Nametanje cijepljenja je samo još jedno u dugom nizu političkih izopačenosti

King Henry VIII Presents Charter to Barber-Surgeons

Više od jednog stoljeća, država se sve više upliće u pojedinosti naših života. Naši zakoni su izobličeni kako bi zajamčili pravo na promicanje grijeha i zabranili pravo na promicanje kreposti. Ova trenutna politika koja promiče obavezno cijepljenje je najnovija u dugom nizu izopačenosti.

Ovo obavezno cijepljenje prijeti stvaranjem druge klase građana kojima je uskraćena privilegija normalnog života– ali samo se nekoliko herojskih vođa suprotstavilo obaveznom/prisilnom cijepljenju.

Kao katolika, zabrinjava me što Crkva nije zauzela hrabriji stav u borbi za svoja prava ili prava vjernika. Kada se COVID – 19 činio najopasnijim, crkve su bile zatvorene i nije bilo mogućnosti za neke sakramente.

Najgora sudbina koja može zadesiti čovjeka nije fizička smrt nego prokletstvo.

Nažalost, umjesto da naviješta istinu, Crkva se u strahu pridružila svijetu.

Uostalom, kada su cjepiva razvijena ili testirana pomoću ostataka pobačene djece, mnogi su u Crkvi uočili zabrinutost vjernika zbog te jezive stvarnosti, govoreći kako je preteško jednostavno se odvojiti od plodova grijeha, ili pak sugerirajući da je ta suradnja sa zlom abortusa dovoljno udaljena.

Možda mogu pokazati filozofsku točnost tih pozicija, ali sumnjam da mogu pokazati svoju opreznost.

Ne samo da su takvi argumenti potkopali moralni autoritet Crkve, već su i dodatno opteretili one koje savjest sprječava da surađuju sa zlom pobačaja. Ti su argumenti naoružali birokrate koji djeluju u lošoj vjeri s opravdanjima da mogu negirati ili ukinuti vjerska izuzeća.

Donekle mogu uvažavati, ali ne mogu u potpunosti shvatiti poteškoću položaja u kojem se nalazi Crkva. Crkveni velikodostojnici imaju hijerarhiju kojoj moraju dati odgovore i potrebu zaštititi Crkvu od države. Ali, biskupi i svećenici, molim vas, razmislite i o zaštiti svojih stada.

Dobri vođe u Crkvi, što mislite gdje ovo završava?

Razmotrimo primjere svetog Thomasa Morea i svetog Ivana Fishera i događaje koji su prethodili njihovom mučeništvu.

Početkom 16. stoljeća, Engleska je bila katolička zemlja. Budućnost je izgledala obećavajuće, ali kralj Henrik VIII. nije imao nasljednika. Na kraju se kralj odlučio razvesti od svoje žene i uzeti drugu, ali je papa odbio kraljev zahtjev za razvodom. To nije zaustavilo kralja. Uzeo je drugu „ženu“ i zatražio potporu od plemstva i klera.

Sve što je kralj želio bila je zakletva njemu.

Kralj je vršio pritisak na plemiće i čak je pronašao teologe da argumentiraju opravdanja za njegov razvod. Bez puno odgađanja, gotovo sve tadašnje katoličke vođe u Engleskoj su odlučile podržati kralja u njegovom grijehu. Ali u tome ga nisu podržali Thomas More, kancelar i John Fisher, biskup Rochestera.

Iako znamo ishod, razmislite o perspektivi onih koji su stali na stranu kralja u tom trenutku povijesti, jer pape i kraljevi često su se svađali. Sigurno bi i to prošlo.

Zasigurno je povlađivati kralju bilo razboritije nego ga opominjati i izazivati njegov gnjev. Sigurno bi prosperitet kraljevstva bio ugrožen neslaganjem jednog broja plemića. Zasigurno bi ugađanje kralju zaštitilo društveni položaj i imovinu Crkve. Sigurno bi i druga žena bila dovoljna. Sigurno bi prekid s Rimom završio. Zasigurno će kralj uskoro doći k sebi. Sigurno… Sigurno su o tome razmišljali – što bi drugo moglo objasniti njihov izbor?

Razmislite na trenutak da su se svi morali osjećati nesigurno tijekom tih prvih mjeseci nakon kraljevog prekida s Crkvom. Sumnjam da bi većina muškaraca koji su se zakleli kralju to učinili da su znali što će se dogoditi.

Mislili su da će njihova poslušnost kralju kupiti mir. U konačnici nije.

Ako stavimo duhovne stvari na stranu, čelnici Engleske izgubili su ono što su htjeli dobiti. Kralj je dobio bolesnog sina, koji je kratko vladao prije nego što je umro. Prijestolje je tada prešlo na dvije kraljeve kćeri, ali su obje umrle bez djece, a loza Tudora je time završila. Stoga je kraljev raskol da osigura svoje nasljedstvo propao.

Međutim, neuspjeh plemića da se suprotstave kralju doveo je do kaosa. Protestantski i katolički monarsi skoro su stoljeće trgovali krunom. U nestabilnosti koja je uslijedila, Engleska će biti napadnuta od strane Španjolske, trpjeti višestruke vjerske progone i građanski rat koji je završio diktaturom.

U konačnici, pokornost klera uništila je Katoličku crkvu u Engleskoj. Čak je Henrik VIII. nadzirao pljačku samostana i crkvenih posjeda. Napose, kako je vrijeme odmicalo, protestanti su dobili vlast u Engleskoj, a kler je otpao od vjere, pobjegao je ili je bio ubijen (postali su mučenici).

