takvi pacijenti dobro reagiraju na terapije, što se kod mene dogodilo, onda su prognoze dobre. Osim toga, postoji više linija liječenja…“, kaže. „Onkologica mi je također objasnila kako je liječnicima bitno da ljudi poput mene ne budu ležeći pacijenti i da žive kvalitetno, kao što ja sada živim“, objašnjava.

Priča nam kako je u početku molila za svoje ozdravljenje, a onda je spoznala da ima mnogo važnijih molitvenih nakana. Osim toga, uplašila se da bi se, ako ozdravi, mogla ponovno vratiti starom životu, a ona se želi i dalje mijenjati te doživjeti promjene u obitelji koje će ih sve zajedno približavati Bogu. Međutim, nedavno je Isusu ipak priznala kako želi da je On fizički ozdravi. „Želim biti funkcionalna majka svojoj djeci. Želim vidjeti koja će zanimanja odabrati, plesati na njihovim svadbama, upoznati zetove, čuvati unučiće… Ja sam Isusu iznijela želju svoga srca pa neka bude kako On želi. Rekla sam Mu da može staviti svoje ruke na moje metastaze i da iskreno vjerujem da se one mogu momentalno povući, ali sve je na Njemu. Neka zaista bude volja Njegova“, poručuje.

“Ne znam što mi spremaš, Isuse…”

Tea željno iščekuje večer, smiraj dana, onaj trenutak kada njezine djevojčice utonu u san pa da stane pred svojega Boga. Najčešće to bude u neko gluho doba noći. Onda padne na koljena i započinje: „Isuse…“ Izgovara mu svoje zahvale i prošnje, govori svoje brige i strahove, zahvaljuje mu na svim ljudima koje je susrela, na pomoći koju je od njih primila, na riječima ohrabrenja i podrške. Moli Ga za pomoć kada je križ pretežak. Tada osjeti kako je njezin Bog podiže i daruje joj mir. Neobjašnjiv mir s kojim tako prozračno ulazi u san.

„Ne znam što mi spremaš, Isuse, i kojim me putem vodiš. Pripremaš li me to polagano za naš zajednički susret? Ako je tako, spremna sam! Raduje me što ću te uskoro gledati licem u lice… Radujem se i ponovnom susretu sa svojim ovozemaljskim ocem i našim druženjima na nebesima od kuda ćemo zajedno moliti za ostatak naše obitelji. I ne mogu zapravo vjerovati da bi taj trenutak mogao uslijediti tako brzo… Oči mi se pune suzama pri pomisli na mogućnost skorog prijelaza s ovog svijeta na onaj. To su suze čiste ljubavi i odraz neopisive milosti koja me potpuno prožima. Nije to do mene. Nikad ništa u mome životu nije ni bilo. Božji je to zahvat. I poseban dar Duha Svetoga…“

Od trenutka kada je saznala tešku dijagnozu Tei najteže pada pomisao na njezine četiri kćeri. Koliko dugo će još imati majku i što će biti s njima kada nje jednom više ne bude? Tko će ih zaštititi, čuvati, hrabriti i podupirati na njihovom putu?

„Te su brige nestale nakon nekoliko mjeseci. Znam da njih četiri ionako nisu od mene i po meni nastale… Onaj tko ih je stvorio, taj će se za njih pobrinuti. On to ionako, a posebno po mojem predanju i molitvama, svakodnevno čini. Na meni je da vjerujem i otpustim. I ne bojim se više. Samo se prepuštam.“

U svojim pričama Tea se dotakla i bolne činjenice kako čovjek počinje cijeniti život tek kada postane svjestan da bi ga mogao uskoro izgubiti. Međutim, kada je one noći, nakon što je saznala dijagnozu, potpuno posvijestila Božju prisutnost u svojem životu, ne boji se budućnosti. Sve će se ionako dogoditi kako je Bog odredio.

Objavljeno: 29. siječnja 2023.

Zamrznuti u vremenu, to je sudbina milijuna ljudskih embrija

Zamislite da saznate da ste začeti godinu ili dvije nakon žene koja vas je rodila i da ste prije dolaska na svijet tri desetljeća bili zarobljeni u kliničkom zamrzivaču. Ovo je sada sudbina blizanaca koji su rođeni u listopadu 2022., nakon što su 1992. začeti in vitro oplodnjom (IVF), zamrznuti kao embriji i zatim posvojeni.

Oregon Couple Welcomes Twins From Embryos Frozen 30 Years Ago – NBC 7 San  Diego

Philip i Rachel Ridgeway posvojili su blizance Lydiju i Timothyja, iako imaju četvero djece začete prirodnim putem. Kršćanski par je smatrao da je usvajanje embrija u Božjem planu za njih, rekavši za CNN da su želeljeli i „one koji su najdulje čekali“.

Katolička Crkva je dugo osuđivala ovakav proces čuvanja embrija, ali ta su upozorenja prošla bez sluha, a sada se procjenjuje da samo u Sjedinjenim Američkim Državama postoji milijun zamrznutih embrija, što dovodi do dubokih i stalnih moralnih dilema.

Papa Ivan Pavao II. je 1996. uputio „apel na savjest svjetskih znanstvenih autoriteta, a posebno liječnicima, da se zaustavi proizvodnja ljudskih embrija, uzimajući u obzir da to nije moralno dopušteno rješenje u pogledu ljudske sudbine, uostalom tisuće zamrznutih embrija koji jesu i ostaju subjekti temeljnih prava nisu zaštićeni zakonom kao ljudske osobe.”

