Dan svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije upriličen je, u srijedu 24. svibnja, u Marijanskom svetištu i Duhovnom centru Vepric. Susret, na kojemu se okupilo oko stotinu svećenika, započeo je u kapeli koncelebriranim euharistijskim slavljem koje je predvodio splitsko-makarski nadbiskup u miru mons. Marin Barišić.

Prigodnu homiliju apostolskog upravitelja Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Želimira Puljića pročitao je pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Nediljko Ante Ančić. U homiliji je mons. Puljić analizirao tekst iz Djela apostolskih (Dj 20, 28-38) koji govori o dirljivom oproštaju Pavla od njegovih kolega koje je „on osobno pozvao u službu, poznavao u dušu, zaredio za đakone, prezbitere i biskupe te s njima proveo ‘tri pune suzne i mučne godine’”. Mons. Puljić je istaknuo kako Pavao svoje kolege upozorava na tri stvari: prvo – stado koje im je povjereno nije njihovo vlasništvo, nego su izabrani od Duha Svetoga kako bi za stado brinuli; drugo – svoje suradnike „upozorava na velike opasnosti izvana, od strane poganskih fanatika, nevjernika, neznabožaca, bezbožaca, bogomrzaca, bogohulnika”, tj. Pavao ih upozorava na sve one koji ubijaju i razdiru odnose; treće – svoje suradnike upozorava na heretike koji su i danas prisutni kroz iskrivljavanje crkvenog nauka uime svjetovnih znanosti. Mons. Puljić je u homiliji naglasio i kako je ovaj Pavlov govor obilježen suzama te molitvom, dodavši: „Pavao je najveći kada klekne i kad se moli. To kao svećenici trebamo činiti kako na sastanku, tako i na rastanku, kako na uranku, tako i na počinku; u svako doba dana i noći. Lijepo je osjetiti gorljivog apostola Pavla koji propovijeda neustrašivo i smjelo. Bez straha od ljudi, ali i bez želje da se svidi ljudima. Posebice je dirljivo vidjeti s kakvom brigom i ljubavlju pazi na Božje stado koje mu je povjereno. Neka i nama pomogne predano živjeti za povjerene ljude koje nismo birali, već smo im poslani. Posebice ga molilo neka smekša naše ‘srce kameno’ i učini nas osjetljivima za nevolje ljudi”.

Drugi dio programa, koji je održan u velikoj dvorani, započeo je predstavljanjem novih voditelja ureda: predstojnice Katehetskog ureda prof. dr. sc. Jadranke Garmaz, predstojnika Ureda za pastoral mladih don Ivana Terze te v.d. ekonoma i ravnatelja Ustanove za uzdržavanje klera don Mije Šurlina. Najprije je pastoralni vikar mons. Ančić podsjetio na rad prethodnika navedenih ureda: mr. sc. don Josipa Periša, dr. sc. don Mihaela Provića i don Joze Gojsalića.

Zatim se nazočnima obratila predstojnica Garmaz, podsjetivši ih na tradicionalne aktivnosti Katehetskog ureda. Osim toga, prof. Garmaz je govorila i o novim projektima: tečaju ikonopisanja za vjeroučitelje; biblijskim katehezama pod nazivom „O Riječi je riječ”; portalu „Mreže Riječi” na kojem svoje članke objavljuju brojni doktori znanosti, svećenici, vjeroučitelji i studenti teologije; duhovnim vježbama na kojima svaki vjeroučitelj treba sudjelovati jednom u tri godine. Poručila je i kako će godišnjak „Svjedok” dobiti novi izgled. Upoznavši svećenike s „Istraživanjem o pripravi za primanje sakramenta krizme” koje je provedeno 2020. godine na 472 ispitanika, predstojnica Garmaz ih je pozvala na suradnju s vjeroučiteljima u župnoj katehezi.

