Priopćenje Komisije „Iustitia et pax“ o najavi uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

ZAGREB (IKA)

Komisija „Iustitia et pax“ Hrvatske biskupske konferencije objavila je u srijedu 10. srpnja 2024. priopćenje u povodu najave uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koje prenosimo u cijelosti.

Neprihvatljivost ideologije roda i rodnih teorija
u svrhu zaštite dostojanstva ljudske osobe

Najava uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izazvala je različite reakcije i podjele u hrvatskom društvu. Osluškujući glas vjerničkog puka, ali i ljudi dobre volje, kao Komisija Hrvatske biskupske konferencije koja ima zadaću promicati pravednost i mir, osjećamo potrebu iznijeti kršćanski stav i istodobno izraziti svoju zabrinutost zbog najave uvođenja takvih studija. Slobodni od svih ideoloških i političkih rasprava, ne zadirući u akademske slobode i pravo pojedinih sveučilišta i fakulteta na znanstveno i akademsko istraživanje u skladu sa zakonitom autonomijom znanosti te u njihovo pravo na osnivanje različitih studijskih programa, ovim priopćenjem samo želimo pridonijeti većoj jasnoći i istaknuti neke vidove rodne teorije koji mogu dugoročno štetiti hrvatskom društvu. Pri tome, želimo istaknuti kako se Hrvatski sabor obvezao u Interpretativnoj izjavi u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije da „odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka“.

Želimo podsjetiti i na Izjavu o Istanbulskoj konvenciji Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koju su 2017. uputili čelnicima i državnim tijelima Republike Hrvatske te zainteresiranoj javnosti. U njoj se jasno ističe da u hrvatski obrazovni sustav „ne treba unositi zasade bilo kakve partikularne ideologije, pa ni rodne. Hrvatski se odgojno-obrazovni sustav temelji na hrvatskoj i srednjoeuropskoj obrazovnoj tradiciji, čime se čuva identitet hrvatskoga naroda, zemlje i kulture, te na prihvaćanju i primjeni znanstveno potvrđenih dosega znanosti“. Izjava ističe važnost kontinuiranoga kritičkoga promišljanja i prihvaćanja novih spoznaja koje ulaze u sadržaje obrazovanja, a koji trebaju „biti prihvatljivi za svih pola milijuna djece i mladih u obrazovnome sustavu te njihove roditelje koji imaju prirodno pravo odgajati djecu u vlastitom svjetonazoru. Istanbulskom konvencijom djeci i mladima nametnuo bi se ‚rodno neutralan‘ odgoj, što je posve neprihvatljivo s gledišta slobode odgoja, jer pojam roda u Istanbulskoj konvenciji definira se isključivo ‚ponašanjima, aktivnostima, ulogama‘, a izostavlja se spol kao prirodna konstanta i ontološka danost“.

Nametanje rodne ideologije

Papa Franjo je u više prigoda izrazio zabrinutost zbog promicanja rodne ideologije te istaknuo da je ona jedna od najvećih opasnosti današnjeg vremena. U govoru sudionicima znanstvenog skupa Muškarac – žena, slika Božja. Za jednu antropologiju zvanja (1. ožujka 2024.), pozvao je da se provedu studije o ovoj strašnoj ideologiji našeg vremena koja poništava razlike i čini sve jednakima. Upozorio je da je poništavanje razlika zapravo poništavanje čovječanstva te istaknuo da naše postojanje u svijetu nije puki plod slučajnosti, nego smo dio plana Božje ljubavi. Pozvani smo izaći iz izolacije samoreferentnoga ega i ostvariti Božji plan ljubavi za sebe i za druge.

O rodnoj ideologiji osobito je progovorila Deklaracija Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu Dikasterija za nauk vjere (8. travnja 2024.). Deklaracija jasno ističe da Crkva poštuje i prihvaća svaku osobu u njezinu dostojanstvu, bez obzira na njezinu seksualnu sklonost, te da treba izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja (usp. br. 55). Međutim, naglašeno je da za Crkvu nije prihvatljiva ideološka kolonizacija koja nameće neka nova prava, nedosljedna u odnosu na izvorno definirana prava u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i koja nisu uvijek prihvatljiva. Rodna ideologija je stoga vrlo opasna, jer zahtjevom da svi budu jednaki briše razlike među ljudima (usp. br. 56). Primjenjivati ljudska prava na način da se potpuno uklanja demokratski pristup i vladajući osjećaj za javni moral i ispravnost stvari, zapravo je određen oblik nasilja.

O znanstvenoj dosljednosti rodnih teorija, o njihovoj prihvatljivosti te koristi i šteti, vode se danas mnoge rasprave u akademskoj zajednici. Crkva pritom postojano podsjeća „da je ljudski život, u svim svojim sastavnicama, tjelesnim i duhovnim, Božji dar, koji treba prihvatiti sa zahvalnošću i koji treba staviti u službu dobra. Htjeti raspolagati samim sobom, kako to propisuje rodna teorija, bez obzira na ovu temeljnu istinu ljudskog života kao dara, ne znači ništa drugo nego pokleknuti pred drevnom kušnjom ljudskog bića koje postaje bogom i tako ulazi u natjecanje s pravim Bogom ljubavi, kojeg nam objavljuje Evanđelje« (br. 57). Potpuno neprihvatljivima smatra one rodne teorije koje žele zanijekati najveću moguću razliku između živih bića: onu spolnu. Ova temeljna razlika, „ne samo da je najveća zamisliva, već je najljepša i najsnažnija: ona postiže, u paru muškarac–žena, najdivniju uzajamnost i stoga je izvor čuda koje nas ne prestaje iznenađivati: dolaska novih ljudi na svijet“ (br. 58).

