Primjer očinske brige i odgoja svojeg djeteta ma kako to bilo teško. Priču nam donosi Jutarnji list.
Dok je ona plakala i opravdavala se, otac joj je rekao: ‘Prekini sada s tim i uđi u auto. Uhapšena si!‘
Piše:
S.N.
Otac privodi kćer zbog vožnje u pijanom stanju
Youtube
VEZANE VIJESTI
Na internetu se pojavio video nesvakidašnjeg događaja s kraja 2022. godina kada je policija zaustavila 21-godišnju djevojku zbog vožnje u alkoholiziranom stanju.
Djevojka je tvrdila da je popila ‘samo jedno piće‘, no policija je posumnjala da je popila i mnogo više, a možda autom oborila i obližnji semafor s obzirom da joj je bio oštećen branik automobila.
Kako bi izbjegla privođenje, djevojka je nekoliko puta naglasila da je i njezin otac policajac u lokalnoj policijskoj postaji te je zatražila da ga pozovu.
No kad se njezin otac doista pojavio, reagirao je na posve neočekivan način. Naime, uhapsio ju je!
Dok je ona plakala i govorila da je ‘kapetanica lokalnog nogometnog tima‘, otac joj je rekao: ‘Prekini sada s tim i uđi u auto. Uhapšena si!‘
Otac nije ni pokušao zataškati slučaj ili zloupotrijebiti položaj, već je natjerao kćer da preuzme odgovornost za svoje postupke.
U policijskoj stanici su obavljeni potrebni testovi i utvrđena je dvostruko veća količina alkohola u krvi od dozvoljene. Djevojka je dobila sudski poziv.
Ovakvu očevu reakciju na internetu su mahom pohvalili.
– Sve pohvale. Nije iskoristio svoj autoritet. Ovo je teška situacija za njega, ali je morala naučiti lekciju, napisao je jedan korisnik, a i mnogi drugi su se složili da je, iako mora da mu je bilo teško vidjeti svoje dijete u lisicama, postupio ispravno.
Završen je 5 lađarsku kup sv Ante. Prvo su mjesto osvojili lađari Stabline, drugi su lađari Crni put, a treći lađari Slivna. Domaćini , Gusari iz Komina su osvojili 4 mjesto.
Ovim putem čestitamo svim lađarima na sudjelovanju, a posebne česitke ladarima Stabline na osvojenom kupu svetoga Ante.
Pobjednicima su u Domu uručene medalje i pokali, a fešta će sigurbmno biti nastavljena do dugo u noć.
Što možete učiniti kada vaš politički zastupnik – katolik zapravo nije katolik? Pitanje je, zapravo, još kritičnije: Što učiniti kada vaš ‘katolički’ zastupnik aktivno potkopava katoličku vjeru svojim riječima i politikom?
Da budemo jasni, katolik koji se ne slaže s naukom Crkve, bez obzira koliko visok bio njegov ili njezin položaj ne govori u ime Crkve. Biskupi govore u ime Crkve. Ali svi katolici, u bilo kojem području, imaju odgovornost ne proturječiti, riječju ili primjerom nauku koji navodno prihvaćaju.
Volio bih misliti da je strpljenje biskupa konačno istrošeno nakon desetljeća skandala javnih osoba koje promiču svoju katoličku vjeru dok samodopadno šamaraju Crkvu u lice.
Ako kažemo da Katolička Crkva vjeruje u svetost Euharistije kao i svetost života, braka i obitelji, onda je bogohulna kontradikcija dopustiti članovima Crkve da bezosjećajno zanemaruju ovaj nepogrešiv nauk zbog političke podobnosti ili iz bilo kojeg drugog razloga.
Ili vjerujemo u ove istine ili ne. Posljedica je da ili discipliniramo prijestupnike ili se suočavamo s posljedicama raspada vlastitog integriteta kao zajednice vjernika. Što nas dovodi do srži problema.
Mi, kao laici, ne možemo učiniti ništa u području primjene crkvene discipline na javnim službenicima (političarima). Za to su nam potrebni naši pastiri koji će opravdati svoju dužnost. Vođe stada jedini su koji mogu učinkovito progovoriti i primijeniti duhovni autoritet nad svojim zalutalim ovcama, od kojih su neke zapravo vukovi u janjećoj koži.
Nedavno su neki prelati, poput nadbiskupa Cordileonea iz San Francisca, poduzeli crkvene mjere, u skladu s kanonskim pravom, kako bi ispravili istaknute članove svoje pastve koji izazivaju svakodnevne skandale. Nadbiskup Cordileone je samo ponovio kanonski proces i logiku koju je 2004. provodio kardinal Burke na predsjedničkim izborima. Ovih nekoliko hrabrih prelata trebamo svim srcem podržati.
Uskraćivanje pričesti disidentima koji tvrdoglavo ustraju u svom skandaloznom ponašanju, snažno je svjedočanstvo crkvenih velikodostojnika koji hrabro svjedoče svoja uvjerenja. Upozoriti, opominjati, ukoriti, isključiti, uskratiti sv. pričest – čak napraviti i ekskomunikaciju, kao posljednju mjeru – sve su to provjerene mjere Crkve koje mogu i trebaju biti usmjerene protiv onih koji ustraju u izazivanju sablazni. Ali moraju ih primijeniti crkveni velikodostojnici, oni koji su na vlasti.
Ne govorim ovdje o nasumičnim grešnicima. Oni su neposlušni javni grešnici koji nanose ogromnu duhovnu štetu Crkvi kada se njihovim skandalima ne bavi hijerarhija.
Trebamo biskupe koji će povući jasnu crtu crkvenog nauka kako bi isključili one koji izazivaju teški skandal. Kada biskup vrši svoju vlast na takav način, to je čin neizmjerne ljubavi prema grešniku; pastir odbija dopustiti da se ovce izgube u svom grijehu, ili ih barem pokušava spasiti od vukova koji vrebaju stado.
Kada biskup koristi svoj autoritet na takav način, on također pomaže vjernim članovima stada koji su odgovorni za duše djece i članova obitelji, a često su zavedeni herezom od članova Crkve. Da parafraziramo citat samih američkih biskupa: „Zaslužujemo bolje”.
Zaslužujemo pravovjerno vodstvo i spremni smo podržati naše svećenike i prelate koji nas štite od vukova u katoličkom ruhu.
U vrijeme dok Antifa luta ulicama grada, FBI misli da je kombi s naljepnicom Molite Krunicu prava prijetnja našoj demokraciji.
Bilo bi razumljivo da se netko tko pohađa tradicionalnu latinsku misu (TLM) ovih dana osjeća pomalo paranoično. Uostalom, postoje glasine da papa Franjo planira uskoro objaviti novi papinski dokument, u kojem će TLM biti dodatno ograničen, a slavljenje bilo kojeg drugog sakramenta u tradicionalnom obliku zabranjeno. Samo zbog toga bi se prosječni posjetitelj TLM-a mogao osjećati kao da ima metu na leđima.
Ali to je samo početak. Ovaj tjedan je otkriveno da u Americi FBI istražuje “radikalne tradicionalne katoličke” župe kao moguće enklave bjelačkih rasista, odnosno “rasno i etnički motiviranih nasilnih ekstremista”. Bivši specijalni agent FBI-a Kyle Seraphin objavio je tajno izvješće odjela FBI-a iz Richmonda (VA) u kojem je detaljno opisano kako FBI gleda na tradicionalne katolike.
Sažetak izvješća navodi da “radikalno-tradicionalističke katolike tipično karakterizira odbacivanje Drugog vatikanskog koncila kao valjanog crkvenog sabora; prezir prema većini papa izabranih od Drugoga vatikanskog sabora, osobito prema papi Franji i papi Ivanu Pavlu II.; i čestu antisemitsku, antiimigrantsku, anti-LGBTQ-i ideologiju nadmoći bijele rase.”
Naravno, ove optužbe izgledaju kao glavne teme katoličke ljevice koje kombiniraju malo istine s puno laži. Istina je da su neki tradicionalisti kritični prema Drugom vatikanskom saboru (ali gotovo svi koje poznajem ne odbacuju ga kao “valjani crkveni sabor”), a također su kritični prema papi Franji, pa čak i papi Ivanu Pavlu II. (ali “prezir” je više nego pretjerane riječ). Ali onda slijedi stereotipni popis “anti” ovoga i onoga što je jednostavno lijen način da se kaže: “Ne sviđaju nam se pa ćemo ih isprljati najnovijim ljevičarskim uvredama.”
Zabrinutost FBI-a proizlazi iz toga da će “rasno ili etnički motivirani nasilni ekstremisti” pronaći privlačan dom među tim katolicima jer dvije skupine navodno imaju slične poglede i ideologije. Kako izvješće navodi, obje se slažu oko zakona ili sudskih odluka u područjima kao što su prava na pobačaj, useljavanje i zaštita LGBTQ osoba.” Jeste li čuli, katolici? Ako se (s pravom) protivite političkim stavovima ljevice, možda ste samo nasilni ekstremisti!
Još jedan znak tužnog stanja ovog izvješća je da više fusnota korištenih za podupiranje njihovih tvrdnji potječu s krajnje ljevičarskih web stranica kao što su Salon i The Atlantic. Ne trude se baš biti objektivni, zar ne?
