Najpopularnija Netflixova serija ‘Squid Game’: Znate li što vam djeca gledaju?

Squid Game
Foto: snimka zaslona

Južnokorejska serija, Squid Game, postala je najgledanija originalna Netflixova serija do sada. Spomenuta serija dosegla je gledanost na nevjerojatnih 146 milijuna korisničkih Netflixovih računa.

Niti jedna serija ili film nije prešao granicu od 100 milijuna računa unutar prva četiri tjedna od objavljivanja, ali Squid Game jest. Riječ je o drami koja se sastoji od 9 epizoda u kojima 456 natjecatelja, koji su u dugovima i očaju, odlaze u vrlo sterilizirane arene te igraju dječje igre koje postaju smrtonosne. Onaj tko pobijedi u igri – preživjet će, a onaj tko izgubi – biva ubijen na brutalan način. Nakon svake runde prostorije su ispunjene krvlju i leševima.

Natjecatelji moraju pobijediti u svih šest igrica, a ako to uspiju, osvajaju novčanu nagradu u vrijednosti od 45,6 milijardi korejskih vona (38 milijuna američkih dolara). U seriji je naglasak na socioekonomskim podjelama u Južnoj Koreji, eksploataciji siromašnih od bogatih, očaju financijski siromašne korejske klase otpuštenih radnika.

Foto: snimka zaslona

Kako je sve krenulo?

Tvorac Hwang Dong-hyuk došao je na ideju za seriju nakon godina provedenih u čitanju mange i manhwe (japanski i korejski stripovi) sa sličnim temama, uključujući utjecajnu horor-satiru Battle Royale, koja je pokrenula suvremeni trend borbe jedni protiv drugih do smrti u razrađenim igračkim arenama s visokim ulozima. Upario je ove zabrinutosti sa stalnim zanimanjem korejske industrije zabave za socioekonomsku situaciju sve većeg broja radnika koji se idu prema dolje, nekada solidno srednje klase, koji su se našli primorani na slabije plaćene poslove zbog promjene gospodarstva Koreje i sve manjeg oslanjanja na industriju, piše vox.com.

Ta se situacija izravno odnosi na glavnog lika Squid Gamea, Seong Gi-hunaGi-hun je razvedeni otac koji je godinama radio u tvornici automobila, dobio otkaz, pokušao je otvoriti vlastiti posao, propao, a sada živi sa svojom starijom majkom dok je radio kao vozač. Kad ga prvi put sretnemo, on krade ono malo novca što je zaradila njegova majka radeći na štandu na tržnici i nagomilava beznadan iznos dugova kockanjem.

Gi-hunov očaj čini ga glavnom metom za tajanstvenu organizaciju koja mu nudi priliku da osvoji golem novac – u konačnici oko 38 milijuna dolara u američkim dolarima – igrajući niz igara sa skupinom drugih ljudi, sa smrtonosnim posljedicama. Kako serija napreduje kroz svojih devet epizoda. Iako se bori zadržati svoju ljudskost, njegova želja da pobijedi u igri omogućuje mu da se riješi svoje ‘slabosti’.

Foto: snimka zaslona

S radnjom koja miješa satiru i melodramu, Squid Game također je nedvojbeno alegorijska koristeći svoje teme i likove za navigaciju o utjecaju kapitalizma na moderno društvo.

Kako serija utječe na djecu i mlade?

Mature Accompanied (MA15+) jedna je od sedam klasifikacijskih kategorija australskog sustava ocjenjivanja filmova i jedna od šest za sustav računalnih igara Australian Classification Boarda. Odnosi se na djelomično zakonski ograničenu kategoriju jer sadrži sadržaj koji općenito nije prikladan za izlaganje osobama mlađim od 15 godina.

Najnovija kontroverzija koja je nastala oko igre Squid Game, koja je u Australiji ocijenjena MA15+, odnosi se na zanimanje koje je izazvalo među malom djecom. To uključuje upozorenja iz australske škole da djeca od šest godina ponovno stvaraju igre prikazane u mračnoj i krvavoj emisiji, prenosi theconversation.com.