Ističući štetnost rodne ideologije, Deklaracija naglašava kako ideologija „zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sâm antropološki temelj obitelji. Stoga postaje neprihvatljivo da se neke od tih ideologija, koje teže odgovoriti na određene, katkad neshvatljive težnje, nastoje nametnuti kao neko jednoumlje koje određuje također kako treba odgajati djecu. Ne smije se zaboraviti da se biološki spol (sex) i društveno-kulturna uloga spola (gender) mogu razlučiti, ali ne i odijeliti. Stoga se mora odbaciti sve one pokušaje koji zamagljuju upućivanje na neuklonjivu spolnu razliku između muškarca i žene: ne možemo odvojiti ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati. Svaki čovjek, tek kada može prepoznati i prihvatiti tu različitost uzajamnosti, postaje sposoban u potpunosti otkriti sebe, svoje dostojanstvo i svoj identitet“ (br. 59). Zanimljivo je uočiti da upravo oni koji se pozivaju na uvažavanje različitosti, one koji su od njih stvarno različiti ne priznaju ili ih uopće ne vide.

Pitanje roda i problem ideologizacije znanosti

Crkva je tijekom povijesti utemeljila mnoga sveučilišta i fakultete njegujući znanost i promičući duh akademskih sloboda. U tom duhu i Izjava ‚Muško i žensko stvori ih‘. Za put dijaloga o pitanju roda u odgoju Kongregacije za katolički odgoj (2. veljače 2019.), ističe da se u pristupu pitanju rodne teorije nužno mora imati na umu razliku između ideologije roda, s jedne strane, i različitih istraživanja o rodu koja su poduzele znanosti o čovjeku, s druge strane (usp. br. 6). Dok se ideologije nastoje nametnuti kao kakvo jednoumlje zatvoreno bilo kakvom znanstvenom dijalogu, znanstveno utemeljena istraživanja o rodu nastoje dublje istražiti način na koji se spolna razlika između muškaraca i žena živi u različitosti kultura (usp. br. 6). I sâm papa Franjo, govoreći o rodu, upućuje na to „da na oblikovanje našeg bića, bilo muškog bilo ženskog, nemaju utjecaj samo biološki ili genetski čimbenici, nego također mnogi elementi vezani uz temperament, obiteljsku povijest, kulturu, proživljena iskustva, stečeno obrazovanje“ (Franjo, Amoris Laetitia, br. 286), kao i druge okolnosti koje iziskuju napor prilagodbe.

Spomenuta Izjava Kongregacije za katolički odgoj jasno ističe kako su znanstvena istraživanja roda pripomogla tomu da nastupe i pozitivne promjene, poput borbe protiv svih izraza nepravedne diskriminacije i podređenog stanja žena, zalaganja za jednako dostojanstvo muškaraca i žena, želje za uspostavom odgoja koji će poštovati dostojanstvo svake ljudske osobe u njezinoj posebnosti i različitosti, kako nitko ne bi zbog svojih uvjerenja i osobnih uvjetovanosti bio izložen nasilju i diskriminaciji, potom u boljem razumijevanju vrijednosti ženskosti koje su proizašle iz istraživanja o rodu, osobito njezina „sposobnost za drugoga“ i razumijevanje stvarnosti na jedinstven način te način kako u radu ostvaruje oblik „čuvstvenoga, kulturnoga i duhovnog majčinstva“, koje je od neprocjenjive vrijednosti (usp. br. 15 – 18).

Već iz ovoga je vidljivo da Crkva nije zatvorena znanstvenom istraživanju roda i otvorena je plodnom dijalogu sa znanostima o čovjeku, ali je isto tako svjesna da se danas nerijetko u ime „znanstvenosti“ promiče i svjetonazor koji uzdiže čovjekovu apsolutnu autonomiju, odnosno samoodređujuću slobodu koja vodi u besplodan subjektivizam i individualizam. Promicanjem shvaćanja roda koji je odvojen od spola, što dovodi do mnoštva rodnih identiteta kao samodoživljaja sebe, nameće se nova antropologija koja nema svoje znanstveno utemeljenje, nego poprima ideološka obilježja. Isticanjem da muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkom spolu, nego se razvija unutar određenoga društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima, te da dva roda, muški i ženski, nisu čovjeku prirodno urođena nego su mu na neki način nametnuti, dolazi do istinskog odmaka od antropološki utemeljenog poimanja braka kao naravne zajednice muškarca i žene.

Gledajući iz kršćanske perspektive, ne mogu se prihvatiti tvrdnje onih koji smatraju da je rodni identitet plod isključivo kulturnih čimbenika, potpuno podložan pojedinačnoj slobodi, ili da se vrijednosti koje izražavaju spolnu različitost ukorijenjene u nekoj kulturi trebaju promatrati isključivo kao rodni stereotipi čije je uklanjanje prijeko potrebno kako bi se žene „oslobodilo“ od stanja koje ih potlačuje. Papa Franjo upozorio je da takve ideologije zamišljaju društvo bez razlika između spolova i pokreću obrazovne nacrte i zakonodavna usmjerenja kojima se promiče poimanje osobne samosvijesti i osjećajne bliskosti, a koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene (usp. Franjo, Amoris Laetitia, br. 56). Zanijekati činjenice, samu prirodu stvari, u temelju je svake ideologije. Kršćanska antropologija jasno ističe „da ne možemo odvajati ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati“ (Franjo, Amoris Laetitia, br. 286).

