Kakve su posljedice neposlušnosti Rimu?

Stotine svećenika u Njemačkoj odlučili su prkositi vatikanskoj zabrani istospolnih blagoslova. Koordinirana služba blagoslova za istospolne parove u Njemačkoj planirana je za 10. svibnja, a više od 50 katoličkih župa do sada se prijavilo za pružanje takvog blagoslova. Podsvjesni ili otvoreni pozivi na nepoštivanje nedavne zabrane Kongregacije za nauk vjere, postavljaju pitanje hoće li takvo ponašanje protiv jedinstva Crkve na kraju imati posljedice.

Buntovne reakcije biskupa i drugih crkvenih dužnosnika u zemljama njemačkog govornog područja na Responsum (odgovor) Kongregacije za nauk vjere protiv blagoslova homoseksualnih partnerstava nameću mnoga pitanja. Što se može dogoditi s biskupom koji javno poziva na neposluh Rimu ili ga ignorira? Može li se katolik, koji smatra da ga po tom pitanju više ne predstavlja vlastiti biskup, obratiti izravno Rimu? Vlč. Gero Weishaupt, kanonski pravnik i sudac crkvenog suda Kölnske biskupije, odgovorio je na ova i druga pitanja u intervjuu za portal kath.net.

Kath.net: Vlč. Weishaupt, što se kanonski može dogoditi biskupu koji, nasuprot Responsumu, osobno vrši blagoslov istospolnih parova, poziva ih na blagoslov ili ih izričito potiče u svojoj biskupiji ili svjesno tolerira takve blagoslove?

Vlč. Gero Weishaupt: Ako usprkos Responsumu Kongregacije za nauk vjere, objavljenom po nalogu pape Franje- koji je time svima jasno dao do znanja da je to i njegov vlastiti stav – biskup vrši takve blagoslove u svojoj biskupiji, ohrabruje ih, ili samo tolerira takve blagoslove, onda je to očito čin neposluha biskupa prema papi, čiji dužnosnici u Kuriji, u njegovo ime postupaju po pitanjima vjere i morala. Zbog toga se neposluh izravno odnosi na Papu, a neizravno na Kongregaciju za nauk vjere.

Ovim neposluhom biskup krši prisegu na vjernost na koju je prisegnuo kada je stupio na dužnost. Uz obećanje vjernosti Papi, biskup na taj način obećava da će zaštititi jedinstvo sveopće Crkve i time uložiti sve napore „da sačuva nepromijenjenu vjeru koju su predali apostoli“. Stoga je „dužan promicati zajednički poredak cjelokupne Crkve i inzistirati na poštivanju svih crkvenih zakona“.

Neposluh koji se očitovao odbijanjem provođenja papinskog Responsuma narušava dakle jedinstvo s Papom. To je raskolnički čin, naravno da je to u osnovi hereza, utoliko što blagoslov homoseksualnih odnosa izražava stajalište da osim braka između muškarca i žene mogu postojati i drugi odnosi koji su određeni za spolno sjedinjenje. To je otvoreno u suprotnosti sa spoznatom istinom o braku (Post 1,27: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“) i suštinskoj naravi ljudskih bića iz kojega ljudski razum izvodi naravni moralni zakon.

Štoviše, blagoslov homoseksualnih parova je zlouporaba blagoslova. Takav blagoslov je kršenje liturgijskog poretka. Budući da prema trenutno važećem crkvenom poretku samo Apostolska Stolica može uspostaviti nove sakramente i ukinuti ili modificirati postojeće, ceremonija blagoslivljanja istospolnih partnerstava bila bi, strogo govoreći, simulacija (nepostojećeg) sakramenta, drugim riječima simulirani blagoslov.

Što se tiče kanonskih posljedica, upravo biskup koji ignorira papinu zabranu blagoslova istospolnih parova i djeluje suprotno tome, automatski upada u ekskomunikaciju, u kaznu latae sententiae (samim činom počinjenja kaznenog djela). Ona se događa čim biskup javno podrži blagoslov homoseksualnih parova. Takvu kaznu latae sententiae bi Papa morao proglasiti dekretom, nakon opomene, kako bi kanonski mogla biti javno pravovaljana.

Ako se prijestupnik pokaje i odustane od prekršaja i pokuša popraviti štetu, ima pravo na ukidanje izopćenja. Međutim, ako ne ispravi svoje ponašanje, Apostolska Stolica može kazniti biskupa i na dodatne načine; jedna od mogućnosti je uklanjanje s dužnosti.

kath.net: Koja je razlika između same ekskomunikacije i njezinog javnog proglašenja, na primjer papinskim dekretom?

Weishaupt: Sve dok automatska ekskomunikacija nije proglašena dekretom niti je izrečena kaznenom presudom, ona ostaje u takozvanoj unutarnjoj formi i obvezuje samo dotičnu ekskomuniciranu osobu, ali ne može se provesti. Izopćenoj je osobi zabranjeno vršiti službu u liturgijskom slavlju, dijeliti sakramente i primati sakramente (može primati blagoslove), vršiti crkvene službe ili dužnosti i izvršavati pravne (crkvene) akte. Ti su akti nevaljani, na primjer imenovanje župnika i osnivanje župa od strane biskupa, ali to tek vrijedi nakon vanjske izjave o izopćenju. Tek tada bi se i laik, na primjer, morao držati podalje od svih liturgijskih službi i ne bi mogao preuzeti nikakve dodatne funkcije, na primjer u župnom vijeću ili kao kum na krštenju.

kath.net: Što se može dogoditi sa svećenikom ili pastoralnim djelatnikom („pastoralnim suradnikom“) koji vrši takve blagoslove?

Weishaupt: Na ovo pitanje je odgovoreno unutar prvog pitanja. I on je automatski izopćen. U ovome bi slučaju, naravno, lokalni biskup bio odgovoran za proglašenje izopćenja dotičnog svećenika ili drugog pastoralnog djelatnika (suradnika). Ako sam biskup ignorira Responsum, onda se u tim okolnostima vjerojatno neće sankcionirati svećenika ili pastoralnog djelatnika. Međutim, u takvome se slučaju vjernici laici mogu obratiti apostolskom nunciju ili izravno papi ili nekom od rimskih dikasterija (Kongregaciji za nauk vjere, Kongregacija za biskupe, Kongregacija za kler i, jer je blagoslov liturgijsko zlostavljanje, čak i Kongregaciji za bogoštovlje i disciplinu sakramenata). Kanonski gledano, vjernici laici imaju „pravo, a ponekad i dužnost da svoje mišljenje obznane duhovnim pastirima u pitanjima koja se tiču dobrobiti Crkve“. Na primjer, znam da apostolski nuncij [u Njemačkoj] prosljeđuje pritužbe vjernika Rimu i da Rim reagira.

kath.netIma li smisla da se katolik izravno obrati papi ili nekom od rimskih dikasterija?

Weishaupt: Svakako. Svaki katolik se može obratiti izravno Rimu na njemačkom ili na nekom drugom jeziku. Štoviše, postoji mogućnost pravnog postupka. Svaki katolik može biskupu skrenuti pozornost na kazneno djelo ili neko drugo kršenje crkvenog nauka. Ako postoji sumnja u kazneno djelo, biskup mora pokrenuti preliminarnu istragu na kraju koje je moguć administrativni ili kazneni postupak protiv dotičnog pastoralnog djelatnika (svećenika). Postupak se može pokrenuti i protiv biskupa. Tada, međutim, nadležno tijelo nije njegov (vlastiti) crkveni sud, već sam Papa.

kath.net: Dijele li neposlušni svećenik ili biskup u ovoj situaciji još uvijek valjano sakramente?

