Sprovod pape Franje bit će na Vazmenu subotu

Sprovod pape Franje održat će se u subotu, 26. travnja, u 10 sati na trgu ispred Bazilike svetog Petra.

U srijedu u 9 sati, tijelo pape Franje bit će preneseno iz kapelice Doma svete Marte u Baziliku svetog Petra. Prijenos će započeti molitvom koju će predvoditi kamerlengo Svete rimske Crkve kardinal Kevin Joseph Farrell.

Tijelo će biti preneseno preko Trga svete Marte, Trga rimskih prvomučenika i Luka zvona, a zatim će procesija ući u Baziliku svetog Petra kroz središnja vrata. Kardinal Farrell će zatim predvoditi Liturgiju Riječi.

Tijelo Pape u vatikanskoj bazilici bit će izloženo u lijesu, a ne „na visokom odru“ kako je prije bila praksa, koju je papa Franjo izmijenio prošle godine. Također, bit će izmijenjena i praksa polaganja pokojnika u tri lijesa, te je sada predviđeno stavljanje u dva.

Sprovodnu misu za papu Franju, u subotu 26. travnja u 10 sati, predvodit će dekan Kardinalskog zbora kardinal Giovanni Battista Re, a nakon mise slijedit će obred molitve preporuke i posljednjeg pozdrava (Ultima commendatio i Valedictio). Nakon toga, tijelo Svetog Oca bit će preneseno u Baziliku svetog Petra, a potom u Baziliku svete Marije Velike, gdje će biti položeno u grob.

Na sprovodu se očekuje prisustvo brojnih visokih državnih predstavnika i crkvenih dužnosnika, kao i vjernika iz cijelog svijeta

Nadbiskupova Uskrsna poruka

S druge strane, patnja i križ nisu cilj našeg životnog puta. Ali jesu sredstvo koje nam na tom putu jako pomaže u ostvarenju našeg cilja. Služeći se tim neizostavnim sredstvom mi smo pozvani da u našem životnom hodu gledamo stalno na ono što je iza križa. Ako se to ne gleda onda bi nas križ i patnja mogli samo obeshrabriti i dotući, baciti u očaj i beznađe.

Kod Isusove patnje na križu se veli kako je tama, koja je vjerni pratitelj patnje, nastala od šeste do devete ure. Dalje ne. Tu je kraj tami. To je konkretna poruka svim patnicima: vašoj patnji je određena granica, više od toga ona ne može. Brate i sestro koji trpite, nemojte očajavati, vaše patnje imaju granicu. I Bog neće dopustiti da se ta granica prijeđe.

Bog je silno osjetljiv na ljudsku patnju. Kada to ne bi bio onda ne bi bio niti pravi otac. Kroz cijelu povijest spasenja vidimo kako je uvijek blizu čovjeku patnje, dijeleći s njim njegovu muku i tjeskobu.

U Starom zavjetu čitamo kako se Mojsiju Bog javio iz trnja i time htio pokazati kako trpi jer njegov narod trpi. Kada narod odlazi u Babilonsko sužanjstvo prorok Jeremija prenosi Božje suosjećanje sa narodom kada veli: „Satrven sam što je kći moga naroda satrvena, žalostan sam, stravom obuzet“ (8,21).

Ovo Božje žalovanje s narodom pokazuje se još očitijim u Isusovu plaču nad Jeruzalemom, nad smrću Lazarovom, i mnogim ganućima u susretu sa osobama patnje.

Nije ovo neka Božja gluma nego istinska bol Oca koji trpi zbog patnje svoje djece i želi im reći da im je blizu i da je njihova patnja pod njegovim nadzorom, te da u patnji neće nikada ostati sami.

Ljudski život je takav da je u njemu patnja neizbježna jer je i smrt neizbježna. Ali smrt ne označava svršetak ljudskog života. Bog ne može dopustiti da njegova slika završi u ništavilu. Onima koji u njega vjeruju Isus obećava uskrsnuće i život vječni.

Bez uskrsnuća i vječnog života, ne bi se mogao naći pravi smisao ovome životu na zemlji. Sveti Pavao zato napisa: „Ako Krist nije uskrsnuo bez ikakve je vrijednosti vaša vjera… Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1Kor 15,17.19).

Nisu toliki mučenici bili neki nastrani ljudi da bi za ništa davali svoj život. Bilo je puno i onih koji su imali itekako ugodan i, u materijalnom smislu, siguran život. Ali oni su svoje živote dali, žrtvovali, zbog jakog iskustva Boga i duboke sigurnosti vječnog života koju su crpili iz tog iskustva. Oni su smrt nazivali „dies natalis“, „dan rođenja“, za novi i besmrtni život.

Vjera u Isusovo uskrsnuće nije nastala na temeljima nekakvih bajki i izmišljotina, nego na temelju iskustva susreta sa živim Isusom. Apostoli su trajno bdjeli da se u opisu Isusova života ne uvuku kakve bajke. Apostol Petar u tom smislu piše: „Nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke nego jer smo bili očevidci njegova božanskog veličanstva“ (2Pt 1,16). Apostol Pavao piše Timoteju da „naloži nekim ljudima da ne naučavaju krivih nauka, i da se ne bave bajkama“ (1Tim 1,37). Apostoli su uvijek bili pozorni i osjetljivi na to da se Isusovom liku ne bi pridavali kakvi senzacionalizmi, ili se nešto htjelo „uljepšati“.

Apostoli su povjerovali u Isusovo uskrsnuće, ne na temelju praznog groba niti svjedočenju nekih koji su ga vidjeli, nego nakon susreta sa živim Isusom. To je iskustvo dalo njima, i kasnije nebrojenim kršćanima, snagu za sve žrtve služenja i predanja u svakodnevnom životu, pa sve do mučeništva.

Isus nije samo uskrsnuo i u nebo se vratio, nego je ostao trajno s nama. Jako je želio da učenici postanu svjesniji ove istine. On je znao da će i učenici imati neke svoje Getsemanije i Kalvarije, i zato mu je bilo važno da oni budu uvjereni da tada neće biti sami.

Prije uzašašća im daje jamstvo govoreći: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. Njegova prisutnost i blizina neće biti vidljivi kao prije, ali neće biti ni manje stvarni. Učenici će tu prisutnost itekako osjetiti.