Promičući oblike nazovi braka koji niječu ovu temeljnu narav ljudske spolnosti, koja je biološkog, antropološkog, općeljudskog reda, a nalazi izričaj u svim dosadašnjim religijama i kulturama, istinska je promjena samog temelja poimanja braka i obitelji u kojoj se žena kao supruga, majka i odgojiteljica potvrđuje, a ne zarobljava. Ne poričući pozitivne doprinose koje je dalo znanstveno istraživanje o rodu, vjernici, ali i ljudi dobre volje, pozvani su promicati i podržavati dijalog između vjere i znanosti te ne dopuštati niti upadati u ideologizaciju znanosti. Crkva je pozvana naviještati cjelovitu antropologiju koja je kadra uskladiti sve dimenzije koje čine čovjekov tjelesni, psihički i duhovni identitet, odnosno koja ističe da čovjek, dušom i tijelom jedan, ima vlastitu narav koju je dužan poštovati i kojom se ne može manipulirati.

Upitnost/neprihvatljivost rodnih studija

Zbog svega dosad rečenoga, s pravom si postavljamo određena pitanja i izražavamo zabrinutost u povodu najave uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Svjesni smo da se između rodnih studija i ideologije roda ne može staviti znak jednakosti, ali kolegiji koji se nalaze u predloženom programu rodnih studija, poput Feministička teorija, Rodna povijest, Feministička metodologija, Queer lingvistika, ipak stvaraju dojam da se (ne)izravno nastoji uvući rodnu ideologiju u obrazovni sustav Republike Hrvatske. S tim u vezi postavljamo određena pitanja.

(1) Pitanje rodne ideologije vrlo je kompleksno jer je ona sama vrlo fluidna i ima mnogo podvrsta i smjerova. Povijesno gledano, na njezino oblikovanje utjecalo je mnogo čimbenika i različite ideologije, a među njima značajnu ulogu ima i marksistički feminizam na koji se upravo oslanjaju rodni studiji koje se želi kod nas uvesti. Prema toj teoriji, ženu ne čini spol nego društveno okruženje te je žena u svojoj ulozi u obitelji zarobljena i potlačena. Stoga se s pravom nameću određene sumnje i pitanje treba li nam nakon iskustva komunističkog režima ponovno uvođenje neomarksističkih ideja u hrvatsko društvo?

(2) Dosadašnje iskustvo u drugim državama jasno pokazuje kako rodni studiji često promiču koncept rodne ideologije prema kojoj spola uopće nema. Svatko, jer je „slobodan čovjek“ može samovoljno izabrati svoj spol, spolnu orijentaciju, rodni identitet i rodni izražaj. Papa Franjo je jasno istaknuo da brišući razlike između spola i roda, zapravo se niječe njihova važnost, te poziv na nediskriminaciju zapravo skriva ideologiju koja niječe naravnu razliku i uzajamnost muškarca i žene. Različitost među ljudima, međutim, ne predstavlja diskriminaciju. Brisanje razlike između spola i roda istodobno rađa individualistički mentalitet koji ne razlikuje istinsku slobodu od shvaćanja prema kojemu svatko može činiti što ga je volja i da je sve dopušteno (usp. Franjo, Amoris Laetitia, br. 34). Ovakvo ideologizirano shvaćanje čovjeka zapravo nužno vodi u ideologizirano shvaćanje roda, a što za posljedicu ima otvoreno nijekanje smisla i značenja spola i spolne različitosti u oblikovanju osobnog identiteta pojedinca. Stoga se nužno treba pitati hoće li predloženi Rodni studiji promicati znanstveno istraživanje o rodu ili ideologizaciju roda i rodnih teorija.

(3) Zanimljivo je primijetiti da u vremenu kada sve veći broj zemalja Europske unije, ali i pojedine države i sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama, dokidaju rodne studije, naša akademska zajednica pokušava ih uvoditi. Smatramo, stoga, da je dobro promotriti i iskustva drugih država i društava te uočiti posljedice uvođenja takvih studija. Svjedoci smo da danas sve veći broj država ne samo da ukida takve studije kao neznanstvene, već uvode i zabranu hormonske i kirurške intervencije, odnosno promjene spola prije navršene 18. godine života, ističući pritom zablude rodne ideologije te se okreću „terapiji razgovora“.

(4) Nije nevažno ni pitanje gdje će se po završetku studija zaposliti polaznici tih studija. Može se očekivati da će oni biti egzistencijalno zainteresirani za širenje rodne ideologije pa se pitamo jesu li oni potrebni hrvatskom društvu. Vrijedno je naglasiti da i zakonodavac ima pravo, čak i dužnost, ograničiti i zabraniti studijske programe na javnim sveučilištima koji nisu u skladu s uvjerenjima većine građana, ili umjesto znanstvene misije promiču ideološki aktivizam.