Iako bi se mogli lako nasmijati zbog ovog izvješće, ono ipak otkriva zlokoban stav među mnogima koji su na pozicijama moći. U vrijeme dok Antifa luta ulicama grada, FBI misli da je kombi s naljepnicama Molite Krunicu prava prijetnja našoj demokraciji.
Imam dva savjeta za prijatelje koji pohađaju TLM.
Prvo, svi pravovjerni katolici, smatrali se tradicionalnima ili ne, ovo bi trebali shvatiti kao potez protiv svih nas. Takozvani “radikalni tradicionalisti” samo su prva meta napada elita koje žele ušutkati, pa čak i uništiti katolicizam. Nemojte upasti u pogrešku misleći da tajne službe na kraju neće okrenuti pogled na netradicionalne katolike samo zato što ste šutjeli kada su htjeli ušutkati tradicionaliste.
Drugo, iako je istina da nas naše elite mrze i žele da nestanemo, nemojte dopustiti da ta uznemirujuća stvarnost preraste u paranoju i naruši nečiji mir. Ako se neki agent FBI-a pokuša infiltrirati u TLM zajednicu, vjerojatno će pronaći velikodušne, prijateljski raspoložene vjernike (usput, različitih rasa i etničkih pripadnosti). Možda bi, ako ostane dovoljno dugo, mogao shvatiti ljepotu katoličke vjere i na kraju bi mogao biti i sam označen kao “radikalno-tradicionalistički katolik”.
UPDATE
Kako se ovo izvješće brzo proširilo u javnosti, FBI ga je odlučio povući, s obrazloženjem da nije pripremljeno po njihovim standardima. Što znači da uopće ne negiraju da je autentičano, nego eto, na žalost je našao svoj put do javnosti pa ćemo se praviti da više nije važno.
Hrvatski Caritas započeo je u ponedjeljak 6. veljače proces otvaranja apela i donatorskog računa za prikupljanje pomoći za stradale u potresu u Turskoj i Siriji, izvijestio je Hrvatski Caritas.
Hrvatski Caritas će zajedno s mrežom nad/biskupijskih Caritasa u Republici Hrvatskoj provoditi akciju skupljanja financijskih sredstava, koje će biti upućene stradalima u Turskoj i Siriji. Aktivnost Caritasove međunarodne mreže za pomoć stradalim stanovnicima Turske i Sirije vrši se u koordinaciji s Caritasom Internationalis i Caritasom Europa.
Caritas iskazuje blizinu i potporu građanima Turske i Sirije u ovim teškim životnim okolnostima. Svima onima koji su izgubili svoje drage izražavamo sućut i Bogu upućujemo molitve za njihov mir, a preživjelima i ozlijeđenima želimo snagu, izdržljivost i ozdravljenje. Uz vas smo, istaknuli su iz Hrvatskoga Caritasa.
Stradalima u Turskoj i Siriji moguće je pomoći i pozivom na donacijski telefon Hrvatskog Caritasa: 060 90 10 (0,83 eura po pozivu, PDV uključen).
TURSKA/SIRIJA (IKA)
Kaldejski biskup Alepa Antoine Audo i apostolski vikar Anatolije biskup Paolo Bizzeti su u razgovoru za Vatican News rekli kako je aktualno stanje na potresom pogođenom području „apokaliptično”. Potrebna su vozila hitne pomoći i električna energija, preciziraju.
Snažan potres koji je pogodio južnu Tursku i sjevernu Siriju magnitude 7,8 uzrokovao je više od 1300 mrtvih. Turski je predsjednik Recep Tayyip Erdogan rekao kako je ozlijeđeno više od 5000 ljudi, a brojne su zgrade urušene. Mobiliziran je Caritas Europa, a više je zemlja ponudilo pomoć.
„Bili smo na trećem katu, strah je bio ogroman i sada su svi ljudi na ulici, na hladnoći i kiši”, objasnio je kaldejski biskup Alepa Antoine Audo. „Nismo navikli na ovakve događaje, prvi put sam vidio ovako nešto u Alepu”.
„Noćas ćemo spavati na ulazu u biskupski dom ili negdje drugdje, vidjet ćemo što učiniti. Postoji veliki strah, posvuda je šteta pa i u katedrali. Knjižnice su uništene, kuće srušene: to je apokaliptična situacija”.
Biskup je govorio i o drugim ljudima koji su se uspjeli spasiti, iako se „pola njihovih zgrada srušilo”. Kako je rekao za vrijeme razgovora s novinarima, na putu je kako bi vidio stanje. „Puno je ljudi u automobilima, svi imaju mobitele u rukama i pokušavaju komunicirati. Situacija je jako tužna i sada nam trebaju vozila hitne pomoći, električna energija. To je problem”, zaključuje.
„Mobiteli su pri kraju (baterije), ali za sada smo u stalnom kontaktu”, rekao je biskup Paolo Bizzeti, apostolski vikar Anatolije (Turska). „Ovdje ima stotine mrtvih, ali u epicentru riječ je o tisućama ljudi koji su izgubili živote. Znam da je bolnica srušena, druga nije u funkciji, više od dvjesto kuća je urušeno i teško je doći do tih mjesta”.
Izazov pred njima je pomoći onima koji su pod ruševinama. „Zrakoplovne veze su prekinute, zračna luka u Antiohiji – dodaje – je oštećena. Sada je važno započeti s uplatama pomoći i upravo ću nazvati Caritas, moramo odmah poraditi na tome”, prenosi Vatican News.
Televizijske snimke prikazuju šokirane ljude kako u pidžamama stoje na snijegu i gledaju spasioce kako kopaju po ruševinama kuća. Epicentar potresa bio je u okrugu Pazarcik, u pokrajini Kahramanmaras na jugoistoku zemlje, oko 60 km zračne linije od sirijske granice.
Više od 1500 ljudi je poginulo i stotine ozlijeđeno u potresu magnitude 7,8 po Richteru koji je u ponedjeljak pogodio središnju Tursku i sjeverozapadni dio Sirije. Prema američkom seizmološkom zavodu USGS, katastrofalan potres jakosti 7,8 se dogodio u 4:17 sati ujutro po lokalnom vremenu na dubini od približno 17,9 kilometara.
Epicentar potresa bio je u okrugu Pazarcik, u pokrajini Kahramanmaras na jugoistoku zemlje, oko 60 km zračne linije od sirijske granice, a osjetio se i na Cipru i u Libanonu.
Televizijske snimke prikazuju šokirane ljude kako u pidžamama stoje na snijegu i gledaju spasioce kako kopaju po ruševinama kuća. Epicentar potresa bio je u okrugu Pazarcik, u pokrajini Kahramanmaras na jugoistoku zemlje, oko 60 km zračne linije od sirijske granice.
Tijek događaja:
13.15 – Letovi do i od zračne luke u pokrajini Hatay su obustavljeni, dok su zračne luke u Maraşu i Antepu također zatvorene za civilne letove.
Društvenim mrežama kruže snimke uništene piste. Više pročitajte OVDJE.
13.10 – Mostarac Goran Karačić (26) nogometni je vratar u turskom klubu Adana Demirsporu. Razorni potres u Turskoj zatekao ga je u Istanbulu, no u stanu u Adani mu je ostala supruga.
– Jučer smo stigli u Istanbul, gdje smo danas trebali igrati protiv Umraniyespora. No, sportski direktor nam je tek javio da je sve otkazano. Koga sad briga za nogomet, važnije je spasiti živote – kazao je Karačić za Dnevni avaz.
12.40 – Kamera je snimila novo urušavanje zgrade u Turskoj.
12.30 – U potresu koji je pogodio Tursku, rano jutros, ozlijeđene je jedna hrvatska državljanka, doznaje Večernji list. Prema do sada poznatim informacijama, ozlijeđena žena živi u Istanbulu, a ozlijeđena je u gradu Adiyamanu. u bolnici je i osjeća se dobro. Više pročitajte OVDJE.
12.20 – Stotine su ostale zarobljene ispod ruševina – objavljeno je na Twitter profilu Bijelih kaciga. Iz Sirije i Turske stižu katastrofalne vijesti. Ukupno su poginule 1504 osobe, a tisuće ih je ozlijeđeno nakon snažnog potresa. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan rekao je ranije da je u Turskoj poginulo 912 osoba, a ozlijeđeno ih je 5385, javlja CNN.
U Siriji su poginule 592 osobe, javlja sirisjka državna novinska agencija SANA. Bijele kacige objavile su kako je na području koje kontroliraju sirijski pobunjenici smrtno stradala 221 osoba.
11.30 – Novi snažni potres pogodio je Tursku. Prema prvim informacijama s EMSC-a potres je bio magnitude 7.7 stupnjeva po Richteru. Turski AFAD javlja kako je epicentar bio na dubini od 7 kilometara kod grada Elbistana.
11.17 – Turski predsjednik RecepTayip Erdogan izjavio je da je samo u Turskoj u potresu poginulo 912 ljudi, a ozlijeđeno 5.383. Dodao je da ne može predvidjeti koliko će porasti broj mrtvih dok se potraga za preživjelima. Kako javlja BBC, više od 2400 osoba spašeno je u Turskoj. Na terenu je oko 9000 spasioca koji tragaju za preživjelima.