U dokumentu Dignitas Personae iz 2008., Kongregacija za nauk vjere bavila se pitanjem što učiniti s postojećim zamrznutim embrijima, odbijajući „prijedloge da se ti embriji koriste za istraživanje ili liječenje bolesti” jer tako bi tretirali embrije „kao puki ‘biološki materijal’ i doveli do njihovog uništenja”.

Također su odbili prijedlog „da se ti embriji stave na raspolaganje neplodnim parovima” jer bi takva praksa „dovela i do drugih problema medicinske, psihološke i pravne prirode”.

Kongregacija za nauk vjere napisala je u dokumentu Donum Vitae iz 1987. da čak i postupak umjetno oplodnje i prijenosa embrija „ostaje tehnika koja je moralno nedopuštena jer lišava ljudsko rađanje dostojanstva koje mu je vlastito i naravno”, a uspoređuju takvu praksu s abortivnom praksom uništenje embrija i masturbacijom.

Ideja “prenatalnog usvajanja“ kojom bi se spasili embriji ostavljeni zamrznuti u IVF klinikama, je u dokumentu Dignitas Personae nazvano prijedlogom „hvalevrijednim, s obzirom na namjeru poštivanja i obrane ljudskog života“, ali je u dokumentu zaključeno da „postoje određeni problemi”.

Na tiskovnoj konferenciji, nedugo nakon objavljivanja dokumenta Dignitas Personaenadbiskup Rino Fisichella, tadašnji voditelj Papinske akademije za život, rekao je da Vatikan ne isključuje u potpunosti usvajanje embrija, ali naginje negativnom stajalištu jer su budući roditelji prisiljeni sudjelovati u nemoralnom procesu.

Katolici bi stoga trebali usmjeriti napore prema „zaustavljanju proizvodnje kao na pokretnoj traci i zamrzavanju ljudskih embrija koji se svakodnevno odvijaju u svakom većem gradu u zapadnom svijetu, a Crkva treba bolje poučavati i objašnjavati zašto je in vitro oplodnja moralno neprihvatljiva“.

Izvor

Rusija je u potpunosti zabranila svaku vrstu LGBT “propagande”

Ako je moguće ostaviti rat po strani samo na trenutak, zanimljive vijesti neke druge prirode dolaze iz Rusije.

Naime, Rusija je u potpunosti zabranila LGBT “propagandu” bez obzira na dob, zbog čega je njezina promocija kažnjiva novčanim kaznama.

Prema TASS-u, novinskoj agenciji u vlasništvu ruske vlade, predsjednik Vladimir Putin potpisao je zakon kojim se zabranjuje “propaganda netradicionalnih seksualnih odnosa, promjene spola i pedofilije” među svim dobnim skupinama.

TASS javlja da zabrana uključuje “propagandu” koja se širi putem knjiga, filmova, društvenih medija, reklama i tradicionalnih medija. Pojedinci koji prekrše novi zakon mogli bi biti kažnjeni kaznom do 400.000 rubalja (6.400 dolara), dok bi se organizacije mogle suočiti s kaznom do 5 milijuna rubalja (79.900 dolara), piše Bloomberg.

Stranci bi se u međuvremenu mogli suočiti s protjerivanjem iz Ruske Federacije ako budu uhvaćeni u kršenju zakona.

Novi zakon proširuje rusku zabranu pro-LGBT materijala na odrasle, budući da je prethodni zakon donesen 2013. zabranjivao samo ciljanje maloljetnika mlađih od 18 godina.

Godinama je Vladimir Putin nastojao pozicionirati Rusiju kao čvrstog branitelja “tradicionalnih vrijednosti” nasuprot dekadentnom Zapadu.

„Hoćemo li mi ovdje, kod nas, u Rusiji, imati ‘roditelja broj jedan, roditelja broj dva i roditelja broj tri’ umjesto majke i oca? – upitao je Putin.

“Želimo li da naše škole nameću našoj djeci, od njihovih najranijih dana u školi, perverzije koje vode u degradaciju i izumiranje?” nastavio. “Želimo li im utuviti u glavu ideje da uz žene i muškarce postoje i neki drugi spolovi ili ponuditi im operaciju promjene spola? Je li to ono što želimo za našu zemlju i našu djecu? Nama je sve ovo neprihvatljivo. Imamo drugačiju sliku budućnost za našu zemlju.”

Čudan prilog Nove TV: Novinarka na rast broja stanovnika pita ‘Kad je dosta?’ i čudi se majci troje djece

novinarka
Foto: snimka zaslona

Od 1800. broj stanovnika na Zemlji narastao je osam puta, s milijarde na osam milijardi. Ovu vijest Dnevnik Nove TV popratio je prilogom novinarke Barbare Golje u kojem pita prolaznika “Kad je dosta?”, a zatim na ulicama Zagreba, glavnog grada Hrvatske koja demografski izumire, ispituje i gospođu s troje djece o njezinim razlozima za navedeni broj djece – kao da je to nešto loše.

“Kad je dosta?”, pita se Golja na početku priloga o rođenju curice na Filipinima, s kojom je broj stanovnika na Zemlji porastao na 8 milijardi. El, kojeg je ovo pitanje pitala, odgovara: “Nikad nije dosta, života nikad nije dosta.”