Engleska je bila izgubljena u trenutku kada je kralj zatražio zakletvu klera i plemstva; a kukavičke vođe u engleskoj državi i Crkvi odgovorili su prešutno pristajanjem na nepravedne zapovijedi svoga pokvarenog vladara. Zamislite da su plemići stali uz sv. Thomasa Morea i da je kler stao uz sv. Ivana Fishera odbijajući podržati kraljev grijeh i pozivajući ga na pokajanje.

U to je vrijeme jednostavni verbalni prkos mogao spriječiti stoljeće krvoprolića. Plemići i kler nisu djelovali u trenutku kada su mogli spasiti svoju zemlju.

Razmislite o ovom događaju iz povijesti.

Na čijoj ćete strani stajati?

Izvor

Papa primio predsjedatelja Predsjedništva BiH Željka Komšića

VATIKAN (IKA)

Papa Franjo primio je u ponedjeljak, 17. siječnja u audijenciju Njegovu Ekselenciju g. Željka Komšića, trenutnog predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji se potom susreo s Njegovom Ekselencijom nadbiskupom Paulom R. Gallagherom, tajnikom za odnose s državama, objavio je Tiskovni ured Svete Stolice.

U srdačnim razgovorima održanim u Državnom tajništvu izraženo je zadovoljstvo zbog dobrih postojećih bilateralnih odnosa te se razgovaralo o prioritetima kolegijalnog Predsjedništva. Bilo je potom govora u prilikama u zemlji, te je ponovljena potreba promicanja pravne i socijalne jednakosti svih građana koji pripadaju pojedinom konstitutivnom narodu.

Na kraju, dotaknuta su na neka regionalna pitanja, uključujući prilike u zemljama zapadnog Balkana i proširenje Europske unije.

Predsjednik Milanović odlikovao kardinala Puljića

ZAGREB (IKA)

Predsjednik RH Zoran Milanović odlikovao je 17. siječnja u Zagrebu vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za izniman doprinos u očuvanju hrvatskog identiteta te za iznimne uspjehe u međureligijskom, kulturnom i humanitarnom djelovanju, priopćeno je iz Vrhbosanske nadbiskupije.

Na prigodnoj svečanosti održanoj u Uredu predsjednika na zagrebačkom Pantovčaku predsjednik Milanović obrazlažući odlikovanje, među ostalim, je istaknuo: „Moja je čast i zadovoljstvo u ime hrvatske države uručiti Vam ovo visoko odlikovanje. Vaš rad pratim godinama i mislim da ste ovih desetljeća u kojima ste radili kao pastir i nadbiskup ostavili blistav trag u Crkvi kojoj pripada najviše naših građana u Bosni i Hercegovini.“ Dodao je kako je kardinal posebno puno uradio za Hrvate u BiH. „Oni tamo žive u susjednoj prijateljskoj državi čiju opstojnost nikada ničim nećemo dovesti u pitanje. Vi ste učinili sve što ste mogli, sa svoje strane, da odnosi između nacija i vjera ostaju harmonični, ljudski, u skladu s temeljnim načelima i postulatima onoga što propovijedate, a to je bratstvo sloga, mir i ljubav među ljudima. Znam da to zvuči kao obična fraza i da je puno puta ponovljeno i izrečeno, ali to je ono čemu treba težiti i što je jedini smisao i sadržaj politike“, napomenuo je predsjednik Milanović prije nego je uručio odlikovanje vrhbosanskom nadbiskupu.

U zahvalnom govoru kardinal Puljić najprije je odao priznanje ljudima koji su mu bili nadahnuće za ispravno postupanje u složenim i teškim vremenima. Tako je spomenuo kako su mu uzori bili: prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler, zatim zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac te osobito u počecima njegove nadbiskupske službe sluga Božji Franjo Kuharić. „Hvala im na svjedočenju vjere te što su mi svojim primjerom pomogli usvojiti stavove i načela temeljena na evanđelju i crkvenom nauku koja sam uvijek nastojao primijeniti u vodstvu mjesne Crkve koja mi je povjerena pred sam rat. Ta ista načela, preživjevši rat, ustrajno zastupam sve do danas“, poručio je kardinal te dodao: „Nisam birao mjesto gdje ću se roditi i tko će mi biti roditelj. Rođen sam u Bosni i Hercegovini, kršten sam i odgojen u kršćanskoj, hrvatskoj obitelji. Tu sam naučio voljeti svoju zemlju, svoj narod i tu sam otkrio svoje životno zvanje, ali i poštovati svakoga čovjeka.“

Potom se prisjetio župničkih dana i savjeta jednoga svoga župljanina koji mu je kao mladom svećeniku poručio neka uvijek voli čovjeka. „Zaista mi je u mom ljudskom, svećeničkom, a kasnije i biskupskom poslanju u središtu bio čovjek, njegova prava i njegovo dostojanstvo te sloboda savjesti“, napomenuo je vrhbosanski nadbiskup te podsjećajući kako u Bosni i Hercegovini žive ljudi različiti po vjeri, kulturi i nacionalnom identitetu rekao kako je uvijek zastupao put dijaloga, međusobnog uvažavanja po onom principu: svoje voljeti, a tuđe poštivati.

„Nastojao sam se cijeloga svoga života ravnati po Isusovu zlatnom pravilu: ‘Što ne želiš da ti drugi čini, nemoj ni ti činiti drugima.’ I obratno: ‘Što želiš da ti drugi čini, čini i ti to drugima’“, zaključno je, uz još jednu zahvalu na priznanju, poručio kardinal Puljić.

Cjepiva protiv COVID-a i sensus fidelium

Kao vjernici, imamo važnu odgovornost dobro formirati svoju savjest i donijeti odluku o ovim stvarima, kako bi naš osjećaj vjere mogao pridonijeti crkvenom pojašnjavanju učenja.