Kod ukazanja učenici Isusa odmah ne prepoznaju. To je također dokaz da ukazanja nisu plod njihove mašte nego stvarnost. Ali to je i dokaz da je uskrsli Isus nešto novo. Zapravo, to je njegova nova prisutnost na zemlji, u njegovoj Crkvi.

Njegovo iznenadno pojavljivanje i ulazak kroz zatvorena vrata jest znak da je on svuda prisutan, i onda kada ga nitko ne vidi. On je čuo i vidio Tomu kada je rekao da neće vjerovati dok ne vidi na njegovim rukama znak od čavala i ne stavi prst svoj u mjesto od čavala i ruku svoju u njegov bok (Usp. Iv 20,25). U slijedećem ukazanju Isus ga poziva da sve to učini i da ne bude nevjeran nego vjeran (Usp. Iv 20,27).

Uskrslog Isusa se od sada bolje prepoznaje po riječima i gestama, nego li po izgledu. Marija Magdalena koja ga je dobro poznavala, sada ga ne prepoznaje, nego misli da je neki vrtlar, sve dok nije čula njegovu riječ: „Marijo!“ (Iv 20,16). Učenici na putu za Emaus ga ne prepoznaše sve dok nije razlomio kruh i pružio im (Usp. Lk 24,35). A dok im je tumačio Pisma, vele, da je srce u njima gorjelo (Usp. Lk 24,32). Pa i sami učenici kod ukazanja Tiberijatskom jezeru nisu ga prepoznali, nego su mislili da je neki ribar (Usp. Iv 21,4).

Isusova prisutnost se sada otkriva preko njegove riječi i njegovih znakova, sakramenata. Vjera je od sada ruka s kojom se dodiruje Boga. Njega se vidi snagom vjere. Stoga i Isus, obraćajući se „nevjernom“ Tomi, blaženima proglašava one „koji će vjerovati a da nisu vidjeli“ (Iv 20,29).

Bez vjere nema iskustva Boga. Bez iskustva Boga nema vjere u „uskrsnuće i život budućega vijeka“. Bez vjere u uskrsnuće život na zemlji gubi svaki smisao i svodi se samo na ono: „jedimo i pijmo jer sutra mremo“ (1Kor 15,32). Vjerovati u uskrsnuće može samo onaj koji se osobno susreo sa uskrslim Gospodinom, sa živim Isusom. A to se ne može dogoditi bez jakog molitvenog i sakramentalnog života.

Draga braćo i sestre! U ovoj svetoj Jubilejskoj godini želim svim svećenicima, redovnicima i redovnicama, katehetama i katehisticama, djelatnicima Karitasa, župnim suradnicima, prvopričesnicima i krizmanicima i svim vjernicima naše nadbiskupije, nakon sveto proživljene Korizme, sretan i u svemu blagoslovljen Uskrs.

Crkva u svijetu ; Veliki porast krštenja mladih odraslih osoba u Francuskoj

Crkva u Francuskoj za Uskrs očekuje rekordan broj krštenja, objavljeno je u petak 11. travnja, prenosi KNA.

„U Vazmenoj noći ove će godine biti kršteno 10.384 odraslih i više od 7.400 mladih u dobi od 11 do 17 godina“, objavljeno je na mrežnoj stranici Francuske biskupske konferencije. Riječ je o rastu od 45 posto među odraslima u odnosu na prošlu godinu.

Crkva u Francuskoj bilježi da će broj krštenika za Uskrs ove godine biti najveći od početka brojanja prije više od 20 godina. Unutar deset godina, broj odraslih katekumena u Francuskoj porastao je s 3.900 u 2015. na 10.391 ove godine. Najveću skupinu među njima čine osobe u dobi između 18 i 25 godina.

Novi krštenici potječu ponajviše iz studentskih krugova. Crkva smatra da je porast krštenika rezultat aktivnog angažmana crkvenih predstavnika. Osim toga, trend porasta krštenika valja „protumačiti kao znak Neba“, navodi Francuska biskupska konferencija. Crkva u Francuskoj poziva kršćane da pozdrave nove članove i da se i nadalje zauzimaju za širenje vjere.

I mjesne Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i Kanadi bilježe rekordne brojke krštenja odraslih. Slično je i u Austriji, gdje je povjerenik Austrijske biskupske konferencije za katekumenat Daniel Vychytil za Kathpress izjavio kako je riječ o „jasnom trendu, posebice kad je riječ o krštenjima mladih“.

Crkva pod pritiskom: Nikaragvanska policija traži propovijedi na odobrenje

Bishop Rolando José Álvarez of Matagalpa, Nicaragua, is pictured in a screenshot from video at his residence in Matagalpa as riot police block the door. The bishop said they were preventing him and six priests from leaving the local curia to celebrate Mass at the cathedral. (CNS screenshot/YouTube)

Nikaragvanska policija sada zahtijeva od svećenika da se tjedno javljaju u policijske postaje na ispitivanje te da predaju svoje tjedne propovijedi i popis aktivnosti na pregled.

Ovaj pritisak dolazi nakon izjave nikaragvanske vlade u veljači, koja je dala naslutiti da bi režim predsjednika Ortege mogao prestati priznavati nove biskupske imenovanja koja dolaze iz Vatikana.

Prema izvješću organizacije Christian Solidarity Worldwide (CSW) objavljenom prošlog tjedna, katolički svećenici u nekoliko biskupija sada moraju ići u najbližu policijsku postaju na tjedno ispitivanje. Neki od njih izjavili su da im je dodijeljen stalni službenik za nadzor te im je rečeno da ne smiju napuštati svoju zajednicu bez odobrenja.

Ova posljednja mjera posebno pogađa biskupije s velikim brojem svećenika u egzilu, poput Matagalpe, koje su se oslanjale na svećenike iz drugih biskupija koji bi dolazili tjedno kako bi služili župe s prognanim župnicima.

Na ispitivanjima su svećenici navodno prisiljeni predati kopije svojih propovijedi policiji kako bi se provjerilo da ne sadrže poruke kritične prema režimu.

Režim je pojačao pritisak nekoliko tjedana nakon što je biskup Rolando Álvarez iz Matagalpe dao intervju za EWTN, prvi opširni intervju od svog egzila u Rim u siječnju 2024., u kojem je izjavio da će nastaviti obnašati svoju službu u egzilu.