Weishaupt: Ovdje, kako je već objašnjeno, moramo razlikovati s jedne strane izopćenje latae sententiae, koje se događa automatski kada se izvrši kazneno djelo, i s druge strane službeno izopćenje, koja se proglašava dekretom. Sve dok se potonje nije dogodilo, sakramenti se još uvijek valjano dijele. Naravno kada je prisutan dekret crkvene vlasti kojim se proglašava izopćenje, tada se sakramenti pomirenja, potvrde i vjenčanje više ne izvode valjano, osim u slučaju smrtne opasnosti. Svi ostali sakramenti (krštenja, euharistije, svetog reda i bolesničkog pomazanja) i dalje se dijele valjano, ali još uvijek nezakonito, ako je proglašena ekskomunikacija.

kath.net: Je li prikaz duginih zastava na župnim zgradama ili njihovi prikazi na web stranicama župa ili katoličkih udruga – kao što smo vidjeli posljednjih tjedana – već čin nepoštivanja Responsuma kojim se katolika može prijaviti Rimu?

Weishaupt: Prisutnost raskolničkog čina ovisi o namjeri osobe koja je izazvala prikaz (dugine zastave). Ovisno o okolnostima, izopćenje je de jure, tj. po zakonu. To bi imalo izvanjske kanonske posljedice samo ako je kazna latae sententiae proglašena dekretom, kao što je gore rečeno.

Gero P. Weishaupt je svećenik i kanonski pravnik. Od 2008. do 2013. bio je crkveni sudac i dužnosnik biskupije Hertogenbosch, u Nizozemskoj, a od 2012. sudac međubiskupijskog suda nizozemske crkvene pokrajine, od 2013. glavni je sudac u crkvenom sudu Nadbiskupije Köln, od 2015. profesor kanonskog prava na Teološkom institutu biskupije Roermond. Uz to gostuje na drugim teološkim fakultetima, primjerice na Filozofsko-teološkom učilištu pape Benedikta XVI. u Heiligenkreuzu kraj Beča. Objavio je nekoliko knjiga i znanstvenih članaka o kanonskom pravu i ima vlastitu web stranicu na njemačkom jeziku.

Bilješka urednika: Katolik iz biskupije Münster je izravno podnio žalbu Kongregaciji za nauk vjere o svojoj župi i svome mjesnom biskupu, tražeći kanonske posljedice. Glasnogovornik biskupije izjavio je kako neće biti „posljedica ili sankcija“ ako svećenici blagoslove istospolne zajednice.

Izvor

Važno pastoralno pismo koje bi trebalo nadahnuti svakog biskupa

Nadbiskup San Francisca, Salvatore J. Cordileone objavio je 1. svibnja 2021. pastoralno pismo o dostojnosti potrebnoj za primanje Svete pričesti u kojem je inzistirao da se svaki katolik- koji surađuje sa zlom pobačaja- treba suzdržati od primanja euharistije.

“To je u osnovi pitanje integriteta: primanje Presvetog Sakramenta u katoličkoj liturgiji znači javno zagovaranje vjere i moralnih učenja Katoličke Crkve i želja da se živi u skladu s tim”, napisao je Cordileone. “Svi mi padamo na razne načine, ali postoji velika razlika između borbe za život u skladu s naukom Crkve i odbacivanja tih učenja.”

Pismo objavljeno na blagdan svetog Josipa radnika i početkom mjeseca u kojem na poseban način častimo Blaženu Djevicu Mariju, dolazi zbog sve veće rasprave u medijima o tome smije li predsjednik Biden primiti svetu pričest u Katoličkoj Crkvi.

Jedan dio pastoralnog pisma je upućen katoličkim javnim dužnosnicima koji se zalažu za pobačaj. “U mogućnosti ste učiniti nešto konkretno i odlučno da zaustavite ubijanje”, rekao je. “Molim vas zaustavite ubijanje. I molim vas, prestanite se zavaravati da je zagovaranje ili prakticiranje teškog moralnog zla – onoga koji zatire nevin ljudski život, onoga koji negira temeljno ljudsko pravo – nekako kompatibilno s katoličkom vjerom. Nije. Molim vas, vratite se kući u punini svoje katoličke vjere.”

Nedavno su Washington Post i AP objavili članke u kojima se ističe rasprava o tome hoće li se od Bidena, uvjerljivog promicatelja pobačaja i njegovog financiranja, ali i katolika, tražiti da se suzdrži od primanja euharistije.

Prema dugogodišnjem nauku Crkve koji je iznio nadbiskup, formalna suradnja i neposredna materijalna suradnja sa zlom, poput suradnje u zlu pobačaja, onemogućava primanje svete pričesti. “Crkveno učenje i disciplina o dostojnosti primanja svete pričesti dosljedne su kroz svu povijest Crkve, počevši od samog njezinog osnutka”, napomenuo je nadbiskup.

„Učenje naše vjere je jasno: oni koji ubiju ili pomažu u ubijanju djeteta (čak i ako se osobno protive pobačaju), oni koji vrše pritisak ili potiču majku na pobačaj, koji to plaćaju, koji osiguravaju financijska sredstva i pomoć organizacijama u pružanju pobačaja ili oni koji podržavaju kandidate ili zakone s ciljem da pobačaj bude što lakše dostupan ‘izbor’, svi oni surađuju s vrlo ozbiljnim zlom ”, rekao je nadbiskup Cordileone. “Formalna suradnja i neposredna materijalna suradnja u zlu nikada nisu moralno opravdane.”

Nadbiskup je citirao nauk svetog Pavla u Prvoj Korinćanima, kako bi objasnio opasnost primanja svete pričesti ako se istovremeno surađuje s teškim zlom:

Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.” (1Kor 11, 27-29)

Također je uključio svjedočanstvo crkvenog oca sv. Justina mučenika koji je poučavao:

Nitko ne smije dijeliti euharistiju s nama ako ne vjeruje da je istina ono što učimo; osim ako se ne opere u obnavljajućim vodama krštenja za oproštenje svojih grijeha i ako ne živi u skladu s načelima koja nam je dao Krist.

Nadbiskupovo se pismo bavi važnošću svjedočenja istine o teškom zlu pobačaja. “Već desetljećima zapadna kultura negira oštru stvarnost pobačaja. Zagovornici su temu preplavili sofizmima, a sama rasprava je zabranjena na mnogim mjestima.

“U slučaju javnih osoba koje se identificiraju kao katolici i promiču pobačaj, ne bavimo se grijehom počinjenim u ljudskoj slabosti ili moralnom padu: ovo je pitanje ustrajnog, tvrdoglavog i javnog odbijanja katoličkog učenja”, napisao je. „To dodaje još veću odgovornost ulozi pastira Crkve u brizi za spasenje duša.

“Uvjeren sam da je ova zavjera dezinformacija i šutnje potaknuta strahom da se ne suoče sa pravim značenjem stvarnosti s kojom imamo posla.”

