Vijesti iz župe

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU- ZAHVALA ZA PLODOVE ZEMLJE

J.Ć. 25. listopada, 2026.

Čovjek voli sigurnost, mir. U ljudskoj prirodi je da voli kad mu je lijepo. I Bogu hvala, mi jos uvijek živimo u društvu koje je takvo, gdje prevladava mir. Na žalost uvijek postoji ono jedno ALI….Onaj tko gleda vijesti u proteklo vrijeme vidi po Europi nerede. Prije nekih tridesetak godina i tamo je bio red i mir, ljudi su uživali u blagostanju. I onda taj ALI. Ali to uživanje je na neki način dovelo i do sebičnosti, zatvorenosti, do neke vrste bahatosti, ja, ja pa ja i nitko drugi. A u društvu su se pojavile razne devijacije, nastranosti, čudne zamisli….totalna sloboda bez ograničenja, vikali su neki, ljubav bez granica, vikali su…..I što se dogodilo, sva ta bahatost, otvorene granice……sve je to došlo na naplatu. Koliko smo mi blizu takvog stanja i koliko ljubavi i solidarnosti ima u našem društvu?

Katolici smo, i vjerujemo da se ljubav prema Bogu prepoznaje u ljubavi prema čovjeku. I u današnjem Evanđelju Isus nam daje odgovor na najvažnije pitanje našega života: Što Bog od nas zapravo želi? A odgovor je sasvim jednostavan, ali zahtjevan: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim… i svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Činimo li mi to?

Isus nas podsjeća da se prava vjera ne sastoji samo od lijepih riječi, molitava i odlazaka u crkvu, nego prije svega od ljubavi koju svakodnevno pokazujemo. U prvome čitanju smo čuli kako Bog posebno govori o siromasima, udovicama, siročadi…… Zašto? Zato što Bog čuje vapaj onih koje ljudi često ne primjećuju. On vidi suze koje drugi ne vide, poznaje patnju koju drugi ne razumiju. I danas pokraj nas postoje ljudi koji trebaju našu ljubav. Možda je to starija osoba koja čeka nečiji posjet, susjed kojemu treba pomoć, član obitelji kojemu nedostaje lijepa riječ ili netko tko nas je povrijedio, a kojemu trebamo oprostiti….i ima toga. Pitanje jest, vidimo li mi to ili smo zatvoreni u sebe i svoj komod.Nije teško ljubiti Boga kojega ne vidimo, ali prava kušnja naše vjere jest ljubiti čovjeka kojega svakodnevno susrećemo. Da da…Zato sveti Pavao u drugom čitanju hvali Solunjane jer njihova vjera nije ostala samo na riječima. Postala je primjer drugima. Takva bi i naša vjera trebala biti, da ljudi, gledajući naš život, mogu prepoznati Božju dobrotu i reći: Evo vjernika katolika!

Zato se danas zapitajmo: Osjećaju li ljudi koji žive sa mnom da ih volim? Donosim li u svoj dom mir ili nemir? Znam li saslušati, oprostiti, pomoći i razumjeti?

Gledajte, Bog od nas ne traži velika i izvanredna djela. Ljudi smo. On često traži samo malo više strpljenja, malo više dobrote, jednu riječ utjehe, jednu pruženu ruku…..

Evo, pokušajmo zato učiniti barem jedno konkretno djelo ljubavi. Nazovimo nekoga tko je osamljen, pomozimo onome tko je u potrebi, oprostimo onome tko nas je povrijedio ili jednostavno darujmo nekome osmijeh i lijepu riječ. Jerbo ljubav prema Bogu nije samo ono što izgovaramo u molitvi, nego i ono što činimo za bližnjega. Nek živi ljubav neka raste cvijet, raširi krila, stvoren si za let pjeva Vlado. Ove slike baše doline, naše crkve, plodova bašeg rada rezultat su ljubavi čivjeka prema čivjeku, ljubavi prema svome mjestu, svojoj župi….Evo. uz zahvalu zamolimo Gospodina da nas nauči ljubiti svim srcem, najprije njega ali i prepoznati Ga u svakom čovjeku. Neka naša sveta katolička vjera ne ostane samo na riječima, nego da postane ljubav koja tješi, prašta, pomaže i donosi mir svakome. Ugodan vam i blagoslivljen početak novog radnog tjedna, pratili vas mir i dobro. Laku vam noć.