Previous

Don Ivan Terze je poručio kako „Ured za mlade treba pratiti znakove vremena”. Kazavši kako je kod mladih često prisutna nezainteresiranost za vjeru, don Ivan je naglasio da pastoral mladih treba biti „vjeran svijetu mladih te vjeran crkvenom poslanju”. Naglasio je da su „Susret hrvatske katoličke mladeži” 1996. godine u Splitu te posjet Ivana Pavla II. 1998. godine Splitu i Solinu događaji koji su prouzrokovali polet pastorala mladih u našoj Nadbiskupiji. Poručivši kako je jedan od temeljnih zadataka pastorala mladih otkriti životni poziv kod srednjoškolaca i studenata, don Ivan je istaknuo „da pastoral mladih treba biti pastoral zvanja”. Najavio je i odlazak mladih naše Nadbiskupije na Svjetski susret mladih koji će se održati ovo ljeto u Portugalu.

Don Mijo Šurlin je nazočne upoznao s radovima na Svećeničkom domu u Mravincima, poručivši kako se nada novom financijskom sustavu od jeseni. Naglasio je i kako je Nadbiskupija uvijek na raspolaganju župama kojima je potrebna pomoć u obnovi njihovih kuća i ostale imovine. Podsjetio je i na akciju prikupljanja materijalne pomoći za Siriju, Tursku i BiH.

Nakon što je pastoralni vikar mons. Ančić prisutne podsjetio na korisne materijale za pripravu sakramenta potvrde (serija Youcat, J. Baričević – „Snagom Duha”, R. Librić i M. Rašpolić – „S tobom želim poć”, A. Mateljan – „Što vjerujem?”, R. Perić – „Primi pečat dara Duha Svetoga”, J. Udovičić – „S Kristom kroz život, M. Gotovac – „Katehetsko liturgijska građa u pastoralu krizmanika”, D. Koren i suradnici – „Duše Sveti, mi te trebamo”, M. Radošević – „Primite Duha Svetoga”, L. Vuco – „Župni priručnik za krizmanike i mlade”, N. M. Roščić – „Moja krizma”), dr. sc. s. Marijana Mohorić je prikazala novi priručnik za krizmanike.

Dr. Mohorić je kazala kako je priručnik „Potvrđeni za život u punini. Prva godina priprave kandidata za slavlje svete potvrde” izrađen na poticaj i zahtjev tadašnjeg zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića. Ovaj priručnik je izdan za katehete (2020. godine) te za krizmanike (2021. godine). Dr. Mohorić je nazočne upoznala sa sadržajem priručnika, potaknuvši ih da ga preuzmu s web stranice Zadarske nadbiskupije. Posebno je istaknula kako je za kvalitetu pripravu budućih krizmanika nužna suradnja u župama i među župama te autentičnost i formacija župnih suradnika.

Generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo-Frankopan Velić je svećenike upoznao s trenutačnim projektima izgradnje i obnove crkvenih objekata. Najavivši svećeničko ređenje koje će biti 24. lipnja u crkvi Svete Obitelji u Solinu, don Franjo-Frankopan je kazao „kako je posebno radostan zbog trenutačne atmosfere u splitskoj bogosloviji u kojoj vlada zajedništvo i sklad”. Kazao je i kako je za crkvu Svete Obitelji u Solinu pokrenut postupak kako bi je se proglasilo malom bazilikom (basilica minor).

Mons. Puljić je za ovu prigodu napisao govor na temu „Duhovnost dijecezanskog klera”. Nakon što je navedeni govor podijeljen nazočnim svećenicima, generalni vikar je izdvojio nekoliko njegovih naglasaka. „Mons. Puljić, između ostalog, navodi da je srž kleričke duhovnosti u dijecezanstvu. To dijecezanstvo za njega znači pozitivan odnos prema biskupu i prema drugim svećenicima”, kazao je don Franjo-Frankopan, istaknuvši i kako mons. Puljić naglašava „da je najveći neprijatelj međusobnih odnosa trač koji je znak duhovne praznine”.