„Zaređen sam za biskupa Matagalpe, ja sam vidljivi poglavar [Crkve u] Matagalpi i apostolski upravitelj [susjedne biskupije] Estelí i tako će ostati dokle god Bog to želi.“

Nikaragvanski režim odgovorio je na intervju dva dana kasnije, nazvavši ga „napadom“ na nikaragvanski suverenitet od strane „web stranica i platforme“ Vatikana.

Vladina izjava nazvala je Vatikan „izopačenom i pedofilskom“ institucijom te je rekla da je Crkva u zemlji ispunjena „lažljivcima i farizejima“ koji žele utjecati na domaću politiku.

Ova je izjava dovela do očekivanja da bi vlada mogla odbiti priznati buduća biskupska imenovanja u zemlji te neće priznavati Álvareza i druge biskupe u egzilu kao legitimne biskupe njihovih biskupija.

Ortega je progonio oporbene stranke, zatvorio gotovo sve privatne sveučilišta i medije te protjerao poslovne ljude, političare i aktiviste koji nisu podržavali njegov režim.

Katolička Crkva i dalje ostaje jedina neovisna nacionalna institucija, ali je i sama doživjela zapljenu ili zatvaranje mnogih institucija povezanih s Crkvom.

Istodobno, vjerska praksa u zemlji ostaje snažna. Nikaragvanski katolici i dalje ispunjavaju klupe svake nedjelje, a bogoslovna sjemeništa su gotovo puna, iako vlada već više od godinu dana gotovo uopće ne dopušta svećenička ređenja.

Biskupi u egzilu, poput Álvareza, ostaju u kontaktu sa svojim svećenicima u Nikaragvi i popularni među svojim narodom, zbog čega ih vlada i dalje smatra prijetnjom Ortegi.

Izvor

Nedjeljna Misa: zaboravljena obveza ili temelj katoličke vjere?

Srećom ili ne, Crkva u Hrvatskoj ne pruža javnosti statistike o pohađanju misa od strane vjernika. Ipak, dostupna su istraživanja iz Sjedinjenih Američkih Država i susjedne Italije, a brojke nisu nimalo ohrabrujuće. Zapravo, općenito gledano, otprilike 70 posto onih koji se izjašnjavaju kao katolici ne dolazi na mise nedjeljom.

Biskupija Arlington u Sjedinjenim Državama, koja je provela vlastito istraživanje, došla je do sličnog rezultata, opisujući ove vjernike kao “neaktivno angažirane na dosljednoj osnovi,” što znači da “moramo izići, dočekati ih, pozvati i evangelizirati.”

Možemo li, molim vas, prestati zaobilaziti problem? Tih 70% nisu samo “neaktivno angažirani”; oni izostaju s misa. “Evangelizacija” je za nekršćane. Ono što je ovim katolicima potrebno jest “katehizacija.”

Počnimo s brojevima 2041 i 2042 Katekizma Katoličke Crkve. Tu su izloženi zapovijedi Katoličke Crkve. Broj 2041 objašnjava da su ti zapovijedi obvezni pozitivni zakoni koji sadrže apsolutni minimalni stupanj moralne molitve i truda koji se zahtijeva od katolika.

Broj 2042 iznosi prvi zapovijed: “Prva zapovijed (»U dan Gospodnji i u druge zapovjedne blagdane sudjeluj u svetoj misi i uzdrži se od težačkih poslova«) zahtijeva od vjernika da dan u koji se spominje Gospodinovo uskrsnuće te u dane kada se svetkuju osobite liturgijske svečanosti u kojima se časte otajstva Gospodina, blažene Djevice Marije i svetaca, sudjeluju ponajprije u euharistijskom slavlju na kojemu se sabire kršćanska zajednica i da se odmore od onih radova i poslova koji bi mogli spriječiti takvo svetkovanje tih dana.86Nedjeljom i blagdanima zapovjeđenim sudjelovati u misi i uzdržavati se od poslova i poslova koji nisu nužni.” Postoje još četiri zapovijeda, ali ovdje možemo stati s obzirom na našu svrhu.

U zapovijedima nema “ili inače.” Biskup vas neće izbrisati s popisa registriranih zato što niste ispunili minimalne zahtjeve potrebne da biste bili katolik. Nećete dobiti latae sententiae izopćenje. Ako kažete da ste katolik, svijet će vas uzeti za riječ, bez obzira na vašu stvarnu prisutnost na misi.

Ne radi se o tome vjerujete li u sve što Crkva uči. Nije riječ o tome što mislite o homoseksualnosti. Nije riječ o vašem stavu prema preljubu, bludu, kontracepciji ili pobačaju. Nije riječ o tome dobivate li nešto od mise ili ne. Nije riječ o tome što mislite o papi.

Radi se isključivo o odlasku na misu nedjeljom. Radi se o ispunjavanju apsolutnog minimuma potrebnog da budete katolik. Barem toliko Crkva od vas traži: da budete prisutni u zajednici i štujete Boga na Njegov dan te ostatak toga dana provedete odmarajući se od briga i obveza koje vas opterećuju tijekom ostalih dana u tjednu.

Neki biskupi i župnici izgubili su iz vida važnost i nužnost štovanja Boga od strane sljedbenika Njegova Sina. Misa je, prije svega, čin bogoslužja: sudjelovanje u tome je najmanje što morate činiti da biste bili katolik.

Tvrdim da je sam pojam bogoslužja, kao najosnovnijeg aspekta naše vjere, izgubljen — ili namjerno potisnut — u pozadinskoj buci društvenih prilagodbi i moralnog relativizma. Vjera, moral i bogoslužje — lex credendi, lex vivendi i lex orandi — tri su temeljna stupa katolicizma. Bogoslužje je sustavno potkopavano više od šezdeset godina. Ipak, taj stup — ispravno bogoslužje — srž je prvog precepta Crkve.

Snižavanje značaja bogoslužje do razine gotovo potpune nevažnosti u životima vjernika ide ruku pod ruku sa skandaloznim izvješćima o široko rasprostranjenom nevjerovanju u stvarnu prisutnost Isusa Krista na oltaru tijekom mise. Crkva je to učinila sama sebi napuštanjem tvrdnje da je jedini put spasenja.

Jasno je, dakle, da je put za vraćanje vjernika na misu ponovno uspostavljanje i reafirmacija jedinstvene prirode Katoličke Crkve. Posveta kruha i vina u tijelo, krv, dušu i božanstvo Isusa Krista tijekom svete misne žrtve jedinstveno se događa u katoličkoj crkvi.