Sirijska državna televizija javila je o najmanje 386 poginulih i 648 ozlijeđenih, dok su ‘Bijele kacige’ izvijestile o najmanje 147 mrtvih i 340 ozlijeđenih na sirijskom području koje kontroliraju pobunjenici.
Erdogan je rekao i kako je ovo najveća katastrofa koja je pogodila Tursku od 1939. godine. Rekao je i kako je potres urušio 2818 zgrada.
11.00 – Europska unija, NATO i brojne pojedinačne zemlje najavile su pomoć nakon katastrofalnog potresa u Turskoj i Siriji. Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izrazio je solidarnost i najavio pomoć Saveza svojoj članici Turskoj. “Potpuna solidarnost s našom saveznicom Turskom nakon ovog strašnog potresa”, napisao je Stoltenberg na Twitteru.
“Saveznici NATO-a mobiliziraju se u potpori”, napisao je, dodajući da je u kontaktu s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom i ministrom vanjskih poslova Mevlutom Cavusogluom.
Europska unija poslala je spasilačke ekipe u Tursku, objavio je povjerenik za upravljanje krizama Janez Lenarčič. Spasilački timovi iz Nizozemske i Rumunjske na putu su za Tursku, napisao je na Twitteru. On je dodao da je nakon potresa aktiviran tzv. Mehanizam za civilnu zaštitu preko kojeg zemlje mogu zatražiti pomoć od EU. Turska je pomoć zatražila, dodao je Lenarčič.
“Potpuno smo solidarni s narodima Turske i Sirije nakon smrtonosnog jutrošnjeg potresa”, napisala je na Twitteru predsjednica EK Ursula von der Leyen. “Pomoći ćemo kako god možemo”.
Foto: Reuters/PIXSELL
Njemačka, Italija i Francuska, Belgija, Poljska, Španjolska i Finska ponudile su pomoć razorenim regijama. Pomoć je ponudio i ruski predsjednik Vladimir Putin. Njemački kancelar Olaf Scholz najavio je da njegova zemlja poslati pomoć regijama pogođenim snažnim potresom.
“U šoku pratimo vijesti o potresu u pograničnom području između Turske i Sirije. Broj poginulih i dalje raste. Tugujemo s obiteljima i strepimo za one pod ruševinama. Njemačka će naravno poslati pomoć”, napisao je kancelar na Twitteru.
Francuska je spremna poslati hitnu pomoć narodu Turske i Sirije, napisao je na Twitteru predsjednik Emmanuel Macron. “Užasne snimke dolaze iz Turske i Sirije nakon potresa neviđene snage. Naše misli idu ožalošćenim obiteljima”, dodao je.
Italija je ponudila Turskoj pomoć svoje civilne zaštite. Ministar vanjskih poslova Antonio Tajani na Twitteru je napisao da je razgovarao s turskim kolegom Mevlutom Cavusogluom kako bi mu prenio “potporu Italije i ponudio (osoblje) Civilne zaštite”.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao je da je njegova zemlja spremna poslati potrebnu pomoć “prijateljskom” turskom narodu nakon potresa. “Šokiran informacijom o stotinama poginulih i ranjenih u potresu u Turskoj”, napisao je Zelenskij na Twitteru.
“Izražavamo sućut obiteljima žrtava i želimo ranjenima brzi oporavak. Mi smo u ovom trenutku bliski prijateljskom turskom narodu, spremni ponuditi potrebnu pomoć”.
Putin je ponudio rusku pomoć Siriji i Turskoj.
Rusija, koja je blisko povezana sa sirijskim predsjednikom Bašarom al-Asadom, održava značajnu vojnu prisutnost u toj zemlji. Putin također ima snažan odnos s predsjednikom Turske, članice NATO-a.
“Primite moju duboku sućut zbog brojnih ljudskih žrtava i razaranja velikih razmjera izazvanih snažnim potresom u vašoj zemlji”, rekao je Putin u svojoj poruci Erdoganu u ponedjeljak. “Spremni smo pružiti potrebnu pomoć u tom pogledu.”
Putin je odvojeno rekao Asadu da Rusija dijeli “tugu i bol onih koji su izgubili svoje voljene” i da je Moskva spremna pružiti pomoć.
10.50 – BBC je citirao dr. Haluka Özenera, direktora opservatorije Kandili sa sjedištem u Istanbulu i Instituta za istraživanje potresa. “Suočavamo se s najvećim potresom koji smo vidjeli u 24 godine u ovoj regiji. Do sada se dogodilo 100 naknadnih potresa. Oko 53 od njih je preko magnitude 4. Sedam njih imalo je magnitudu iznad 5. Možemo reći da će se ovi potresi nastaviti i sljedećih dana”, kazao je.
10.44 – Škole u 10 gradova i provincija diljem Turske koje je pogodio potres bit će zatvorene tjedan dana, rekao je potpredsjednik zemlje Fuat Oktay. Također je rekao da su letovi do i od zračne luke u pokrajini Hatay obustavljeni, dok su zračne luke u Maraşu i Antepu također zatvorene za civilne letove. Turska nuklearna elektrana Akkuyu, koja je trenutno u izgradnji, nije oštećena u potresu, rekao je Reuters dužnosnik ruske tvrtke koja gradi elektranu.
“Ovdje su se osjetila podrhtavanja zemlje, ali naši stručnjaci nisu otkrili nikakvu štetu na građevinskim strukturama, dizalicama i opremi”, rekla je Anastasia Zoteeva.
10.35 – Prema najnovijim informacijama u potresu koji je pogodio Tursku i Siriju poginulo je najmanje 670 osoba. U Turskoj su poginule najmanje 284 osobe, a ozlijeđeno ih je više od 2300.
Sirijska državna televizija javila je o najmanje 386 poginulih i 648 ozlijeđenih, dok su ‘Bijele kacige’ izvijestile o najmanje 147 mrtvih i 340 ozlijeđenih na sirijskom području koje kontroliraju pobunjenici.
10.20 – Cijelo područje Turske, objasnio je seizmolog Krešimir Kuk za Večernji list, je izrazito seizmički aktivno s vrlo izraženom tektonikom i čestim i jakim potresima kao posljedica toga. “Tamo već imamo relativno već dobro poznatu veliku zonu rasjeda, sjeverni anatolijski rasjed, sjeveroistočni rasjed, a na toj rasjednoj zoni se i prije bilježionajveći broj potresa – kazao je Kuk za Večernji list.
Što je sve ispričao o ovom razornom potresu možete pročitati OVDJE.
10.10 – Premijer AndrejPlenković uputio je sućut obiteljima stradalih u potresu u Turskoj.
10.00 – Tursku je nakon razornog potresa kroz nekoliko sati pogodilo još jako puno naknadnih podrhtavanja koji variraju od jačine 5,5 do 6,6 Richtera. Za usporedbu, Turski potres je otpustio 5600 puta više energije od zagrebačkog i 125 više energije od petrinjskog potresa – kazala je rukovoditeljica Seizmološke službe RH Ines Ivančić za 24 sata.
– Na području Petrinje i okolice očekivana maksimalna magnituda je 6,5 Richtera dok je aktivno i obalno područje prema jugu Hrvatske. Tamo se mogu dogoditi potresi magnitude 7,0 stupnjeva po Richteru. Potres u Turskoj se osjetio na širem području zemlje, a zabilježili su ga i naši instrumenti – zaključila je Ivančić.
9.30 – “Stanje je tragično, u gradu Salkinu se urušilo na desetke zgrada”, rekao je pripadnik Bijelih kaciga u video snimci na Twitteru. Salkin se nalazi na oko pet kilometara od turske granice. Predsjednik Bašar al-Asad sazvao je hitan sastanak kabineta kako bi se procijenila šteta i razmotrili daljnji koraci, objavio je predsjednikov ured. Spasilačke ekipe tragaju za preživjelima po obilnoj kiši i susnježici, pokazuju snimke državne televizije. Zdravstvene vlasti su pozvale ljude da pomognu u prijevozu ozlijeđenih u bolnice i ambulante. Više pročitajte OVDJE.
9.20 – Lokalna televizija u turskom gradu Sanliurfi snimila je trenutak u kojem se urušila zgrada.
Loaded: 65.51%
Remaining Time -0:19
8.50 – StephenHicks, seizmolog s University Collegea u Londonu, kaže da je prethodni najveći potres, također magnitude 7,8, pogodio sjeveroistočnu Tursku u prosincu 1939. i ubio 30.000 ljudi. “Zapravo, bez previše sumnje, mislim da bi današnji potres mogao biti zapisan kao zajednički najveći – ako ne i najveći – potres ikada instrumentalno zabilježen u Turskoj. Prethodni bio je potres M7.8 u prosincu 1939. u blizini N. Anatolian Fault”, napisao je seizmolog. Više pročitajte OVDJE.
8.33 – Više od 500 ljudi poginulo je u Turskoj i Siriji nakon razornog potresa koji je pogodio jug Turske. FuatOktay, turski potpredsjednik, rekao je kako su poginule 284 osobe dok ih je više od 2300 ozlijeđenih.