Na kraju se nazočnima obratio i nadbiskup u miru mons. Marin Barišić. Poručivši svećenicima da je znanje bitno kako bi se moglo kvalitetno pripremati srednjoškolce za sakrament potvrde, mons. Barišić je dodao i „kako ono, ako nedostaje prenošenje iskustva vjere, ništa ne znači”. Potaknuvši svećenike da budu predstavnici Crkve koja pripada narodu, mons. Barišić je kazao: „Neka Duh Sveti u nama osvježi svoje darove kako bi mogli biti znak Božjeg lica”.

Svećenički dan je završio zajedničkim objedom u blagovaonici Svetišta.

Dana 22. svibnja 2023., predan u volju Božju i okrijepljen svetim sakramentima, preselio se u vječnu domovinu

Mons. dr. Božo Bulat
svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije
(1940. – 2023.)

Rođen je 1940. godine u Bisku, gdje je i zaređen za svećenika 1964. U Nadbiskupiji je služio kao odgojitelj, ravnatelj i nastavnik u Sjemeništu, Gimnaziji, Bogosloviji i KBF-u te u drugim službama i vijećima Nadbiskupije.

Sprovodna misa i obred ukopa bit će u četvrtak, 25. svibnja u 16.00 sati u Bisku.

Dobri Otac kojemu je odano služio neka mu bude milosrdan i vječna nagrada.

U molitvi i zahvalnom sjećanju: Nadbiskupi, svećenici i vjernici Splitsko-makarske nadbiskupije.

Počivao u miru Božjem.

Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Marijan Ivan Čagalj ispraćen je na posljednji počinak u nedjelju 21. svibnja na groblju u Medovu Docu. Sprovodnu misu predvodio je don Marijanov dugogodišnji prijatelj mons. Pavao Banić uz koncelebraciju apostolskog upravitelja Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Želimira Puljića, generalnog vikara don Franje-Frankopana Velića, pastoralnog vikara mons. Nediljka Ante Ančića, župnika u Medovu Docu don Marija Čaglja i pedesetak svećenika. Misi su nazočili i članovi obitelji te mještani rodne župe.

Prigodnu homiliju izrekao je apostolski upravitelj mons. Želimir Puljić. Poručivši u uvodnom dijelu homilije kako su grobovi najbolja života propovijed, mons. Puljić je kazao: „Zato su sveci savjetovali svojim suvremenicima da misle na zadnje dane i da se češće smrti sjete. I preporučivali su im neka ispišu tekstove koje će držati na stolu ili na zidu, kao npr. onu rečenicu iz obreda Pepelnice: ‘Sjeti se da si prah i u prah ćeš se vratiti!’ ili ‘Ne zaboravi, čovječe, da ćeš umrijeti’. Znali su, naime, kako nas smrt ne ostavlja ravnodušnima, nego postavlja temeljna pitanja odakle dolazimo, kuda idemo i kamo to prelazimo. Jer, ‘ima jedna modra rijeka; svima nam je preko rijeke’ (Mak Dizdar)”.

Istaknuvši da mi kao vjernici na smrt gledamo očima vjere te kako nas odar pokojnog don Marijana podsjeća da smo putnici na ovom svijetu, apostolski upravitelj je rekao: „Mi ćemo danas ispratiti don Marijana Ivana na groblje gdje će počivati do dana uskrsnuća. Siguran sam da bi on nama danas ponovio riječi svete Monike: ‘Sjećajte me se u molitvama gdje god se našli’”.

Mons. Puljić je naglasio kako nam u trenutku kraja ovozemnog druženja šutnja i molitva otkrivaju da smrt nije kraj, dodavši: „Nismo, dakle, bez nade i utjehe. Znamo, naime, da su ‘duše pravednika u ruci Božjoj, a nada puna besmrtnosti’. Ispunjeni tim svjetlom i mi sa psalmistom pjevamo: ‘Tebe žeđa duša moja, Gospodine Bože moj. Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži’”.