Video možete pogledati OVDJE od 2:42.

Ispitivanje majke

“Projekcije su da će maksimalni broj stanovnika Zemlje rasti do 11 milijardi”, navodi demograf Stjepan Šterc u istom prilogu.

“Iz kojeg razloga ste se odlučili za troje djece?”, pita Golja majku na Trgu bana Jelačića.

“Htjeli smo ih. Dobili smo prvo, drugo je bilo neplanski, ali nas je isto razveselilo, a treće sam baš htjela. Imala sam dvoje muške djece, htjela sam curicu i sva sreća dobila sam curicu”, kaže majka Nikolina Šimecki.

“Ništa mi nije teže s troje djece nego kad sam imala dvoje djece. Onaj tko misli da je to teško – nije teško”, dodala je.

Zatim je Golja pita: “Što znači htjela sam? Iz kojeg razloga? Da nam kažete zašto.”

“Zato što je imati djecu bogatstvo i sreća”, jasna je majka.

Jesmo li sebični?

“Hrvati jesu sebični, komocija je sad dio nas. Možemo prihvatiti modernizam, ali morate razvijati demografske modele”, upozorava Šterc u Dnevniku.

“Silne demografske negativnosti koje su zahvatile hrvatsku domicilnu populaciju sad već u četvrtom međupopisnom razdoblju i postojeće demografske strukture jasno potvrđuju kako se samo s klasičnom populacijskom politikom problem revitalizacije Hrvatske neće moći riješiti”, rekao je Šterc ranije za Narod.hr.

Kako napraviti demografski preokret?

“Preokret bi mogao i trebao nastati uvođenjem oba revitalizacijska modela odmah i istovremeno: klasičnom poticajnom populacijskom politikom i selektivnom imigracijskom.

Poticajnim useljavanjem mladih i mladih obitelji s djecom revitalizacija počinje odmah, dok je tradicionalna populacijska politika potrebna u dužem razdoblju s rođenjem najmanje troje djece po obitelji. Uvijek će s izvršnog gradskog i državnog vrha dolaziti odgovori kako je to složeno, ali gospodo politička još je složeniji proces supstitucije stanovništva”, objasnio je tada.

Vlada u Americi šalje ozbiljnu poruku pro-life katolicima

Nedavno uhićenje pro-life aktivista u Americi izazvalo je šok u cijeloj pro-life zajednici…što FBI namjerava svojom gestapo taktikom?

Kada skupina potpuno naoružanih FBI-ovih agenata napadne ruralni dom oca sedmero djece koji vodi katoličku udrugu za borbu protiv pornografije, zbog optužbe koja je već odbačena na lokalnim sudovima, to nije pogreška – to je poruka. Ti ćeš šutjeti, poslušat ćeš — ili ćeš ti biti sljedeći.

Mark Houck je osnivač The King’s Men, udruge koja nastoji pomoći muškarcima da žive kreposno i bez pornografije. Svaki tjedan se moli ispred klinike za pobačaje, ponekad sa sobom povede i svog dvanaestogodišnjeg sina. U više navrata jedan od “aktivista” za pobačaj upućivao je dječaku podle i vulgarne komentare i prijetio mu fizički. Houck ga je, nakon ponovljenih upozorenja, na kraju odgurnuo, što je dovelo do tužbe koja je odbačena na okružnom sudu u Philadelphiji.

To je trebao biti kraj priče. Međutim, uključilo se Ministarstvo pravosuđa, optuživši Houcka za kršenje Zakona o FACE-u, jednog od najopakijih (i tragično, najučinkovitijih) zakona u američkoj povijesti. Zakon FACE (Freedom of Access to Clinic Entrances) donesen je 1994. kao odgovor na rastući—i učinkovit—pokret spašavanja nevinih života.

Bio sam uključen u pro-life pokret u to vrijeme i dobro se sjećam utjecaja FACE-a. U biti je obustavio sve aktivnosti pro-life pokreta diljem zemlje, to jest djelovanja kojim su spašene nebrojene bebe i nastojanja za demistificiranje pobačaja u očima javnosti. Mirno i nenasilno blokiranje vrata klinike za pobačaje sada je savezni zločin kažnjiv do deset godina zatvora. Preko noći, spasioci djece su bili odstranjeni.

Ali naravno, pro-liferi aktivisti nisu odustali. Nastavili smo raditi na okončanju pobačaja i spašavanju beba, a ti su napori na kraju doveli do odluke koja je poništila presudu u korist Roe protiv Wadea. Nepotrebno je reći da sile mraka koje se zalažu za pobačaj nisu to olako shvatile, a njihov odgovor je bio sveobuhvatni progon aktivista za život uz pomoć zakona FACE.

Neki aktivisti tvrde da gosp. Houck nije trebao gurnuti napadača koji je zagovarao pobačaj, ili čak da nije trebao biti tamo, ali to potpuno promašuje bit. Prvo, otac ima pravo i dužnost zaštititi svoju djecu. Ako ovu potpuno istu situaciju premjestite na drugo mjesto, recimo, na utakmicu s pijanim navijačem koji uznemirava vaše dijete, tada bi se svi složili (a zakon bi to podržao) da otac može poduzeti ovakvu radnju.

Nadalje, ako se pro-life aktivisti prestanu moliti i savjetovati žene u klinikama za pobačaja, onda su zagovornici pobačaja pobijedili. Oni namjerno potiču te scenarije kako bi se pro-life građani bojali doći. Ali ako se prepustimo svom strahu, onda bebe neće imati tko braniti.