DVADESET DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU- SVETI LUKA- MISIJSKA NEDJELJA

J.Ć. 18. listopada, 2026.

Najprije čestitke svima koji nose ime Luka.

„Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” Koliko smo samo puta čuli ovu Isusovu rečenicu? A jesmo li možda razmislili o njenom značenju? Vidi, svi smo u nekim poslovima, obvezama, ponekad i previše. Ako ćemo biti pošteni, ponekad smo i sami za to krivi. Ne znamo ugodit.

E sada, ovim riječima Isus nas podsjeća da uz naše svakodnevne obveze nikada ne smijemo zaboraviti ono najvažnije, a to je naš odnos s Bogom.

Na novcu se nalazila careva slika, ali u svakome od nas nalazi se slika Bozja. Zato Bogu pripada naše srce, naša ljubav i naš život.

Evo, danas se posebno prisjećamo i misija te naših misionara, koji daleko od svojih domova naviještaju Evanđelje, šire svetu katoličku vjeru i pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija. Svjedočio nam je o tome misionar don Jakoslav na svetoga Antu u našoj župi. Svi ti misionari nam svojim životom pokazuju što znači dati Bogu ono što je Božje.

Ali nisu samo misionari pozvani širiti vjeru. Svatko od nas može biti misionar, u svojoj obitelji, na poslu, u školi i među prijateljima. Svaki put kada nekome pomognemo, kada podijelimo s onima koji nemaju, kada oprostimo ili učinimo dobro djelo, mi svjedočimo Kristovu ljubav.

Zato danas otvorimo svoja srca i ruke. Pomozimo našim misionarima molitvom i svojim darovima kako bi se Radosna vijest širila do najudaljenijih krajeva svijeta.

Lijepo jednom netko reče: Ono što darujemo iz ljubavi prema bližnjemu, darujemo samome Bogu. Imajmo to na umu. Mir vam i dobro.

SPOMEN SLAVLJE U SOLINU  

J.Ć. 12. listopada, 2026.

Ponekad čovjek nije svjestan u kojem vremenu živi, kojem naraštaju pripada, što mu je zadatak…..E danas onaj koji je bio u Solinu baš je te tri stvari razjasnio. Danas je bio dan za pamćenje, dan milosti i Božjeg blagoslova! Danas je Solin ponovno disao vjerom, ljubavlju i ponosom. Na svetom tlu Gospina otoka, gdje su ispisane najljepše stranice naše povijesti, okupili smo se u zajedništvu, molitvi i zahvalnosti, prisjećajući se naših hrvatskih kraljeva i korijena iz kojih smo izrasli.Kraljice Jelene, kralja Zvonimira. I Nebo danas, kao da nam je poslalo znak.

Čudo Božje! Baš za vrijeme proslave prije svete mise, vrijeme je bilo tako lijepo, kao da je dragi Bog razmaknuo oblake i svojom toplinom zagrlio sve okupljene. Kao da nam je želio poručiti: „Tu sam, s vama sam.” Preko svete mise poškropio nas je “,hisopom”, kao da nas želi spremiti i očistiti za velike stvari. I u tom trenutku nije bilo važno ništa osim vjere, zahvalnosti i osjećaja da pripadamo nečemu velikom i svetom. Na ovom se tlu povijest ne zaboravlja, vjera ne gasi, a ljubav prema Bogu i Domovini prenosi s koljena na koljeno.

Neka nas zagovor naše Gospe od Otoka uvijek čuva, neka nas dragi Bog vodi, a naši korijeni podsjećaju tko smo i odakle dolazimo. Možema samo reći: Hvala Ti, Bože, za ovaj blagoslovljeni dan, za sunce, za zajedništvo i za sve one trenutke u kojima osjetimo da si tako blizu.

A ti moj Solinu, kolijevko hrvatske povijesti, danas si ponovno pokazao koliko veliko srce imaš!Bogu fala na svemu!