„Samo pravo na život temelj je svih ostalih prava. Bez zaštite prava na život, nijedan drugi razgovor o pravima nema smisla”, rekao je, napominjući da je znanost “jasna” kada život započinje. Nadbiskup Cordileone pažljivo je naglasio da „pobačaj nikada nije isključivo majčin čin. Drugi, u većoj ili manjoj mjeri, dijele krivnju kad god se to zlo učini.”

Primijetio je da njegova odgovornost kao pastira duša zahtijeva da bude jasan kada govori o težini zla pobačaja i razlozima zbog kojih osoba koja na bilo koji način obavlja, pomaže ili promiče pobačaj ne može primiti svetu pričest ako se prethodno ne pokaje i ne primi odrješenje u ispovijedi.

„Govoreći u svoje ime“, rekao je, „uvijek pred sobom imam riječi proroka Ezekiela… drhtim da ću, ako ne budem iskreno prozivao katolike pod mojim pastoralom koji se zalažu za pobačaj, morat ćemo odgovoriti- i oni i ja, pred Bogom za nevinu krv.”

Na kraju svog pisma, nadbiskup je zahvalio onima u javnom životu koji čvrsto stoje u obrani nerođenih. “Vaš odvažni i nepokolebljivi stav pred onim što je često žestoko protivljenje daje hrabrost drugima koji znaju što je ispravno, ali bi u protivnom mogli biti previše uplašeni da to navještaju riječima i djelima”, ocijenio je.

Nadbiskup Cordileone također se obratio ženama koje su pobacile i drugima pogođenim. “Bog te ljubi. Mi te ljubimo. Bog želi da ozdravite, pa tako i mi, a mi imamo resurse da vam pomognemo. Molim vas, obratite nam se, jer vas volimo i želimo vam pomoći i želimo da ozdravite”, istaknuo je, dodajući da oni koji su se izliječili od pobačaja mogu postati neustrašivi svjedoci Evanđelja milosrđa. “Zbog onoga što ste pretrpjeli, vi više nego itko možete postati snažan glas za svetost života.”

Nadbiskup San Francisca zaključio je pismo pozvavši sve one dobre volje da “rade za društvo u kojem se svaka nova beba prima kao dragocjeni dar od Boga i pruža joj se dobrodošlica u ljudskoj zajednici”, zazivajući zagovor Gospe iz Guadalupe, zaštitnice nerođenih, kao i svetog Josipa i svetog Franje, zaštitnika nadbiskupije.

Izvor

Prvi znakovi popuštanja ili…. PREDSJEDNIK NJEMAČKE BISKUPSKE KONFERENCIJE Biskup Bätzing: Mi u Njemačkoj nismo šizmatici i ne planiramo osnivanje nacionalne Crkve

“Crkva u Njemačkoj sastavni je dio univerzalne Crkve. To je izvan rasprave i jasno je u tolikim područjima. I tako će nastaviti biti”, rekao je predsjednik Njemačke biskupske konferencije.

Piše: Ivo Džeba/CNA

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije biskup Georg Bätzing kazao je da Crkva u Njemačkoj nije na putu šizme.

Bätzing je za talijansku ACI Stampu rekao kako Nijemci ostaju bliski Rimu, unatoč tenzijama oko blagoslova istospolnih parova, pričesti za protestante i Sinodalnog puta.

“Potpuno je jasno da postoje pitanja o kojima se može raspravljati samo na razini univerzalne Crkve. Mi ćemo iz Njemačke doprinijeti sa svojim promišljanjima”, rekao je njemački biskup.

“Međutim, htio bih odbaciti optužbe koje se opetovano koriste protiv nas da smo šizmatici ili da se kao Njemačka nacionalna Crkva želimo odvojiti od Rima. Naša veza s Rimom i Svetim Ocem vrlo je čvrsta”, dodao je.

Biskup Limburga između ostalog je kazao kako su njemački biskup Sinodalni put pokrenuli kao odgovor na krizu zlostavljanja unutar Crkve. Govoreći o njegovoj naravi rekao je da tehnički gledano nije riječ o sinodi nego o “formatu sui generis”.

“Središnje je pitanje: kako danas možemo govoriti o Bogu i doći do dublje vjere? Vjera može rasti i produbljivati se ako se oslobodimo od strahova i mentalne zatvorenosti, ako postavljamo pitanja i tražimo puteve kojima danas možemo Crkvu predstaviti ljudima”, kazao je Bätzing.

Osvrnuvši se na pitanje blagoslova homoseksualnih parova koje je nedavno došlo u fokus nakon što je Kongregacije za nauk vjere izričito odbila takvu mogućnost, njemački biskup je kazao kako na takva pitanja “nema jednostavnih odgovora”.

“Sinodalni put nastoji, posebice po pitanju efektivnih odnosa, raspravljati u širem kontekstu koji uzima u obzir potrebu, mogućnost i ograničenja razvoja crkvenog učiteljstva”, kazao je Bätzing dodavši kako će “pogledi” na ovo pitanje koje je iznijela Kongregacija za nauk vjere “naći mjesto u raspravi”.

Upitan je li vrijeme da Crkva omogući ženama da prime đakonski ili svećenički red biskup Limburga je kazao:

“Važno je iskreno navesti crkvene argumente zašto samo muškarci mogu primiti sakramentalnu službu. Također, uviđam da ovi argumenti postaju sve manje uvjerljivi te da su se u teologiji razvili argumenti u korist otvaranja sakramentalne službe i za žene. Zato često spominjem ženski đakonat, zato što tamo vidim mogućnosti.”

“Što se tiče svećeničke službe, pape od Ivana Pavla II. nadalje jednoglasni su u tome da je na to pitanje već odgovoreno”, kazao je.

Razgovor se dotaknuo i pisma Kongregacije za naum vjere iz rujna 2020. u kojem je kritiziran poziv njemačkih teologa na pričešćivanje protestanata.

Bätzing je rekao da trenutna debata nije opći poziv protestantima da primaju pričest, nego se tiče crkvenog pristupa prema pojedinim kršćanima koji nisu katolici, a žele primiti pričest.

Rekao je da kanonski zakon omogućuje nekatolicima da prime pričest u određenim prilikama, sve dok ispunjavaju određene uvjete.

Pred kraj intervjua biskup Limburga se osvrnuo i na to hoće li odluke Sinodalnog puta obvezivati Crkvu u Njemačkoj.

“Pitanje obvezatne implementacije, ovisno o temi, bit će na Svetoj Stolici i/ili lokalnom biskupu. Ponavljam, Crkva u Njemačkoj sastavni je dio univerzalne Crkve. To je izvan rasprave i jasno je u tolikim područjima. I tako će nastaviti biti”, rekao je predsjednik Njemačke biskupske konferencije.

Svečano proslavljena svetkovina sv. Dujma, zaštitnika grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije

SPLIT (IKA)

Svečanim euharistijskim slavljem, koje je u petak, 7. svibnja u splitskoj prvostolnici sv. Dujma predvodio splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. Dražen Kutleša, Splitsko-makarska nadbiskupija i grad Split proslavili su svetkovinu svoga nebeskog zaštitnika sv. Dujma, biskupa i mučenika prvih kršćanskih stoljeća.