Sirijska novinska agencija SANA objavila je kako je u Siriji poginulo najmanje 237 osoba dok ih je 639 ozlijeđeno.
Oktay je također rekao i kako je u 10 gradova oštećeno više od 1700 zgrada.
8.30 – Prema za sad dostupnim informacijama, u katastrofalnom potresu u Turskoj nema stradalih hrvatskih državljana, kažu nam iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova
8.24 – Bivši golman ‘vatrenih’ Mario Galinović već dulje vrijeme radi u Turskoj koju je u noći pogodio razoran potres magnitude 7.8 stupnjeva po Richteru. Galinović se nalazi u Gaziantepu gdje je u istoimenom klubu do kraja siječnja bio trener vratara. Više ne radi za turskog prvoligaša, no planirao je cijelu veljaču ostati u gradu. Epicentar potresa bio je nedaleko od tog grada. Više pročitajte OVDJE.
8.00 – Jedan je muškarac rekao za BBC da je bio uvjeren da će njegova obitelj poginuti kada je zatreslo. S obitelji je bio na 5. katu u stanu u južnom turskom gradu Adani. “Nikada u životu nisam vidio ovako nešto. Njihali smo se skoro jednu minutu”, rekao je Nilüfer Aslan. Više pročitajte OVDJE.
7.34 – Kako javlja sirijska agencija SANA u toj je zemlji poginulo najmanje 237 osoba dok ih je 639 ozlijeđeno. Prema službenim podacima u Turskoj i Siriji poginulo je više od 300 ljudi te je gotovo 2000 ozlijeđenih, javlja CNN.
7.30 – Kamere su zabilježile trenutak razornog potresa. Više pročitajte OVDJE.
1 / 35
6.52 – Turska agencija za upravljanje katastrofama AFAD priopćila je u ponedjeljak da je 76 ljudi poginulo, a 440 ozlijeđeno u snažnom potresu koji je pogodio nekoliko pokrajina na jugu zemlje.
“76 naših građana izgubilo je živote u Adani, Adiyamanu, Malatyi, Kahramanmarasu, Gaziantepu, a 440 građana je ozlijeđeno u Sanliurfi, Diyarbakiru, Adani, Adiyamanu, Malatyi, Osmaniyeu, Hatayu i Kilisu”, rekao je AFAD.
U sjevernoj i zapadnoj Siriji poginuo je više od 100 ljudi, a stotine su ozlijeđene, objavila je državna televizija pozivajući građane da svojim automobilima pomognu u prijevozu žrtava do bolnica.
Zdravstveni dužnosnik u teško pogođenoj sirijskoj pokrajini Aleppo rekao je Reutersu da su neki stanovnici još uvijek pod ruševinama, a ranjeni dolaze u bolnice u valovima.
6.40 Talijanske vlasti upozorile su na potencijali tsunami i građane su pozvali da se udalje od obale.
6.30 – Prema AFAD-u, vladinoj agenciji za upravljanje katastrofama, potres koji se dogodio tijekom noći imao je magnitudu 7,4 i bio je na dubini od 7 kilometara.
Videosnimke objavljene na društvenim mrežama prikazuju uništene zgrade u nekoliko gradova na jugoistoku zemlje. Dopisnik AFP-a u Diyarbakiru, velikom gradu na jugoistoku zemlje, vidio je srušenu zgradu i rekao je da spasioci pokušavaju izvući ljude iz ruševina. Na Twitteru su turski korisnici podijelili identitet i lokaciju ljudi zarobljenih pod ruševinama u nekoliko gradova na jugoistoku zemlje.
Gradonačelnik Adane Zeydan Karalar rekao je da su uništene dvije zgrade od 17 i 14 katova, javlja televizija TRT. Zgrade su uništene u mnogim gradovima na jugoistoku zemlje, uključujući Adiyaman, Diyarbakir i Malatyu, javlja privatni turski kanal NTV, što izaziva strah da bi moglo biti puno žrtava.
Poziv na međunarodnu pomoć
“Svi naši timovi su u pripravnosti. Objavili smo uzbunu četvrte razine. Ovo je poziv i za međunarodnu pomoć”, rekao je turski ministar unutarnjih poslova Süleyman Soylu za kanal Haberturk.
“U ovom trenutku ne možemo ništa točno reći o šteti i gubitku ljudskihživota“, kazao je on dodavši da ima žrtava i da su se već dogodila 22 naknadna potresa.
A major 7.4-magnitude earthquake that struck southeastern Turkey on 6 February 2023. (Depo Photos) Photo: Depo Photos/ABACA/ABACA
Foto: Depo Photos
Guverner pokrajine Gaziantep pozvao je stanovnike da se okupe vani. Sirijska državna televizija izvijestila je da se zgrada u blizini Latakije, na zapadnoj obali Sirije, srušila nakon potresa. Provladini mediji javili su da se nekoliko zgrada djelomično srušilo u Hami, u središnjoj Siriji. Civilna zaštita i sirijski vatrogasci rade na izvlačenju žrtava iz ruševina. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan obaviješten je o potresu, priopćilo je tursko predsjedništvo. Turska se nalazi u jednoj od najaktivnijih seizmičkih zona na svijetu.
Montaža: Narod.hr, izvor: Privatni album, Facebook, snimka zaslona
Nakon što je Narod.hr ekskluzivno objavio vijest da je transrodni/homoseksualni par Noah i Ivona Kraljević iz afere Zambija, sklopio brak u Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi u Zagrebu krajem 2019. godine, oglasila se Hrvatska protestantska konferencija osudom ovog poteza Evangeličke crkve. U intervjuu za naš portal predsjednik Hrvatske protestantske konferencije, svećenik Evangeličke metodističke crkve, Vatroslav Župančić, koji je ujedno i branitelj u Domovinskom ratu, otkrio je zašto su jasno istupili u obranu kršćanskih vrijednosti te kakve bi posljedice ovakvi postupci Evangeličke luteranske crkve mogli imati na ekumenizam i ekumenski dijalog u RH.
Vatroslav Župančić je teolog i magistar povijesti. On je i predsjednik Hrvatske protestantske konferencije, zajednice neovisnih tradicionalnih protestantskih crkava u Hrvatskoj: Protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj, Reformatske kršćanske crkve Mađara u Hrvatskoj i Evangeličke metodističke crkve u Hrvatskoj.
Župančić je uz to svećenik Evangeličke metodističke crkve u Hrvatskoj. Bio je i sudionik Domovinskog rata. Obraćenje je doživio u svojoj 23 godini života. Osnivač je udruge Reforma. Udruga promiče etiku, moral i obiteljske vrijednosti. Osnivač je i Udruge Veterana, vojnika, i domoljuba (UVVID).
Proveo je više godina u pastoralnoj službi Evangeličke metodističke crkve (Evangelisch- methodistische Kirche) u Njemačkoj. Godine 2021 je izabran za predsjedavajućeg pastora Evangeličke metodističke crkve. Te djeluje kao pastor crkvene općine u Zagrebu. Oženjen je i otac dvoje djece.
U intervjuu za naš portal osvrnuo se na spomenuto vjenčanje dvoje protagonista afere Zambija u Evangeličkoj crkvi. Kao i činjenicu da u toj vjerskoj zadjednici djeluje i Saša Kugler. Radi se o biološkom muškarcu koji se danas izjašnjava kao žena. A djeluje kao trans svećenica Evangeličke crkve.
Objasnio nam je i kako funkcioniraju protestantske crkve u Hrvatskoj. I kako bi se na ekumenizam moglo odraziti ovo homo/trans vjenčanje.
Narod.hr: Molim Vas da se kratko predstavite te nam predstavite Hrvatsku protestantsku konferenciju. Je li Evangelička luteranska crkva dio protestantske konferencije? Ako nije, zašto nije?
Vatroslav Župančić: Svećenik sam Evangeličke metodističke crkve u Hrvatskoj, I pastor ( župnik) crkve u Zagrebu. Dio smo Globalne metodističke crkve (Global Methodist Church). To je denominacije koja okuplja konzervativne Metodiste širom svijeta.
U Hrvatskoj smo dio Hrvatske protestantske konferencije. Ona je zajednica triju neovisnih tradicionalnih protestantskih crkava u RH: Protestantske reformirane kršćanske crkve, Reformatske kršćanske crkve Mađara te Evangeličke metodističke crkve. Dvije potonje crkve na našem tlu opstoje od vremena reformacije. A zanimljivost je da je župa u Tordincima jedina župa hrvatskog govornog jezika i naroda koja je svoj kontinuitet zadržala od 16 stoljeća i kao takva je još jedan dokaz da su Hrvati uz više poznatu protestantsku dijasporu i u domovini davali svoj doprinos u ovom važnom europskom duhovnom i kulturnom pokretu.
Evangelička (luteranska) crkva nije dio HPK. Prilikom osnivanja HPK , vodili smo se zajedničkim razumijevanjem određenih pitanja za koja znamo da Evangelička (luteranska) crkva ima drugačije razumijevanje, kao npr. razumijevanja homoseksualnosti, pobačaju razumijevanju braka i sl. (barem u onoj mjeri u kojoj su o tim temama njihovi predstavnici govorili u javnosti). Iz toga razloga nismo istu niti kontaktirali po pitanju članstva.