Poštujući vrijednost i dostojanstvo svake osobe, ne smijemo zaboraviti podsjetiti da je dužnost svake vlasti, u zakonom predviđenoj proceduri, poštivati ljudska prava, ali i onemogućiti ideološki aktivizam, isključivost i teror postavki koje niječu ne samo Božju istinu, nego i evolucijske činjenice. Teror manjine nad većinom ne smije voditi nijekanju temeljnih civilizacijskih postavki i profaniranju ljudske osobe, svodeći je na kategorije/identitete nepoznate zdravom razumu. Produbljivanje ideoloških sukoba ne pridonosi razvoju hrvatskog društva, nego rađa izvore novih zala čije će neslućene posljedice, kao golem teret, na svojim leđima nositi naraštaji koje dolaze. Promicanje ideologije u pitanje dovodi temeljne postavke opstojnosti i budućnosti naraštajâ hrvatskoga društva koji dolaze i koji imaju zadaću očuvati vlastiti identitet u vremenu za mlade zbunjujućih, neprirodnih i održivosti ljudske civilizacije protivnih tumačenja. Može se reći da je Bog stvorio slobodu, ali je grijeh našeg doba što smo tu slobodu odvojili od istine koja nas jedina čini slobodnima (usp. Iv 8,32).

Pozivamo sve odgovorne u državi i društvu da i u okviru kritične demografske slike hrvatskoga naroda promisle je li potrebno ili pogubno uvoditi rodne studije u visokoobrazovni sustav Republike Hrvatske, te o dalekosežnim posljedicama koje takvi studiji mogu imati na odgoj djece i mladih, te općenito za daljnji razvoj općega dobra hrvatskoga društva.

U Zagrebu 10. srpnja 2024.

✠ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Komisije HBK-a Iustitia et pax

Zašto bi današnji katolici trebali uzeti kao uzor papu sv. Pija X.

Svečev pristup problemima u Crkvi i svijetu jednako vrijedi i 110 godina nakon njegove smrti.

20. kolovoza 2024. će se obilježiti 110. obljetnica smrti svetog Pija X. Kao i kod svakog sveca, mnogo toga možemo naučiti iz njegovog života; doista, ono što čini svece tako drage i neprolazne je njihova poruka – poruka svetosti – koja nadilazi vrijeme, kulture i granice.

Tijekom njegovih godina kao svećenik, biskup, kardinal i konačno papa, sveti Pio X. je sigurno imao veliki utjecaj na svijet i Crkvu. Njegov život bio je lanac moćnih i dirljivih trenutaka … mnogih do danas zaboravljenih. No, dogodio se niz značajnih reformi i akcija za vrijeme njegovog pontifikata.

Sve dobro što je učinio i htio učiniti, sve patnje i žrtve, djela ljubavi – sve ga je to pratilo u vječnost. No, sjećanja i postignuća nam ostaju. A koja su to? Kako ga se danas sjećamo? Što možemo naučiti iz njegove ostavštine?

Bio je blag, siromašan, seoski župnik. Nije se otimao za više pozicije. Ostao je jednostavan i skroman. Volio je svoje svećeništvo, ljubio Crkvu i uvijek spominjao siromašne i one u potrebi. Ipak, uz svu njegovu nježnost i suosjećanja, Pio X. je pokazivao izvanrednu snagu onda kada je trebalo braniti Istine Crkve, ispravljati nepravde i propovijedati i poučavati Kristovu poruku.

Kroz njegovu reformu svakodnevnog primanja svete pričesti, on je dotaknuo živote mnogih katolika. Imao je trajan utjecaj na Crkvu kroz svoje reforme crkvene glazbe. Kroz njegove kodifikacije kanonskog prava i učenje o modernizmu, dao je značajan doprinos Crkvi. Zbog njegovog rada za mir među narodima, kao i napora za promicanje i osiguranje osnovne Bogom dane sloboda za sve, on je imao utjecaj na svijet.

Pojedinca, Crkvu i svijet.

Sveti Pio je umro na početku Prvog svjetskog rata. Neki biografi su tvrdili da je Sveti Otac već ranije znao za ovaj razorni globalni rat. Gorljivo je molio i preklinjao nacije da učine sve što je moguće kako bi se izbjegao vojni sukob, ali njegove molbe pale su na gluhe uši. Prikladno je da se i danas molimo za zagovor ovog pape mira u naše doba globalnih nemira. Zasigurno, on je poznavao patnju i rašireno nepoštivanje prema životu koji neizbježno prate rat, nasilje i mržnja.

Također, sveti Pio X. će ostati zapamćen kao papa koji je otvorio put za češće primanje svete pričesti, te za ranije primanje Prve pričesti. Koliko nam je samo danas potrebno često primanje svetog Kruha života! Koliko nam je potrebna snaga ovog Svetog Sakramenta u našim svakodnevnim životima, živjeći u svijetu koje stalno predstavlja opasnost za tijelo i dušu, opasnosti koje sv. Pio nije mogao ni zamisliti. Pio X. je bio svjestan da nam treba snaga odozgor u boju protiv napasti života i kušnji vjere. On je omogućio da vojujuća Crkva bude utvrđena Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom Krista, poput mladog Davida u susretu s Golijatom. David je imao svoju praćku i kamenje, ali znao je, naravno, da će ga samo Svemogući učiniti pobjednikom protiv diva koji je prijetio njegovom narodu. Tako i mi, hranjeni pričešću možemo se suočiti sa životom uz pomoć Onoga čija nas milost ne napušta.