Vijeće u južnoj Engleskoj nedavno je poslalo e-poruke roditeljima pozivajući ih da “budu oprezni” nakon što su primili zabrinjavajuća izvješća da “mladi kopiraju igre i nasilje” iz serije. U Australiji su slična upozorenja objavili nastavnici u Sydneyu i Zapadnoj Australiji.

Trendovi na TikToku i YouTubeu

Iako nedavna upozorenja pozivaju roditelje da ne dopuštaju svojoj djeci gledati Squid Game, svijest male djece o nasilnoj seriji vjerojatnije se odnosi na njezinu sveprisutnost na društvenim mrežama, koja se proširila na viralni sadržaj na TikToku i YouTubeu, popularan među tinejdžerima i djecom.

Brojni uspješni kanali na YouTube Kidsu (namijenjeni gledateljima mlađim od 12 godina) iskoristili su trend Squid Game. Ovaj sadržaj na YouTubeu uključuje videozapise u kojima se pokazuje kako nacrtati određene likove iz serije, a također postoje i videozapisi igranja teme serije iz mrežne videoigre Roblox.

Roblox je platforma za internetske igre. To nije samo jedna igra, već zbirka koju je stvorila zajednica igrača. Ova platforma dostupna je za računala, pametne telefone, tablete, igraće konzole. Vrlo popularna platforma među djecom, omogućuje im, ne samo da igraju igru koju odaberu, već da dodaju za prijatelja osobe koje žele, te da čak igraju i igru zajedno.

Squid Game postala je vrlo česta tema u ovim igrama Roblox koje su programirali korisnici. Mnogi videozapisi s Robloxom iz igre Squid Game imaju stotine tisuća ili čak milijune pregleda.

I na dječjoj i na glavnoj inačici YouTubea, videozapisi namijenjeni djeci prikazuju ljude (često djecu) koji igraju ove igre inspirirane igricom Squid Game u Robloxu. Ovaj izazov je također trend na TikToku.

Zabava ili nešto mnogo ozbiljnije?

S obzirom na svijetlu, djetinjastu estetiku Squid Gamea i usredotočenost na igre na igralištu, možda i ne čudi što internetski sadržaj o seriji privlači djecu. Ali granice između sadržaja za odrasle i djece na internetu uvijek su bile mutne.

YouTube je bio u središtu brojnih kontroverzija u vezi s neprikladnim sadržajem namijenjenim djeci. TikTok se suočio sa sličnim kontroverzijama vezanim uz sigurnost djece u aplikaciji i problematičnim sadržajima koje djeca gledaju. Tik Tok omogućuje potpuni pristup aplikaciji djeci starijoj od 13 godina, ali izvješća pokazuju da je koriste i djeca mnogo mlađa: uz YouTube, TikTok se trenutno suočava sa saslušanjem u američkom Senatu o sigurnosti djece.

Nakon što je 2019. godine Federalna trgovinska komisija SAD-a naložila YouTubeu povijesnu kaznu od 170 milijuna američkih dolara, uvedene su temeljite promjene kako bi se na platformi učinila jasnija razlika između sadržaja za odrasle i za djecu. Na primjer, tvorci sada moraju obavijestiti YouTube ako je njihov sadržaj namijenjen djeci.

Unatoč tim promjenama, djeca i dalje mogu doći do opasnog sadržaja.

Foto: snimka zaslona

Zabrinutost odraslih zbog zloćudnog utjecaja igre Squid Game na djecu temelji se na prijašnjoj zabrinutosti u “kombinirani” sadržaj koji nudi Youtube, ali i općenito o interakciji djece s webom.

Rastuća globalna panika oko sudjelovanja djece u izazovima igre Squid Game sliči fenomenu “Momo” iz 2018. i 2019. godine. U ovom slučaju, fotografija zlokobne figure koja je postala povezana s nadimkom “Momo” postala je viralna na internetu (fotografija je zapravo bila japanska skulptura).

