Vijesti iz župe

U današnje vrijeme mnogim.ljudima nebitne stvari postaju bitne, zamaraju se sa glupostima sami sebi komplicirajuć život. Društveno političko uređenje pojedinih država također svojim građanima zna zakomplicirati život donoseći stotine ako ne i tisuće zakona. U svemu tome ljudi se gube, na znaju što bi,upadaju u neka nezgodna stanja. Nerijetko ćete čuti izjave kako je život naših djedova i baka, očeva i majki bio jednostavniji. Očito u tome ima istine jer su ljudi prije znali cijeniti prave vrijednosti i razlučiti bitno od nebitnoga u svojem životu. Nije bio toliko rasprostranjen materijalizam i težnja da se u svemu bude prvi. Prestiž je nešto što muči današnjeg čovjeka. Obični događaji koji u čovjekovu životu trebaju predstavljati radost pretvaraju se u stres i zamor. Dječji rođendani, godišnjice, svatovi, a na žalost tako je i sa obilježavanjima prve pričesti i krizme koje se često pretvaraju u male derneke. Izgubila se sama bit događaja u korist nebitnih stvari. Jer ako moj susjed ili sumještanin ima dvjesto ljudi u svatovima, ja cu imati tristo, ako svoje dijete vodi u igraonicu za rođendane i ja ću svoje. Gdje su nestala obiteljska slavlja prve pričesti i krizme? Zašto toliko natjecenja, zavisti i prestiža i vidi li se tome kraj? Biblija ili Sveto pismo nam daje lijepe poruke kako živjeti život. Bog preko svojih proroka nam šalje odgovore na naša pitanja. Ali tko više čita Bibliju? Tko mari za njene poruke? Izvukli smo par poruka sa današnjih čitanja. Pročitajte ih i razmislite o njima. Sami sa sobom.
-Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.
-Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim.
-Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete.
-Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.
-»Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!«

Zato zastanite nekada, izbacite iz brzine i parkirajte sa strane, promislite koliko vam je u životu potrebna ta jurnjava. Dajete li prednost krivim stvarima, nebitnima za vaš duhovni rast i zadovoljstvo. Umorni od posla liježete, a umorni od briga za dan pred vama se dižete. Bog to od vas ne želi. Bog vam daje mir. Iskoristite ga. Danas je bio zaziv Duha Svetoga povodom početka nove školske i vjeronaučne godine. Učiteljima, nastavnicima,profesorima , odgojiteljima, kao i djeci želimo sve najbolje u novoj školskoj godini. Također ne smijemo zaboraviti ni roditelje.
P.S.
Bog je dao deset zapovjedi. Ako bi po njima živjeli bi li bilo potrebe za stotinama zakona i propisa? Razmisite. Mir vam i dobro.

Običaji i zakoni. Dvije riječi po kojima se živi. Svaki narod, svako mjesto ima svoje običaje. Po tome se razlikuju jedni od drugih. U našem su narodu posebno bogati običaji koji se vežu za našu vjeru. Neki su čak ušli i u svjetski popis nematerijalne baštine. I to je jako lijepo i potrebno je to njegovati i prenositi slijedećim naraštajima. Svi smo pozvani čuvati te naše običaje od zaborava. U svemu tome ponekad ipak treba imati mjeru. Ovo se odnosi na naše vjerske običaje. Jer ako nam sam običaj postane bitniji od onoga zbog čega i jest nastao, onda on sam po sebi nema smisla. Za nas Hrvate mnogi znaju reći da smo narod vjere. I to gledajući izvana tako i izgleda. Još uvijek su nam crkve nedjeljom prilično pune, javno se procesijama slave naše svetkovine, prakticiraju se sveti sakramenti, a ni duhovnih zvanja još toliko ne nedostaje. Ipak kao da se čini da se pomalo gubi ona istinska bit. Onaj pravi osjećaj vjere. Svaki katolik zna da mu je OBAVEZNA nedjeljna sveta misa. I to nije propisao ni Jure ni Mate ni sveti otac papa iz Rima, već to nas obavezuje Bog u svojojoj zapovjedi. Dakle svaki neopravdani izostanak sa nedjeljne svete mise spada u TEŠKI grijeh. I tu dolazimo do toga da su mnogi na žalost samo običajni vjernici. Božić, Uskrs, zaštitnik župe, godišnjica za pokojnike, krsna slava i to je to. Jer običaj je to znate. A bit se zaboravlja. Jer običaj je ipak nastao zbog vjere, a ne vjera zbog običaja. Isus je posebno ljutit na takvo ponašanje. Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene, spominje Isus danas. Primjer za to smo svi mi. Evo u našoj župi nsas je danas na svetim misama trebalo biti bar 600. Ako izuzmemo one bolesne i nemoćne, te one koji moraju biti na državnom poslu, to bi bilo otprilike to. A jeli nas bilo 600 u crkvi? Jok. Niti blizu. To je ono o čemu bi svi trebali razmisliti. Hoću li propasti ako taj dan posvetim Bogu? Ma sigurno neću. Lijepo je neki dan bilo vidjeti u Neumu na Veliku Gospu zatvorene sve trgovine. Srce sezone, sve puno turista, a trgovine zatvorene.I nitko nije propao niti kukao zbog propuštene zarade. Nitko! Također ima primjer jedne župe gdje se trgovine i kafići zatvore pola sata prije svete mise i dok misa ne završi. Dogovor je to vlasnika kafića i trgovina. I nikome ništa ne fali. Sigurno ovakvih primjera ima još. Dakle, gdje ima volje ima i načina. Isus kaže; „Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.« Ne bi valjalo da se ove riječi odnose na nas kao narod niti kao na pojednice. Pozvano smo svi zato na promjenu. Potrebno je mijenjati ovo društvo. Ali svaka promjena počinje od nas samih. Bez vlastite promjene nema promjene ni društva. Vršite zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih dajem, prenosi Mojsije Božje riječi Izraelcima. Poruka je to i nama svima. Našem narodu, našoj župi. Tebi i meni dragi prijatelju. Tako da kada nas drugi narodi vide uistinu mogu reći; ’Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj narod veliki.’ Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj zakon koji danas stavljam pred vas?« O kada bi to bar bio naš hrvatski narod Gospodine……..Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijet, poziva nas sveti Jakov u Poslanici. Pozivi i poruke su tu. Kako ćemo mi na njih reagirati pitanje je sada. Svima vama i vašim obiteljima želimo obilje Božjeg blagodslova i neka vas prate mir i dobro.