Prava priča ovdje je pretjeran odgovor federalne vlade. Ovo uhićenje još je jedan korak na putu sveobuhvatnog progona katolika i svih ostalih pro-life građana. Povijest pokazuje da se progon jedne grupe ljudi ne pojavljuje u vakuumu; obično su potrebna desetljeća ili čak dulje da se društvo natjera da s visoka gleda na skupinu ljudi ili način života. A što je bilo proteklih nekoliko desetljeća u Americi ako ne rastuća de-legitimizacija katolicizma i njegovog nauka?

Vidimo to svuda oko nas. Velikim obiteljima se ismijavaju, svećenicima se rugaju, a tradicionalna seksualnost se vrijeđa. Svatko tko se usudi oduprijeti ovom progresivnom trendu izopćen je iz društva i kulture. Počinje na razini velikih medija i Hollywooda sve dok ne prodre u razgovore za večerom i piknike u susjedstvu. Na kraju dođe do toga da obiteljski čovjek može biti uhićen i mnogi će samo reći: „Pa, vjerojatno je to zaslužio – uostalom, pogledajte kako živi“.

Sile zla znaju kako iskoristiti ovakvu situaciju. Oni potiču malo po malo, postupno pojačavajući svoje napade kako bi vidjeli što je prihvatljivo, a što nije prihvatljivo. Ovakvo uhićenje, dakle, ima dvostruku svrhu: prvo, šalje poruku pro-life zajednici, i drugo, provjerava puls kulture kako bi procijenili reakciju. Ako se ovo uhićenje dopusti, onda očekujte više uhićenja u budućnosti.

Također treba spomenuti ulogu FBI-a u svemu tome. Uhićenje Houcka, zajedno s nedavnim upadom saveznih agenata na imanje predsjednika Trumpa i drugim nedavnim nečuvenim radnjama, trebalo bi jasno pokazati da FBI nije naš prijatelj. Nažalost, konzervativci su dugo podržavali rastuću militarizaciju policijskih snaga, a sada vidimo posljedice. Militarizirana policija je vojska spremna napasti vlastite građane.

Iako smo inače imali instinktivnu reakciju da podržimo policiju, moramo razumjeti da su FBI i druge agencije za provođenje zakona naoružane protiv praktičnih katolika. Išao bih toliko daleko da tvrdim da svi praktični katolici koji rade u FBI-u moraju ponovno razmisliti o svojoj karijeri i razmotriti mogućnost da rade za fundamentalno nemoralnu organizaciju.

Srećom, nije sve tako crno. Rastući progon katolicizma i tradicionalnih vrijednosti nije prošao bez otpora. Vidimo to u nečemu što bi se na prvi pogled moglo činiti nepovezanom viješću od ovoga vikenda, a to je izbor nove talijanske premijerke koja je odvažna pro-life katolkinja (što je čini predstavnicom “krajnje desnice“ u medijskom narativu).

Sve veće ludilo ljevice ima jedan pozitivan element; a to je da sve veći broj građana u raznim zemljama otkriva da ne žele živjeti u svijetu u kojem vlada ljevica. Tako da ćemo vjerojatno u bliskoj budućnosti vidjeti sve više pobjeda stranaka desnice, što zapravo predstavlja pobjedu zdravog razuma.

Izvor

Hod za život Ploče

Lijepo je bilo danas u nama susjednoj župi u Pločama. Hodalo se za žaštitu života od začeća do naravne smrti. Sudjelovala je i naša Glazba. Pohvale organizatoru i vidimo se ako Bog da i dogodine jer Ploče ulaze na listu gradova u Hrvatskoj u kojima se odvija ovaj lijepi događaj.

Više slika i video zapis imate na župnom facebooku https://www.facebook.com/%C5%BDupa-sv-Ante-Komin-226940620827812

 

HOD ZA ŽIVOT- OBAVIJEST

Kao što znate u subotu 28.svibnja u Pločama se održava Hod za život. U nedjelju 22.svibnja imati ćete prigodu prije i poslije svetih misa ispred naše župne crkve nabaviti prigodne majice Hoda za život po preporučenoj cijeni od 50 kuna. Odazovimo se ovom lijepom događaju po prvi put u Pločama i proslavimo dar života. Jer život je zakon!

Priča Ivane Paradžiković otvorila novi lov na priziv savjesti: Grujić bliska stranci Možemo traži zabranu

paradžiković
Jasenka Grujić, Ivana Paradžiković, Montaža: Narod.hr, Izvor: Fah, Snimka zaslona, Depositphotos

Nakon objave nekadašnje novinarke i urednice na Novoj TV Ivane Paradžiković u kojoj je podijelila priču o svojoj prijateljici koja je u 25 tjednu trudnoće, a nerođenoj bebi su dijagnosticirali maligni tumor te ne može u Hrvatskoj pobaciti svoje dijete, javila se ginekologinja Jasenka Grujić, inače članica Savjeta za Zagreb stranke Možemo. Grujić je ovaj slučaj iskoristila kako bi ponovno krenula u napad na institut priziva savjesti.