Narod.hr: Zašto ste istupili priopćenjem kojim se Hrvatska protestantska konferencija ograđuje od prakse Evangeličke (luteranske) crkve u kojoj su, kako je poznato, barem dvije osobe koje su promijenile spol, Noah Kraljević iz afere Zambija i Saša Kugler, trans svećenica Evangeličke crkve, sklopile vjerski brak koji se ujedno smatra i građanskim?
Vatroslav Župančić: Nerijetko se određeni stavovi Evangeličke (luteranske) crkve razumiju općenito kao stavovi svih protestanata u Hrvatskoj. Dakako, Evangelička (luteranska) crkva ima kao i svaka vjerska zajednica, pravo vjerovati i prakticirati svoje vjerovanje kako želi, no smatrali smo da je važno jasno se distancirati od prakse koja je u vezi Evangeličke (luteranske) crkve izašla u javnost.
Meni je osobno nepojmljivo kako je jedna takva crkva koja je nekoć imala jaki kršćanski profil, pala na tako niske grane. Ta crkva ima veliku povijest i proživjela je teške progone od komunističkog režima ( biskup Popp je ubijen 1945), i usred svih tih okolnosti uspjela je je opstati . Situacija se očito počela mijenjati oko 2000. godine kada je došla nova struktura u njen vrh, koji su unijeli drugačije ideje – nesvojstvene tradicionalnom evangeličkom nauku.
Narod.hr: Kako je trans muškarac Noah Kraljević LGBTQ aktivist i blisko povezan s trans svećenicom njegove crkve, biskup luteranske crkve Branko Berić morao je znati da se radi o transrodnoj osobi, a ipak je izvršio vjersko vjenčanje, koje RH priznaje. Kako to komentirate?
Vatroslav Župančić: Kao što sam naglasio Evangelička (luteranska) crkva i njezin biskup mogu u svojem unutarnjem ustrojstvu postupati sukladno postulatima vlastite vjerske zajednice. Problem je kada vjerski obredi počinju imati i građanski učinak i to se očito ovdje vjerojatno i dogodilo. Je li se postupalo po zakonu, o tome se trebaju izjasniti i nadležne državne institucije.
Mi smo se u svome priopćenju jasno distancirali od takve prakse, jer bez obzira na “promjenu spola” ili djelomičnu promjenu, za nas je osoba koja je rođena kao žena, žena i ako bi se izjašnjavala kao muškarac i tako pokušala stupiti u brak sa ženom, takav brak je za nas neprihvatljiv i nije od Boga blagoslovljen. Ne ulazeći u građansko pravno uređenje takve zajednice, mi imamo jasne granice glede ovih pitanja.
Snimka zaslona
Narod.hr: Tajnik Sinode i župnik Zagrebačke crkvene općine Reformirane crkve Branimir Bučanović svojedobno je u Globusu tvrdio da vodstvo Luteranske crkve u RH nije priznato od njihove glavne krovne organizacije, Svjetske luteranske organizacije te da su se stavili “u službu gay propagande te podržavaju i promiču homoseksualizam i lezbijstvo”. Štoviše, Bučanović je napisao da luterani imaju transrodnu svećenicu, bivšeg katoličkog vjeroučitelja, koja je promijenila spol”. Bučanović je tu mislio na Sašu Sabola (točnije: na Sašu Sabol), trans ženu koju je Sinoda (odnosno biskup Berić ) imenovala za svećenicu administratoricu u Crkvenoj općini Zagreb. Kako to komentirate?
Vatroslav Župančić: Koliko nam je poznato, gospodin Bučanović napustio je svoju denominaciju. A što trenutno radi, nije mi poznato. I ne mogu komentirati njegove izjave. Osim da se sve informacije o Svjetskom luteranskom savezu daju doznati s njihovih web stranica.
Što se tiče svećenika, kasnije svećenice Saše Sabol, sada Saše Kugler, poznato je da je navedena osoba bila zaređena kao muškarac u Evangeličkoj (luteranskoj) crkvia da se sada predstavlja kao svećenica. Dakle, njegovoj vjerskoj zajednici je to prihvatljivo, i premda se može raditi o njihovom poimanju prava i slobode, mi to ne smatramo kršćanskim te da je sve to u oštroj suprotnosti s biblijskim naukom o spolnosti.
Za nas kao HPK je ovakva praksa neprihvatljiva i pogrešna.
Narod.hr: Je li javno poznati LGBT aktivizam trans pastora Kuglera problem za ostale protestantske crkve u RH?
Vatroslav Župančić: Problem je, jer se kako smo naveli, aktivizam pojedinih pripadnika Evangeličke (luteranske) crkve nerijetko generalizira pa se smatra da se radi o stavu svih protestanata. Zato se od istih aktivnosti jasno i ograđujemo.
Narod.hr: Kakve posljedice ovakvi postupci Evangeličke luteranske crkve ima na ekumenizam i ekumenski dijalog u RH? Možete nam to detaljnije objasniti?
Vatroslav Župančić: Više puta smo naglasili a i objavili u vidu dokumenta, kako u Hrvatskoj nedostaje stvarnog ekumenskog dijaloga. Molitve u siječnju ne odražavaju jasnu sliku ekumenskih odnosa u Hrvatskoj.
Kada bi se vodio ozbiljan dijalog i npr. izdao određeni ekumenski dokument o partnerstvu ili braku LGBT osoba, mogućnosti ređenja takvih osoba, bi li Evangelička (luteranska) crkva mogla biti potpisnik takvog jednog dokumenta? Ekumenizam nije samo zajedničko fotografiranje napose u siječnju, već zajedničko usuglašavanje određenih stavova.
Moralno-etička pitanja, razumijevanje spolnosti, kvalifikacije za duhovne službe su ozbiljna pitanja kada se radi o međucrkvenoj suradnji. Zato mi potičemo praktični ekumenizam u vidu suradnje laika: katolika, protestanata i pravoslavnih u zastupanju svekršćanskih moralno etičkih vrijednosti te u zajednički rad u projektima kao što je npr. bio referendum o braku ili djelovanje protiv pobačaja kao i zalaganje neradni nedjelju.
Narod.hr: U priopćenju ste kazali da je ”Evangelička (Luteranska) crkva je jedina protestantska crkva u Hrvatskoj koja prakticira vjenčanja odnosno blagoslove i ređenja LGBT osoba”. Kakva je praksa drugih protestantskih crkava u Hrvatskoj i svijetu? Treba li razlikovati blagoslov od vjenčanja?
Vatroslav Župančić: Evangelička (luteranska) crkva je nedavno izašla s kontroverznim priopćenjem, kako ona vjenčava samo muškarce i žene te da nema niti obreda blagoslova za pripadnike LGBT osoba. No, to ne odražava stvarno stanje stvari. Njihova đakonica je nedavno u elektroničkim i pisanim medijima otvoreno govorila kako je vjenčala odnosno blagoslovila pripadnike LGBT zajednice. Sve je to javno dostupno na internetu.
Vjenčanje koje spominjete u kontekstu afere Zambija također govori o tome da su se vjenčanja pripadnika LGBT zajednice ipak događala u Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi. To u spomenutom priopćenju nije niti demantiralo. Poznato nam je i da je spomenuta svećenica, ranije svećenik Saša također vjenčan(a) odnosno blagoslovljen(a) u Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi.
U drugim protestantskim crkvama u Hrvatskoj ne postoji takva praksa. U svijetu nažalost postoje tradicionalne protestantske crkve koje vjenčavaju odnosno blagoslivljaju pripadnike LGBT zajednice. Iako se radi o manjini, radi se o glasnoj manjini pa se stječe dojam da su sve protestantske crkve liberalne, što dakako nije točno. Nema također bitne razlike između vjenčanja i blagoslova braka. I samo vjenčanje je blagoslov muškarca i žene u svetu zajednicu braka. Ono što je po biblijskom učenju neprihvatljivo, ne može se ni blagoslivljati, niti Bog to blagoslivlja, naprotiv Biblija takvu praksu nedvojbeno i jasno osuđuje.
Narod.hr: Odnosi države i vjerskih zajednica definirani su Zakonom o odnosima RH I vjerskih zajednica. Što mislite o načinu priznavanja raznih vjerskih zajednica od strane države? Na istom popisu se nalaze Katolička Crkva, kršćanske crkve i razne sekte – poput scijentološke koja je u nekim državama I zabranjena. I Hare Krišna…
Vatroslav Župančić: Zalažemo se za vjerske slobode i Hrvatska je tu veliki primjer jedne demokratske tolerantne zemlje. Ta sloboda uključuje pravo da svatko vjeruje prema savjesti te po želji pripada određenoj vjerskoj zajednici, sve dok učenje i praksa takve zajednice nije u suprotnosti sa zakonom. Sloboda nosi i manjkavost da ju pojedinci nastoje zlorabiti, ali ipak je i to bolje nego bilo kakav oblik totalitarizma.