A na kraju poruka našeg nadbiskupa Zdenke. Poruka koju bi trebao čuti svaki Hrvat, svaki onaj tko sjedi u vlasti.

Povezujući život kraljice Jelene i Zvonimirovu prisegu, nadbiskup je istaknuo kako oboje svjedoče istu evanđeosku poruku prema kojoj se veličina čovjeka očituje u zaštiti slabijih i služenju drugima. Okupljene je pozvao da se ne zaustave na ponosu zbog slavne prošlosti, nego da razmisle kakvo društvo ostavljaju svojoj djeci. „Ne moramo biti kraljevi ni kraljice. Dovoljno je biti dobar čovjek, autentičan kršćanin, odgovoran roditelj, pošten građanin i čovjek koji ne okreće glavu od tuđe nevolje“, poručio je. Zaključno je pozvao na molitvu za hrvatski narod i domovinu kako bi, uz Božju pomoć i zagovor Blažene Djevice Marije, budućim naraštajima bila ostavljena baština istine, poštenja, zajedništva i ljubavi.

Eto toliko, nalo dulje jest, ali ne može opisati osjećaj kako je bilo danas lijepo biti u Solinu. Mir vam i dobro.

DVADESET OSMA NEDJELJA KROZ GODINU

J.Ć. 12. listopada, 2026.

Ima jedna mudra izreka koja veli: Ako oću lako ću, ako neću, kako ću! Dobra je ona za današnju temu koja glasi:: Bog nas poziva na svoju gozbu.

Danas je nedjelja, Dan Gospodnji. Dvije svete mise su bile. I čini se kao da je remeta Jure džabe naštimao zvona koja pozivaju na svete mise, da don Dražen uzalud spominje svake nedjelje koliko je sveta misa važna za duhovni napredak čovjeka. Nekima se ne da i gotovo. Nikako. A vjernici katolci su. Zašto je tome tako? Koji su razlozi? Zasto se svjesno odbacuje Boga?

E a današnja čitanja donose jednu prekrasnu sliku , Bog pripravlja gozbu i poziva svakoga od nas da bude njegov gost. To nije obična gozba, nego gozba ljubavi, radosti i spasenja.

Prorok Izaija govori nam o Bogu koji će otrti svaku suzu, ukloniti patnju i zauvijek uništiti smrt. Kako je utješno čuti te riječi! Jer svi mi nosimo neke svoje brige, križeve, razočaranja i brige i suze. Ali Bog nam danas poručuje da naša patnja nije posljednja rijec jer posljednja riječ pripada Njemu. Znate, te neke naše nevolje i poteškoće često pokušavamo sve riješiti sami, a zaboravljamo da se najveća snaga rađa iz povjerenja u Boga

Zato sveti Pavao može reći: „Sve mogu u Onome koji me jača!“ Ne kaže Pavao da sve može svojom snagom, nego snagom Kristovom. Kako konac djelo krasi, tako i Evanđelje ” zakucava” priču. Isus govori o kralju koji pripravlja svadbu, ali pozvani gosti ne žele doći. Jedan odlazi na njivu, drugi za svojom trgovinom. Nisu to same po sebi loše stvari. Ali problem nastaje kada nam svakodnevne obveze postanu važnije od Boga. Pogotovo nedjeljom.

Nije li to ponekad i naša priča?

Bog nas poziva na molitvu, a mi kažemo: „Nemam vremena.“ Poziva nas na nedjeljnu misu, a mi imamo nešto važnije. Poziva nas da oprostimo, a mi se držimo svoje povrijeđenosti. Poziva nas da ljubimo, a mi često biramo ravnodušnost. Ipak, Bog ne odustaje. Njegov poziv ostaje otvoren. Međutim ima jedno ALI….. Isus spominje i čovjeka koji je došao na svadbu bez svadbenoga ruha. To nas podsjeća da nije dovoljno samo odazvati se Božjem pozivu, nego trebamo dopustiti Bogu da promijeni naše srce. Svadbeno ruho možemo razumjeti kao život u vjeri, ljubavi, obraćenju i dobrim djelima.Svaka sveta misa već je svadba na koju te Bog zove. Pripravlja nam stol, daruje nam svoju riječ i hrani nas Kristovim Tijelom.