Paradžiković je na svom Instagram profilu podijelila fotografiju prijateljice iz tekst:

Ovo je moja prijateljica. U šestom mjesecu trudnoće. 25 tjedana sreće, uzbuđenja i iščekivanja prekinuo je uobičajeni utorak, redovan pregled kod ginekologa.
Mirelina beba ima tumor. Jako velik tumor. U otpusnom pismu piše maligan. Posljednja 4 tjedna toliko uznapredovao da su bebine šanse da preživi…nikakve. Ako kojim slučajem preživi bit će s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama. Tumor je u glavi, pritišće mu mali mozak…

Takvu ranjenu i slomljenu s prognozom koju niti jedna majka ne može ni čuti niti prihvatiti poslali su doma da čeka da beba u njoj umre! Druga opcija koju joj je liječnica šapnula ispod glasa je: neka ide u Sloveniju da joj tamo pomognu. Poput neke kriminalke. Da moli u drugoj državi da joj liječnici pomognu jer u njezinoj domovini ne mogu! Ne žele?

U Hrvatskoj je na snazi zakon iz 1978. Nejasan, nedorečen. Pitanje kojim se nitko neće baviti. Jedno od onih zbog kojih se gube glasovi, nestaje podrška.

Ali, pitam se taj netko koji odlučuje o tuđem životu, je li kada pogledao u oči trudnicu koja treba čekati mjesecima da joj dijete premine u trbuhu?!

Koja od nas je sljedeća? Molim vas pomozite! Sherajte. Nemojte da ostane sama’, napisala je Paradžiković.

‘Molim vas, pomozite’!…Da se bebi prekine život

Objavu su prenijeli najveći hrvatski mediji, a kao primjer donosimo naslov Večernjeg lista: Ivana Paradžiković objavila potresnu objavu: ‘Bebine šanse da preživi su nikakve, molim vas, pomozite’.

Ako niste išlo dalje od naslova, pomislili bi da moli pomoć kako bi se bebu održalo na životu, pomoglo joj se, izliječilo…

No, posve suprotno.

Paradžiković moli pomoć da se nerođenoj bebi okonča život u visokom stupnju trudnoće. Sve to kako majka ne bi patila ako beba kojim slučajem premine prije rođenja. Pa ćemo bebi i majci pomoći tako da nađemo one liječnike koji bi djetetu s tumorom okončali život i svaku šansu pa iako ona bila i jedan posto – da se živo rodi.

Slične naslove u mainstream medijima mogli smo čitati kada su prenošene potresne priče o teško bolesnoj djeci za koju se u Hrvatskoj i inozemstvu tražila i najmanja nit nade da može biti izliječeno. No, ovdje se traži posve suprotno.

Zašto? Jer dijete u majčinoj utrobi nije živo? Ne zaslužuje šansu jer još nije rođeno? Pa se traži da ubrzamo možda neizbježnu smrt.

Za djecu s Down sindromom?!

Inače, Paradžiković je 2018. sudjelovala u snimanju kalendara ‘Velike i male zvijezde’ za pomoć djeci rođenoj s Down sindromom.

Upravo su djeca s tom ‘greškom’ najčešće žrtve pobačaja, a u pojedinim zapadnim državama poput Islanda gdje se djeca s Down sindromom više ne rađaju ili pak Danskoj u kojoj je 2018. rođeno tek 18 beba s Down sindromom.

Foto: Velike i male zvijezde

Lov na priziv savjesti ginekologinje bliske stranci Možemo

Naime, nakon objave Ivane Paradžiković na N1 televiziji gostovala je ginekologinja Jasenka Grujić, inače članica ekstremno lijeve stranke Možemo i članica njihovog nestranačkog Savjeta.

Grujić je od ranije poznata kako promicateljica ‘prava’ na prekid života nerođene djece, a u najnovijem istupu poručila je: Prizivu savjesti nema mjesta u medicini.

>(VIDEO) Dr. Goluža: ‘Jako je dobro da svaki čovjek ima savjest, pa tako i liječnici’

‘Postoji zakonski okvir iz 1978. koji omogućava da se takva trudnoća prekine jer taj plod nema budućnost. Rečeno je trudnici da će možda odumrijeti u uterusu ili će biti biljka. To su sad riječi koje ja ponavljam, ja to nisam, moram priznati, detaljno pratila. Znam po prilici da je toj trudnici postojala mogućnost u hrvatskim bolnicama, s obzirom na kompetencije mojih kolega i opremljenost naših bolnica, postojala je mogućnost da se trudnoća prekine na teret HZZO-a.

Nažalost ono što je rečeno ispod stola odite u Sloveniju je velika sramota za moju profesiju i mislim da je vrijeme da se poduzmu koraci da se posao obavlja profesionalno i da nikakav svjetonazor utječe na to da je interes pacijenata na prvom mjestu. To je etička dužnost svakog liječnika i posebno se to odnosi na ovakve situacije koje mogu ugroziti i samu ženu…. Spominjem primjer peruanske žene koja morala roditi encefalitično dijete koje je umrlo nakon četiri dana. Udruge su nakon toga poduzele korake i država joj je morala platiti odštetu jer nije na vrijeme i adekvatno liječena, što je podvrgnuta mučenju i nehumanom pristupu, što joj je narušena privatnost… Jer je imala 17 godina. Mogla bih povući paralelu, svakako postoje određene malformacije koje se mogu dijagnosticirati koje nam kažu da plod nema perspektivu i takvu trudnoću, ako to žena odluči, treba prekinuti.