Narod.hr: Evangelička luteranska crkva se dugo sporila unutar sebe oko imovine, odnosno crkve u središtu Zagreba. Kakva su Vaša saznanja o tome?
Vatroslav Župančić: Iako je i ovo pitanje unutarnja stvar navedene crkve, žalosno je vidjeti da je jedna takva crkva koja je imala jednu od najboljih zagrebačkih gimnazija i kojoj su u povijesti pripadale osobe poput Hermana Bolléa te hrvatskog preporoditelja Bogoslava Šuleka, da se danas u demokratskoj Hrvatskoj se nalazi u ovakvom duhovnom stanju. Želim vjerovati da unutar te crkve još uvijek postoje zdrave snage koje ovakve stvari mogu ispraviti- ili točnije ću kazati-reformirati.
Narod.hr: S obzirom na to da je Katolička crkva univerzalna i ima vrhovnog poglavara u Vatikanu, na koji je način uređena hijerarhijska struktura protestantskih crkava u Hrvatskoj i u svijetu?
Vatroslav Župančić: Svjedoci smo da i univerzalna crkva poput Rimokatoličke ima niz različitih pogleda na razna pa tako i na etička pitanja. To je vidljivo na primjeru Njemačke. Pojedini biskupi i svećenici a velikim dijelom aktivni laici zastupaju stavove koji su u drugim krajevima sasvim drugdje neprihvatljivi. Slična kontroverza je bila koketiranjem s marksizmom u Južnoj Americi sedamdesetih godina. I u Hrvatskoj smo u zadnje vrijeme svjedoci nekih diferencijacija . Slično je i u protestantizmu.
Dodatno tome nemaju sve protestantske crkve isto uređenje. Neke crkve su episkopalno uređene i imaju biskupe, dok su neke prezbiterijalno-sinodalno uređene a neke kongregacionalno. Većina su samostalne unutar granica svoje države, no udružene su u određene međunarodne saveze i tijela koja imaju uglavnom savjetodavnu ulogu.
Zanimljivo je da je apostolski nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović u kritici takozvanog “sinodalnog puta” Katoličke crkve u Njemačkoj citirao Dietricha Bonhoeffera – poznatog evangeličkih teologa i pastora kojeg su nacisti pogubili .
Nadbiskup Eterović je naglasio i na taj način pohvalio Bonhoefferov osvrt na zlouporabu i tzv ” jeftine milosti ” koja je mnoge kršćane u vrijeme Trećeg Reicha odvukla od vjere i smanjila sposobnost otpora totalitarizmu . Prava milost i vjera u Krista, naglašava Bonhoeffer zahtjeva da se plati cijena. To znači biti Kristov učenik i takva vjera neće kapitulirati pred trendovima vremena.
Narod.hr: Tko u protestantizmu određuje je li neka pojava u skladu s crkvenim naukom ili nije?
Vatroslav Župančić: Da bi nešto bilo valjano kao crkveni nauk, potrebno je da bude u suglasju s svetopisamskim naukom, vjerovanjima rane crkve, naukom reformatora. Vodeća tijela crkve, poput Sinode pozvani su prihvatiti određenu nauku i praksu prvenstveno na tim temeljima.
Nažalost, liberalne protestantske crkve ne mogu potkrijepiti svoja liberalna stajališta niti s jednim navedenim kriterijem. Takve crkve statistički bilježe veliki odljev vjernika posljednjih godina.
Narod.hr: Ako nije, može li npr. Evangelička (Luteranska) crkva snositi ikakve sankcije ili posljedice zbog ove prakse koja očito nije svojstvena ostalim protestantskim crkvama u Hrvatskoj?
Vatroslav Župančić: Ako je Evangelička (luteranska) crkva u Hrvatskoj dio Svjetskog luteranskog saveza onda bi se sva pitanja u vezi nauka i doktrine riješiti unutar navedenih tijela. Na ostalim protestantskim crkvama u RH je da se, ako se ne slažu s nekom praksom i naukom, od iste javno i jasno distanciraju, kao što smo to mi učinili.
Tea Perović je 38-godišnja majka četiriju djevojčica kojoj je prošle godine dijagnosticiran metastatski karcinom dojke. Ova rođena Bračanka, koja godinama živi u Zagrebu, ekskluzivno za Bitno.net odlučila je ispričati svoje svjedočanstvo borbe s teškom bolesti. Priča nam o prihvaćanju bolesti, onoj noći kada je ponovno susrela Boga svojeg djetinjstva i obnovljenoj vjeri. Objavljujemo i izvatke iz njezinih priča koje je počela pisati kako bi svojim kćerima ostavila pisani trag o svojoj borbi s bolešću i Gospodinu koji joj je pokazao smisao njezina križa
Bila je veljača 2022. godine, ono sivo i hladno vrijeme godine kada se zaredaju viroze. Tea Perović, majka četiriju djevojčica, držala je u rukama jednogodišnju bebu. Cijelu noć joj je pokušavala skinuti visoku temperaturu pa je zaboravila na sve svoje boljke. „Upravo me je tih dana mučila vrlo intenzivna bol u nozi i leđima koja je znala biti popraćena temperaturom. Međutim, čim bi se netko od moje djece razbolio, naglo bih ozdravila. Snaga majke je fascinantna“, tvrdi naša sugovornica. S obzirom na to da su se tegobe ponavljale, a testovi na koronu bili negativni, odlučila je posjetiti obiteljsku liječnicu kod koje do tada nije bila valjda deset godina.
„Liječnica je sve moje simptome pripisala aktivnom i živahnom suživotu s četvero malene djece, ponajviše svakodnevnom dizanju i nošenju beba, a za temperaturu je „okrivila“ neku virusnu infekciju. Međutim, duboko u sebi osjećala sam kako to nije sve… Bol me podsjetila na tegobe koje je moj pokojni otac prolazio kada mu je dijagnosticiran karcinom. Međutim, uspjela sam se nekako primiriti“, objašnjava. Koliko god se Tea narednih dana trudila ignorirati bol, ona se neprestano vraćala, i to svaki put sve intenzivnija. Sve je kulminiralo jedne noći kada ju je ponovno probudila trgajuća bol u nozi. Osjećala se kao da joj netko svom snagom čupa nogu, a onda je vrti oko svoje osi. Pokušala se podići kako bi uzela tablete protiv boli, ali se nije mogla ni pomaknuti. Pogledala je u polumraku svoje sobe prema svojim usnulim djevojčicama – blizanke su ležale u bračnom, a dvije starije kćeri na drugom krevetu.
„Suze su mi počele nekontrolirano teći niz obraze… Sjetila sam se svoga pokojnog oca i njegova me sudbina jako podsjetila na moju. Bila sam gotovo sigurna da prolazim kroz isto. Mogla sam u tom trenutku i ignorirati intuiciju, ali bila sam bolno svjesna da me ona još nikada nije prevarila. Nešto me je žestoko stisnulo oko srca. Ne može biti istina. Još sam mlada i imam četvero male djece. Četvero djece!“
Idilično djetinjstvo na otoku
Tea Perović rođena je 1984. godine u Supetru, a odrasla je u Bolu na Braču. Njezino djetinjstvo bilo je bezbrižno, nesputano, čisto, prekrasno… Kao malena djevojčica slobodno vrijeme provodila je na velikoj livadi pokraj njihove kuće, u igri s vršnjacima. U pubertetu je već polako počela patiti zbog nedostatka sadržaja na otoku. Premda joj obitelj nije redovito prakticirala vjeru, Tea se još kao djevojčica uključila u život svoje župske zajednice, gdje je pjevala u zboru i čitala. „Najsnažniji svjedok vjere bila mi je nona Mina. Sjećam se onih lijenih nedjeljnih prijepodneva, kada mi se baš nije dalo ići na svetu misu, pa sam smišljala besmislene isprike. Nona bi mi rekla: „Isusu nije bitno kako si odjevena, Njemu je samo bitno da dođeš.“ „Nije mi govorila da idem u crkvu ili na svetu misu, nego Isusu, živom Bogu koji me tamo čeka“, prisjeća se Tea. Njezinoj baki očito je uspjelo unuci prenijeti vjeru jer je Tea nakon krizme, kada se većina mladih oprašta od Crkve, nastavila primati sakramente. Nakon završene opće gimnazije u Bolu, Tea je upisala studij germanistike i fonetike te se preselila na kopno, u veliki grad Zagreb.
Tijekom studija upoznala je budućeg supruga Hrvoja za kojeg se udala 2008. godine. Teina karijera je napredovala i s vremenom je pokrenula privatnu tvrtku za edukacije i prevođenje. Mladi bračni par dugo nije mogao imati djecu. „Svi naši prijatelji polako su se počeli ostvarivati kao roditelji, pa se u mene uvukao strah da nikada neću imati djecu. Često sam Boga molila za to jedno dijete… Nikada nisam pomišljala na više. Bilo mi je dovoljno samo jedno. Kada sam već polako počela prihvaćati da se to nikada neće dogoditi, ostala sam trudna s našom prvom kćeri Lunom, koja se rodila u kolovozu 2016. godine. Dvije godine kasnije rodila se Tena, a 2020. godine Bog nam je darovao blizanke Elenu i Miu.