Svetom Piju X. dugujemo i to što se nepokolebljivo suočio sa modernizmom koji je prijetio potkopavanju Crkve. Modernizam je uključivao niz pogrešaka koje su zamagljivale istinu. Njegovi zagovornici su nastojali sijati nevjericu i sumnju među vjernicima. Da im se dopustilo širenje u medijima i na sveučilištima, ta hereza bi iznjedrila doktrinarnu konfuziju i potaknula vjernike da posumnjaju u nauk Crkve i stave u pitanje njezin autoritet. Pio X. je stao na put greškama modernista.

Tijekom svog papinstva, Pio X. je nastojao uzdići sakralnu glazbu na višu štovateljsku i duhovnu razinu. Radio je na reformama Rimske kurije, predložio kodifikaciju kanonskog prava i nadgledao napredak Božanskog oficija, poznatog kao Časoslov.

Na kraju svog života, završna borba pape Pija X. bila je ona za mir. Iako se uvijek zalagao za ljudska prava i dostojanstvo čovjeka, posebno u području vjerske slobode i pravde, u zadnjim tjednima svog života njegove molitve, govori, napisi i patnje bile su usredotočene na održavanje mira u Europi svijetu.

Zbog svoje mudrosti i milosrdnog srca za patnje čovječanstva, St. Pius X. ostavio je svoj trag u svijetu. Pokazao nam se kao župnik-duhovni otac, brat i prijatelj.

Njegov moto je bio “Instaurare omnia in Christo” – “Sve obnoviti u Kristu.” Tijekom svog života, njegovi napori su uvijek bili usmjereni prema ovom velikom cilju, a to je ono čime nas je i danas zadužio. Za pojedince, za Crkvu i svijet, Pio X. ostaje svijetli primjer onoga što znači biti svećenik i otac.

U našim obiteljima danas, u našoj Crkvi i svakako i u našem svijetu, treba nam snage i hrabrosti u borbi protiv laži svuda oko nas, slabljenja vjere i nepoznavanja Krista i njegovog učenja. Moramo ponizno priznati da smo u toj borbi bespomoćni bez Božje milosti. Uz primjer pape Pija X., trebamo težiti u obnovi svega u Kristu: u našim domovima, radnim mjestima, školama i medijima. Njegov moto je odgovor za naše vrijeme- stotinu godina nakon njegove smrti.

Sv. Pio X. moli za nas, moli za potrebe naše Crkve i našeg svijeta u ovom našem vremenu.

Sr. M. Michele Jascenia, SCMC

Niz biskupija u Francuskoj bez novih svećenika već 10 godina

U nekoliko francuskih biskupija barem 10 godina nije zaređen niti jedan novi svećenik. Najgora je situacija u tome pogledu u biskupiji Carcassonne, gdje je posljednje svećeničko ređenje bilo 2006. godine. Njezin sadašnji biskup (od 2023.) Bruno Valentin otvoreno postavlja pitanje o njezinoj opstojnosti.

Još jedna južnofrancuska biskupija, Pamiers, nije imala novoga svećenika zaređena najmanje od 2011. godine. I premda je tamo 2023. godine bila svečanost svećeničkoga ređenja, svećenik je inkardiniran u terenskom ordinarijatu.

U Aireu i Daxu zadnji put su svećenička ređenja zabilježena 2012. godine, a u Le Puy-en-Velayu 2013. godine. U Le Havreu, gdje nije bilo ređenja od 2014., mjesni biskup Jean-Luc Brunin nedavno je izrazio svoju radost zbog „iznenađenja zvanja“ jer se javilo nekoliko kandidata za svećenike.

Nada se pojavila i u biskupiji Nevers, jer iako tamo svećenici nisu zaređeni od 2010. godine, 2024. godine jedan je čovjek postao svećenik.

Ovi podaci, proizašli iz popisa koje je objavila Francuska biskupska konferencija, također pokazuju biskupije u kojima su se svećenička ređenja događala samo jednom u 10 godina (Annecy i Rodez), kao i one u kojima je zaređeno malo svećenika u odnosu na broj svećenika. katolici (npr. Saint-Denis i Évry–Corbeil-Essonnes blizu Pariza).

Izvor

Imenovanja i razrješenja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji 2024. godine

Splitsko-makarski nadbiskup mons. Zdenko Križić donio je sljedeće odluke glede dijecezanskih svećenika i središnjih ustanova:

Ančić, mons. Nediljko Ante: razrješuje se službe biskupskoga vikara za pastoral i službe v.d. dekana Cetinskoga dekanata te se stavlja u stanje mira zbog navršene kanonske dobi.

Antunović, don Ante: razrješuje se službe župnika Župe sv. Stjepana Prvomučenika, Opuzen, a imenuje se službenikom u Ekonomatu Splitsko-makarske nadbiskupije i u Ustanovi za uzdržavanje klera.

Badrov, don Pero: razrješuje se službi župnika Župe Presvetoga Srca Isusova, Krstatice, i Župe Gospe od Zdravlja, Poljica Vrgorska, a imenuje se župnikom Župe sv. Ciprijana, Gata, i upraviteljem Župe sv. Mihovila ark., Zvečanje, sa svim pravima i obvezama župnika.

Bekavac, don Ante: razrješuje se službe župnika Župe Gospe od Karmela, Zagvozd, a imenuje se župnikom Župe sv. Josipa, Dugi Rat.