U 11. stoljeću upotreba samostrela bila je česta u zapadnoeuropskim ratovima. Tehnički napredan patent u odnosu na tradicionalni luk označio je prednost u ratovima koja je, čini se, izazvala uzbunu među moralnim teolozima. Papa Urban II. zabranio je upotrebu samostrela 1097. godine; a ubrzo nakon toga Drugi lateranski sabor dokumentom je potvrdio ovu zabranu (1139. godine).

Modernim ušima ovo može zvučati čudno. Ali zagrebite malo dublje i otkrit ćete da su politička i strateška razmatranja odigrala ulogu u zabrani. Ipak kao što je poznato, europski vojni zapovjednici zabranu su uglavnom ignorirali. Ova epizoda pokazuje dužnost Crkve da prosuđuje nove situacije i tehnologije koje nastaju, to jest da primjenjuje nepromjenjive moralne principe na nove stvarnosti, i u tome se pokazala da može biti prilično neodlučna. Na to isto tako može utjecati politička klima toga vremena i osobni prioriteti crkvene hijerarhije. Kao što pokazuje odgovor na zabranu, sensus fidelium, osjećaj vjernika, ima određenu ulogu u tom procesu.

Nedavno mi se javio mladi vjernik katolik koji se bori s usklađivanjem vatikanskih dokumenata (poput onih Papinske akademije za život)  o cjepivima nastalim  eksperimentiranjem na pobačenim bebama, s temeljnim moralnim učenjima Svetog pisma i Crkve. U tome procesu primijetio je neke proturječnosti:

Što znači imati „proporcionalni razlog“ za cijepljenje cjepivima koja su nastala eksperimentiranjem na stanicama pobačene djece? Dokument Papinske akademije za život kaže da bismo, ako i upotrijebimo takva cjepiva, trebali protestirati protiv istraživanja fetalnih stanica. Dakle, ako netko ima proporcionalni razlog i primi cjepivo, ali ne protestira protiv neetičkog istraživanja farmaceutskih tvrtki, mijenja li to moralnu ispravnost uzimanja takvog cjepiva?

Zvuči kao da moralna dužnost izbjegavanja čak i pasivne suradnje sa zlom nije obvezna kada postoji „teška neugodnost“, ako se primjerice za pohađanje nastave na fakultetima traži cijepljenje… Jesu li to uvjeti koji su prihvatljivi?

Dokument iz 2005. godine pokazuje da je uporaba takvih cjepiva za nečije zdravlje dopuštena „na privremenoj osnovi“. Što to može značiti u kontekstu jednokratnog cjepiva, a što u trajnom nizu cjepiva (boster doza)?

Čini se da, ako bi COVID bila opasnija bolest i ako bi cjepivo bilo učinkovitije u zaustavljanju njenog širenja, onda bilo moralno dopušteno koristi stanice pobačene djece, sve dok nam uvelike pomognu da živimo, a mi bi smo protestirali jer nemamo drugih opcija. Dakle, u redu je imati koristi od pobačaja ako je stvarno ozbiljan razlog?“.

Mnoga od ovih pitanja nemaju jasne odgovore. Navikli smo da možemo ukazati na jasno učenje Crkve kada ljudi postavljaju pitanja; ali kod ovih pitanja to ne možemo učiniti – barem ne još.

Kao prvo, vatikanski dokumenti i izjave koje do sada imamo o ovoj temi nemaju veliku mjerodavnu težinu. U kojoj mjeri dokument Papinske akademije života obvezuje savjest katolika? Moglo bi se tvrditi da dokument uopće nije obvezujući; isto tako bi se moglo tvrditi da je to tek jedan od mnogih podataka u oblikovanju naše savjesti.

Ne govorim ovo da bih dao ispriku za ignoriranje Vatikana, već kao još jedan način da vidimo da smo usred pojašnjenja nauka, jer je ta svijest važna za donošenje naših osobnih odluka. Ne postoji nepogrešiva izjava ili dokument Koncila na koji bi se moglo pozvati u ovoj konkretnoj stvari, a to ima smisla jer se nauk još uvijek pojašnjava.

Gdje nas to vodi u pogledu pitanja moga dopisnika? Kao prvo, to znači da su naši postupci i odluke vrlo značajne za budućnost Crkve. Ako je ovo vrijeme kada Crkva nastoji razumjeti ovu stvar, onda je ovo vrijeme kada je sensus fidelium kritično važan. Kao vjernici, imamo važnu odgovornost dobro formirati svoju savjest i donijeti odluku o ovim stvarima, kako bi naš osjećaj vjere mogao pridonijeti crkvenom pojašnjavanju učenja.

Sjetite se kada je svećenik Matthew Schneider pogrešno rekao da su gotovo svi lijekovi nastali eksperimentiranjem na pobačenim bebama? Činilo se da je mislio da će time natjerati katolike da prihvate cjepiva protiv COVID– a. Prije nego što se pročulo da je njegova tvrdnja pogrešna, ljudi su mi dolazili i pitali mogu li još uvijek uzeti neke od svojih lijekova (primjerice ibuprofen). Htjele su čuti da njihovi lijekovi nisu okaljani pobačajem. Drugim riječima, njihov sensus fidei bio je taj da je svaki lijek, koji nastao od pobačenih beba, pogrešan. Vatikan to treba razumjeti (kao i svi mi ostali).

Kada je Crkva bila jasna u vezi nekih pitanja, onda je vjernim katolicima bilo lakše i nisu se imali potrebu ustručavati. Zato se ljudi poput moga dopisnika i mnogih drugih pitaju postoji li način da se želja Svetog Oca da se svi cijepe protiv COVID– a pomiri s temeljnim istinama morala.