Kada bi vas osobno netko pitao; Koliko je jaka vaša vjera i može li vas što od nje odvratiti, sigurno bi velika većina odgovora bila pozitivna:  Moja vjera je jaka, ne bih je mijenjao za ništa na svijetu. U nekim trenucima svojeg života svatko od nas postavi sebe pitanje o proteklom vremenu koje je proživio, je li mogao što učiniti drugačije, promijeniti nešto možda i slično. Pred nas ljude životne okolnosti često stave izbor. Moramo birati kojim ćemo putem krenuti. Dok si dijete, roditelji biraju umjesto tebe, krstili su te, pričestili,krizmali, dali osnove vjerske poduke. Ali kada odrasteš stvari postaju ozbiljnije. Niti u Isusovo vrijeme nije bilo drugačije. Vidimo da su mnogi koji su ga slijedili njegove riječi to  nazvali „tvrdom besjedom“ i odustali. Otišli ća od njega. Danas mnogi otpadaju od vjere, udakljuju se od Krista. A znate kako sve počinje;  pa jednostavnom stvari , neodlaskom na svetu misu.  Jednom, dvaput, pet puta…..i tako to počinje. Čovjek gubi vezu sa Crkvom,a time i sa Isusom Kristom. Oni koji su željeli uništiti vjeru stalno su ponavljali; nije Isus problem, on je dobar, bio je revolucionar svojeg doba, Crkva je problem, možeš ti biti i vjernik ako poštuješ Isusa, a Crkvu ne! I to se razmišljanje nekako ukorijenilo;  Isus u redu,ali Crkva jok!  Ali to tako ne ide: Tko okrene leđa Crkvi, okrenuo je leđa i Isusu! Čista logika. Isus je osnovao Crkvu da bi ljude približio Bogu. Svoju ostavštinu je predao apostolima koju su oni prenijeli na današnju Crkvu. Sveti Pavao među ostalim veli :„Krist je toliko ljubio Crkvu te sebe preda za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane“. Dakle ne poštujući Isusovu ostavštinu i njegovo djelo, ne poštujemo ni njega. I teška je ovo tvrdnja. Ali je logična i istinita. Pa ni Crkva često nije poštivala Isusov nauk, a ni danas ga neki u njoj ne poštuju, reći će mnogi. Živa istina. Ali zar ćete zbog njih odbaciti dobro? Treba razlučiti stvari, odvojiti dobro od lošega. Zar mislite da bi Crkva da nije od Boga preživjela sve ovo kroz povijest? Ma ne bi. Zašto sotonisti ne napadaju druge vjere ili sekte nego se baš okomljuju na Katoličku Crkvu? Ako hostija nije živi Isus, zašto je onda toliko sotonisti žele i plaćaju velike novce da bi se dočepali posvećenih hoostija. Razmislimo dobro dragi prijatelji i izaberimo pravi put. »Da možda i vi ne kanite otići?« Pita Isus svoje učenike. Pita danas i mene i tebe. Stotine tisuća vjernika odlazi razočarano ponašanjem pojedinih crkvenih službenika. Traže utjehu u jogi, raznim ideologijama, istočnjačkim vjerama.,…Zato neka vaš odgovor Isusu bude; »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.« Zato pomalo, ostanite Isusovi, krenite na svetu misu, polako, nitko vam neće zamjeriti niti vas krivo pogledati. Naprotiv. Biti će radosni jer je crkva punija za još jednog brata ili sustru u Kristu. Probajte i vjedjet ćete. Mir vam i dobro.