Rekavši kako smo zahvalni don Marijanu „što je riječ Božju lomio, propovijedao i svete tajne dijelio”, mons. Puljić je zaključio: „Ovo je njegova posljednja propovijed, bez riječi. Ali, o Vječnoj Riječi i vječnom životu o kojem je i on toliko puta govorio kad je kraljevstvo Božje navješćivao. I dok ovdje stojimo svjesni da je i naš život žurno koracanje prema eshatonu, prema vječnosti, prema kući Očevoj, u ovoj prigodi ponavljajmo sa sv. Augustinom: ‘Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine’. S takvim raspoloženjem molimo Svemogućega neka dobrostivo privede ovog našeg brata u prostranstva gdje tuge više neće biti, ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu”.

Nakon što je generalni vikar don Franje-Frankopan Velić nazočne upoznao s izrazima sućuti splitsko-makarskog nadbiskupa u miru mons. Marina Barišića te riječkog nadbiskupa mons. Mate Uzinića, Šimun Čagalj je pročitao Marijanovu pjesmu „Žute boje”. Zatim je pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Nediljko Ante Ančić ukratko prikazao život i rad don Marijana Ivana Čaglja.

Previous

Don Marijan Ivan Čagalj

(1938.-2023.)

IN MEMORIAM

Marijan Ivan Čagalj, sin oca Marka i majke Mare rođen je 15. siječnja 1938. u Medovu Docu. Roditelji su imali petero djece četiri brata i sestru, a Marijan je bio najmlađi. Osnovnu školu pohađa u rodnom selu, a zadnja tri razreda sedmoljetke (ondašnju malu maturu) završava u Imotskom. Odatle odlazi u Sjemenište u Split, gdje ostaje četiri godine. Potom, školske godine 1956/57. u Hercegovini, na Širokom Brijegu, na Državnoj realnoj gimnaziji maturira. Već tada se među gimnazijalcima isticao svojim likovnim talentom.

S maturalnom svjedodžbom u džepu Marijan neko vrijeme kuša život radnika na radilištima Jadranske magistrale podno Velebita. Nakon odsluženja vojne obveze u Delnicama javlja se u Bogosloviju u Splitu. U to su vrijeme komunističke vlasti na više godina zatvorile splitsko Sjemenište i Bogosloviju pa je tadašnji biskup Frane Franić svoje sjemeništarce i bogoslove morao slati u druga crkvena učilišta u Hrvatskoj.

Tako je Marijan s još nekoliko bogoslova iz toga godišta poslan u Bogosloviju u Zagrebu gdje je primio duhovnu formaciju i pohađao filozofsko-teološki studij na tamošnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Za vrijeme izobrazbe i studija poglavari su zapazili Marijanove sposobnosti na području književnosti i likovne umjetnosti pa su ga u zavodu postavili za tzv. magistra ludorum koji je bio zadužen za pripremu zavodskih priredbi, sastavljanje recitala i uređenje pozornice.

Za đakona je zaređen u Zagrebu 4. travnja 1965., a sveti red prezbiterata primio je s još četvoricom kolega preko ruku biskupa Frane Franića u splitskoj katedrali na sv. Petra, 19. lipnja iste godine. Mladu misu slavio je u svom rodnom mjestu Medovu Docu 1. kolovoza 1965.

Svoja prva pastoralna iskustva kao mladomisnik stjecao je na tri župe i u svakoj je ostao po godinu dana. Najprije je vršio službu župnog pomoćnika Katedrale u Splitu. Zatim je sljedeće godine imenovan zamjenikom odsutnog župnika u Novim Selima na Cetini i nakon toga je jednu godinu bio upravitelj župe Neorić.