Međutim, Crkva se još nije jasno očitovala, a instinktivni otpor mnogih katolika takvim pogrešnim izjavama je ono što je potrebno kako bi pomogli da se brod vrati na kurs. Kada mnoštvo dobro oblikovanih katoličkih savjesti nastoji odbaciti bilo kakvu poveznicu sa pobačajem, svako ima dužnost postupiti u skladu s tim– imamo dužnost prema nama samima i Crkvi.

Evo misaonog eksperimenta koji nam može pomoći da bolje razumijemo prethodnu misao. Recimo da je tijekom nacističkog holokausta razvijeno cjepivo koje sprječava gripu. Cjepivo je razvijeno iz staničnih linija Židovke koju su nacisti pogubili 1941. godine. Čini se da uzimanje cjepiva kvalificira pojedinca u činu udaljene suradnje s tim zlom kao nečim dopuštenim zbog proporcionalnog razloga zaštite javnog zdravlja. Uostalom, pogubljenje se dogodila davno i ne samo to, nego neki ljudi, posebice stariji, mogu umrijeti od gripe.

Sada uzmimo u obzir ovo… Recimo da se holokaust još uvijek događa. Rat je iza nas, ali u Njemačkoj još uvijek redovito pogubljuju Židove i koriste njihova stanična tkiva za medicinska istraživanja. Kako to mijenja „udaljenost“ naše suradnje s tim zlom?

Ako bi nam Vatikan rekao da je uzimanje ovog cjepiva protiv gripe samo udaljena suradnja s zlom i da ga možemo uzeti kako bi zaštitili sebe i sve druge tako da protestiramo protiv zla holokausta koji je u tijeku, kako bi nam to zvučalo?

To je problem s kojim se trenutno suočavamo. Industrija istraživanja fetalnog tkiva u apsolutnom je procvatu. Ubojstvo nerođenih nije nesretna epizoda u svjetskoj povijesti koja je završila u intervalu između Johannine smrti i današnjice. Industrija je narasla i proširila se. Djelomično zahvaljujući „uspjehu“ Johannine stanične linije.

Usmjereni smo, dok na daljinu surađujemo sa zlom, „otežati život” (Papinska akademija za život, 2005. godine) farmaceutskoj industriji koja ga ovjekovječuje. Iz dokumenta se čini da svoju savjest kupujemo protestirajući protiv zla. Pa ako protestirate (napišete pismo ili nešto drugo?), zauzvrat možete dobiti cjepivo koji vam je potreban da odete na fakultet po svome izboru, zadržite posao ili posjetite baku. Kako se to uklapa u vaš sensus fidei?

Ako Vatikan kaže da možemo imati koristi od pobačaja –nećemo klevetati, ali to je ono što Vatikan zapravo govori kada odobrava uzimanje ovoga cjepiva– onda kakav uopće moralni autoritet imamo da „protestiramo” protiv pobačaja i istraživanja fetalnog tkiva, ako to Vatikan traži od nas?

Nadalje, kao što je moj dopisnik primijetio na drugom mjestu, u našem hodu s Bogom tražimo najviše sredstvo ljubavi, a ne najmanje. Nastojimo učiniti što više možemo, a ne minimalno. To vidimo u mnogim tekstovima Svetog pisma, kao što je Psalam 63: „Jer ljubav je tvoja bolja od života” i strašnoj izreci našeg Gospodina: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,48). Vidimo to u učenju mnoštva svetaca. Dakle, od pojave COVID– a sasvim je jasno da katolički roditelji mogu izabrati da budu proročki svjedoci odbijanjem cjepiva nastalih od pobačaja kada takva odluka dovodi u opasnost zdravlje njihove djece.

Upravo u slučaju cjepiva protiv COVID– a, rekao bih da je ovo proročansko svjedočanstvo hitno potrebno, ne samo zbog sve brojnije industrije istraživanja fetalnih stanica, već i zbog velike štete koju COVID režim čini u našem društvu. U tom je smislu cjepivo protiv COVID -a uistinu jedinstveno.

Mnogi vjerni katolici poput moga dopisnika se bore da uklope kvadrat u krug. Ovaj mladić je dobro formirao svoju savjest; a njegovi moralni instinkti su čvrsti. Dakle, nezadovoljstvo mnogih vjerničkih savjesti zbog nedavnih izjava Vatikana je stvarno. Zlo pobačaja i COVID režima je jako veliko i toliko dalekosežno da je čak zbunilo umove, a možda i savjest nekih koji su najodgovorniji za razjašnjavanje ovih učenja u Crkvi. Stoga je Crkva popustila kulturi dopustivši da ima koristi od pobačaja.

Sada je odgovornost na vjernicima da pomognu Crkvi kako bi uvidjela ovu pogrešku tako što će joj se suprotstaviti.

Jednog dana će uvidjeti. Možda u mome životu, možda u životu moje djece, ili možda kasnije. A do toga dana važno je formiranje i življenje naše savjesti u svjetlu svih istina koje sigurno znamo.

Izvor

Vatikanska agencija Fides: Godine 2021. ubijena su 22 misionara!

U svijetu su 2021. godine ubijena sveukupno 22 misionara – dvije žrtve više nego 2020. godine, izvještava vatikanska agencija Fides. Polovica tih misionara bili su svećenici.

Tijekom 2021. u svijetu su ubijena 22 misionara – dvije žrtve više nego 2020. izvijestila je vatikanska agencija Fides. Polovica su bili svećenici, navodi se u izvješću.

Fides je agencija koja djeluje na sedam jezika, uključujući kineski i arapski. Ovisna je o Kongregaciji za evangelizaciju naroda. Objavljuje godišnje izvješće o katolicima koji su “nasilno umrli” djelujući u misijama.