A sada se zajedno zapitajmo: Kakav je moj odgovor na Božji poziv? Dolazim li Bogu samo iz običaja ili mu dolazim otvorena srca? Nemojmo dopustiti da nas brige, posao i prolazne stvari toliko zaokupe da zaboravimo ono najvažnije – Boga koji nas ljubi i čeka. Jer najveća tragedija nije u tome što nas Bog nije pozvao, nego u tome da smo bili pozvani, a nismo se odazvali. Razmislimo. Mir vam i dobro.

DVADESET PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

J.Ć. 23. kolovoza, 2026.

Svaki čovjek koji radi kuću ili neku građevinu želi imati što čvršće temelje. Dobar temelj je bit svega, odgoja, građevine, države….Jučer smo svjedočili pokopu žrtava partizanskih zločina u Macelju. Žalosno je da i nakon toliko desetljeća postoje oni koji nalaze opravdanje za strašne zločine nad našim narodom. Njihove izjave da 1945 nije dovršen posao i slično trebale bi našem narodu otvoriti oči. Ali unatoč tome poštovatelji onih koji su zločine činili danas imaju uspjeha i vlast u pojedinim djelovima naše Domovine. Vjerujemo zato da su temelji naše Hrvatske toliko čvrsti da ćemo opstati i ponovno ju doživjeti u punom sjaju svoje državnosti i suverenosti. Jer kosti onih jučer pokopanih i kosti svih žrtava palih za Domovinu čine te temelje čvrstim i postojanim.

Dakle, i danas ćemo što se liturgije tiče spomenuti temelje. Ali temelje Crkve. Postavljeno nam je na svetoj misi jednostavno, ali najvažnije pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Nije dovoljno znati što drugi govore o Isusu. Svaki od nas treba osobno odgovoriti: Tko je Isus za mene?

Čuli smo svetog Petra: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ Taj odgovor nije samo lijepo izgovorena rečenica, nego ispovijest vjere i predanje života Kristu. I nama Isus danas želi biti više od učitelja, proroka ili nekoga o kome slušamo, želi biti Gospodin našega života.

Slušali so Isusovo pistavljanje temelja svete Crkve. Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju. A posebno ohrabruju riječi: „Vrata paklena neće je nadvladati.“ I svjedočimo tome. Crkva može prolaziti kroz kušnje, ljudi mogu biti slabi, otpadati od vjere, ali Krist ostaje vjeran. Zato ne trebamo živjeti u strahu, nego u vjeri.

E pa neka i naš današnji odgovor bude Petrov odgovor: „Gospodine, Ti si Krist, Ti si moj Spasitelj i moj Bog.“ I neka ta vjera ne ostane samo na riječima, nego neka se vidi u našem životu, ljubavi, praštanju i pouzdanju u Boga.

P.S. Jutros zanimljiv prizor na skalinima crkve, bogomoljka skalin po skalin ide u crkvu. Na vrhu stade, kao da se želi pomoliti i zahvaliti Stvoritelju na svim darovima. I nakon par trenutaka odleti u ruzmarine…..

Što je tebe spriječilo da se dođeš zahvaliti svojem Bogu?

Želimo vam ugodan početak novog radnog tjedna i neka vas orate mir i dobro.

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU- SVETI ROKO

J.Ć. 18. kolovoza, 2026.

Sveti je Roko, naša stara zavjetna svetkovina koju smo proslavili na groblju u njegovoj crkvi kao što su je i naši preci proslavljali. Često se znamo buniti oko nekih stvari koje se tiču našeg načina življenja i naših običaja. Međutim, postavimo li mi sebi pitanje; Koliko mi sami držimo do toga? Što činimo da održimo naš način života, naše običaje i našu vjeru živom? Koliko smo uporni u tome ili prelagano odustajemo?