Zanimljivo je bilo čuti priču koja se dogodila na jednom sprovodu. Naime, pokapali su mlada čovjeka kojeg je bolest brzo dovela do smrtnog ishoda. I na tom sprovodu se sakupilo par svećenika jer je pokojnik bio aktivan u vjerskim događanjima. I prije obreda, njegov brat podiže ruke i zavika; Nema Boga! Inače, njegov brat je bio ateist i aktivni član Saveza komunista.  Svećenici ostadoše nijemi i dovršiše pokop. Na misi zadušnici propovjed je držao mjesni župnik. I započe on svoju propovjed sa riječima; draga braćo, NEMA BOGA! I zastade. U crkvi nasta neugodna tišina. I nastavi župnik; Nema Boga u našim školama, nema ga u našim tvornicama, nema ga na našim ulicama, dvoranama, nema ga u našim obiteljima……Ima ga na žalost u našim psovkama, hulama, našim grijesima……i zato nam se događa ovo što nam se događa. Jer izbacismo Boga iz našeg života. Ovaj događaj se zbio dakle prije tridesetak godina u vrijeme bezbožnog kumunističkog sustava. Što se promijenilo od toga vremena do danas? Koliko je Bog danas zastupljen u našim životima, u našem javnom životu, u našem društvu? Pustimo križeve koji vise po dvoranama ili po našim vozilima ili nazočnost svećenika na nekiim događajima iako je to sve lijepo i poželjno. Ali pravo pitanje glasi;  Koliko naše društvo uistinu živi Boga i njegove zakone? Koliki za „Judine škude“ prodaju svoju vjeru za razne pogodnosti i živeći kao pogani, ateisti…donose zakone koji nisu u skladu sa Božjim zakonima. Zgražamo se kao društvo nad progonom kršćana po svijetu, nad ubojstvima nevinih, nad ratovima, a skoro pa šutke gledamo masovna ubojstva djece u majčinim utrobama, taj strašni genocid koji se odvija pred našim očima šutke promatramo. Znači li naša šutnja odobravanje ili je to samo strah od osude društva? Ni jedni ni drugo nije dobro za vjernika. Sveti Pavao nas poziva; Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! U ova zla vremena trebali bi ga poslušati jer je  došlo vrijeme odabira, za kime ići, koga slijediti? Svijet ili Boga? Isus nas danas poziva; „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“. Koliko se mi tom pozivu odazivamo, koliko često idemo na svetu misu i pričest? To je ono po čemu te Isus prepoznaje dobri čovječe. To je tvoj „trening“ po kojem ćeš upasti u slikovito rečeno,prvu momčad. Jer bez treninga, sportskim rječnikom rečeno, nema ni igre. Sjediš na klupi. Van svih događaja i ovisiš o odlukama drugih. Zato budi slobodan kao što ti je i Bog dao, sam donesi odluku i odluči što ćeš biti i koga ćeš slijediti. Isus je znajući što će biti svojim sljedbenicima obećao progone, omalovažanje, ubojstva…..ali i krunu svega toga onome tko ustraje, a to je život vječni. S vjerom i nadom da ćemo se mi kao društvo i pojedinci vratiti Bogu i ostati ono što jesmo; vjernici-katolici, želimo vam svima mir i dobro.