Pojavio se međunarodni ciklus vijesti o “Momo”, tvrdeći da se stvorenje pojavljuje u dječjem sadržaju na YouTubeu i potiče djecu na sudjelovanje u smrtonosnim igrama i izazovima.

Kao što se sada događa u vezi sa Squid Gameom, u Australiji i izvan njih izdana su službena upozorenja roditeljima o “Momo Challengeu”, savjetujući im da budu oprezni. Ubrzo je postalo jasno da je “Momo Challenge” najvjerojatnije bila hakerska prijevara.

“Momo” je utjelovio najgore strahove roditelja o opasnostima korištenja interneta kod djece. Pokazalo se kako mediji usmjereni na odrasle mogu prodrijeti u internetski sadržaj namijenjen maloj djeci.

Izvor: narod.hr/theconversation.com

Đakonsko ređenje u solinskom prasvetištu

Na Misijsku nedjelju, 24. listopada, predvodeći euharistijsko slavlje u crkvi Svete Obitelji u Solinu, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić zaredio je za đakone trojicu bogoslova. Na naslov Splitsko-makarske nadbiskupije red đakonata primili su Antun Mate Antunović i Klement Radosoljić, a na naslov Hrvatske karmelske provincije svetog oca Josipa br. Ante od Gospe od Blagovijesti Jakus.

„Danas slavimo važan i radostan događaj koji povezuje nebo i zemlju. Gospodin dariva našu Crkvu preko vaših života, dragi ređenici, koje ste odlučili živjeti u služenju braći i sestrama te vjernosti Bogu. Neka to bude blagoslov za sve nas“, kazao je nadbiskup Barišić na početku misnog slavlja te pozdravio braću svećenike, odgojitelje i profesore, župnike rodnih župa ređenika, bogoslove, sjemeništarce i časne sestre, a posebno roditelje, obitelj i prijatelje ređenika, kao i sav vjernički puk.

U slavlju je sudjelovalo nekoliko svećenika na čelu s nadbiskupom Barišićem, magistrom karmelićanskih bogoslova i drugim savjetnikom Hrvatske karmelske provincije svetog oca Josipa o. Nikolom od sv. Obitelji i Male Terezije Grizelj, pastoralnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Nediljkom Antom Ančićem, rektorom Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu don Đulianom Trdićem i vicerektorom don Franjom-Frankopanom Velićem. Rektor Trdić i magistar o. Nikola pred nadbiskupom su zajamčili da su kandidati prema sudu Crkve prikladni za đakonsku službu.