…Zna se što je u okviru moje struke, koje su dužnosti i zadaci svakog ginekologa. Ja ne prihvaćam priziv savjesti niti ga tako zovem. Zovem ga odbijanje vršenja dužnosti. Držim se mojih kolega koji su u tome dosljedni i koji smatraju da prizivu savjesti nema mjesta u medicini uopće. I ja to smatram. Savjest i ta ljudskopravaška tematika je nešto drugo, ovo je potpuno religijski obojan institut koji je počeo enciklikom Evangelium Vitae 1995. kad je rečeno da se prekid trudnoće i eutanazija moraju tretirati takvim zločinima da im se svaki čovjek mora suprotstaviti prizivom savjesti bez obzira na zakone. To je upad u sekularni poredak države i sad imamo primjer ove žene kojoj kolege ispod stola govore da ide u Sloveniju. Pozdravljam i zahvalna sam slovenskim kolegama koje rade svoj posao i kad je u pitanju prekid trudnoće’, kazala je Grijuć na N1 televiziji.

Značajni događaji u svibnju

Pitanje pobačaja koje je jučer aktualizirano u svijetu nakon što je iscurila moguća odluka američkog Vrhovnog suda kojom bi nakon gotovo 50 godina mogla biti srušena odluka u predmetu Roe protiv Wadea, koja je kamen temeljac za legalizaciju pobačaja u SAD-u, svako malo površno se poteže i u Hrvatskim medijima.

U mjesecu u kojima se održavaju Hodovi za život u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji i čiji je cilj skretanje pozornosti na poštivanje svakoga ljudskog života od začeća do prirodne smrti, ovaj slučaj koji je opisala Paradžiković, iskorišten je kako bi se ponovno propagiralo ukidanje priziva savjesti.

Što je priziv savjeti?

Priziv savjesti je odluka pojedinca da odbije izvršiti neku obvezu koju mu nameće pravni sustav. Svojevrsno je osobno opravdanje za neizvršavanje određene radnje te je odraz prava na slobodu savjesti i često vjeroispovijesti, a motiviran je moralnim, etičkim ili religijskim uvjerenjima.

‘Pravo na priziv savjesti vrsta je temeljnog ljudskog prava koje je višeg ranga od nekih drugih prava jer je Ustavom propisano da se ne može ograničiti čak ni u slučaju ratnog stanja’, istaknuo je ranije doc. Mato Palić s Katedre za ustavno i europsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Osijeku na tribini u Hrvatskom liječničkom zboru u povodu Svjetskog dana priziva savjesti.

 

Zakonodavstva razvijenih zemalja vođena zaštitom ljudske slobode, identiteta, savjesti i dostojanstva dopuštaju priziv savjesti kao pravno dopuštene radnje ograničenog opsega. Da bi priziv savjesti bio legitiman, mora se zasnivati na moralnim principima pojedinca koji shvaća značenje pravnih normi, a ne na osobnim interesima. S druge strane, bitno je da pravo jednog pojedinca ne ugrožava ili isključuje prava drugih ljudi.

Ustav Republike Hrvatske, kao i međunarodni dokumenti, jamče pravo na priziv savjesti. Ustav tako regulira mogućnost priziva savjesti i onima koji zbog svojih uvjerenja nisu pripravni obavljati vojničke dužnosti u oružanim snagama. Na sličan je način uredba o prizivu savjesti uvrštena i u zdravstvene zakone.

Povijesno je kao ljudsko pravo priznat nakon Nirnberških procesa, kada se rađa cijela moderna doktrina ljudskih prava i Opća deklaracija o ljudskim pravima.

Priziv savjesti zajamčen je i Općom deklaracijom o ljudskim pravima Čl. 18. (svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere); Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Čl. 9.1 (isto pravo, uz navođenje mogućih ograničenja u demokratskom društvu); Rezolucijom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravu na priziv savjesti u medicini broj 1763/2010 od 07.10.2010.g., St.1. (koja kaže da niti jedna osoba, bolnica ili ustanova ne treba biti prisiljena, ni biti smatrana odgovornom … zbog odbijanja da izvrši, omogući, potpomogne … izvršenje bilo kojeg čina koji bi prouzročio smrt ljudskog fetusa ili embrija).

Danas je u Hrvatskoj – izuzev prigovora savjesti protiv vojne službe koji je izrijekom priznat u čl. 47. Ustava RH – zakonima izrijekom priznat i prigovor savjesti liječnicima, medicinskim sestrama i stomatolozima protiv sudjelovanja u medicinskim zahvatima (poput pobačaja). Pravo na priziv savjesti je zakonski priznato svim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima, u pogledu postupaka medicinski pomognute oplodnje.

U osiguranju prava na priziv savjesti u Republici Hrvatskoj zdravstveni djelatnici pozivaju se uz Ustav i Konvenciju i na stavak 1. Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravu na priziv savjesti u medicini, broj 1863/2010 od 7. listopada 2010., članak 20. Zakona o liječništvu Republike Hrvatske, te članak 2. točka 15. Kodeksa medicinske etike i deontologije, koji je identičan već citiranomu članku 20. Zakona o liječništvu, te također članak 38. Zakona o medicinskoj oplodnji.

Izvan medicinske sfere u Hrvatskoj pravo na priziv savjesti može se naći u članku 24. Zakona o obrani koji propisuje da je osobama koje zbog svojih vjerskih ili moralnih uvjerenja nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u Oružanim snagama dopušten prigovor savjesti, a nalazi ga se i u etičkim kodeksima raznih struka.