Čestitamo vam ovu lijepu Marijinu svetkovinu dragi prijatelji. Jutros smo je svečano proslavili u našoj župi. Na početku je bila procesija iza koje je slijedila sveta misa. Večeras u 19 sati je još jedna sveta misa. Hvala svima koji su učinili da ovaj dan proslavimo lijepo i svečano: pjevačima, curama koje su nosile kip, barjaktarima, djeci koja su procesiju ukrasila cvijećem i svima vama koji ste svojim dolaskom pokazali koliko štujemo majku našeg Spasitelja. Majku Crkve, majku svećenika. Majku čiji život je krasila poslušnost, vjera i poniznost. Majku koja svjedoči veličinu i ulogu žene koju današnje društvo želi u ime “slobode” označiti kao objekt ili stvar rušeći joj dostojanstvo i sa kojom nastoji raditi ono što želi. Majka je to i našega naroda koji joj se kroz svoju bremenitu prošlost molio i čiji nas je zagovor pratio. Vjerujemo da će naš narod njen zagovor pratiti i u budućnosti koja nas čeka, a koja izgleda neće biti laka. Nije joj zaludu naš narod zato dao naziv Kraljica Hrvata. Svjedoče to i puna svetišta gdje god žive Hrvati, od Hrvatske, Bosne i Hercegovine do malih zajednica našeg naroda u Letnici na jugu Srbije gdje uz Gospinu pomoć čuvaju svoj narodni identitet i vjeru. Tisuće molbi i zahvala ispunjaju danas ta svetišta i naše crkve. Još jednom želimo vama i vašim obiteljima obilje Božjeg blagoslova i neka vas prati Marijin zagovor. Ugodno vam ovo blagdansko popodne uz želje da vas puno ne uznemirava ova trešnja. Mir vam i dobro.

Kaže jedna izreka; Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača. Slušali smo danas u čitanjima o ljudskom zadovoljstvu-nezadovoljstvu. O izraelcima koje Bog izbavi iz Egipta na čudesan način,ali kojima je u jednom trenutku bilo milije biti robljem kod punih lonaca mesa  nego slobodan. Ovaj događaj je čisti dokaz da se čovjek jako teško mijenja. Postoje ljudi kojima je uvijek malo i koji su uvijek nezadovoljni i oni drugi koji u svemu vide ljepotu i zadovoljni su sa malim stvarima. Njima je život sigurno ljepši i ugodniji. Žive manje stresno i nisu opterećeni materijalizmom koji danas sve više zahvaća ovaj svijet. Da se razumijemo, lijepo je imati i materijalna sigurnost je dobra, ali kada se postane ovisan o toim materijalizmu, onda je naš život izgubljen. Postajemo robovi „punih lonaca mesa“. Gledajte, moćnici ovog svijeta imaju puste vile sa bazenima , možda i više njih, imaju silu automobila, možda i ne znaju koliko imaju odjeće, obuće….ali na njihovu žalost nisu svjesni da mogu u isto vrijeme spavati u samo jednom krevetu, voziti samo jedan automobil, jesti iz samo jednog tanjura, nositi samo jedno odijelo…..Postaju oni tako nezadovoljni i u tom svom nezadovoljstvu teže za još i samo još više. Krug se na žalost zatvara, živioti im završavaju u neredu, od brige za materijalno ne uspijevaju zadovoljiti svoju duhovnu stranu, otuđuju se,a na kraju svojerg tužnog života shvate kako su sretni dani prošli mimo njih,a svoj su život proveli u ispraznosti. Odlaze sa ovog svijeta nesretni i bez ičega kao i onaj obični čovjek koji nije puno imao ali  čiji je život bio ispunjen ljubavljaju i zadovoljstvom sa malim stvarima, smijehom i radošću, radio je da bi živio, a ne živio da bi radio. Slobodan se rodio i slobodan umire. Što će ti sav novac ovog svijeta ako živiš u ispraznosti i nezadovoljstvu? Čemu se raduješ ili veseliš? Kako si proveo današnji dan? Jesi li uopće primjetio da je nedjelja koju ti je Bog namijenio za odmor duše i tijela? Bi li propao da si danas ostao sa obitelji, zahvalio Bogu, bio u svojem domu,sa svojom obitelji za svojim obiteljskim stolom. Ma ne bi. Bio bi zadovoljniji i ispunjeniji. Jer novac koji si danas zaradio sigurno ne vrijedi vremena koje si propustio,a koje ne možeš vratiti. „Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove“. Riječi svetoga Pavla danas. Promislimo svatko za sebe. Trebam li nešto mijenjati u svojem životu? Vrijeme se ne može vratiti. Nezaustavljivo prolazi, kao voda kroz dlanove. A što ti dobri čovječe radiš sa tim svojim vremenom? Provodiš li ga slobodno il kao rob“punih lonaca“. Naš nobelovac Ivo Andrić veli; „Čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje“.  Osvrnite se zato, probudite, osjetite sreću i mir koji vam Bog daje. Budite zadovoljni i sa malim stvarima. Otvorite srca Bogu,zadovoljite i svoju duhovnu stranu. I vidjet ćete promjenu u svojem životu. Završavamo sa Isusovom porukom danas  i želimo vam svima mir i dobro. I više zadovoljsva.

»Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“.