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU- Misijska nedjelja

»Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!«
Velika većina koja čita ovaj tekst su vjernici kršćani, katolici. Iako možda ima i onih koji nisu, ili se sa ovim tekstom ne slažu, ipak će ga pročitati. Možda radi znatiželje, možda jer žele pročitati drugačije razmišljanje….tke će ga znati. I sve njih mi koji ovo pišemo gledamo istim očima. Vidjeli ste da je ovoj stranici cenzura stran pojam. Postupajući prema kršćanskim načelima svaki nam je čovjek isti.
Kao kršćani stalno sazrijevamo na našem vjerničkom putu. Krštenje je velika većina nas primila još dok bijasmo mali i neuki. Međutim taj dobar temelj stalno treba nadograđivati. Jer sam krsni list ne čini kršćanina, katolika. Vjernika čine njegova djela, njegov pogled na svijet, njegov odnos prema bližnjem. Ako na svijetu ima toliko kršćana vjernika, zašto je onda toliko nepravde i nereda. Ako u našoj Domovini katolici čine većinu, zašto onda u našem društvu ima toliko nepravde i nejednakosti? Očito je da svi skupa ne radimo dovoljno na svom duhovnom rastu. Krivnja je tu na svima, na običnim vjernicima, vjeroučiteljima, službenicima Crkve….ima krivnje i na društvu u kojem živimo, koje nije toliko zauzeto za poštivanje kršćanskih vrijednosti. Isus nije došao na ovaj svijet da bi ga samo fizički promijenio izvana, došao je da dotadašnjeg čovjeka promijeni i iznutra. Evanđelje nam daje jedan primjer kako Isus uslišava molbu slijepog Bartimeja i vraća mu vid. I taj čovjek progleda. Ali ne samo fizički, već mu se otvara i njegova duhovna strana i prepoznaje Isusa kao Mesiju,Spasitelja i kreće za njim. Mnogi danas teže tim čudima.Čuda su im potrebna da bi vjerovali. Trčeći za tim čudima,zanemaruju toliko malih čudesa koja se svakodnevno događaju oko nas. Tražeći nešto veliko,propuštaju male životne radosti koje nas okružuju. O učitelju,daj da progledam! Daj da svjedočim vjeru u Tebe,jedinoga Boga.
Mnogi će danas promisliti spominjući misije samo na Afriku,ili Aziju. Međutim misije su potrebne i kod nas, u ovoj staroj Europi koja je umorna od kršćanstva,čiji pojedini duhovni pastiri i vjernici lutaju tražeći izlaz, idu za svijetom,padaju u zamke društva koje tajsvijet pokušava graditi bez Boga. I nije svijetla budućnost tim Crkvama koje će krenuti tim putem otpada od vjere. Zato mi kršćani moramo danas još više pokazati tko smo i što smo. Svjedočenjem i našim životom. Lijepi su vanjski znakovi, odlazak u crkvu, hodočašće možda,ali ako naš život ne slijedi te izvanjske znakove,ništa onda od našeg kršćanstva. Isus nas sve pita kao slijepog Bartimeja; »Što hoćeš da ti učinim?«. Ma daj Isuse da progledam, da budem bliz bratu u nevolji, da ne sudim ljude prema društvenom položaju, prema narodnoj ili vjerskoj pripadnosti. Daj da budem svjetlo u ovoj tami koja se polako spušta na ovaj svijet.
Zato dragi prijatelji prije svega budite ljudi,kršćani. I kada vam bude teško jer vas preziru zbog vaših uvjerenja,posebno u ovo vrijeme pandemije,ostanite uspravni,budite Kristovi misionari, u svojim obiteljima, svojoj župi na svojem radnom mjestu. I neće biti lako,ali ćete na kraju biti pobjednici. „Išli su, išli plačući, noseći sjeme sjetveno; vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje.“ Neka vam ovaj dio psalma bude podsjetnik na to. Jer samo je jedan pobjednik,a to je Isus Krist. Dakle,budite uz pobjednika! Hvala svima koji su svojim prilogom danas pomogli misije i misionare.
Mir vam i dobro!

Obavijesti od nedjelje 24.listopada,2021 godine

-nedjeljne svete mise u 8 i u 10 sati

-svagdanje svete mise iza krunice u 18 sati osim subote kada je misa u 8 sati

-listopadaska pobožnost u 17.30

-prije svake mise mogućnost za ispovijed

-u nedjelju je zahvala za plodove zemlje,blagoslov plodova zemlje na velikoj misi u 10 sati

MISE KROZ TJEDAN

  • pon.tomislav medak za pok.andrija
  • uto.dubravka dugandžić za pok.gabro, mima i koviljka
  • sri.julija medak za pok.zdenko, drina i mara
  • čet. jušta ćopo za pok.ivan
  • pet. božica vladimir za pok.josip
  • sub.antica medak za pok.emilija i mirko
  • ned.tanja vlatković za pok.ivan u 8 sati za puk u 10 sati

Održana tiskovna konferencija u povodu završetka 63. plenarnog zasjedanja HBK

ZAGREB (IKA)

Hrvatska biskupska konferencija (HBK) na kraju trodnevnog 63. redovitog plenarnog zasjedanja, u četvrtak 21. listopada, u sjedištu HBK u Zagrebu (Ksaverska cesta 12A), održala je tiskovnu konferenciju.