Pozdravnu riječ na početku misnoga slavlja uputio je domaćin splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić pozdravivši predvoditelja slavlja i sve nazočne (nad)biskupe, provincijale, svećenike, provincijalke, redovnike i redovnice, gradonačelnika grada Splita, predsjednika Gradskoga vijeća, splitsko-dalmatinskog župana, rektora splitskog Sveučilišta, ravnatelja Kliničkog bolničkog centra, predstavnike znanosti, društvenih, civilnih i vojnih vlasti i institucija, hrvatske branitelje i obitelji poginulih hrvatskih branitelja.

Budući da je ove godine radi pandemije koronavirusa i epidemioloških mjera otkazana tradicionalna procesija, misa na Rivi i brojne manifestacije koje prate Sudamju, nadbiskup Barišić je naglasio da ovogodišnja proslava svetoga Dujma poziva na još veću međusobnu povezanost, „lišena pozornica, stvari, cijena, igračaka, poziva nas na još važniji red, ne izvanjski nego duhovni, red srca i duše. Priželjkivani je to red sklada i ljepote odnosa u našim obiteljima i društvu: sklada i zajedništva različitih uloga, stranaka, institucija; harmonija vlastitih interesa i općeg dobra, svoga standarda i osjetljivosti na potrebe drugih; povezanosti molitve i rada; usklađenosti riječi i djelâ, vjere i života; svjedočki red, ljepota i sklad nedjeljnog euharistijskog slavlja i tjednog svakodnevlja.“

Umjesto tradicionalne procesije i nošenja poprsja našega zaštitnika, nastavio je Dujmov 107. nasljednik, „u našoj duhovnoj procesiji otvorimo se Božjoj ljubavi koja je nosila svetoga Dujma. Neka nas, osobno i zajedno ista ljubav ražari i ohrabri da nas nikakve okolnosti ne slome ni prijetnje udalje od vjernosti Kristu Gospodinu, kao ni od ljubavi prema braći ljudima. Njegov primjer života u vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu neka nas povede Onomu koji je bio snaga Dujmova svjedočenja Radosne vijesti i života.“

Pozvao je sve nazočne, kao i one koji misu prate posredstvom HRT-a, Laudato TV-a, Radio Splita, Radio Marije i svih drugih medija, da u slavlje Kristove spasonosne žrtve ljubavi uključe sve duhovne i materijalne potrebe Grada Splita i Domovine, „sve naše periferije, izoliranosti, ranjenosti, osamljenosti, nezaposlenosti, podjele, bolesti na duši i tijelu. „Vođeni snagom Božje ljubavi i nadahnuti primjerom svetoga Dujma, od izvora i temelja novosti života, želimo naše zemaljsko hodočašće učiniti procesijom mira i pomirenja, zajedništva i solidarnosti, procesijom vjernosti Bogu i ljubavi prema svim ljudima.“ Čestitao je Splićanima i Splićankama Dan Grada i zaštitnika te ovogodišnjim laureatima.

Propovijed splitsko-makarskoga nadbiskupa koadjutora Dražena Kutleše vjernici su pratili s velikim zanimanjem. U njoj je govorio o svjedocima vjere, o mučeništvu i njegovoj važnosti za nas vjernike, kako u prvim vremenima Crkve tako i danas. Naglasio je da je sv. Dujam, mučenik, zavrijedio nebesku slavu upravo po tom najjačem svjedočanstvu ljubavi: dajući svoj život, kao pastir jedne mjesne Crkve, kao svjedočanstvo vjere pod progonstvom poganskog cara. Stoga, „svaka proslava svetog Dujma doziva nam u svijest te suprotstavljene likove: cara progonitelja koji je na čelu moćnih osvajačkih četa i pastira mučenika, u službi Kralja čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“

Povijest kršćanstva obilježena je progonima, mučeništvom i svjedočkim životom, posebice u vremenima rane Crkve. U vremenu kad je živio sv. Dujam, kazao je mons. Kutleša „mučeništvo je bilo glavni oblik svjedočenja kršćanske vjere a mučenik je bio glavni kršćanski uzor. Mučeništvo je bilo najuzvišeniji oblik svjedočenja za Krista.“

Budući da se u jeziku rane Crkve grčkom riječju martus (lat. martyr) označavalo i svjedoka i mučenika spomenuo je da je mučenik „svjedok jer čini vidljivima stvarnosti koje su drugima iz raznih razloga ostale skrivene i nepoznate. Mučenik je svjedok onoga koji ga šalje i najizvrsniji dokaz da izvanredna snaga koja ga ispunja nije njegova nego Božja. Mučenik je čovjek koji trpi i pati i koji odabire smrt kao najuzvišeniji čin vjere jer je to naučio od svoga Učitelja Isusa Krista koji je prauzor svih mučenika.“

Polazeći od misli pape Benedikta da je temeljni uvjet nasljedovanja Krista i u lagodnim i u teškim vremenima „mučeništvo pravog gubljenja sebe“ – slično pšeničnom zrnu koje ne može donijeti ploda ako ne umre – naglasio je da je gubljenje sebe srž ljubavi. „To mučeništvo funkcionira istom logikom i u dobrim i u lošim vremenima. U vremenima progona jednostavni sjaj Istine predmetom je protivljenja i osporavanja jer smeta i proziva, jer je prijetnja svakoj oholosti. Križ je jasniji, a mučeništvo izravnije. U lagodnim vremenima, kada je kršćanstvo zaštićeno državnom naklonošću, može se podleći kušnji zaborava sjene križa, a time i nasljedovanja. Mučeništvo gubljenja sebe tada iziskuje budnost uma i srca, perspektivu Božjega promisla koju otvara jedino život iz Riječi Božje. Potreban je napor neprestanog osluškivanja Riječi kako bi umakli ravnodušnosti koja zamagljuje pogled i onesposobljuje za ispravno tumačenje okolnosti u kojima živimo.“

Podsjetio je da se mučeništvo pravog gubljenja sebe očituje u nekoliko novozavjetnih paradoksa koje je Isus istaknuo a koji su današnjem čovjeku teško shvatljivi. Primjerice, „pšenično zrno je neučinkovito i bez ploda onoliko dugo dokle je očuvano, sigurno i zaštićeno. Kada se stavi u hladnu zemlju i pokopa kao u grob, donosi plod. Kada čovjek pokopa svoje osobne ciljeve i ambicije tek tada postaje stvarno koristan Bogu. Odanošću i vjernošću do smrti rođene su i očuvane najveće vrednote koje čovječanstvo posjeduje.“

Potom, gubljenjem života dobivamo život natrag. Bit života je u darivanju i trošenju za druge a ne u spašavanju i gomilanju dobara za sebe, upozorio je mons. Kutleš. „To je put velikih napora, iscrpljenosti, put davanja do krajnjih granica – ali bolje je svakoga dana izgarati nego hrđati u sebičnosti, jer je to put k sreći i put k Bogu. Takav život je živio i sv. Dujam izgarajući za druge. Služenjem dolazimo do veličine. Vjerniku je na raspolaganju mnoštvo službi u kojima može služiti Kristu i braći ljudima. On ne smije u njima tražiti isključivo svoj profit ili prestiž nego služiti Bogu kroz služenje svome bližnjemu. Vjernik je pozvan žrtvovati svoja prava i svoja zadovoljstva u korist žalosnih i osamljenih. Treba znati uskratiti sebi neko dobro radi dobra drugome. Nije toliko važno da se naprave neke velike žrtve koliko je važno živjeti u stalnoj svijesti Božjih zahtjeva ljubavi prema njemu i bližnjemu.“

Budući da danas slobodno ispovijedamo vjeru još je važnije, naglasio je, dublje promišljati o tome što ostavljamo pokoljenjima, pridonosimo li vlastitom uništenju rušeći logiku zdravog razuma i prirodnoga moralnog zakona. Podnošenje protivljenja zbog svoje vjere, pa i kad je riječ o materijalnim gubitcima, gubitku prijatelja, poniženjima i patnjama, put je tješnjega sjedinjenja s Kristom.