Iz gore navedenih razloga, prisustvovanje nedjeljnoj misi za članove Katoličke Crkve nije čista opcija. Vrijeme je da naši biskupi i župnici to jasno kažu.

Izvor

Paradoks pontifikata: Konzervativni kardinali liberalnog pape

Razni komentatori tvrdili su da je papa Franjo “napunio” zbor kardinala liberalima, no to ne uzima u obzir broj pravovjernih kardinala koje je također imenovao. Iz više razloga, Franjo je imenovao nemali broj kardinala s tradicionalnim stavovima o seksualnosti, ženama i doktrini općenito. Neki od njih bili su „iznenađujuća“ imenovanja sa Zapada i iz Latinske Amerike, ali i mnogi iz zemalja Trećeg svijeta. Mnogi su od njih i iznenađujuće mladi. Sama ideja da Franjo imenuje konzervativne kardinale šokantna je i zbunjujuća za mnoge, te zaslužuje detaljnu analizu.

Nekolicina pravovjernih sa Zapada

Gerhard Ludwig Müller ističe se kao očit rani primjer konzervativnog kardinala kojeg je imenovao papa Franjo. Njegovi pravovjerni stavovi dobro su poznati i govore sami za sebe, no budući da ga je papa Franjo naslijedio kao tek imenovanog prefekta Kongregacije za nauk vjere, može se tvrditi da se njegovo imenovanje ne računa kao tipično Franjino imenovanje.

Lars Anders Arborelius iz Švedske vrlo je sličan. Suprotstavio se agendi njemačkog Sinodalnog puta i njegovim pokušajima mijenjanja katoličke doktrine na njemačkom tlu, branio je tradicionalnu seksualnu etiku i bio je sklon Tridentskoj misi, pokušavajući ograničiti primjenu dokumenta Traditionis Custodes.

On predstavlja protukulturnu pravjerju u zapadnoj Europi, nasuprot pokušajima prilagodbe liberalizmu koje promoviraju Hollerich te belgijski i njemački biskupi.

Gérald Cyprien Lacroix iz Kanade, imenovan tijekom prvog konzistorija 2014., također je bio jasan protukulturni pro-life glas, koji je zauzeo čvrst stav o pobačaju i eutanaziji. Zalagao se za konzervativno tumačenje Amoris Laetitia i nije podržavao pričest za razvedene i ponovno vjenčane. Aktivno je radio na novevangelizaciji Quebeca, za koji je izrazio žaljenje jer je postao izrazito sekulariziran. U jednom intervjuu 2015. godine pridružio se Franjinom pozivu na pastoralnu uključivost, uz potvrdu da je crkvena doktrina o seksualnosti poznata i da se neće mijenjati.

„Za sve ima mjesta. Vrata su otvorena,“ naglasio je kardinal Lacroix. „Naravno da znate da Katolička crkva nikada neće promicati istospolni brak, ali poštujemo li homoseksualne osobe? Primamo li ih? Pratimo li ih? Naravno. No, kako bismo poštivali Crkvu i njezin nauk, koji se temelji na dugoj tradiciji i Božjoj riječi, nećemo ići toliko daleko da dajemo blagoslov. Ali to ne znači da odbacujemo.“

Orani João Tempesta iz Brazila bio je jedan od prvih konzervativnih Latinoamerikanaca koje je imenovao papa Franjo. Bio je relativno kritičan prema teologiji oslobođenja, umanjivao je radikalne izjave pape Franje tijekom ranih godina pontifikata i svrstao se uz kršćansku „desnicu“ u kontekstu brazilske politike. Poticao je predsjednika Bolsonara da potpiše deklaracije protiv pobačaja i istospolnih brakova.

Dominique Mamberti, francuski nadbiskup kojeg je papa Benedikt XVI. imenovao za tajnika za odnose s državama, a papa Franjo za prefekta Apostolske signature kao nasljednika kardinala Burkea, još je jedan jasan konzervativac. Govorilo se da ne voli ograničenja za Tridentsku misu, a otvoreno se protivio istospolnim brakovima i ograničavanju vjerske slobode u ime LGBT prava.

Rastući broj azijskih konzervativaca posljednjih godina

Papa Franjo imenovao je takve prelati tijekom godina, ali njihov je broj bio relativno ograničen. Trend konzervativnih imenovanja jasno se ubrzao 2022. godine.

Tada je dodao Williama Goh Senga Chyea iz Singapura, pravovjernog azijskog prelata koji je zauzeo kritičniji stav prema Kini, podržavao tradicionalne prakse poput pričesti na jezik i izrazio sumnje u vezi dopuštanja glasovanja na sinodi osobama koje nisu biskupi.

Virgílio do Carmo Da Silva iz Istočnog Timora pokazao se kao sličan glas pravovjerje, koji se pridružio konzervativnim kardinalima u Pragu kako bi osudio rodnu ideologiju.

Giorgio Marengo, misionarski poglavar u Mongoliji porijeklom iz Italije, brzo je pokazao kritički stav prema šamanizmu i religijskom sinkretizmu te podršku crkvenoj tradiciji.

Godine 2023. još jedan konzervativac iz jugoistočne Azije, Sebastian Francis iz Malezije, koji se čini blizak Gohu, također je imenovan. Francis je otvoreno propitivao problematične točke Amoris Laetitia i moguće otvaranje prema dopuštanju pričesti razvedenima koji su ponovno vjenčani, tijekom svoje ad limina posjete 2018. Također ima manje uljepšanu sliku o islamu nego papa Franjo te je bio spreman javno govoriti o problemima muslimana s tolerancijom, kao i kritizirati utjecaj šerijatskog prava na pravni sustav u Maleziji.

Pablo Virgilio David s Filipina također zaslužuje posebno spominjanje. Imenovan je kardinalom prošle godine, trenutačno je predsjednik biskupske konferencije na Filipinima, i predvodi borbu protiv legalizacije razvoda. Sudjelovao je na pro-life i pro-obiteljskim marševima, uspješno potaknuo senat da odbaci zakon protiv diskriminacije koji je promovirao LGBT prava, te je ustvrdio da oženjeni muškarci mogu biti zaređeni za svećenike samo ako žive u potpunoj čistoći.