Godišnje izvješće agencije Fides

Prema prikupljenim podatcima, ove godine nasilno je umrlo 13 svećenika, 1 redovnik, 2 redovnice i 6 laika. Afrika ima najveći broj ubijenih misionara, čak 11 (7 svećenika, 2 redovnika, 2 laika). Četiri svećenika umrla su u Nigeriji te jedan redovnik i jedan laik u Južnom Sudanu. Ostala četiri misionara bila su u Angoli, Burkini Faso, Srednjoafričkoj Republici i Ugandi.

Slijedi Amerika sa 7 ubijenih (4 svećenika, 1 redovnik, 2 laika). Četvero ih je ubijeno u Meksiku, a ostali u Venezueli, Peruu i Haitiju.

U Aziji su ubijena 3 misionara (1 svećenik na Filipinima, 2 mlada laika u Burmi). Većina ih nisu bili stranci, umrli su u samoj zemlji u kojoj su rođeni, napominju iz Fidesa.

U Europi je ubijen svećenik: otac Olivier Maire, provincijal francuskih misionara Monfort, pronađen je mrtav u Vendéeju u Francuskoj, 9. kolovoza. Migrant ruandskog porijekla, poznat policiji po tome što je zapalio katedralu u Nantesu u srpnju 2020., a kojeg je vjerska zajednica sklanjala pred sudom, predao se policiji, priznavši zločin.

>Kršćani 2021. godine najprogonjenija vjerska skupina na svijetu

Posljednjih godina Afrika i Amerika izmjenjivale su se na vrhu ove tragične liste, napominje agencija. Važno je istaknuti da Fides uzima u obzir samo najpouzdanije podatke; imena mnogih žrtava nikada neće biti objavljena.

Od 2001. do 2020. godine, izvještava aleteia.org, u svijetu je ubijeno 505 misionara.

Izvor: frendica.hr
Photo: frendica.hr

Čestitka apostolskog nuncija u povodu 30. obljetnice priznanja Hrvatske

ZAGREB (IKA)

Prenosimo u cijelosti čestitku apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Giorgia Lingue upućenu u povodu 30. obljetnice priznanja Hrvatske.

Srdačan pozdrav svim slušateljima i gledateljima.

Čast mi je i zadovoljstvo kao Papinom predstavniku u Hrvatskoj poželjeti sretnu 30. godišnjicu ovoj mladoj i sjajnoj demokraciji.

Obično se smatra da osoba u dobi od 30 godina postaje zrela. Dakle, možemo reći da i Hrvatska doseže zrelu dob, a dokaz su toga i ciljevi koji su pred ostvarenjem, poput ulaska u schengensku zonu i uvođenja eura, nakon što je prije nekoliko godina pristupila Europskoj uniji.

Sveta je Stolica ponosna što je od samog početka polagala potpuno povjerenje u ovu zemlju pokazujući time, prije svega zahvaljujući svetom Ivanu Pavlu II., proročku intuiciju. Sjetite se onoga što je Papa Poljak izjavio, misleći na Hrvatsku, 29. lipnja 1991., samo 4 dana nakon jednostranog proglašenja neovisnosti zemlje, koja je i dalje čekala na međunarodno priznanje: “Još jednom ponavljam – rekao je – da se prava i legitimne težnje naroda ne mogu i ne smiju gušiti silom i želim potaknuti sve one inicijative koje imaju za cilj traženje pravednih rješenja, jedinih koja mogu jamčiti mir i bratski suživot među narodima.

U skladu s tim promišljanjem Sveta će Stolica prije 30 godina, 13. siječnja 1992. priznati Republiku Hrvatsku, prethodeći velikim zemljama međunarodne zajednice.

Od tada su se odnosi sa Svetom Stolicom, koji imaju jako duboke korijene koji sežu do 879. godine, povijesnog datuma kada je knez Branimir “povezao narod i hrvatsku Crkvu neraskidivim vezama uz Rimsku Crkvu i Petrovu Stolicu”, sustavno nastavili razvijati, temeljeći se na načelu vjerske slobode, odvojenosti Crkve od države i suradnje dviju institucija u svrhu cjelovitog razvoja građana i vjernika.

Ne gubeći vrijeme, već 1996. potpisana su tri bilateralna sporazuma, a nekoliko godina kasnije i četvrti.

Posjeti hrvatskih šefova države i premijera Svetom Ocu i Svetoj Stolici bili su česti i redoviti, sve do nedavnog susreta predsjednika Zorana Milanovića s papom Franjom, kojemu je nekoliko mjeseci ranije prethodio onaj premijera Andreja Plenkovića.

Ne smijemo zaboraviti ni tri posjeta Hrvatskoj svetog Ivana Pavla II. i jedan pape Benedikta XVI. te brojne posjete Državnog tajnika, Tajnika za odnose s državama i drugih uglednih poglavara vatikanskih dikasterija.

Također se i na lokalnoj razini može reći da su odnosi između države i Katoličke Crkve u Hrvatskoj dobri i da su, kao što mi to govore predstavnici drugih kršćanskih Crkava i vjeroispovijesti, na korist svima.

Sretan ti rođendan Hrvatsko i na mnogo ljeta.

Predsjednik komisije europskih biskupa podržao sustav covid potvrda za pristup svetim misama na cijelom kontinentu

Predsjednik Komisije biskupskih konferencija Europske zajednice (COMECE) dao je punu potporu sustavu COVID potvrda za pristup svetim misama na cijelom kontinentu, osuđujući otpor takvim mjerama kao uzrok „povrijeđenosti i dezorijentiranosti.”

Prema članak objavljenom u The Tablet-u, luksemburški kardinal Jean-Claude Hollerich, SJ, kojeg je papa Franjo imenovao kardinalom 2019., pozvao je na strožiju provedbu obveze pružanja dokaza o  cijepljenju protiv COVID-19, prije nego što se dopusti prisustvovanje vjerskim skupovima, uključujući svetu misu, za katolike diljem Europe.