Čondić, don Nenad: razrješuje se službe župnika Župe sv. Ante Padovanskoga, Zadvarje, i Župe Gospe od Zdravlja, Brela Gornja, a imenuje se župnikom Župe sv. Ivana Krstitelja, Slime.

Čotić Stariji, don Ante: razrješuje se službi župnika Župe Gospe od Otoka, Solin, upravitelja Prasvetišta Gospe od Otoka, Solin, i dekana Solinskoga dekanata, a imenuje se župnikom Župe Presvetoga Srca Isusova, Vinišće.

Ćubelić, don Božo: razrješuje se službe župnika Župe sv. Josipa, Dugi Rat, a imenuje se župnikom Župe sv. Ante Padovanskoga, Zadvarje, i župnim upraviteljem Župe Gospe od Zdravlja, Brela Gornja, sa svim pravima i obvezama župnika.

Ćubelić, don Tomislav: razrješuje se službe voditelja Ureda za pastoral obitelji.

Doljanin, don Šimun: s danom 01. srpnja 2024. godine daje mu se dodatna slobodna godina radi duhovnih potreba Neokatekumenskoga Puta.

Durdov, don Domagoj: razrješuje se službe župnoga vikara Župe Gospe od Milosrđa, Split-Lovrinac, te mu se daje slobodna godina.

Kamber, don Gabrijel: razrješuje se službe pastoralnoga suradnika Župe sv. Petra ap., Kaštel Novi, a imenuje se župnikom iste župe.

Lovrić, fra Antonio OFMCap.: prima se u Splitsko-makarsku nadbiskupiju na provjeru za razdoblje od pet godina te se imenuje župnikom Župe sv. Stjepana Prvomučenika, Opuzen.

Matijević, don Darko: razrješuje se službe župnika Župe Materinstva Blažene Djevice Marije, Split-Brda, te mu se daje slobodna godina.

Munitić, don Mate: razrješuje se službe župnika Župe Presvetoga Srca Isusova, Vinišće, a imenuje se župnikom Župe Gospe od Karmela, Zagvozd.

Paradžik, don Petar, mladomisnik: imenuje se župnim vikarom Župe sv. Petra ap., Split-Konkatedrala.

Plazibat, don Božo: razrješuje se službe župnika Župe sv. Petra ap., Kaštel Novi, a imenuje se župnikom Župe Materinstva Blažene Djevice Marije, Split-Brda.

Pudar, don Robert, mladomisnik: imenuje se župnim vikarom Župe Gospe od Otoka, Solin.

Punda, don Edvard: razrješuje se službi župnika Župe sv. Petra ap., Split-Konkatedrala, i dekana Konkatedralnoga dekanata, a imenuje se biskupskim vikarom za pastoral na mandat od pet godina.

Radosoljić, don Klement: razrješuje se službe župnoga vikara Župe Gospe od Otoka, Solin, a imenuje se župnim upraviteljem Župe Presvetoga Srca Isusova, Krstatice, i Župe Gospe od Zdravlja, Poljica Vrgorska, sa svim pravima i obvezama župnika.

Stipinović, don Luka: razrješuje se službe župnika Župe sv. Ciprijana, Gata, i upravitelja Župe sv. Mihovila ark., Zvečanje, a imenuje se župnikom Župe Kraljice Mira, Makarska.

Sučić, don Ivan: razrješuje se službe župnika Župe sv. Ivana Krstitelja, Slime, te se stavlja u stanje mira zbog navršene kanonske dobi.

Šaškor, don Mislav: razrješuje se službe župnika Župe Kraljice Mira, Makarska, a imenuje se župnikom Župe sv. Petra ap., Split-Konkatedrala.

Šesto, don Ivan: imenuje se povjerenikom za pastoral ministranata.

Šitum, don Marijan: razrješuje se službe župnoga vikara Župe sv. Petra ap., Split-Konkatedrala, a imenuje se upraviteljem Svetišta Majke Božje Lurdske, Vepric kod Makarske.

Šurlin, don Stipan: razrješuje se službe upravitelja Svetišta Majke Božje Lurdske, Vepric kod Makarske, a imenuje se župnikom Župe Gospe od Otoka, Solin, i upraviteljem Prasvetišta Gospe od Otoka, Solin.

Torić, don Vedran: imenuje se biskupskim vikarom za kler na mandat od pet godina.

Ulić, don Josip: razrješuje se službe župnoga vikara Župe sv. Andrije, Split-Sućidar, a imenuje se župnim vikarom Župe sv. Mihovila ark., Omiš.

Vidović, don Boris: imenuje se povjerenikom za pastoral braka i obitelji.

Vrdoljak, mons. Jure: razrješuje se službe povjerenika za pastoral ministranata.

Zovko, don Ivan: s danom 01. srpnja 2024. godine imenuje se župnikom Župe Prečistoga Srca Marijina, Split-Škrape, gdje je do sada bio župni upravitelj.

Žižić, don Ivica: razrješuje se službe pastoralnoga suradnika Župe sv. Ivana Krstitelja, Kaštel Stari, a imenuje se župnim vikarom Župe Gospe od Milosrđa, Split-Lovrinac.

Ako nije naznačeno drugačije, svi gore navedeni dekreti stupaju na snagu 26. kolovoza 2024. godine.