Afrički blok

Afrički kardinali oduvijek su bili najdosljedniji konzervativni blok koji je Franjo dodao u zbor kardinala. Antoine Kambanda iz Ruande usprotivio se Fiducia Supplicans, kontracepciji i razvodu; Berhaneyesus Demerew Souraphiel iz Etiopije pozvao je na ustavnu zabranu homoseksualnosti i također se protivio kontracepciji; Dieudonné Nzapalainga iz Srednjoafričke Republike čvrsto se protivi promjenama vezanim uz svećenički celibat, a Désiré Tsarahazana s Madagaskara izjavio je nedvosmisleno da se crkveni nauk nije promijenio nakon dokumentarca iz 2020. koji je sugerirao da papa Franjo podržava civilne zajednice istospolnih parova.

Kada je Franjo gotovo udvostručio broj svojih imenovanja kardinala tijekom tri konzistorija od 2022. do 2024., imenovanja iz Afrike osigurala su da se nekoliko novih članova pridruži pravovjernom bloku.

Godine 2022. papa Franjo imenovao je konzervativnog Nigerijca i štićenika kardinala Arinzea – Petera Okpalekea – u kardinalski zbor (također je imenovao jednog protiv-LGBT salezijanca iz Gane, koji je, nažalost, preminuo kasnije iste godine zbog srčanih problema). Godine 2023. imenovao je Protasea Rugambwu iz Tanzanije i Stephena Ameyua Martina Mullu iz Južnog Sudana; a konačno 2024. dodao je jednog konzervativnog Afrikanca – Ignacea Bessi Dogboa iz Obale Bjelokosti.

Nekolicina kardinala koji su se ranije činili umjerenijima, pomaknuti su udesno nakon iznenadnog i anti-sinodalnog objavljivanja Fiducia Supplicans. Kaže se da je taj dokument ujedinio afričke kardinale u koherentniji konzervativni blok.

Blagi zaokret prema istočnoj Europi

Činjenica da je 2024. imenovan samo jedan Afrikanac može se tumačiti kao odgovor na gotovo sveopće odbacivanje Fiducia Supplicans u Africi. Ipak, to se pokazalo uglavnom nebitnim, jer je Franjo iste godine imenovao neuobičajeno velik broj istočnoeuropskih i zapadnih konzervativaca.

Papa Franjo je prije 2024. imenovao samo jednog istočnoeuropskog kardinala – poljskog nadbiskupa Grzegorza Ryśa. Godine 2024. imenovao je trojicu istočnoeuropljana: Rolandasa Makrickasa iz Litve, Ladislava Németa iz Srbije i Mykolu Bychoka iz Ukrajinske grkokatoličke crkve.

Makrickas i Bychok obojica su jasni i čvrsti konzervativci iz istočne Europe. To nije spriječilo neke da Bychoka koriste kao primjer kako papa Franjo „puni“ Zbor kardinala liberalima, jer je sudjelovao u maršu za izbjeglice u Australiji, gdje vodi ukrajinsku dijasporu. Ipak, Bychok je potpuno usklađen s vodstvom Ukrajinske grkokatoličke crkve, koje je odbacilo Fiducia Supplicans i sukobilo se s papom Franjom zbog njegove, kako kažu, preblage retorike prema ruskoj invaziji na Ukrajinu. Sam Bychok je, kada je objavljeno njegovo imenovanje za kardinala, iskoristio priliku da izrazi velike pohvale preminulom kardinalu Pellu, australskom konzervativnom katoličkom ikonom.

Makrickas je također izričito potvrdio da se crkveni nauk ne mijenja i da je univerzalan.

Makrickas i Bychok, zajedno s Ryśem, vjerojatno bi se pridružili istočnoeuropskim kardinalima iz razdoblja prije Franje, poput kardinala Bozanića iz Hrvatske ili kardinala Erdőa iz Mađarske, u protivljenju papi koji bi podržavao njemački sinodalni put.

Ryś je opisan kao liberalan, ali on je liberalan samo po poljskim standardima – što je u globalnom kontekstu Crkve zapravo prilično konzervativno. Najčešće je nazivan liberalom zato što je uključen u ekumenizam (nešto što nije previše različito od pape Ivana Pavla II.) i u Novu evangelizaciju (koju je već promicao papa Benedikt). Osim toga, uglavnom je bio apolitičan – rijetko je komentirao političke sukobe u Poljskoj te se više bavio poviješću Crkve i klasičnim pobožnostima nego pitanjima okoliša ili migracija.

Ipak, tijekom pro-abortivnih prosvjeda u Poljskoj 2020. godine izjavio je da je crkveni nauk protiv pobačaja nepromjenjiv. Izrazio je slaganje s enciklikom Humanae Vitae i naglasio da savjest ne može potvrditi da je uporaba umjetne kontracepcije moralno prihvatljiva. Tijekom Sinode o mladima izjavio je da su svi homoseksualni čini grešni te pohvalio afričke biskupe zbog njihovog protukulturnog stava protiv poligamije. Dodatno je istaknuo da pastoralna skrb za homoseksualne osobe mora biti usmjerena na pojedince, a ne skupine, i mora biti u kontinuitetu s dosadašnjim crkvenim dokumentima o seksualnosti.

Također je izrazio slaganje s kardinalom Müllerom da ne postoji razlog za promjenu discipline svećeničkog celibata, više puta potvrdio da razvedeni koji su ponovno u braku ne mogu primati sakramente, ali da trebaju primiti pastoralnu skrb na druge načine. Nakon objave Fiducia Supplicans, više je puta izjavio da blagoslivljanje homoseksualnih parova nije moguće. Ovo je ono što se u Poljskoj naziva “liberalnim” kardinalom.

Nadalje, nije proveo Traditionis Custodes u svojoj nadbiskupiji, dopuštajući slavljenje tradicionalne latinske mise (TLM) u župnim crkvama, a i sam je slavio misu po starom obredu. Konačno, podržao je svoje kolege poljske biskupe kada su se tijekom ad limina posjeta suočavali s kritikama iz Vatikana pod papom Franjom.