Na temelju toga da se, uglavnom benigna varijanta, omikrona širi kontinentom, Hollerich je pozvao kršćane da prihvate cijepivo, okaljano abortusom, kako bi pomogli “spasiti živote”, navodeći da bi “ova zelena potvrda trebala pootaknuti vjernike da se vrate na misu”. Unatoč Hollerichovoj tvrdnji, američki centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), objavili su prošlog mjeseca podatke koji pokazuju da je velika većina (oko 79 posto) infekcija omikronom bila kod “potpuno cijepljenih” osoba.

Prelat je sugerirao kako  bi se, s obzirom  da su se katolici u njegovom rodnom Luksemburgu “uvjereno pridržavali” zakona koji je na snazi ​​“da samo cijepljenima dopušta sudjelovanje u liturgijama, osim u slučaju slavlja s manje od 20 vjernika”, ovo ograničenje sada moglo proširiti na sve katoličke crkve (u Europi).

“Neki svećenici su se usprotivili, a to ne pomaže u potrazi za rješenjem”, požalio se Hollerich, dodajući kako su svećenici koji odbijaju provoditi takve prisilne mjere u svojim župnim zajednicama- uzrok “povrijeđenosti i dezorijentacije”.

63-godišnji kardinal postavljen je za generalnog relatora Sinode o sinodalnosti 2021.-2023., čija je tema “Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje”, koja se održava nakon kontroverznog “Sinodalnog Puta” katoličkih biskupa u Njemačkoj.

Isusovački kardinal je izrazio “veliko poštovanje” prema njemačkom primjeru Sinodalnog puta, navodeći svoju otvorenost ređenju žena i otvaranje svetog reda za oženjene muškarce.

Hollerichovu želju da pristup sakramentima bude ograničen za samo cijepljene vjernike, ponovio je liberalni kardinal Christoph Schönborn, koji je, prema The Tablet, podržao obvezno cijepljenje kao dio “odgovornosti za opće dobro”.

Izvor

Tko zapravo poriče valjanost nove mise?

Generacije loših kateheta ostavile su milijune katolika laika s nejasnom predodžbom o tome što je euharistija, što misa predstavlja. Ipak ostaje činjenica da većina katolika odbacuje– ili je možda, točnije, ravnodušna prema–  vjeri.

U novom dokumentu koji povećava ograničenja za tradicionalnu latinsku misu, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata optužuje mnoge tradicionalne katolike da ne priznaju valjanost liturgije Novus Ordo. Stoga, kažu nam, pridržavanje tradicionalne liturgije predstavlja ozbiljnu prijetnju jedinstvu Crkve.

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata ne nudi nikakve dokaze koji podržavaju ovu optužnicu protiv tradicionalnih katolika – baš kao što u Motu propriju Traditionis Custodes, papa Franjo nije ponudio nikakve dokaze da je anketa provedena među biskupima na svjetskoj razini otkrila raširenu zabrinutost zbog nepriznavanja Novus Ordo koji je navodno prouzročio pokret tradicionalnih katolika. Kontakti iz Vatikana izvještavaju da zapravo, u svojim odgovorima na anketu (ako su se uopće potrudili odgovoriti), većina biskupa nije izvijestila da imaju poteškoće s tradicionalnim katolicima. A katolici upoznati s tradicionalnim pokretom rijetko, ako ikada, susreću zelote koji poriču valjanost postkoncilske liturgije. Ali čak i da je pritužba Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata točna, odgovor Vatikana bio bi disproporcionalan. Da objasnim zašto sam ovo rekao.

Katolici koji redovito pohađaju tradicionalnu liturgiju čine samo oko jedan posto ukupne svjetske katoličke populacije. Ako jedan posto tih tradicionalnih katolika odbacuje Novus Ordo (a mislim da bi takva procjena bila pretjerano visoka), onda je problem ograničen na jedva vidljivu manjinu.

Zapravo, među katolicima koji redovito pohađaju misu u župama, velika većina odbacuje valjanost liturgije Novus Ordo!

Anketa za anketom pokazuje da više od sedamdeset posto katolika ne vjeruje da Isus Krist postaje istinski prisutan – Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo – u misnom slavlju, što bi zapravo označavalo da misa nije valjana. Stoga većina vjernika u katoličkoj župi smatra da je misa nevažeća.

Sada bi vrlo mali broj onih „prosječnih” katolika rekao kako je prema tome misa nevažeća, jer ne bi prepoznao snagu silogizma iz gornjeg odlomka. Generacije loših kateheta ostavile su milijune katolika laika s nejasnom predodžbom o tome što je euharistija, što misa predstavlja. Ipak ostaje činjenica da većina katolika odbacuje– ili je možda, točnije, ravnodušna prema–  vjeri. Ako su ravnodušni, to je razlog više zašto se mogu udaljiti od Crkve. Ako odbacuju katoličko učenje, onda potkopavaju jedinstvo vjernika.

Srećom, većina „prosječnih“ katolika griješi, kao i svi tradicionalni katolici koji poriču valjanost postkoncilske liturgije. Novus Ordo je valjan; Euharistija koja predstavlja stvarnu prisutnost Isusa Krista. Ali radi jedinstva unutar Crkve– da ne spominjemo jasnoću doktrine– činjenica da više od sedamdeset posto vjernika učinkovito poriče crkveno učenje o Euharistiji, „izvor i vrhunac kršćanskog života”, zasigurno predstavlja hitniju zabrinutost od tvrdnje da 0,01 posto tradicionalnih katolika poriče valjanost nove liturgije.