U tom je svjetlu mons. Kutleša naglasio da su progonstva i mučeništva u Crkvi neizbježna „jer je Crkva, kao znak i sredstvo Božje spasenjske prisutnosti među ljudima, povezana sa sviješću naroda i savješću društva. Ondje gdje je dobro, Crkva će ga pohvaliti, ondje gdje je zlo, Crkva će ga osuditi i izazvati protivljenje svijeta. Svjedoci smo i danas da mnogi neizbježno pokušavaju ušutkati glas savjesti. Ne znači da nas smrt očekuje zbog naše vjernosti Bogu, ali svakako, uvrede i protivljenja očekuju čovjeka koji odluči ustrajati na kršćanskoj časti i poštenju. Prijezir očekuje one koji prakticiraju kršćansku ljubav i praštanje. Stvarno progonstvo može očekivati i vjernik koji pošteno radi na svom radnom mjestu, koji ne želi sudjelovati u različitim nečasnim i kriminalnim radnjama koje se od njega na sofisticiran način traže.“

Progon i mučeništvo vjernika, nastavio je propovjednik, „pokazuju da ga progonitelj uzima toliko ozbiljno te smatra kako mora biti eliminiran jer ne želi odstupiti od svojih kršćanskih ideala. Nitko neće progoniti osobu koja je nevidljiva, nedjelotvorna, neodlučna i koja se prilagođava standardima svijeta. Progoni i mučeništva dolaze jedino čovjeku čiji je život tako pozitivan i realan u svojoj učinkovitosti da ga protivne sile, bilo pojedinačne, bilo društva u cjelini, smatraju opasnim. Mučeništvo je dokaz apsolutne istinitosti i iskrenosti vjere čovjeka koji je progonjen. Vjernik koji čini nečasne usluge nepoštenim nalogodavcima, koji čini kompromise na štetu drugih koji su mu povjereni, koji se koristi licemjernim spletkama predstavljajući ih vrhuncem diplomacije, neće nikada biti progonjen jer se prilagodio standardima ovoga svijeta. Biti progonjen kršćanin znači primiti pohvalu za istinsko svjedočenje svoga kršćanstva.“

U nastavku propovijedi mons. Kutleša pozvao je vjernike da promisle koliko su svjedoci stvarnosti u koju su uronjeni krštenjem, uspijevaju li u mnoštvu glasova koji dopiru do njih prepoznati Kristov glas, pokoravaju li se bezuvjetno trendovima koje nameću mediji, lažni proroci, propovjednici koji propovijedaju sebe ili razborito prosuđuju vrijeme u kojem žive i okolnosti. Pozvao je i svećenike da se upitaju: drže se li se kao gospodari baštine ili kao uzori vjernome puku? Vrše li svoju službu oduševljeno ili očekujući kakav dobitak i probitak.

„Ono što se može reći na jednoj općoj kulturološkoj razini jest da kršćaninu danas trendovi nisu skloni. Život po logici gubljenja sebe sve je samo ne u trendu. Sve oko nas viče i vrišti: Produlji život! Otkloni bol! Pobrini se za sebe! Ukloni smrt i patnju ispred svojih očiju! Prikloni se opciji koja ti osigurava moć i profit! Napravi procjenu rizika! U takvim okolnostima vjernička dosljednost doista može poprimiti obrise pravog mučeništva i bez službenih naloga. Kao i u svako vrijeme, tako i danas: samo nam Riječ Božja može ponuditi prave odgovore“, istaknuo je mons. Kutleša.

Upozorio je da kršćani nisu i ne bi trebali upotrebljavali silu protiv progona nego dva učinkovita sredstva: autentični kršćanski život i razborito obrazloženje svoje vjere. U tom je surječju kazao da kršćanin mora imati dobru savjest kojom će posramiti one koji ga optužuju, a to uključuje povezanost s Onim kome vjeruju i poznavanje sadržaja vjere. Vjera kršćanina nije slijepa niti fanatična, već razumska i životna, rekao je. „Ako se vjernik susretne s napadom na svoju vjeru, mora znati inteligentno i jasno obrazložiti, prvo sebi a onda i drugima, u koga, u što i zašto vjeruje. Njegovo svjedočanstvo vjere treba biti otkriće iz prve ruke a ne drugorazredna priča. Obrana se treba iznijeti s blagošću. Obrazloženje valja prikazati s privlačnošću, ljubavlju i poniznošću. Osim toga, sve što imamo reći treba iznijeti s poštivanjem druge osobe.“

Na kraju propovijedi mons. Kutleša podsjetio je da u naše doba i na našim prostorima nisu na djelu izravni progoni ni mučeništva, ali su protivljenja vjeri perfidnija i sofisticiranija a „mučeništvo je poprimilo različite oblike osobnih napora u budnosti i odlučnoj vjernosti kršćanskim idealima kao otporu kulturi smrti, obezvrjeđivanja, uništavanja, iskorištavanja. Ako stalno tražimo sigurnost, zaštitu, lakoću i udobnost, ako se svaka naša odluka temelji na mudrosti svijeta, gubimo sve što čini život vrijednim.“ Pozvao je vjernike da poput sv. Dujma budu ljudi koji će živjeti za Krista.

Uz domaćina nadbiskupa Barišića i predslavitelja mons. Kutlešu, u slavlju je sudjelovalo još sedam nadbiskupa i biskupa: zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, nadbiskup koadjutora Riječke nadbiskupije i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije Mate Uzinić, šibenski biskup Tomislav Rogić, kotorski biskup Ivan Štironja, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, vojni ordinarij u RH Jure Bogdan, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske te Hvarske biskupije Petar Palić, provincijal fra Marko Mrše, generalni vikar mons. Miroslav Vidović, Prvostolni kaptol na čelu s prepozitom dr. Nediljkom Antom Ančićem, katedralni župnik dr. Ante Mateljan te drugi svećenici.

Ljepoti pobožnosti i slavlja uvelike je pridonijelo pjevanje nekoliko pjevača Mješovitoga pjevačkog prvostolnog zbora sv. Dujma, pod ravnanjem kapelnika splitske prvostolnice maestra don Šime Marovića, a uz orguljsku pratnju maestra don Ivana Urlića. Misa je završila himnom Domovini i pjesmom Blaženoj Djevici Mariji. Pobožnost sv. Dujmu nastavlja se i u popodnevnim satima misnim slavljima u splitskoj katedrali u 16, 18 i 20 sati.

 

 

Dominik Savio – tko je jedan od najmlađih svetaca Crkve?

Živimo u vremenu naglih promjena. Ono što je do jučer bilo vrlo aktualno, hit, trend ,”in”, danas više nije zanimljivo. Tehnologija ide vrtoglavo naprijed. Iz dana u dan sve se više usavršavaju računala, mobiteli, automobili… Ono što je vrijedilo jučer, danas više ne vrijedi. Polazeći s ovoga stajališta, iz zemaljske i materijalne perspektive, s pravom se pitamo koliko su u ovom postmodernom i materijalistički obojanom vremenu važne i bitne vrednote, ideali, običaji, stvari i dostignuća iz prošlosti.