Izvor: narod.hr

Zašto su pozivi na uklanjanje kipa sv. Nikole kojeg je darovao Vladimir Putin pogrešni i opasni

Zašto su pozivi na uklanjanje kipa sv. Nikole iz Mire u Bariju u Italiji, kojeg je darovao Vladimir Putin 2003. godine, pogrešni i opasni.

„Svatko je slobodan izraziti svoje mišljenje, ali taj kip [Svetog Nikole iz Mire] je znak povijesti, a povijest se ne može poništiti.” Ovako je vlč. Giovanni Distante, rektor Papinske bazilike sv. Nikole u Bariju – gradu u južnoj Italiji koji je blisko povezan sa sv. Nikolom – odgovorio na moguće uklanjanje omiljenog kipa sv. Nikole. Dotični svetac je jedan je od najslavnijih kršćanskih svetaca koji se štuju u istočnim i zapadnim crkvama. Sv. Nikola je točka jedinstva, te liječi raskol između istočnog i zapadnog kršćanstva iz jedanaestog stoljeća.

Zašto je kip sv. Nikole u opasnosti da bude uklonjen?

Ruski predsjednik Vladimir Putin je 2003. godine darovao gradu Bariju brončani kip sv. Nikole kao znak stoljetnog jedinstva između Rusije i Barija rekavši da:

„Ovaj dar bude ne samo svjedočanstvo štovanja velikog sveca od strane Rusa, već i stalna težnja ljudi naših zemalja za učvršćivanjem prijateljstva i suradnje“.

Internetska peticija, koja je skupila 17.600 potpisa, tražila je uklanjanje kipa sa središnjeg trga ispred bazilike, na diskretno mjesto, gdje bi posjetitelji kip mogli vidjeti, a sve bi to bilo učinjeno kao gesta solidarnosti s ukrajinskim narodom. Među onima koji su tražili to je i Nicolo Colaiannije, profesor kanonskog prava na Sveučilištu u Bariju i bivši zastupnik u parlamentu.

Kao što smo do sada uočili, otkazivanje i uklanjanje rađa daljnjim otkazivanjem i uklanjanjem. Na primjer, Sveučilište Biccocca u Milanu otkazalo je seminar o Fjodoru Dostojevskom (odluku je kasnije sveučilište povuklo). Kao što je nedavno objavljeno u eseju u „The Atlanticu“, Zapad provodi strategiju „uklanjanja i opoziva Rusije” tako da se „izolira  zemlju koordiniranim službenim sankcijama i brzim brojem nekoordiniranih, visoko moraliziranih, jednostranih bojkota od strane privatnog sektora”.

Ali što sv. Nikola i Fjodor Dostojevski konkretno imaju zajedničko s aktualnom ruskom agresijom? Zašto kršćani ratuju protiv kršćana? Ako se išta može naučiti od ove dvije istaknute povijesne osobe, to je da su humanost i autentičan dijalog ključni za rješavanje trenutnog sukoba.

Ukrajinci i Rusi mogli bi iskoristiti sv. Nikolu i njihovo zajedničko, stoljetno štovanje sveca kao polazišnu točku dijaloga radi okončanja ovog besmislenog rata. Uklanjanje simbola grada koji označava otvorenost i dijalog potiče zapravo nasilje i podjele. Kip bi trebao ostati tu gdje jest, kao podsjetnik na jedinstvo koje sv. Nikola potiče tijekom najtežih dana između Istoka i Zapada. Njegov zagovor- i kip kao vidljivi podsjetnik na njegov zagovor, mogu potaknuti na dijalog i mogućnost na ujedinjenje razdijeljene obitelji.

Izvor

PLOČE ZAVIJENE U CRNO Stravični detalji krvavog pohoda u kojem su ugašena dva života

Joško Ponoš/Cropix

Ploče su zavijene u crno. Stravično dvostruko ubojstvo koje je ugasilo dva života, šesnaestogodišnjeg učenika drugog razreda opće Gimnazije i Mitra Radulovića, koji se bavi sakupljanjem starog željeza i električnog otpada, potreslo je dolinu Neretve. Njih je na podmukao i svirep način ubio Mitrov brat Milenko, Pločanima, ali i policiji poznat po nasilničkom ponašanju prema vlastitom bratu i okolini, prenosimo tekst Stanislava Solde sa Slobodne Dalmacije.

U gradu su se od njega sklanjali, znali su da je problematičan, ali nitko ni u najcrnjim slutnjama nije mogao ni zamisliti da će uništiti dva ljudska života. Pomahnitali um skovao je pakleni plan ubiti vlastitog brata i na svirep način osvetiti se susjedu s kojim je godinama imao razmirice, ubiti mu šesnaestogodišnjeg sina.

Pločani su znali da je Milenko u sukobu s obitelji ubijenog dječaka. Njihove razmirice stare su dosta godina, još dok su svi živjeli u barakama kod vatrogasaca na ulazu u Ploče. Često je uredovala i policija jer je Milenko izazivao nered.

Otac ubijenog dječaka čak je i zazidao prozor koji je gledao na Milenkov stan, kako bi se ogradio od njega. Ali, nije bilo pomoći, svađe su se nastavljale, pa je on odselio u novi stan na drugom kraju Ploča. Nažalost, nije ga se uspio riješiti, i dalje mu je prijetio jer su oni bili dobri s Mitrom, koji se također pokušao skloniti od nasilnog brata preselivši se u drugi stan.