Nova vatikanska ograničenja zahtijevaju od biskupa da osiguraju da sve preostale zajednice tradicionalnih katolika prihvate valjanost Drugog vatikanskog koncila i postkoncilskih reformi. Dosljednost sugerira da se isti standardi trebaju primjenjivati na svaku katoličku župu. Biskupe treba poticati da se pobrinu da njihovi pastiri ispravno poučavaju ljude o stvarnosti euharistijske pretvorbe.

Činjenica da Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata vidi stvari drugačije, i želi prvo razbiti otpor tradicionalnih katolika, sugerira da je ovdje u pitanju nešto drugo osim jednostavne želje za jedinstvom Crkve.

Izvor

Papina poruka za Svjetski dan bolesnika: Blizina i milosrđe onima koji pate

Papa Franjo u razgovaru s ženom u bolnici Gemelli Papa Franjo u razgovaru s ženom u bolnici Gemelli  
Objavljena je poruka pape Franje za 30. svjetski dan bolesnika koji se obilježava 11. veljače pod geslom „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6, 36).

Sveti Ivan Pavao II. ustanovio je Svjetski dan bolesnika prije 30 godina kako bi potaknuo Božji narod, katoličke zdravstvene ustanove i civilno društvo na sve veću pozornost prema bolesnicima i onima koji o njima brinu. Prisjetivši se nastanka toga dana u poruci, Papa je izrazio zahvalnost Gospodinu za napredak koji je postignut tijekom godina. Učinjeni su mnogi pomaci, ali još je dug put kako bi se osiguralo da svi bolesnici, kao i oni koji žive u mjestima i situacijama velikog siromaštva i marginalizacije, dobe potrebnu zdravstvenu skrb, kao i pastoral koji im može pomoći da bolest dožive u jedinstvu s raspetim i uskrslim Kristom, piše Papa u poruci koja je potpisana na blagdan Gospe Loretske 10. prosinca, a objavljena 4. siječnja. Neka nam 30. svjetski dan bolesnika, čija se završna proslava zbog pandemije neće održati kako je planirano u Arequipi u Peruu, već u Bazilici svetog Petra u Vatikanu – pomogne rasti u bliskosti i služenju bolesnima i njihove obitelji, napominje.

Milosrdna Božja narav

Osvrnuvši se na odabrano geslo, Papa napominje kako milosrđe shvaćeno ne kao povremeni sentimentalni osjećaj, već kao uvijek prisutna i djelatna sila, izražava samu Božju narav, kombinira snagu i nježnost.

Najveće svjedočanstvo Očeve milosrdne ljubavi prema bolesnima je njegov jedinorođeni Sin, stoji u poruci. Kada ljudi dožive slabost i patnju u vlastitome tijelu kao posljedicu bolesti, njihova srca postaju teška, strah se širi, neizvjesnosti se množe, a pitanja o značenju onoga što se događa u njihovim životima postaju sve žurnija, navodi Sveti Otac, prisjećajući se napose svih onih u vremenu pandemije koji su proživjeli posljednje dane zemaljskog života u samoći, uz pomoć velikodušnih zdravstvenih djelatnika, ali ipak daleko od svojih najmilijih. To nam pomaže vidjeti koliko je važna prisutnost svjedoka Božjeg milosrđa, koji po uzoru na Isusa, samo milosrđe Očevo, izlijevaju melem utjehe i vino nade na rane bolesnika.

Dotaknuti Krista patnika

Isusov poziv da budemo milosrdni poput Oca ima posebno značenje u odnosu na zdravstvene djelatnike, nastavlja Papa. Obraćajući im se izravno, Sveti Otac ističe kako njihova služba nadilazi granice profesije i postaje poslanje. Vaše ruke, koje dotiču tijelo Krista patnika, mogu biti znak milosrdnih ruku Očevih. Imajte na umu veliko dostojanstvo svoje profesije, kao i odgovornosti koju ona nosi, poručuje.

Nadalje, Papa u poruci izražava zahvalnost za znanstveni napredak na području medicine, napose u novije vrijeme. Međutim ono nas ne smije natjerati da zaboravimo jedinstvenost svakog pacijenta, njegovo ili njezino dostojanstvo i slabosti, napominje Papa. Pacijenti su uvijek važniji od bolesti, stoga niti jedan terapijski pristup ne može se odvojiti od slušanja pacijenta, njegove povijesti, tjeskoba i strahova. Čak i kada nije moguće izliječiti, uvijek se može pružiti skrb. Uvijek je moguće utješiti, uvijek je moguće izraziti blizinu usredotočena više na osobu nego za njezinu patologiju, poručuje Sveti Otac uz izraz nade da će se u sklopu obuke zdravstvenih radnike omogući i prilika za razvoj sposobnost slušanja i odnosa s drugima.

Centri za skrb – “kuće milosrđa“

Svjetski dan bolesnika prilika je i da se usmjerimo na centre za skrb, piše Papa, navodeći kako kroz povijest su kršćanske zajednice otvarale “domove milosrdnog Samarijanca“ napose za one koji nisu imali pristup prikladnoj zdravstvenoj skrbi zbog siromaštva, društvenog isključenja ili teškoća vezanih za liječenje određenih patologija. U takvim situacijama cijenu najčešće plaćaju djeca, starci i oni najslabiji. Milosrdni poput Oca, nebrojeni misionari spojili su propovijedanje evanđelja s izgradnjom bolnica, ambulanata i domova za skrb. To su dragocjena sredstva kojima je kršćansko milosrđe poprimilo vidljiv oblik, nastavlja Papa, a Kristova ljubav, koju su svjedočili njegovi učenici, postala je vjerodostojnija.