E tko je danas bio na svetoj misi mogao je čuti kako današnje Evanđelje govori o upornoj i poniznoj vjeri. O jednoj upornoj Kanaanki koja nije odustala niti kada je Isus šutio. Ponekad i mi molimo, a čini nam se da Bog šuti. Tada ne trebamo odustati. Bog možda ne odgovara onako i onda kako mi očekujemo, ali nas poziva da mu još više vjerujemo. Kanaankina vjera bila je velika upravo zato što je ostala vjerna i onda kada nije razumjela Božji odgovor.

Nekada se ponašamo kao da nam je sve Bogom dano, da polažemo pravo na sve. Jeli to tako? Pa kuća u kojojj ti živiš i u kojoj su živjeli tvoji preci, sutra zbog tvog ponašanja neće možda više biti tvoj dom. Bogu je svaki narod isti i ne voli on više Hrvate od recimo Kineza ili obrnuto. On je svoj dom otvorio kao „dom molitve za sve narode“. I današnji psalam poziva sve narode da slave Boga. Božje milosrđe nije zatvoreno ni za koga. On gleda srce čovjeka, njegovu vjeru i pouzdanje. Zato danas možemo ponijeti jednu jednostavnu poruku: Ne odustaj od molitve kada Bog šuti. Ne odustaj od nade kada je teško. Ostani pred Gospodinom i reci poput Kanaanke: „Gospodine, pomozi mi!“ Jer vjera koja ustraje, i kada ne vidi odgovor, jest vjera koju Isus prepoznaje i blagoslivlja. Vjera je to koja čuva tvoj dom, tvoje selo, tvoj grad, tvoj način života. Tvoje običaje. Osvrnite se oko sebe i vidjet ćete kako to sve nestaje kad se vjera gasi. Mir vam i dobro.

UZNESENJE MARIJINO NA NEBO- VELIKA GOSPA

J.Ć. 16. kolovoza, 2026.

Lijepo smo i svečano proslavili današnju svetkovinu. I naša župa je bila dio mnoštva od stotina tisuća Hrvata koji su u svojim župama i Gospinim svetištima došli zahvaliti Mariji na zagovoru i zamoliti je da ih svojim molitvama Bogu prati kroz njihov život. Od rane zore pa do svečane svete mise u našoj crkvi su vjernici došli zahvaliti Mariji. I nije džabe ona nazvana kraljicom Hrvata, jer gdje god nas ima, tu se Gospa slavi na posebno lijep način. Marijino uznesenje podsjeća sve nas da naš život ne završava grobom. Kao što je Marija uznesena u nebesku slavu, tako je i nama otvoren put prema vječnosti. I danas imamo lekciju o povjerenju, jer Marija nije uvijek razumjela Božje planove, ali je vjerovala. Tako i mi ne moramo imati odgovore na sve, ali dovoljno je znati komu vjerujemo.

Marija nam je putokaz prema Kristu. Naša zagovornica i suotkupiteljica. Ona je naša nada, kao što kaže pjesma. I kad je život težak, kad nas pritisnu brige, bolesti i rastanci, ona nas podsjeća da posljednja riječ pripada Bogu, a ne patnji ni smrti.

I zato nek nam Velika Gospa bude blagdan pobjede života. Jer Nebo nije samo daleka stvarnost , ono je cilj našega zemaljskog putovanja. Zato živimo tako da kao i Marija dostignemo taj cilj. Jer kao što je i župnik poručio, gdje se Marija štuje, tu vjera cvjeta. Hvala svima koji su doprinijeli da današnja svetkovina prođe lijepo i svečano. Još jednom vama i vašim obiteljima čestitamo današnju svetkovinu nade, vjere i povjerenja u Boga. Mir vam i dobro.

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

J.Ć. 29. srpnja, 2026.