Godine 1968. don Marijan je razriješen pastoralnih obveza i od biskupa Frane Franića dobiva dopuštenje za studij povijesti umjetnosti i komparativne književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iz pisama koje tih godina piše nadbiskupu Franiću doznajemo da je to za nj bio kompleksan i zahtjevan dvopredmetni studij, a imao je problema i s primjerenim smještajem. Neko je vrijeme radi stručnog usavršavanja boravio u Parizu, a već kao đak je bio član poznate dopisne slikarske škole u tom gradu (École A.B.C. de Dessin de Paris).

Po završetku studija na Sveučilištu u Zagrebu (1975.) predavao je hrvatski jezik i povijest umjetnosti na Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu, a zatim se tri godine ponovno vraća u pastoral i vrši službu upravitelja župe Klis. Godine 1980. imenovan je glavnim urednikom Vjesnika splitsko-makarske nadbiskupije i na toj će dužnosti ostati punih deset godina. Brojnim reportažama, svojim crtežima i ilustracijama koje je kao urednik pripremao, doprinosio je svježini i zanimljivosti toga crkvenog časopisa. No, zbog zdravstvenih problema odlazi na bolovanje i dobiva umirovljenje te od tada živi kao član zajednice Svećeničkog doma u Splitu.

Don Marijan Ivan je uz spomenute službe bio godinama član više nadbiskupijskih vijeća (Katehetsko vijeće, Vijeće za liturgiju, umjetnost i glazbu, Vijeće za tisak). Imao je dušu umjetnika i pjesničku žicu sa sebi svojstvenim doživljajem svijeta i Boga. O tome svjedoče njegove dvije knjige pjesama od kojih su neke uvrštene i u antologije hrvatske duhovne lirike: “Pili smo materinsko mlijeko” (Nova Sela 1967.), “Sunčani konji” (CuS, Split 2003.). Tu je zatim knjiga recitala “Sunčeva ruža” (CuS,2003.), knjiga priča i putopisa “O velika kišo” (CuS 2004.), razmatranja o marijanskim svetištima “Pred Marijom”(Zagreb 1971.) i dr.

Okušao se i u prevođenju s francuskog jezika. Preveo je na hrvatski djelo Paula Claudela, Molitva ophođenja za pozdravljenje novoga vijeka (Mogućnosti, 58, 2011, 10/12,36-42), zatim djelo Juana Ramóna Jiméneza pod naslovom Sivko i ja (CuS, 2006.). Dio njegovih umjetničkih radova i tekstova objavljen je u različitim drugim izdanjima, a jedan dio do sada je ostao neobjavljen.

Poseban vid njegova stvaralaštva jesu kiparski i klesarski radovi, restauracije, portreti, crteži, grafike i ilustracije. Isklesao je krstionicu za novu crkvu u svom rodnom mjestu Medov Docu, zatim novi oltar u župnoj crkvi u Bisku, restaurirao je fresko-slike u crkvama Svih svetih u Podgori, sv. Lovre u Splitu i sv. Luke u Kučinama. Od svetačkih slika koje je nacrtao najpoznatija je ona sv. Josipa Radnika u nacionalnom svetištu u Karlovcu te portret kardinala Franje Šepera.

Don Marijanova djela, njegove pjesme, crteži, recitali daju snažno svjedočanstvo vjere koja ga je nosila i nadahnjivala. Njegova su umjetnička ostvarenja prožeta ljubavlju prema Bogu, Crkvi, zavičaju i svom hrvatskom narodu.

Na svoj rođendan prije četiri mjeseca don Marijan je pao i slomio bedrenu kost. Od toga se više nije oporavio. Preminuo je predan u Božju volju u Svećeničkom domu u Splitu 17. svibnja u 85. godini života i 58. godini misništva. Neka ga sada na kraju životnog puta Gospodin, koji ga je pozvao u svećeničku službu, primi sebi, neka mu oprosti grijehe i ljudske slabosti i učini ga dionikom života vječnoga u nebeskoj slavi. Amen. (NA Ančić)