Dominik Savio je i danas najčistiji primjer koji se može ponuditi dječacima i mladićima koji žive u svijetu u kojem se ne priznaju ideali, u svijetu koji mlade potiče da žive površno, slijedeći bogatu ponudu užitaka, brzih i lakih rješenja.

Dominik Savio jedan je od najmlađih svetaca Crkve. Bio je najdraži učenik sv. Ivana Bosca. Rodio se 2. travnja 1842. u selu Riva di Chieri, u sjevernoj Italiji, od oca Karla, koji je bio kovač  i majke Brigite koja je bila krojačica. Bilo ih je desetero braće i sestara, a Dominik je bio najstariji. Isti dan kad se rodio bio je i kršten. Već od svoje pete godine gorljivi je ministrant, a u sedmoj godini primio je svetu pričest uz ispovijed.

Na dan sv. Pričesti stvorio je odluke kojih se držao kroz čitav život:

  1. Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kad mi ispovjednik dopusti
  2. Slavit ću svečano blagdane.
  3. Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
  4. Radije umrijeti, nego sagriješiti.

Čitajući papiriće svojih dječaka, don Bosco je nailazio na ozbiljne i hirovite želje. Na Dominikovu papiriću don Bosco je pročitao samo pet riječi: ”Pomozite mi da postanem svet.”

Don Bosco je ozbiljno shvaćao sve želje, a osobito Dominikovu. Pozvao ga je i rekao mu: ”Kad tvoja mama pravi tortu, potreban joj je recept u kojem su zapisani razni sastojci. Za svetost je također potreban recept i to je ono što ti želim pokloniti. U recept ulaze tri sastojka koja valja promiješati:

  1. Radost – sve ono što te uzrujava i što ti oduzima mir, nije od Gospodina. Odagnaj to od sebe.
  2. Tvoje školske dužnosti i molitva – u školi budi pažljiv, marljivo piši zadaće i rado moli kad  je vrijeme molitve.
  3. Dobročinstvo – pomozi svojim vršnjacima kada trebaju pomoć, pa i onda kada to zahtijeva trud i kad ti je teško. To je recept kako se postaje svet.

Umro je 9. ožujka 1857. svetom smrću u petnaestoj godini govoreći: “Kako lijepe stvari vidim”. Promatrajući tužnu majku, počeo ju je hrabriti govoreći: “Mama, nemoj plakati, ja idem u raj”. Don Bosco je u svom večernjom govoru dječacima za „laku noć“ ovako navijestio njegovu smrt: “Večeras je jedan anđeo manje na zemlji i jedan više na nebu.”

Život ovog mladog  sveca opisan je u knjizi „Svetac mladih – sveti Dominik Savio“

Izvor: narod.hr

Donacija svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije KBC-u Split

SPLIT (IKA)

U sklopu proslave Sudamje u utorak 4. svibnja u KBC-u Split, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić uručio je donaciju – dar svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije bolnici u vrijednosti od 383 tisuća kuna.

Radi se o naprednom sustavu za fluorescentnu endoskopsku i otvorenu kirurgiju poboljšanu indocijanin zelenilom za odjel Kirurgije splitskog KBC-a. Na konferenciji su govorili mons. Barišić, ravnatelj Kliničkoga bolničkog centra Split prof. prim. dr. sc. Julije Meštrović i predstojnik Klinike za kirurgiju KBC-a Split prof. dr. sc. Zdravko Perko, a nazočio je i generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslav Vidović,.

Ravnatelj KBC dr. Meštrović zahvalio je svećenicima Splitsko-makarske nadbiskupije na donaciji za uređaj koji će poboljšati kvalitetu rada Klinike za kirurgiju KBC-a Split.

Nadbiskup Barišić podsjetio je da je to „jedna u nizu donacija Splitsko-makarske nadbiskupije našoj bolnici. Smatramo da je ovo, uz rad i djelovanje Caritasa naše Nadbiskupije, još jedan oblik brige za najpotrebnije. Podsjetit ću samo, ako mogu reći na meni najdražu donaciju, koja je bila konkretni plod Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji koji se održao u Splitu i Solinu 2018. godine. Tada smo u akciji ‚Obitelji za najmanje‘ prikupili više od 600 tisuća kuna kojima je kupljen Klinici za dječju kirurgiju endoskopski stup za operacije djece i novorođenčadi. Danas bolnici, tj. Klinici za kirurgiju, darujemo napredni sustav za fluorescentnu endoskopsku i otvorenu kirurgiju poboljšanu indocijanin zelenilom vrijedan nešto manje od 400 tisuća kuna.“

Dodao je da mu je posebno drago da su sredstva za nabavku uređaja darovali svećenici, župnici, i tako pokazali još jednom brigu za sve ljude, a ne samo svoje župljane. U akciji je sudjelovao i apostolski nuncij u Bjelorusiji mons. Ante Jozić, koji je na taj način želio zahvaliti splitskom KBC-u na svemu što su učinili za njega nakon teške prometne nesreće 2019. godine.

„Ponosni smo kad možemo pomoći splitskoj bolnici s kojom izvrsno surađujemo na polju brige za tjelesno i duhovno zdravlje građana. Kako su ove godine otkazani mnogi programi u sklopu proslave Sudamje, a da ne ostane sasvim prazno, htjeli smo baš sada, u devetnici sv. Dujmu, da se dogodi ovaj događaj i na taj način obilježi svetkovina zaštitnika grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije. Nadbiskupija će i dalje nastaviti s pomaganjem splitskoj bolnici. U suradnji s ravnateljem već pripremamo novi projekt koji ćemo, nadam se, brzo i ostvariti“, istaknuo je nadbiskup Barišić. Zahvalio je svećenicima što su se rado odazvali i darovali sredstva, ravnatelju KBC dr. Meštroviću, predstojniku dr. Perku, Upravnom vijeću kao i svim liječnicima i sestrama na suradnji i što su prihvatili dar.

Predstojnik Klinike za kirurgiju dr. Perko govorio je o samom uređaju, koji je prvi takav uređaj u Klinici. Kompletna oprema uključuje vrhunski videosustav koji može raditi u dvostrukom načinu rada: operiranje pod običnim, standardnim bijelim svjetlom, operiranje u posebnom spektru osvjetljenja (spektar koji je blizu infracrvenog spektra), a koji omogućuje fluorescenciju.

Sustav se sastoji od: posebnog izvora svjetla s dvije mogućnosti rada, posebnih hladnih vodiča svjetlosti, posebne videokamere i optičkih instrumenata za endoskopsku i otvorenu koji se povezuju s kamerom. Konačno, i optički instrumenti su opremljeni s posebnim filtrima za optimalnu vizualizaciju tijekom fluorescencije, kao i pri operacijama uporabom standardnog bijelog svjetla. Osim vrhunske kvalitete slike u načinu bijelog svjetla i osvjetljenja pozadinskog osvjetljenja s pravim opsegom boja, sustav nudi visoku razinu korisničke funkcionalnosti. Tijekom operacija moguće je jednostavno prebacivanje sa standardnog načina rada s bijelim svjetlom u način rada koji omogućuje fluorescenciju. Sustav je integriran u našu postojeću naprednu operacijsku dvoranu i sada je njen sastavni dio. To omogućuje najviši stupanj prilagodljivosti u korištenju, jer se dvorana može koristiti za sve vrste naprednih endoskopskih i otvorenih operacijskih zahvata, u različitim oblicima endoskopskog i otvorenog rada, naglasio je dr. Perko.