_________________________________________________________________________

 

Na prijedlog Franjevačke provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, splitsko-makarski nadbiskup mons. Zdenko Križić donio je sljedeće odluke:

 

Suton, fra Šimun, mladomisnik: s danom 01. kolovoza 2024. godine imenuje se župnim vikarom Župe Gospe Sinjske, Sinj.

Žulj, fra Nikola: s danom 01. srpnja 2024. godine razrješuje se službe kapelana samostana časnih sestara Milosrdnica u Splitu.

_________________________________________________________________________

 

Na prijedlog Hrvatske salezijanske provincije, splitsko-makarski nadbiskup mons. Zdenko Križić donio je sljedeće odluke:

 

Bobić, don Mario: s danom 02. lipnja 2024. godine imenuje se župnikom Župe Pomoćnice kršćana, Split-Kman.

Ivančević, don Milan: s danom 02. lipnja 2024. godine razrješuje se službe župnika Župe Pomoćnice kršćana, Split-Kman.

 

Split, iz Ureda Nadbiskupa, 1. srpnja 2024. godine

izvor- https://smn.hr/

KRIST NA ŽALU-KONCERT

Večeras je u župi Kraljice Neba i Zemlje pred župnom crkvom u Ploči bio lijepi koncert duhovne glazbe. Srce je to središta naše općine koje je uz vjerni narod podigao don Petar Mikić kojem ovim putem čestitamo imendan. Hvala organizatorima i izvođačima što su ovako lijepi događaj doveli u našu blizinu. Želimo im još puno ovakvih uspješnih koncerata.

Njemački biskupi unatoč protivljenju Vatikana grade vlastite strukture moći

Katolička Crkva u Njemačkoj nije odustala od izgradnje sinodskoga vijeća, strukture čiji je cilj obnašanje stvarne vlasti u nacionalnom katolicizmu, uz sudjelovanje i biskupa i laika. Projekt stvaranja Vijeća Vatikan je nekoliko puta kritizirao – ne u privatnim izjavama, već u službenim pismima koja su potpisali vodeći kardinali Rimske kurije.

U Mainzu će se 14. i 15. lipnja sastati tzv. Sinodalni odjel, stalno tijelo Sinodalnoga puta, koji će pratiti provedbu svojih odluka i pripremiti stvaranje Sinodalnoga vijeća.

Nema kanonskih opravdanja za djelovanje Sinodalnoga fakulteta ili Sinodalnoga vijeća. Njemački biskupi i laici zapravo stvaraju vlastite, izvorne strukture, po mišljenju mnogih kurijala u Rimu, narušavajući tako sakramentalno i apostolsko ustrojstvo Crkve.

Neki njemački katolici, uključujući skupinu biskupa, također prosvjeduju protiv takvog postupka. Biskupi Stefan Oster iz Passaua, Gregor Maria Hanke iz Eichstätta, Rudolf Voderholzer iz Regensburga i kardinal Rainer Maria neće sudjelovati na susretu 14. i 15. lipnja..

Rad Sinodalnoga odjela, unatoč oštrim kritikama Vatikana i protivljenju pojedinih biskupa, izaziva ozbiljnu zabrinutost za očuvanje jedinstva Crkve u Njemačkoj. Zapravo, to jedinstvo već dugo nedostaje, barem u pogledu doktrine i morala. U nekim se biskupijama, uz suglasnost ili čak poticaj biskupa, propovijeda vjera bliža liberalnom protestantizmu nego katolicizmu.

Izvor

Ispovijest vjere kandidata za

Kandidati za prezbiterat Splitsko-makarske nadbiskupije ispovijedili su vjeru i izrekli prisegu vjernosti Katoličkoj Crkvi u četvrtak 13. lipnja pred nadbiskupom i metropolitom mons. Zdenkom Križićem u kapeli sv. Tita u Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu.

Kandidati za prezbiterat Splitsko-makarske nadbiskupije su:
don Robert Pudar iz Župe sv. Ivana Krstitelja, Grab
don Petar Paradžik Župa Materinstva BDM Brda, Split
Susret je počeo molitvom, nakon koje je nadbiskup Križić pozdravio kandidate i okupljene svećenike. Nadbiskup je istakao važnost onoga što obećavaju i ohrabrio ih na svećeničkom putu.

Kandidati su potom izrazili svoju vjeru u sve što Katolička Crkva uči te su izjavili da žele primiti sveti red prezbiterata slobodno i bez prisile. Obećali su poslušnost crkvenim vlastima prema crkvenim zakonima.

Susret je završen molitvom i zajedničkim druženjem.

Vrlo oštar napad pape Franje na prisutnost homoseksualaca u bogoslovijama

U susretu iza zatvorenih vrata, s više od 200 talijanskih biskupa, kada je prošlog ponedjeljka otvorena Opća skupština Biskupska konferencija u Sinodalnoj dvorani, Papa je vrlo snažno pozvao na veću selekciju u pristupanju u bogoslovna sjemeništa, ne bez upotrebe šarolikih izraza i čak i upiranje prstom – kako je objavila stranica Dagospia, a zatim i drugi mediji – na višak “pederluka”.