Fernando Chomalí Garib još je jedno, gotovo bizarno imenovanje. Franjo ga je postavio za novog nadbiskupa glavnog grada Čilea, a zatim 2024. godine i za kardinala. Ipak, taj je prelat već u 67. godini i predstavlja konzervativni smjer koji je dominirao čileanskom Crkvom pod papom Ivanom Pavlom II. Poziva homoseksualne osobe na život u čistoći, protivi se istospolnim brakovima, legalnom razvodu, kontracepciji i pobačaju. Chomalí je čak bio važna figura stare garde Papinske akademije za život, prije nego što ju je papa Franjo radikalno reorganizirao. On i njegovi kolege čileanski biskupi protivili su se davanju pričesti razvedenima koji su ponovno u braku nakon objave Amoris Laetitia.

Na njega se može računati da će podržati kardinala bliskog Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. te da će se usprotiviti progresivnoj agendi Zuppija, Grecha i osobito Paglie.

Francis Leo, novi kardinal iz Toronta u Kanadi, također je jedno pomalo neobično imenovanje pape Franje. On predstavlja mlađu i energičniju verziju klasičnih konzervativnih kanadskih klerika koji su došli do izražaja za vrijeme Ivana Pavla II. Ipak, Franjo ga je imenovao i nadbiskupom i kardinalom.

Nakon što je postao nadbiskup, brzo je zauzeo čvrst pro-life stav protiv pobačaja i eutanazije. Osim toga, bio je vrlo otvoren u protivljenju kontracepciji i rodnoj ideologiji. Razočarao je progresivne krugove jer nije odgovorio na poziv LGBT zajednice za susret nakon što je postao nadbiskup. Više je puta govorio pozitivno o svećeničkom celibatu.

François-Xavier Bustillo s Korzike u Francuskoj neobičan je i gotovo bizaran izbor, čak i po standardima nedavnih imenovanja kardinala od strane pape Franje. Tek je 2021. postao biskup, a ubrzo je počeo podupirati tradicionalnu latinsku misu. Bio je prilično kritičan prema francuskom sekularizmu i pokazao je razumijevanje prema kritičarima pape Franje. Na Fiducia Supplicans odgovorio je isticanjem njezine neobvezujuće prirode, govoreći o homoseksualnim vezama kao izopačenim situacijama, uz naglasak da je Crkva uvijek imala načine kako podržati takve grešnike, ali da grešnici ne mogu zahtijevati, već samo tražiti blagoslov.

Zaključak:

Sveukupno gledano, deseci kardinala koje je imenovao papa Franjo kritični su prema – ili su čak otvoreno odbacili – njemački sinodalni put, Fiducia Supplicans, Amoris Laetitia ili Traditionis Custodes, a neki su odbacili sve navedeno. Deseci kardinala branili su svećenički celibat, vjeru kao nepromjenjivu te naglasili da nauk i etika ne smiju biti podložni hirovima nacionalnih biskupskih konferencija. Drugi vjerojatni konzervativci, poput Paula Cezara Coste iz Brazila ili jeruzalemskog patrijarha Pierbattiste Pizzaballe, zaslužuju vlastitu detaljnu analizu.

I na kraju, ali ne manje važno, više od 25 kardinala elektora koje su imenovali papa Benedikt i Ivan Pavao II. gotovo su svi konzervativni, s iznimkom liberalnog Reinharda Marxa iz Njemačke i Luisa Antonia Taglea s Filipina, a moguće i umjerenih poput kardinala Turksona iz Gane i kardinala Barbarina iz Francuske. Gotovo svi ostali kardinali elektori iz razdoblja prije pape Franje su ili redovni konzervativci ili (polu)tradicionalisti, uključujući Burkea, Ranjitha, Woelkija, Eijka, Erdöa, Collinsa, Saraha, Dolana, Cañizaresa, Filonija, Segera, Kocha, Bozanića, DiNarda i druge.

Zajedno s desecima konzervativnih kardinala koje je imenovao papa Franjo, oni čine otprilike 50 kardinala elektora – više nego trećinu potrebnu za veto nad izborom modernističkog kardinala za papu. Zajedno s umjerenima, konzervativci imaju više od dvije trećine kardinala elektora na svojoj strani. Ako je netko u nepovoljnom položaju, čini se da su to liberali – i to zbog velikog broja kardinala s periferije i mlađih kardinala koji su više u duhu katolicizma Ivana Pavla II., a manje pod utjecajem takozvanog “duha Drugog vatikanskog sabora”.

Izvor

Kriza svećeništva u Njemačkoj: Rekordno nizak broj ređenja i masovni odlasci vjernika

Samo 29 novih svećenika zaređeno je u 27 katoličkih biskupija u Njemačkoj tijekom 2024. godine — što je rekordno nizak broj za Crkvu u ovoj zemlji.

Ove podatke objavila je ovog tjedna Njemačka biskupska konferencija, koja je također izvijestila da je 321.611 katolika formalno napustilo Crkvu prošle godine, čime je ukupan broj katolika u Njemačkoj pao ispod 20 milijuna.

Broj ređenja za dijecezansko svećenstvo u Njemačkoj sustavno opada od 1962. godine, kada ih je bilo 557. Međutim, godišnja brojka nikada prije nije pala ispod 30.

Dvadeset godina ranije, 2004., bilo je 122 nova svećenika. Prije deset godina, 2014., bilo ih je 75. U 2022. godini bilo ih je 33, a u 2023. godini 35.

Jedanaest od 27 biskupija u Njemačkoj prošle godine nije imalo ređenja, uključujući biskupiju Limburg, koju vodi predsjednik Njemačke biskupske konferencije, biskup Georg Bätzing. Biskupija Limburg također nije imala novih svećenika ni 2023. godine.

Komentirajući statistiku koja pokazuje da je 10.800 katolika formalno napustilo njegovu biskupiju 2024. godine, Bätzing je rekao: “Ne smijemo zatvarati oči pred ovim brojkama. One nas potiču da se iznova zapitamo: Za koga smo tu kao Crkva?”

“Radosna vijest nije izgubila svoju snagu — ali mora se donijeti ljudima na drugačiji i vjerodostojan način. Zato su nam potrebni novi putevi, hrabri koraci i, prije svega, čvrsta volja da se usmjerimo prema stvarnosti.”

Biskupija Münster također nije imala novih svećenika drugu godinu zaredom. Ova biskupija, koja je nadbiskupija Kölna i zemljopisno podijeljena na dva dijela, smještena je u sjeverozapadnoj Njemačkoj. Trenutno nema biskupa, nakon što je biskup Felix Genn dao ostavku 9. ožujka, nekoliko dana nakon što je navršio uobičajenu dob za umirovljenje od 75 godina.