Danas Crkva slavi Gospine roditelje, svete Joakima i Anu. Danas je isto i Dan naših baka i djedova. Čestitamo imendan Joakimima i Anama, čestitke bakama i djedovima,a vama poziv da ih obradujete, zagrlite, uputite im.lijepu riječ……

Mudrost, obećanje, nagrada. Ova tri pojma ili riječi danas su nam središte poruke koju smo mogli čuti na svetim misama. Zanimljivo je kako pojedini vjernici vole doživljavati Boga. Ma on je dobar, milosrdan, voli nas sve i zato neće dopustiti paklenom ognju da nas proguta. I sve to stoji, ali da bi to bilo tako, Bog od nas traži suradnju. Njegova su nam vrata uvijek otvorena, a to što mi ne želimo ući, to je naš problem. Često nam je sve važnije od Boga. Zaboravljamo da je Božje kraljevstvo najveće blago koje vrijedi staviti ispred svega drugoga, a put do njega vodi kroz mudrost, ljubav prema Bogu i vjernost njegovoj riječi.

Vidite, Salomon nije tražio bogatstvo ni moć, nego mudro srce. Time nas uči da je najveći dar onaj koji nam pomaže razlikovati dobro od zla i živjeti po Božjoj volji. Isus u Evanđelju nam.lijepo kroz prispidobu govori o čovjeku koji pronalazi skriveno blago i trgovcu koji nalazi dragocjeni biser. Obojica prodaju sve što imaju kako bi stekli ono najvrjednije. Tako je i s vjerom, kad čovjek doista susretne Krista, shvati da ništa na ovome svijetu nije vridnije od zajedništva s njim.

E sada o onome da Bog želi suradnju. Sveti Pavao nas ohrabruje riječima da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. Čak i kušnje i križevi mogu postati put prema većem dobru ako ostanemo vjerni Bogu. Promislimo malo i ove nedjelje.

Što je moje najveće blago? Što sam spreman ostaviti kako bih bio bliže Kristu? Što mi je to danas bilo važnije od svete mise na koju me Bog poziva? Znate, ova naša lijepa crkva nije samo građevina kojim se divimo i koja nam služi da bi naša vjenčanja i ostali sakramenti bili na ” nivou”. To su ” vrata” Raja. Tu su naši susreti sa Bogom na svetoj misi. I tako je trebamo doživljavati. Evo, zato zamllimo Gospodina da nam, poput Salomona, podari mudro srce koje će prepoznati pravo blago i imati hrabrosti izabrati ga prije svega drugoga. Želimo vam ugodan i blagoslivljen početak novog radnog tjedna i neka vas prate mir i dobro.

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

J.Ć. 20. srpnja, 2026.

 

Pravedan je Gospodin, spor na srdžbu i vrlo milostiv. Mi smo ljudi jako zanimljivi i često znamo stvari tumačiti onako kako nama odgovaraju. Evo ova prva rečenica na primjer. Velika većina će pozornost dati njenom drugom dijelu koji govori o blagosti i milosrđu. A pravdu čestu zanemarimo. I onda se tješimo; ma ja ću polako i po svome, a Bog će svakako praštati kad se pokajem. Ma jeli to baš tako? Tko je to od nas sa Bogom na “ti” da zna koliko je njegovo strpljenje prema našim glupostima? Ali glavno da mi to sve posložimo i prilagodimo prema sebi. A onih desetak rečenica glavnih? O Božjim zapovjedima se radi, naravno. One su temelj svega. I po tome Bog sudi! Jer to su njegove zapovijedi koje je Isus svima nama pokušao prenijeti kroz svoje propovjedi i prispodobe. Dakle, današnja čitanja poručuju da se Božja svemoć očituje u milosrđu i strpljivosti, a ne u brzom kažnjavanju, i da Bog daje čovjeku vrijeme za obraćenje i ne donosi ishitrene sudove. U prispodobi o kukolju Isus uči da dobro i zlo neko vrijeme rastu zajedno te da je konačni sud Božji, a ne ljudski. Zato smo pozvani ne osuđivati druge, nego biti strpljivi i vjerovati Božjoj pravednosti. Pravednosti!

Prispodobe o gorušičinu zrnu i kvascu pokazuju da Božje kraljevstvo raste tiho i iz malih početaka. Svako djelo ljubavi, oprosta i dobrote može donijeti velike plodove. Eto, znamo šta nam je činiti. Budimo strpljivi, milosrdni i ustrajni u činjenju dobra, vjerujući da Bog vodi sve prema svojoj pravednosti i ljubavi. I poštijmo BOŽJE ZAPOVJEDI prije svega. A ako Bogu dopustimo da ON vodi naš život, cilj će biti dostignut, a ako bude drugačije, odosmo mi……..