Ipak, pred nama je još dug put; u nekim zemljama pristup prikladnoj skrbi ostaje luksuz. Vidimo to, primjerice, u nedostatku dostupnih cjepiva protiv COVID-19 u siromašnim zemljama; ali još više u nedostatku liječenja bolesti koje zahtijevaju mnogo jednostavnije lijekove. U tom kontekstu, Papa u poruci ponovno afirmira značaj katoličkih zdravstvenih institucija kao vrijedno blago koje treba zaštiti i očuvati. Prisutnost tih ustanova pokazalo je blizinu Crkve bolesnima i siromašnima te u onim situacijama koje su drugi zanemarili. Čak u razvijenim zemljama, njihova je prisutnost danas blagoslov, piše Papa, jer osim brige o tijelu uz svu potrebnu stručnost, uvijek mogu ponuditi i dar milosrđa koji je usmjeren na same bolesne i njihove obitelji. U vremenu u kojem je raširena kultura odbacivanja i život nije uvijek priznat kao vrijedan prihvaćanja i življenja, ove strukture poput “kuća milosrđa“ mogu biti primjer u zaštiti i brizi za svaki život, čak i najkrhkijeg, od početka do prirodnog svršetka.

Pastoralno milosrđe – prisutnost i blizina

Govoreći o pastoralnoj brizi, čija se nezamjenjiva službe sve više prepoznaje, Papa u poruci ističe kako ako je najgora diskriminacija koju trpe siromasi – uključujući i bolesnici koji su slabog zdravlja – nedostatak duhovne brige, ne smije se propustiti ponuditi im Božju blizinu, njegov blagoslov i njegovu riječ, kao i slavljenje sakramenata i priliku za put rasta i sazrijevanja u vjeri. Sveti Otac je na kraju poruke podsjetio kako pastoralna skrb i blizina bolesnicima nije samo zadaća nekih posebno određenih ministranata, posjet bolesnicima poziv je koji Krist upućuje svim svojim učenicima.

(Vatican news – ps)

Priprema za dvanaest dana Božića

Prije stotinjak godina, inače veseljak, G.K. Chesterton je žalio zbog dvije stvari koje su i danas problem. Prvo, što kao pisac mora pisati o Božiću mnogo prije Božića kako bi njegov tekst bio objavljen za Božić. Drugo, čini se da ostatak svijeta slavi Božić mnogo prije Božića, a onda kada Božić dođe, svi prestaju slaviti. Trebalo bi biti upravo suprotno.

Iako volimo Božić zbog tradicije koju taj blagdan predstavlja, zaboravili smo jednu od najvažnijih tradicija. Nekoliko stoljeća ranije, ljudi su čekali Božić da bi proslavili Božić. A onda su ga slavili dvanaest dana. Uoči blagdana prisutan je bio post, a zatim je bilo mnogo dana gozbe. No, posljednjih godina, unatoč službenim pokušajima da se promjeni proslava Božića, proslava traje više od mjesec dana prije samog blagdana, a zatim nestane na taj dan i svi dokazi o Božiću se brišu.

Chesterton kaže sljedeće: „Moderni čovjek ima nejasan osjećaj kojim smatra da dolazak na gozbu, znači dolazak do cilja. Prema modernim trgovačkim običajima, pripreme za to su jako duge, a praksa se čini vrlo kratkom. To je, naravno, u oštroj suprotnosti sa starijim tradicijskim običajima, u vrijeme kada je to bila sveta svetkovina za jednostavnije ljude. Tada je priprava poprimila oblik strožeg vremena došašća i posta na Badnjak. Ali kada je čovjek trebao proslaviti blagdan Božića, to je trajalo još dugo nakon blagdana Božića. To je neprekidan praznik veselja koji je trajao najmanje dvanaest dana”. Završavao je, ističe autor, kulminacijom koju je slavno obilježio pisac za kojega je većina nas čula, a to je William Shakespeare. Napisao je dramu pod nazivom Dvanaesta noć. I dok je većina nas čula za predstavu, većina je zaboravila značenje dvanaeste noći. Dvanaesti dan Božića. Posljednji od desetak dana velikog slavlja, koji počinje Kristovim rođenjem i završava posjetom mudraca.

Chesterton smatra da je dvanaesta noć mnogo važnija od Nove godine. „Dok se progresivci već raduju proslavi Nove godine, kršćani bi se još uvijek trebali osvrnuti na Božić. Velika je razlika između gledanja unatrag s entuzijazmom prema nečemu i gledanja naprijed s ozbiljnošću. Ljudi hvale budućnost jer je isprazna i bezoblična; boje se prošlosti jer je puna stvarnih i živih sjećanja”.

Suvremeni svijet sa svojom opsesijom da bude moderan, to jest suvremen, uvijek je u ratu s tradicijom ili s onim što smatra „zastarjelim”. Ključni slogan toga svijeta je „promjena“, ali jedina promjena, kaže Chesterton, je na „pjenastoj i neozbiljnoj površini društva“. Ispod toga su isti problemi, iste borbe i iste ideje s kojima su se svi ljudi morali suočiti, čak i ako ih pokušavaju izbjeći i suočiti se s njima. Ali čak i u našem složenom svijetu postoje jednostavne stvari koje nas podsjećaju na trajne stvari. Jedna od stvari koja nas podsjeća je „razboritost seljaka u obične dane i proslava seljaka u vremenu blagdana”. Pastiri su uvijek shvaćali stvari prije mudraca.

Svaki ritual, tj. obred ukazuje na nešto izvan sebe. Naše božićne figurice u jaslicama dočaravaju stvarne ljude i povijesni događaj. Naši jednostavni simboli upućuju na konačnu stvarnost. Naša „ritualna veselja“ su pokušaj da izrazimo nedokučivu radost koju bi čak i kor anđela jedva mogao izraziti. Nama se rodio Spasitelj. Nikad nije bilo bolje vijesti i nikad nije bilo boljeg razloga za slavlje.

Dale Ahlquist