Njemačke biskupije s najvećim brojem novih svećenika u 2024. bile su Trier s četiri, te Augsburg, Köln, Paderborn i Regensburg sa po tri zaređena svećenika.

Izravne usporedbe s drugim zemljama su teške zbog različitih metoda procjene ukupnog broja katolika. U susjednoj Francuskoj, očekivalo se da će 73 muškarca biti ređena za dijecezansko svećenstvo u 2024. godini. U susjednoj Poljskoj, predviđeno je da će 153 muškarca postati svećenici. Međutim, Francuska i Poljska imaju znatno veći broj katolika nego Njemačka.

Prema podacima Njemačke biskupske konferencije, 47 novih kandidata za dijecezansko svećenstvo primljeno je u 2024. godini, što je manje u odnosu na 54 u 2023.

Oštar pad broja dijecezanskih svećenika jedan je od faktora koji je potaknuo pokretanje kontroverznog njemačkog “sinodalnog puta”, koji je od 2019. do 2023. okupio biskupe i odabrane laike kako bi raspravljali o radikalnim promjenama u katoličkom učenju i praksi.

Inicijativa je proizvela 150 stranica rezolucija, uključujući nekoliko koje se odnose na svećeništvo. Sudionici sinodalnog puta podržali su tekstove koji pozivaju na uvođenje đakonice, preispitivanje celibata za svećenike, laičko propovijedanje na misama, kao i veće sudjelovanje laika u izboru biskupa i upravljanju Crkvom.

Inicijativa je razotkrila podjele među njemačkim biskupima i stvorila napetosti s Vatikanom.

Stotine tisuća katolika svake godine formalno napušta Crkvu u Njemačkoj zbog razarajuće krize zlostavljanja i sve većeg sekularizma.

Za formalno napuštanje Crkve, kršteni katolik mora zakazati termin u lokalnom matičnom uredu ili sudu, dostaviti službene dokumente i platiti naknadu od oko 35 dolara. Dobivaju potvrdu koja potvrđuje da više nisu registrirani i stoga nisu obvezni plaćati crkveni porez.

Također dobivaju pismo od lokalnih crkvenih vlasti koje ih obavještava da više ne mogu primati sakramente, obavljati crkvene funkcije ili biti kumovi na krštenjima i krizme.

Izlasci iz Crkve možda su dosegnuli vrhunac 2022. godine, kada je više od pola milijuna katolika formalno napustilo Crkvu. U 2023. ta brojka pala je na 402.694, a daljnji pad u 2024., na 321.611, možda pruža nadu čelnicima Crkve u Njemačkoj da stopa napuštanja počinje opadati.

Krajem 2024. u Njemačkoj je bilo 19,8 milijuna katolika i gotovo 18 milijuna protestanata, od ukupno oko 84 milijuna stanovnika.

Njemačka biskupska konferencija izvijestila je da u prosjeku 1,3 milijuna katolika redovito pohađa misu, što čini 6,6% katoličke populacije.

Biskupska konferencija navodi da je u 2024. zabilježen “blagi pad” u administraciji sakramenata.

Bilo je 116.222 krštenja, u odnosu na 131.245 u 2023., dok su se 22.504 crkvena vjenčanja održala, što je pad u odnosu na 27.565 u 2023.

U 2024. godini, 1.839 ljudi pridružilo se Katoličkoj crkvi u Njemačkoj, što je više u odnosu na 1.559 u 2023. Velika većina — 1.637, ili 85% — dolazi iz protestantske kongregacije.

Izvor

Novosti Sveta Stolica Prva službena fotografija Pape od hospitalizacije

Nakon više od mjesec dana Papine hospitalizacije zbog obostrane upale pluća, Tiskovni ured Svete Stolice je, u dogovoru sa papom Franjom, odlučio objaviti fotografiju Svetog Oca u molitvi, nakon što je jutros koncelebrirao euharistijsko slavlje u rimskoj bolnici Gemelli. Papino zdravstveno stanje ostaje stabilno, a terapije, uključujući respiratornu i motoričku fizioterapiju, i dalje se provode, prenosi u nedjelju navečer 16. ožujka Vatican News.

Na fotografiji koju je objavio Tiskovni ured Svete Stolice, Papa je prikazan s leđa, u invalidskim kolicima, odjeven u misno ruho i ljubičastu štolu, dok gleda u križ na oltaru kapelice na desetom katu bolnice Gemelli, nedaleko od njegove bolesničke sobe. Svakodnevno, otkako mu se stanje blago poboljšalo, odlazi ondje na molitvu. Fotografija je nastala u nedjelju ujutro, odmah nakon mise koju je koncelebrirao s nekoliko svećenika u kapelici blizu svoje bolničke sobe, nakon čega se odmarao i još malo radio.

Već danima su novinari, ali i vjernici diljem svijeta, pitali za fotografije Svetog Oca. Posljednje dostupne snimke bile su od prije više od mjesec dana, kada je 13. veljače, uoči hospitalizacije, primio članove španjolske Zaklade “Gaudium et Spes” u Domu svete Marte. Od tada nitko, osim medicinskog osoblja i najužih suradnika, nije imao priliku vidjeti Papu.

Njegov glas čuo se 6. ožujka u audio poruci tijekom molitve krunice na Trgu svetog Petra, kada je blagoslovio vjernike i zahvalio svima koji su molili za njega tijekom bolesti. Jutros je oko 200 djece UNICEF-a i brojni vjernici iz raznih dijelova Italije došlo pred bolnicu Gemelli s cvijećem, balonima i simboličnim znakom pažnje za Papu, nadajući se da će ga ugledati na prozoru desetog kata. No, jedino što su mogli vidjeti bile su zavjese koje je povremeno pomicao vjetar.

Ova večernja objava fotografije novi je znak Papine prisutnosti, i to u jednom od njegovih najintimnijih trenutaka – molitvi. Molitva je, uz odmor i terapije, sastavni dio njegovih dana. Terapije uključuju farmakološko liječenje te respiratornu i motoričku fizioterapiju. Prema informacijama Tiskovnog ureda, Papa osobito osjeća dobrobit od fizioterapije.