Papinu oštru intervenciju, koja je donekle iznenadila nazočne, potvrđuju različiti izvori. Prema papi, homoseksualci ne bi trebali dobiti pristup  bogoslovnim sjemeništima. Od “tko sam ja da sudim” do sada mnogo oštrijeg stava, makar samo u pogledu izbora i obuke svećenika. Tema je predmet rasprava dugi niz godina, a uputa Vatikanskog dikasterija za kler iz 2005. – pod Benediktom XVI. – potvrđena 2016. s papom Franjom, utvrdila je da „Crkva, duboko poštujući ljude o kojima je riječ, ne može primiti u sjemenište i sveti red one koji prakticiraju homoseksualnost, imaju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podržavaju takozvanu gay kulturu”.

Talijanski biskupi, sa svoje strane, na posljednjem saboru održanom u Asizu raspravljali su o mogućnosti nijansiranih ograničenja, osjećajući se ohrabreni Papinim prošlom otvorenošću na temu homoseksualnosti. Unatoč brojnim prosvjedima, stoga je odobren amandman koji se ograničio na razlikovanje „čina“ i „sklonosti“, ponavljajući obvezu celibata za sve sjemeništarce, homoseksualne i heteroseksualne, te tako otvorio vrata sjemeništa homoseksualnim kandidatima za svećenike.

Ali u sat i pol sastanka s prelatima, Papa je učinkovito blokirao taj put: stoga poštovanje, da, za gay osobu koja kuca na vrata sjemeništa, ali i postavljanje čvrstih barijera kako bi se spriječilo primanje homoseksualaca koji izaberu svećeništvo i na kraju vode dvostruki život, sa svim negativnim posljedicama koje iz toga proizlaze.

I da ojača svoje mišljenje i bude jasan čak i šalom, Franjo se izričito požalio na višak “pederluka” u određenim talijanskim bogoslovijama.

Izvor

 

LIJEPA VIJEST IZ NJEMAČKE: Mladi njemački svećenici ne žele Sinodalni put: zanimaju ih vjera i liturgija

Prije nekoliko dana Centar za pastoralna istraživanja iz Bochuma predstavio je studiju koja pokazuje da mlađe svećenike ne zanima reformatorska agenda Njemačkog sinodalnog puta.

Samo od 25 do najviše 36 posto. Čak i među onima koji podržavaju ove promjene, neki im ne pridaju veliku važnost. Ukupno preko 80 posto anketiranih mladih svećenika uvjereno je da Crkva u Njemačkoj ne treba reforme, već duhovnu dubinu. Za 76 posto od toga odlučujući je čimbenik usmjerenost na daljnje prenošenje sadržaja vjere.

Autori studije ispitali su 847 svećenika zaređenih 2010.-2021. i 1668 muškaraca koji su prekinuli svoje sjemenište. Dobili su odgovore od 153 svećenika i 18 bivših kandidata. Preko 97 posto odgovora dolazi od ljudi rođenih u Njemačkoj, prosjek godina je 37.

Zanimljivo, studija je izazvala snažne kritičke reakcije u Njemačkoj.

Rekao je to voditelj studije Matthias Sellmann, pastoralni teolog iz Bochuma. Prema njegovom mišljenju, profil mladih svećenika u Njemačkoj nije zadovoljavajući: oni sebe prečesto vide kao ljude posvećene liturgiji, a premalo kao uključene u razne društvene stvari i slično. Prema Sellmannu, također je gotovo skandalozno – on čak govori o „velikoj pogrješci“ mladih svećenika – da se oni ne žele poistovjetiti s reformatorskom agendom Sinodalnog puta.

Sellmann tvrdi da, budući da je Sinodalni put djelo „većine“ Crkve u Njemačkoj, svećenici bi ga trebali podržati. Bez te potpore nema šanse za realizaciju njezine ideje. Zapravo, Sinodalni put nije djelo neke većine: to je stvaranje progresivne skupine biskupa i progresivnog laičkog aktivista ujedinjenog u jednu organizaciju.

Prošle je godine slično istraživanje objavljeno za Sjedinjene Države; ni tamo među mlađim naraštajem svećenika nema interesa za reformatorsku agendu; stavovi su mnogo konzervativniji nego u generaciji svećenika iz 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih.

Slična je situacija i u Nizozemskoj: progresivni dužnosnici i svećenici iz 1960-ih i 1970-ih godina doveli su nizozemsku Crkvu u potpunu propast; danas i među biskupima dominiraju tradicionalniji stavovi.

Izvor

U Lurdu održana marijanska procesija sa svijećama

LURD (IKA)

U svetištu Majke Božje u Lurdu, hodočasnici zemalja koje sudjeluju na 64. međunarodnom vojnom hodočašću, sudjelovali su u subotu 25. svibnja na marijanskoj procesiji sa svijećama i kipom Gospe Lurdske.

Procesija je započela ispred Spilje ukazanja. Papin izaslanik, nadbiskup Paul Richard Gallagher predvodio je uvodnu molitvu na latinskom koju je priredio Vojni ordinarijat u RH.

Moleći krunicu i pjevajući marijanske pjesme na više jezika, vjernici u procesiji su se uputili prema prostoru ispred bazilike Svete Krunice. Plato svetišta bio je ispunjen vojnim hodočasnicima iz preko trideset zemalja svijeta, a među njima su i pripadnici vojske, policije, branitelji, vatrogasci i drugi hodočasnici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Molitve i pjesme mogle su se čuti i na hrvatskome jeziku. Uz glazbene izvođače sa svih strana svijeta sudjelovali su i Orkestar Hrvatske vojske, klapa Hrvatske ratne mornarice „Sv. Juraj“ i Policijska klapa „Sv. Mihovil“.