Ovaj napredni sustav pored standardnog oblika rada omogućuje uporabu fluorescencije kod endoskopske i otvorene kirurgije. To vodi poboljšanoj vizualizaciji organa, kod sljedećih operacijskih zahvata: sustava žučnih kanala i praćenje protoka žuči, intraoperacijsku procjenu limfne drenaže, određivanja mjesta limfnih čvorova „čuvara“, identifikaciju i procjenu žilne anatomije i kontrolu opskrbe krvi solidnih organa i identifikaciju i procjenu žilne anatomije i kontrolu opskrbe krvi osobito kod debelog i završnog crijeva.

Uporabom ovoga sustava moguće je značajno smanjiti učestalost komplikacija i smrtnih ishoda kod čitavog niza zahtjevnih operacijskih zahvata. Također, nastavio je dr. Perko, moguće je i poboljšati ishode liječenja i izlječenja kod najtežih bolesnika, pogotovo onih s malignim bolestima koji zahtijevaju opsežne operacije odstranjena bolesnog tkiva. Ovim sustavom otvaramo novu stranicu naše kirurgije, koja tako pored svoje glavne operativne djelatnosti, dijelom postaje i dinamično-dijagnostičko-funkcionalna u najširem smislu.

Papa Franjo odobrio sedam novih zaziva u Litanijama sv. Josipa

VATIKAN (IKA)

Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata uputila je na spomendan sv. Josipa Radnika, u subotu 1. svibnja, predsjednicima biskupskih konferencija pismo o novim zazivima u Litanijama sv. Josipa, koje je odobrio papa Franjo.

Tajnik Kongregacije nadbiskup Artur Roche u pismu je objasnio da je papa Franjo o 150. obljetnici proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Crkve uputio Apostolsko pismo Patris corde koje ima za svrhu „‚porast ljubavi prema ovomu velikom svecu, da budemo ohrabreni moleći njegov zagovor i da nasljedujemo njegove vrline i njegovu revnost‘. U tom svjetlu bilo je prikladno posadašnjiti Litanije u čast. sv. Josipu, odobrene od Svete Stolice 1909., dodajući sedam zaziva iz intervencija papa.“

Novi zazivi su: „Custos Redemptoris“ – Čuvaru Otkupiteljev (sv. Ivan Pavao II., Redemptoris custos), „Serve Christi“ – Slugo Kristov (sv. Pavao VI., homilija 19. ožujka 1966.), „Minister salutis“ – Poslužitelju zdravlja (sv. Ivan Zlatousti, citirano u Redemptoris custos 8), „Fulcimen in difficultatibus“ – Potpornju u poteškoćama (Franjo, Patris corde) i „Patrone exsulum, afflictorum, pauperum“ – Zaštitniče prognanika, nevoljnika, siromaha (Franjo , Patris corde).

Pojedine biskupske konferencije trebaju se pobrinuti za službeni prijevod novih zaziva na jezike u njihovoj nadležnosti. Za njih neće biti potrebno dobiti odobrenje Svete Stolice. Također, prema razboritoj procjeni, biskupske konferencije mogu same dodati i druge zazive kojima se sv. Josip časti u njihovim zemljama, piše u pismu Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata.

Kardinal Sarah: Pričest na ruku je praksa koju treba snažno obeshrabriti na temelju prethodnih odredbi Crkve

Zahvaljujem Vam što ste mi dali knjigu Bref examen de la Communion dans la main… Pažljivo sam je pročitao, jer autori postavljaju pitanje koje je bitno i bolno, o kojem sam govorio u raznim prigodama, uključujući i konferenciju za članove udruženja Sacra Liturgia, u Milanu, 6. lipnja 2017. Posebno sam istaknuo temu pričesti na ruku, ponizno predlažući da ovo pitanje, u miru i iskrenosti, ispitaju biskupi, pojedinačno ili na kolegijalni način.

Znamo da odbijanje ili napuštanje iskustava i vrijednosti prošlosti nije uvijek urodilo dobrim plodom kod mnogih naših suvremenika. Čini mi se da je pričest na ruku praksa koju treba snažno obeshrabriti na temelju prethodnih odredbi Crkve. Napustiti crkvenu baštinu bez razlučivanja ili iz čisto ideološkog stava može nanijeti veliku duhovnu štetu dušama. Pričest na ruku uključuje velike opasnosti od profanacije i pokazuje nedostatak poštivanja prema svetoj Euharistiji. Prije svega, postoji rizik da se Kristovo tijelo izloži svetogrđu.

Bref examen critique de la Communion dans la main - broché - Jean-Pierre Maugendre, Grégoire de Guillebon - Achat Livre | fnac

Kao što vidite, brige autora ove knjige su slične mojima. Šteta je što više svećenika koji obično slave sv. misu prema izvanrednom obliku rimskog obreda nisu bili povezani sa nastankom ove knjige, čak i ako su neki od njih citirani, poput o. Christophea Kruijena. Prije svega, želio bih naglasiti kvalitetu objavljenog djela. Trojica svećenika su ovo pitanje proučavali iz tri komplementarna ugla: povijesnog (Canon de Guillebon), liturgijskog (vlč. Barthe) i kanonskog (o. Rivoire). Doprinosi autora su vrlo vrijedni i neoborivi. To je precizno, cjelovito, dobro dokumentirano djelo, s citatima izvora u bilješkama. Zaključak Jeanne Smits, u kojem ona navodi impresivan popis žalosnih činjenica, na prvi pogled mogao bi se činiti prilično polemičnim, a ipak ona, govoreći u ime mnogih vjernih, ima zaslugu pokazati posljedice na univerzalnoj razini ove štetne prakse. Zaključno, mislim da će ova knjiga biti važan element u razmišljanju koje želim potaknuti na ovu temu s obzirom na povratak tradicionalnoj praksi pričesti na usta, o čemu sam već govorio na konferenciji u Milanu: „Sveta Majka Terezija iz Kalkute je primala Isusa u svoja usta, poput malog djeteta koje ponizno dopušta da ga Bog hrani“. Bilo joj je bolno i žalosno vidjeti kršćane koji primaju svetu pričest na ruku. Evo njezinih vlastitih riječi: „Kamo god idem, u cijelome svijetu, ono što me najviše žalosti je promatrati ljude kako se pričešćuju na ruku“. Na pitanje: „Što mislite da je danas najgori problem u svijetu?“ je bez zastajkivanja dala isti odgovor. Svima vama želim sretan i blagoslovljen Uskrs moleći se za nakane vaše zajednice. Povjeravam vas zagovoru Blažene Djevice Marije i svetom Josipu, čuvaru Svete obitelji i zaštitniku Sveopće Crkve, u ovoj godini koja je njemu posvećena.

Neka Vas Bog blagoslovi.

Budite sigurni u moju najiskrenije osjećaje po Srcu Isusovu.