„O, Bože, četiri kćeri! Čime sam zaslužila da budem blagoslovljena s čak četiri princeze? A godinama sam molila za dar samo jednog djeteta. Mislim da je to onima koji ne vjeruju tako očiti znak Njegove milosti i ljubavi.“
Uslijedilo je nekoliko, kako bi Tea rekla, hektičnih godina. „Kako drukčije opisati život s četvero male djece? Priznajem da sam često bila previše živčana zbog obveza i rokova koje sam si uglavnom sama nametala.“ Premda se silno trudila odraditi sve obveze, Tea je bila svjesna kako je za njezinu djecu jedino važno da samo bude s njima, za stolom ili na podu, da se zajedno igraju, smiju i plešu. S njima je razvila odnos povjerenja. Zbog toga je odlučila biti iskrena u svemu, pa čak kada se radi i o nekim vrlo teškim bolestima.
„Drage moje cure, još ste malene, ali znam da sve znate i osjećate. Upijate moje emocije i reakcije. Zato i zaslužujete znati pravu istinu… Znate, mada se ne osjećam tako, doktori kažu da sam prilično bolesna. Moja dijagnoza i stadij bolesti navodno nisu uopće simpatični… Ali ja vam se, cure moje, uopće ne osjećam tako. Na bolest me trenutno podsjećaju samo vidljive nuspojave liječenja. To su samo vidljivi znakovi na temelju kojih ljudi često pogrešno zaključuju, pa me sažalijevaju, ili su zgroženi, užasnuti ili prestravljeni…“
Kako je saznala da ima karcinom
Dijagnozu je doznala ubrzo nakon one neprospavane noći kada ju je nesnosna bol podsjetila na očeve tegobe. Idućeg dana ponovno je posjetila obiteljsku liječnicu. Ovoga joj je puta priznala da ima nekakvu kvrgu ispod pazuha. Liječnica je problijedila, prilično se zabrinula i mladu majku istoga trenutka poslala na daljnje pretrage. Tea se uskoro našla u radiološkoj čekaonici, nakon obavljenog pregleda, s nalazima ultrazvuka i mamografije, u kojima su se spominjale nekakve suspektne tvorbe. Zbog toga je bila upućena na hitnu punkciju. „I bez toga sam znala da imam metastatski rak. Biopsija je kasnije potvrdila da se radi o veoma malignom i agresivnom multicentričnom karcinomu lijeve dojke s metastazama u limfnim čvorovima i na kostima cijele kralježnice, rebrima i zdjelici“, objašnjava. Kada je izašla iz ambulante, nazvala je svoju sestru, inače liječnicu, koja joj je potvrdila sumnje. Obje su plakale. Bio je to prvi i pretposljednji put da je plakala zbog svoje dijagnoze. Nakon toga je obrisala suze i mirna se vratila svojoj kući gdje su je čekale njezine cure i svekrva. Drugi i posljednji put „raspala se“ još iste večeri, kada su njezine kćeri napokon zaspale. Osjetila je snažan pritisak u prsima zbog bolne pomisli da bi njezina dječica mogla ostati bez majke.
„Činilo mi se to toliko nepravedno i okrutno. Moje me se kćeri, a pogotovo blizanke, neće ni sjećati. Bože, zašto si mi onda darovao toliko djece?… Ništa mi nije imalo smisla…“
U idućem trenutku osjetila je neobjašnjiv poriv da padne na koljena i sve preda Bogu, Nebeskom Ocu, kojega je posljednjih godina zanemarila. Vjera joj je uvijek puno značila, predstavljala joj je stup života, a posljednjih godina zakazala je u svom vjerničkom životu. Jednostavno nije pronašla vremena za svetu misu i svakodnevnu molitvu. Priznaje da ju je to podsvjesno mučilo, ali se opravdavala prenatrpanom svakodnevicom i užurbanim životom koji ju je nemilosrdno žvakao. Jednom prilikom jedna njezina kći, prolazeći pokraj raspela i s pogledom prema Isusu, majku je upitala: „Tko je ova teta?“ Tea se osjećala posramljeno.
„I evo me sad… Nakon toliko vremena, u gluho doba noći, na koljenima molim i plačem. Bole me nesnosno leđa i noge, ali osjećaj one ponovno zadobivene milosti je neprocjenjiv. Kao da me neka nevidljiva ruka nosi i miluje… Počela sam shvaćati smisao moga križa i kao da sam te noći naglo progledala. U idućem trenutku sam počela zahvaljivati na daru moga križa. Znala sam da to nije do mene, to nisu moje misli i riječi koje sam izgovarala. Gospodin me je čuo, smilovao se meni grešnici i poslao mi Duha Svetoga koji me je potpuno prožeo. Toplina, milost, ljubav i neopisiva radost ispunjala je čitavo moje biće.“
“Gospodin me je čuo, smilovao se meni grešnici i poslao mi Duha Svetoga koji me je potpuno prožeo…”
U tim je trenucima spoznala da je taj križ s razlogom dobila. Bog ga je dopustio jer je očito znao da ga Tea može podnijeti i kako bi se preko njega ostvarila neka veća dobra. Križ je doživjela kao poziv na promjenu i potpunu obnovu koja se prvenstveno mora dogoditi u njoj, a onda i u njezinoj obitelji, bližnjima i u svim ljudima koje susreće.
„Na kraju sam Boga još samo zamolila za potrebnu snagu i jakost da izdržim sve što me čeka na mojemu putu. Jer, kad je On uz mene i kad me drži za ruku, onda mogu sve i nije me strah. Zauzvrat sam obećala svoj povratak aktivnom vjerničkom životu za kojim sam cijelo to vrijeme očajnički žudjela, obećala sam i da ću voditi svoje kćeri u crkvu i da ćemo se obiteljski svakodnevno okupljati u molitvi. Čvrsto sam Mu na koljenima obećala da ću se promijeniti. Želim da moja djeca rastu u vjeri, da budu kroz život bezbrižne i mirne jer ih Gospodin prati i čuva na njihovom putu.“
Idućeg jutra započela je novu dionicu tijekom koje više nije pustila niti jednu suzu. Prihvatila je svoj križ. Njezini najbliži su se organizirali kako bi joj olakšali svakodnevicu. Tea kaže da im nije bilo nimalo lako. Možda im je čak bilo teže nego njoj. Oni su bili nijemi promatrači bolesti, nemoćni sudionici. Nisu mogli trpjeti umjesto nje ili preuzeti njezinu patnju. „Sve sam to prolazila s tatom. I ja sam jednom bila nijemi promatrač“, kaže. Dodaje kako je oduvijek bila previše ponosna da bi tražila tuđu pomoć. Sve je voljela odraditi samostalno. Prijateljice su je čak u šali zvale „control freakom“. Sada je odjednom postala ovisna o tuđoj pomoći, a to joj je, priznaje, jako teško palo.
Strah i nemir u bolničkoj sobi
Uslijedilo je liječenje. Najprije je prošla kroz deset ciklusa kemoterapija, a paralelno je primala biološki lijek i lijek za kosti. Opisuje nam onaj trenutak kada se prvi put našla u sobi za aplikaciju citostatika, gdje je idućih tjedana redovito primala kemoterapiju. Izbezumljeno je promatrala ispaćene i umorne ljude u krevetima koji su bili prikopčani na infuziju. Većina njih je spavala, a oni budni tužno su je promatrali. Tea nikada neće zaboraviti njihove umorne oči koje su virile iznad maski.
„Ne sjećam se kad sam zadnji put u životu osjetila toliki strah i nemir. Istoga trena sam htjela pobjeći. Svim svojim bićem sam osjećala da ne pripadam tamo. U meni je još toliko života i mladosti… Iskreno sam se plašila primiti tu zloglasnu tekućinu. Bojala sam se njezine manifestacije u mom organizmu. Nisam hrabra kao što drugi misle. Jedino što želim je pobjeći što dalje i ne vraćati se više nikada. Ipak sam ostala sjediti na toj stolici i prepustila se iskusnim liječnicima. Bez obzira na to što mislila o ovom mjestu, imala sam potpuno povjerenje u svoje liječnike…“
Već na početku bolesti odlučila je kako će biti iskrena sa svojim starijim kćerima. Jedne večeri pričekala je da svekrva krene uspavljivati mlađe kćeri. Tea je tada dvije starije posjela pokraj sebe i pokrenula razgovor. Objasnila im je da je bolesna, da je jako bole leđa te da će zbog toga morati često odlaziti doktoru. Morat će se dugo liječiti i uzimati jake lijekove zbog kojih će joj ponekad biti mučno i otpasti kosa. Možda bi bilo najbolje da se ošiša… Govorila im je polako i smireno, koristila je jednostavne i kratke rečenice te neprestano promatrala njihovu reakciju. Kćeri su reagirale mirno, toplo i empatično. Osjetile su majčinu iskrenost. Najviše ih je možda pogodio onaj dio o ispadanju kose. Međutim, starija kći je doskočila i tom problemu. Majci je predložila da na glavu zalijepi pramenove umjetne kose u raznim bojama. Tea kaže kako se te večeri smijala kao nikada prije i srce joj se “proširilo za još koji broj“. Ponovno se uvjerila kako se isplati biti iskren. Priznaje i kako joj nije teško pao gubitak kose, tj. jedva se čekala ošišati jer je oduvijek imala dugu gustu kosu. Poželjela se promjene.