Zbog stabilnog stanja, u ponedjeljak navečer neće biti službenog medicinskog biltena, već će Tiskovni ured, kao i proteklih dana, objaviti opće informacije o Papinom zdravstvenom stanju. Dakle, prema posljednjim medicinskim izvješćima, zdravstveno stanje pape Franje u proteklim danima pokazuje blago, ali stalno poboljšanje. Liječnici su stoga ukinuli ranije izraženu rezervu o mogućem ishodu njegova oporavka, iako situacija ostaje složena.

Papa u nedjelju nije primao posjete, ali je nastavio s obavljanjem nekih radnih zadataka. Dakle, bez obzira što je njegovo stanje okarakterizirano kao “stabilno”, njegovo opće zdravstveno stanje liječnici i dalje smatraju “složenim”. Službena medicinska izvješća u posljednje su se dane prorijedila, budući da se stanje Pape ne mijenja. No, Tiskovni ured Svete Stolice i dalje svakodnevno izvještava novinare o Papinom zdravstvenom stanju, a od početka hospitalizacije akreditirano je više od 700 novinara koji prate Papu.

Unatoč ovim pozitivnim pomacima sa Papinim liječenjem, Sveti Otac Franjo nastavlja svoju svakodnevicu u rimskoj bolnici koja mu je već više od mjesec dana postala privremeni dom. Ovo razdoblje Papa je nazvao “vremenom kušnje”, osjećajući se bliskim svima koji su u ovom trenutku “krhki, poput mene”, kako je Sveti Otac napisao u svome nedjeljnom Angelusu, izvijestio je Vatican News u nedjelju navečer 16. ožujka.

Šutnja svijeta pred genocidom: Krvavi progon kršćana u Siriji

U proteklih nekoliko dana, nasilje i masovna ubojstva kršćana i Alavita u Siriji doživjela su neviđeni porast, s tisućama smrtnih slučajeva u svim regijama pod kontrolom ekstremističkog islamskog pokreta Hayat Tahrir al-Sham (Organizacija za oslobođenje Levanta), povezanog s terorističkom skupinom al-Qaeda.

Razlozi za ovaj progon dviju manjina od strane sirijske vlade nalaze se prije svega u promjeni režima koju je priželjkivala prethodna američka administracija, u dogovoru s NATO-om i Europskom unijom.

Svrgavanje predsjednika Bashara al-Assada i postavljanje Abu Mohammeda al-Jolanija (čija je stranka donedavno bila smatrana terorističkom organizacijom od strane američkog State Departmenta) neizbježno su doveli do genocida nad Alavitima i sirijskim kršćanima.

Ovaj se genocid događa danas pred našim očima, dok parlamenti „demokratskih“ nacija i „katolička“ hijerarhija, podložna interesima globalizma, ostaju nijemi.

Naša kršćanska braća su ubijana u gradovima i selima. Starci, žene i djeca razapinjani su i masakrirani isključivo zbog svoje kršćanske vjere: vjere koju su desetljeća kompromisa i popuštanja gotovo potpuno izbrisala u zapadnim zemljama, a posebno među njihovim vođama.

I dok ratnohuškačko ludilo međunarodnih financijskih elita pokušava uvjeriti europske nacije da financiraju ponovno naoružavanje protiv Ruske Federacije i budu spremne žrtvovati svoju djecu u bezumnom i besmislenom ratu, na sirijskom frontu (ali i u Gazi, gdje su drugi kršćani etnički čišćeni) hijerarhi globalizma krivnje vrijedno šute, pa se čak svrstavaju uz kriminalnog terorista na čiju je glavu bila raspisana nagrada od 10 milijuna dolara.

Iz globalističke duboke države u Sjedinjenim Državama iznjedrilo je ovo novo žarište nasilja i istrebljenja: stoga upravo iz Sjedinjenih Država mora započeti akcija usmjerena na zaustavljanje genocida kršćana i drugih manjina u Siriji. Na njihovoj strani moraju stajati svi oni koji prepoznaju našega Gospodina Isusa Krista kao jedinog spasitelja, bilo pojedinci, društva ili narodi.

Ne možemo ostati nijemi niti inertni pred mučeništvom naše kršćanske braće. Te scene neljudskog nasilja i okrutnosti koje vidimo u udaljenim krajevima sutra bi se mogle ponoviti u našim zapadnim zemljama, koje je izdaja korumpiranih vladara dovela do invazije horda fanatičnih muslimana vojne dobi, s ciljem nametanja Europi etničke zamjene i konačnog poništenja kršćanske civilizacije.

Pozivam katolike da tijekom ovih dana Svete korizme mole, poste i čine pokoru kako bi od Neba isprosili zaštitu za vjernike koji su progonjeni i mučeni u Siriji, Gazi i mnogim drugim dijelovima svijeta.

Neka njihov primjer herojskog ustrajanja u ispovijedanju prave vjere nadahne, prije nego što bude prekasno, buđenje savjesti kršćana i povratak Bogu, o kojemu ovise mir, sklad i prosperitet naroda.

 Deus vult!

Izvor

Novosti Sveta Stolica Papa Franjo odmara nakon mirne noći

Rim / Vatikan (IKA)

09.03.2025.
Papa Franjo nastavlja s odmorom nakon mirno provedene noći, izvijestio je Tiskovni ured Svete Stolice u jutarnjim satima u nedjelju, 9. ožujka, prenosi Vatican News.

Zbog Papine hospitalizacije, misno slavlje povodom Jubileja volontera danas će na Trgu sv. Petra kao Papin izaslanik predvoditi prefekt Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja kardinal Michael Czerny, koji će pročitati Papinu homiliju. Papin podnevni nagovor uz Angelus bit će objavljen kao i prethodnih nedjelja.

U medicinskom izvješću, koje je objavljeno u subotu, 8. ožujka, navečer, istaknuto je da Papa dobro reagira na terapiju. „Kliničko stanje Svetog Oca posljednjih je dana ostalo stabilno, što svjedoči o dobrom odgovoru na terapiju. Zabilježeno je, dakle, postupno, blago poboljšanje. Sveti Otac nije imao povišenu temperaturu. Poboljšana je izmjena plinova pri disanju, a nalazi krvnih pretraga ostaju stabilni. Kako bi se osigurala daljnja stabilnost ovih početnih poboljšanja, liječnici iz predostrožnosti i dalje zadržavaju opreznu prognozu“, objavljeno je u službenom priopćenju Tiskovnog ureda Svete Stolice.