Kardinal Robert Sarah

 

 

Kardinal Robert Sarah

MOTORI MOLITVE ČITAVE CRKVE’ Papa Franjo pokreće mjesečnu molitvu krunice za okončanje pandemije, emitirat će ih se iz marijanskih svetišta diljem svijeta

Obitelji, tinejdžeri i adolescenti iz Rima i okolice povest će molitvu krunice s papom Franjom

Autor: Bitno.net

Papa Franjo u nedjelju će povesti molitvu krunice kako bi otvorio jednomjesečni molitveni maraton za okončanje pandemije koronavirusa, piše CNA.

Papina molitva bit će emitirana uživo, 1. svibnja u 18 sati, iz Gregorijanske kapele u Bazilici sv. Petra.

Time će krenuti svakodnevna molitva krunica kroz mjesec dana, a molit će ih se u katoličkim svetištima diljem svijeta na nakanu okončanja pandemije i povratka rada i društvenih aktivnosti.

Obitelji, tinejdžeri i adolescenti iz Rima i okolice povest će molitvu krunice s papom Franjom.

Tom će prigodom papa Franjo i blagosloviti krunice koje će potom biti poslane u 30 marijanskih svetišta, odakle će je se tijekom molitvenog mjeseca prenositi uživo.

Među uključenim svetištima su i Naša Gospa od Walsinghama u Engleskoj, Bazilika Bezgrešnog Začeća u SAD-u, Naša Gospa od Częstochowe u Poljskoj, Blažena Djevica od Krunice u Južnoj Koreji, Naša Gospa od Aparecide u Brazilu, Naša Gospa od Mira i Dobroga Putovanja na Filipinima, Naša Gospa od Knocka u Irskoj, Djevica Siromašnih u Banneuxu u Belgiji, Notre Dame d’Afrique u Alžiru, Naša Gospa od Krunice u Fatimi u Portugalu i Naša Gospa od Zdravlja u Indiji.

Marijanska svetišta uključena u inicijativu koja se nalaze u Italiji uključuju Sveti Dom u Loretu i Svetište Djevice od Krunice na Pompejima.

Ostala globalna svetišta su Isus Spasitelj i Majka Marija u Nigeriji, Bazilika od Objave u Nazaretu, Naša Gospa od Lujana u Argentini, Svetište Kraljice Mira u Međugorju u Bosni i Hercegovini, Katedrala sv. Marije u Australiji, Naša Gospa u Lourdesu u Francuskoj, Meryem ana u Turskoj, Nuestra Señora de la Caridad del Cobre na Kubi, Naša Gospa od Nagasakija u Japanu, Nuestra Señora de Montserrat u Španjolskoj, Notre Dame du Cap u Kanadi, Nacionalno svetište Naše Gospe Ta’ Pinu na Malti, Nuestra Señora de Guadalupe u Meksiku, Majka Božja u Zarvantysiji u Ukrajini, Altötting u Njemačkoj, i naša Gospa od Libanona u Harissi u Libanonu.

Papa Franjo također će zatvoriti mjesec krunice, predvodeći molitvu u Vatikanskim vrtovima 31. svibnja.

Inicijativa, koju je pokrenulo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, predstalja odgovor na Papinu zamolbu.

“Papa Franjo želi uključiti sva svjetska svetišta u ovu inicijativu, kako bi ona mogla postati motori molitve čitave Crkve”, stoji u priopćenju. “Inicijativu se provodi u svjetlu biblijskog izraza: ‘Crkva se svesrdno moli Bogu’ (Djela apostolska 12:5)”.

Vatikanski ured za evangelizaciju rekao je kako je “proširio ovaj poziv na sva svetišta svijeta kako bismo promicali raspršivanje inicijative na relevantne regije, kako bismo dosegli svećenike, obitelji i sve vjernike, pozivajući ih da se pridruže ovoj molitvi za zagovor i nadu Blaženoj Djevici Mariji”.

Svi katolici pozvani su sudjelovati u dnevnoj molitvi kadgod i gdjegod su u stanju, piše u priopćenju.

Liturgijski vodič, dostupan na engleskom, španjolskom i talijanskom može se pronaći na web-stranicama Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije.

Objavljeno: 28. travnja 2021.

PREDSJEDNIK NJEMAČKE BISKUPSKE KONFERENCIJE Biskup Bätzing: Na Dan jedinstva kršćana protestanti će se moći pričestiti u katoličkim crkvama

“Želimo učiniti korak prema jedinstvu”, rekao je biskup Bätzing dodavši kako će “svi iz drugih denominacija koji u savjesti vjeruju u ono što se slavi moći prići [oltaru] i neće biti odbijeni”

Autor: Ivo Džeba/NCR

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije kazao je da svi njemački protestanti koji na dan obilježavanja ekumenskog zajedništva (Ökumenischer Kirchentag) žele primiti pričest u katoličkoj crkvi mogu to učiniti, prenosi NCR.

“Svaki protestant koji prisustvuje svetoj misi moći će primiti pričest”, kazao je biskup Georg Bätzing u online raspravi vezanoj za događaj koji se održava 15. svibnja.

“Želimo učiniti korak prema jedinstvu”, poručio je biskup Limburga dodavši kako će “svi iz drugih denominacija koji u savjesti vjeruju u ono što se slavi moći prići [oltaru] i neće biti odbijeni”.

Kako je prenijela stranica Njemačke biskupske konferencije Katolisch.de, Bätzing je rekao kako se ova praksa “održava u čitavoj zemlji” i nije “ništa novo” te da ne očekuje “prigovore iz Rima”.

Spomenuvši odnos Vatikana prema Crkvi u Njemačkoj, Bätzing je kazao kako za mnoge službenike u Rimu “njemačka Katolička Crkva miriše po protestantizmu”, ali i izrazio uvjerenje da to nije slučaj “na najvišoj razini prefekta”, nego kod službenika koji nemaju iskustva s Crkvom u Njemačkoj.

Govoreći o “strahovima” za jedinstvo Crkve koji se zbog Sinodalnog puta javljaju iz Rima, biskup je kazao kako se “jedinstvo može ugroziti održavajući ga sredstvima koja su neprikladna za vrijeme i svijet u kojem živimo s njegovim kulturološkim raznolikostima”.

Dodao je kako u Njemačkoj pokušavaju slijediti put “decentralizacije” Crkve o kojem je pisao papa Franjo u enciklici Evangelii Gaudium.

Podsjetimo, Kongregacija za nauk vjere u rujnu prošle godine negativno je odgovorila na prijedlog njemačkih teologa da se katolicima i protestantima omogući zajedničko pričešćivanje.

U pismu biskupu Bätzingu, najviše vatikansko tijelo za doktrinarna pitanja kritiziralo je prijedlog o zajedničkom pričešćivanju predstavljen u dokumentu “Zajedno za Gospodinovim stolom” istaknuvši da nije dovoljno u obzir uzeto katoličko razumijevanje Crkve, euharistije i svetog reda.

U vatikanskom odgovoru navedeno je kako je “pitanje euharistijskog i crkvenog zajedništva – u kojem Euharistija pretpostavlja i dovodi do jedinstva s Crkvom i njenom vjerom u zajedništvu s papom i biskupima – podcijenjeno u navedenom dokumentu”.

Predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana kardinal Kurt Koch u rujnu je kazao kako je “Papa u privatnim razgovorima izrazio svoju zabrinutost” i to ne samo po pitanju zajedničkog pričešćivanja, već “i zbog opće situacije u Crkvi u Njemačkoj”.

Objavljeno: 27. travnja 2021.