„Uzela sam mobitel u ruke i krenula prelistavati svoje fotografije od prije par mjeseci. Uspoređujem ih sad s likom koji me upravo gleda u ogledalu. Ne mogu vjerovati da je to ista osoba. Ona Tea s fotografija je toliko ljepša. Nisam ćelava, ali ta prekratka paperjasta kosa miljama je daleko od bujne, duge plave kose koju sam oduvijek imala. Bila je moj zaštitni znak od djetinjstva. Nekoć se nisam ni šminkala. Imala sam duge trepavice koje su same po sebi lijepo isticale moje oči… A sada su, eto, maskara za trepavice i olovka za obrve postali moji svakodnevni dijelovi jutarnje toalete. Bez toga riskiram izgled čovječje ribice… Tu je i moje tijelo koje je prošlo kroz cikluse kemoterapija i na koje se vide posljedice moje bolesti… Ipak, nikad nisam bila ispunjenija i zadovoljnija sobom. Povezana s onim iskonskim u sebi i svojom dušom. Ta snaga je jača od bilo čega drugoga i zato više ni nemam realan pogled na fizičku sebe. Jer, sama sebi sam predivna…“
Molitva za ozdravljenje
S liječnicima potpuno otvoreno razgovara o bolesti. Onkologica joj je još na početku liječenja rekla da je „prava sretnica“ jer je oboljela sada, a ne prije pet ili deset godina. Medicina je u međuvremenu znatno napredovala, metode se usavršile, a lijekovi će se tijekom njezina liječenja još usavršavati. „Jednom riječju, ima nade! Onkologica mi je rekla da se mene vodi kao pacijenta koji ima kroničnu bolest s neizvjesnim tijekom. Međutim, ako takvi pacijenti dobro reagiraju na terapije, što se kod mene dogodilo, onda su prognoze dobre. Osim toga, postoji više linija liječenja…“, kaže. „Onkologica mi je također objasnila kako je liječnicima bitno da ljudi poput mene ne budu ležeći pacijenti i da žive kvalitetno, kao što ja sada živim“, objašnjava.
Priča nam kako je u početku molila za svoje ozdravljenje, a onda je spoznala da ima mnogo važnijih molitvenih nakana. Osim toga, uplašila se da bi se, ako ozdravi, mogla ponovno vratiti starom životu, a ona se želi i dalje mijenjati te doživjeti promjene u obitelji koje će ih sve zajedno približavati Bogu. Međutim, nedavno je Isusu ipak priznala kako želi da je On fizički ozdravi. „Želim biti funkcionalna majka svojoj djeci. Želim vidjeti koja će zanimanja odabrati, plesati na njihovim svadbama, upoznati zetove, čuvati unučiće… Ja sam Isusu iznijela želju svoga srca pa neka bude kako On želi. Rekla sam Mu da može staviti svoje ruke na moje metastaze i da iskreno vjerujem da se one mogu momentalno povući, ali sve je na Njemu. Neka zaista bude volja Njegova“, poručuje.
“Ne znam što mi spremaš, Isuse…”
Tea željno iščekuje večer, smiraj dana, onaj trenutak kada njezine djevojčice utonu u san pa da stane pred svojega Boga. Najčešće to bude u neko gluho doba noći. Onda padne na koljena i započinje: „Isuse…“ Izgovara mu svoje zahvale i prošnje, govori svoje brige i strahove, zahvaljuje mu na svim ljudima koje je susrela, na pomoći koju je od njih primila, na riječima ohrabrenja i podrške. Moli Ga za pomoć kada je križ pretežak. Tada osjeti kako je njezin Bog podiže i daruje joj mir. Neobjašnjiv mir s kojim tako prozračno ulazi u san.
„Ne znam što mi spremaš, Isuse, i kojim me putem vodiš. Pripremaš li me to polagano za naš zajednički susret? Ako je tako, spremna sam! Raduje me što ću te uskoro gledati licem u lice… Radujem se i ponovnom susretu sa svojim ovozemaljskim ocem i našim druženjima na nebesima od kuda ćemo zajedno moliti za ostatak naše obitelji. I ne mogu zapravo vjerovati da bi taj trenutak mogao uslijediti tako brzo… Oči mi se pune suzama pri pomisli na mogućnost skorog prijelaza s ovog svijeta na onaj. To su suze čiste ljubavi i odraz neopisive milosti koja me potpuno prožima. Nije to do mene. Nikad ništa u mome životu nije ni bilo. Božji je to zahvat. I poseban dar Duha Svetoga…“
Od trenutka kada je saznala tešku dijagnozu Tei najteže pada pomisao na njezine četiri kćeri. Koliko dugo će još imati majku i što će biti s njima kada nje jednom više ne bude? Tko će ih zaštititi, čuvati, hrabriti i podupirati na njihovom putu?
„Te su brige nestale nakon nekoliko mjeseci. Znam da njih četiri ionako nisu od mene i po meni nastale… Onaj tko ih je stvorio, taj će se za njih pobrinuti. On to ionako, a posebno po mojem predanju i molitvama, svakodnevno čini. Na meni je da vjerujem i otpustim. I ne bojim se više. Samo se prepuštam.“
U svojim pričama Tea se dotakla i bolne činjenice kako čovjek počinje cijeniti život tek kada postane svjestan da bi ga mogao uskoro izgubiti. Međutim, kada je one noći, nakon što je saznala dijagnozu, potpuno posvijestila Božju prisutnost u svojem životu, ne boji se budućnosti. Sve će se ionako dogoditi kako je Bog odredio.
Zamislite da saznate da ste začeti godinu ili dvije nakon žene koja vas je rodila i da ste prije dolaska na svijet tri desetljeća bili zarobljeni u kliničkom zamrzivaču. Ovo je sada sudbina blizanaca koji su rođeni u listopadu 2022., nakon što su 1992. začeti in vitro oplodnjom (IVF), zamrznuti kao embriji i zatim posvojeni.
Philip i Rachel Ridgeway posvojili su blizance Lydiju i Timothyja, iako imaju četvero djece začete prirodnim putem. Kršćanski par je smatrao da je usvajanje embrija u Božjem planu za njih, rekavši za CNN da su želeljeli i „one koji su najdulje čekali“.
Katolička Crkva je dugo osuđivala ovakav proces čuvanja embrija, ali ta su upozorenja prošla bez sluha, a sada se procjenjuje da samo u Sjedinjenim Američkim Državama postoji milijun zamrznutih embrija, što dovodi do dubokih i stalnih moralnih dilema.
Papa Ivan Pavao II. je 1996. uputio „apel na savjest svjetskih znanstvenih autoriteta, a posebno liječnicima, da se zaustavi proizvodnja ljudskih embrija, uzimajući u obzir da to nije moralno dopušteno rješenje u pogledu ljudske sudbine, uostalom tisuće zamrznutih embrija koji jesu i ostaju subjekti temeljnih prava nisu zaštićeni zakonom kao ljudske osobe.”
U dokumentu Dignitas Personae iz 2008., Kongregacija za nauk vjere bavila se pitanjem što učiniti s postojećim zamrznutim embrijima, odbijajući „prijedloge da se ti embriji koriste za istraživanje ili liječenje bolesti” jer tako bi tretirali embrije „kao puki ‘biološki materijal’ i doveli do njihovog uništenja”.
Također su odbili prijedlog „da se ti embriji stave na raspolaganje neplodnim parovima” jer bi takva praksa „dovela i do drugih problema medicinske, psihološke i pravne prirode”.
Kongregacija za nauk vjere napisala je u dokumentu Donum Vitae iz 1987. da čak i postupak umjetno oplodnje i prijenosa embrija „ostaje tehnika koja je moralno nedopuštena jer lišava ljudsko rađanje dostojanstva koje mu je vlastito i naravno”, a uspoređuju takvu praksu s abortivnom praksom uništenje embrija i masturbacijom.
Ideja “prenatalnog usvajanja“ kojom bi se spasili embriji ostavljeni zamrznuti u IVF klinikama, je u dokumentu Dignitas Personae nazvano prijedlogom „hvalevrijednim, s obzirom na namjeru poštivanja i obrane ljudskog života“, ali je u dokumentu zaključeno da „postoje određeni problemi”.
Na tiskovnoj konferenciji, nedugo nakon objavljivanja dokumenta Dignitas Personae, nadbiskup Rino Fisichella, tadašnji voditelj Papinske akademije za život, rekao je da Vatikan ne isključuje u potpunosti usvajanje embrija, ali naginje negativnom stajalištu jer su budući roditelji prisiljeni sudjelovati u nemoralnom procesu.
Katolici bi stoga trebali usmjeriti napore prema „zaustavljanju proizvodnje kao na pokretnoj traci i zamrzavanju ljudskih embrija koji se svakodnevno odvijaju u svakom većem gradu u zapadnom svijetu, a Crkva treba bolje poučavati i objašnjavati zašto je in vitro oplodnja moralno neprihvatljiva“.