Višegodišnje svađe kulminirale su stravičnim ubojstvo u petak ujutro nešto prije osam sati.

Milenko je najprije ubio brata Mitra na deponiju starog željeza, gdje je ovaj ostavljao sakupljeni otpad. Ispalio je u njega nekoliko hitaca. Kažu da ga je onako izmrcvarenog na podu dokrajčio metkom u glavu ispaljenim iz blizine. Usmrtio ga je puškom, pretpostavljaju sačmaricom.

Ostavivši mrtvog brata u lokvi krvi, Milenko se dao u nastavak svog krvavog pohoda. Iz industrijskog predgrađa krenuo je u grad tražeći dječaka. Znao je da svako jutro ide u školu u isto vrijeme.

Znao je njegovu rutu kretanja, između stambenih zgrada nedaleko od pločanske crkve u kvartu kojeg Pločani zovu Dedinje. Djeca kroz ta dvorišta u manjim ili većim skupinama idu u školu, tim im je neuobičajenim putem najbliže.

Nesretni dječak je bio sam. Ubojica je parkirao svoj bijeli Yugo 45 nedaleko od mjesta gdje će usmrtiti dječaka. Neki su primijetili da nosi neku šarenu krpu ispod koje je virila neka cijev, no nikome nije padalo na pamet da je to puška koju je nevješto kamuflirao. U tom trenutku očito ga nije bilo briga za ništa, samo je na umu imao zločin kojega će u trenutku pomračenja uma izvršiti. Sačekao je nesretnog dječaka i u njega ispalio smrtonosni hitac. Upucao ga je u lijevu stranu glave, a jedna postarija gospođa pod čijim se balkonom dogodilo ubojstvo kaže da je čula četiri hitca.

– Ništa me ne pitajte. Ne znam na kojem sam djelu zemlje. Ja jadna pomislila da netko slavi, nije mi bilo na kraj pameti da netko nekoga ubija, a još manje dijete od 16 godina. Ovdje djeca prolaze u školu uvijek se čuje neki žamor, ali ovaj put nisam čula ništa takvo – govori nam vidno uzrujana gospođa.

– Ja sa šalicom kave izletila vani. Kad ono imaš šta i vidjeti. Dijete leži. A susjeda jedna govori “momak šta je momak šta je”, ali on ne odgovara. Ja se primaknula on nepomično leži na podu. Krv mu ispod glave. Zatvorene mu oči. Mi oko njega a on u jednom trenutku otvori oči i to je bio kraj. Dotrčala je jedna policajka ovdje susjeda iz kvarta, u tome došla i hitna ali pomoći nije bilo. Umro nam je pred očima – očajna je gospođa.

Foto: Dubrovački dnevnik

 

Kako me to šokiralo, urlikala smo od muke i nemoći što mu ne mogu pomoći, pijem tablete za smirenje, dodaje.

– Ubojica je njega čekao. Ljudi su vidjeli da se parkirao ovdje uz ćošak, evo gdje je sada policijsko auto – pokazuje nam gospođa Irena Prskalo koja je među prvima dotrčala na prizorište.

Ubojica je nosio crvene slušalice na ušima, imao je kockastu kariranu košulju i nešto široko kao neka ploča ispod koje je sakrio pušku.

– Umrla sam od straha. Trebala sam ići zubaru, pa sam ustala malo ranije. Kad sam čula pucnjavu pomislila sam da je kod nas počeo rat. Ovakva tragedija mi nije bila na pameti. S balkona sam vidjela nepomično tijelo – prisjetila se Prskalo.

– Bože sačuvaj šta se ovo desilo, ne mogu vjerovati. Evo stalno mi je na pameti taj dječak. Užas. Da smo barem mogli pomoći, a nismo – kazuje nam.

Pločani su šokirani.

– Ma to vam je najobičnija osveta pomahnitalog ubojice. Milenko se želio osvetiti toj obitelji i to je učinio na najsvirepiji način. Ubio im je šesnaestogodišnjeg sina. On je uznemiravao susjede, puštao je glasnu glazbu, od njega nitko nije imao mira. Policija je tu dolazila više puta, ali eto da su ga odveli na vrijeme u zatvor ili u ludnicu tragedija se mogla izbjeći – ogorčeni su Pločani s kojima smo razgovarali. Svi hvale Mitra, koji je bio i hrvatski branitelj kao pripadnik IV. gardijske brigade, i napominju kako su bili zgroženi Milenkovim ponašanjem.

– Samo je bilo pitanje dana kada će nekoga ubiti – kazuju nam.

– Sve je on pomno smislio. Znao je da je dječak jedinac u roditelja i da su ga dobili nakon dosta godina braka. Sve je on to isplanirao – govore nam.

I pločanska Gimnazija je zavijena u crno. Djeca u manjim skupinama, prijatelji ubijenog dječaka dolaze na mjesto ubojstva, zanijemili su od šoka. Ne mogu vjerovati da više neće vidjeti svog prijatelja s kojim su dijelili školske klupe. Njegov mladi život je okončao pomahnitali susjed, koji je uhićen na magistrali kod Opuzena i prepraćen u pritvor u Dubrovniku.

Tekst: Slobodna Dalmacija

Foto: Dubrovački dnevnik

https://ploce.com.hr/