Zato Isus veli: Tko ima uši neka čuje.

Ugodnu vam i blagoslovljenu ovu nedjelju i pocetak novog radnog tjedna. Mir vam i dobro.

Petnaesta nedjelja kroz godinu

J.Ć. 12. srpnja, 2026.

 

E danas bi mogli malo govoriti o zemljoradnji. Tema je to bliska nama koji ovdje živimo. Ali prije toga jedno pitanje: Što je to danas mene spriječilo da budem na svetoj misi? Polje, trgovina, lijenost. …Pokušat ćemo naći izgovore ali istina je često drugačija od one koju želimo prikazati. Da sutra netko ovu našu lijepu crkvu odluči pretvoriti u muzej, sigurno bi se svi pobunili ali ako u njoj nema žive crkve, to jest vjernika, ona postaje muzej. To vam je činjenica koja se svakodnevno događa u svijetu. Ali ajmo mi malo o zemljoradnji kako je Isus vidi. Dakle današnje Evanđelje o sijaču postavlja jedno vrlo osobno pitanje: Kakvo je danas moje srce? Isus ne govori prvenstveno o različitim ljudima, nego o različitim stanjima srca kroz koja svatko od nas prolazi. Isus je Sijač koji se ne umara sijati. On ne prestaje govoriti, opominjati, tješiti i pozivati. Njegova Riječ pada na sva srca, bez razlike. Razlika nije u kvaliteti sjemena jer Božja je Riječ uvijek živa i djelotvorna , nego u zemlji koja je prima.

Ponekad je moje srce poput puta. Toliko sam zaokupljen obvezama, brigama i bukom da Riječ samo prijeđe preko mene. Čujem Evanđelje, ali ono ne ulazi duboko. Tada Zli lako odnosi ono što je Bog želio posijati. I odo ja pomalo.

Ponekad sam poput kamenitog tla. Oduševim se za Boga, donesem odluku da ću živjeti bolje, ali kada dođu poteškoće, kritike ili kušnje, lako odustanem. Nedostaje mi dubok korijen, molitva, sakramenti i ustrajnost. I započne moje udaljavanje od Boga.

Nekad je moje srce puno trnja. To nisu nužno veliki grijesi, nego svakodnevne brige, želja za sigurnošću, uspjehom ili materijalnim stvarima koje polako guše ono najvažnije. Riječ ostaje bez ploda jer joj ne dam prostora.

Ali Isus vjeruje da moje srce može biti dobra zemlja. Dobra zemlja nije savršeno srce, nego ponizno srce koje sluša, prihvaća i dopušta Bogu da ga mijenja. Plod ne dolazi preko noći. Potrebni su vrijeme, strpljenje i vjernost. Bog ne traži da svi donose isti rod. Netko će dati trideset, netko šezdeset, netko sto puta više. Važno je da ostanemo povezani s Njim. Zato se nemojte pitati “Kakav je netko drugi?”, nego: “Kakva je zemlja moga srca danas?” Što trebam ukloniti da Božja riječ donese više ploda? Koji kamen trebam predati Gospodinu? Koje trnje iščupati?

Na kraju Isus kaže: “Tko ima uši, neka čuje.” To nije poziv samo na slušanje ušima, nego srcem. Jer kada Božja riječ pronađe otvoreno srce, ona uvijek mijenja život.

E sada vi lijepo razmislite što ćete i kako ćete. Jer Bog ne traži vjernike kojima je jedini dokaz da su katoloci krsni list, taj.list kada dođete na Sud ne vrijedi ništa. ako ga nisu pratila djela. Zato očistite svoje srce i učinite ga dobrom zemljom. Neka Njegovs riječ u svima nama pusti duboko korijenje, da ustrajemo u kušnjama i da naš život donosi plod na slavu Božju i na dobro ljudi koje susrećem. Mir vam i dobro uz slike naše crkve i doline koju bam je Bog podario. Kako mu zahvaljujemo? Ugodan vam i blagoslovljen početak novog radnog tjedna.