U ime HBK, na tiskovnoj konferenciji sudjelovali su đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. Đuro Hranić, nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić i pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije prof. dr. sc. Stjepan Baloban. Moderator tiskovne konferencije bio je predstojnik Tiskovnog ureda HBK Zvonimir Ancić, koji je predstavio domaćine-govornike na konferenciji, te ukratko upoznao novinare s minulim trodnevnim radom hrvatskih biskupa na predmetnom 63. zasjedanju HBK.

„Prije svega, jako mi je drago da se nakon nekog vremena konačno možemo vidjeti i ovako uživo“, zahvalio se Zvonimir Ancić novinarima na dolasku na tiskovnu konferenciju, podsjetivši ih na ključne poruke s ove, 63., plenarne sjednice HBK.

Predstojnik Tiskovnog ureda HBK podsjetio je da je na ovom plenarnom zasjedanju HBK, kojemu je predsjedao zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić, sudjelovao i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, delegat Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, a prvi put je zasjedanju HBK, kao i delegat Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda, sudjelovao i subotički biskup mons. Slavko Večerin.

U ime HBK, Zvonimir Ancić još jednom je uputio čestitku novoimenovan srijemskom biskupu koadjutoru mons. Fabijanu Svalini, dosadašnjem ravnatelju Hrvatskoga Caritasa i Hrvatske katoličke mreže, zahvalivši mu na svemu što je u različitim službama Hrvatske biskupske konferencije dosad učinio.

Sljedeći Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži – u Bjelovaru 17. rujna 2022.

Predstavnik za medije HBK podsjetio je na tzv. Sinodalni put koji je zamišljen u tri faze, a na koji je sve mjesne Crkve u svijetu 9. i 10. listopada pozvao papa Franjo uoči 16. sveopće i redovite sinode biskupa koja je na rasporedu 2023. godine. Također, Ancić je napomenuo da je na svjetskoj razini u tijeku Godina obitelji, koja je započela na blagdan sv. Josipa ove godine i trajat će do lipnja 2022. godine, o čemu je na 63. zasjedanju HBK govorio nadbiskup Uzinić.

Isto tako, napomenuo je Ancić, biskupi su na zasjedanju potvrdili Pravilnik Hrvatske biskupske konferencije koji je dosad bio u petogodišnjoj eksperimentalnoj fazi.  Isto tako, na ovom zasjedanju je, rekao je Ancić, predstavljen i dokument Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana „Biskupi i jedinistvo kršćana: ekumenski vademecum“. Također, naglasio je Ancić, „kao što je običaj na ovakvim zasjedanjima predsjednici pojedinih tijela, komisija, vijeća, odbora podnijeli su svoja izvješća i dogovoreno je, među ostalim, da će sljedeći Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži biti održan u Bjelovaru 17. rujna 2022. godine“.

Inače, Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži trebao se održati u Zagrebu u svibnju 2020. godine, ali je otkazan (odgođen) zbog pandemije koronavirusa.

Mons. Đuro Hranić: Papin poziv na Sinodalni put doista ima proročku težinu i vrijednost

Potom se okupljenim novinarima obratio đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, koji je govorio o Sinodalnom putu Crkve.
„Htio bih istaknuti da smo mi biskupi na ovom zasjedanju prepoznali kako je Papin poziv na Sinodalni put kojim treba krenuti Crkva doista ima proročku težinu i vrijednost. On Sinodalnim putem želi pokrenuti snažene nutarnje osloboditeljske dinamizme i procese unutar Crkve koji će promijeniti Crkvu iznutra te ju učiniti novom u očima svijeta. Time što je ona više Kristova, što je ona obraćena iznutra, ona postaje i sposobnijom za Kristovo evangelizacijsko poslanje. Tri su nosive riječi vezane uz sinodalni put, to su: zajedništvo Kristove crkve, sudjelovanje svih u tome procesu i sposobnost za poslanje”.

“To je jedan hod koji se događa unutar povijesnih okolnosti, obilježenim ne samo epohalnim društvenim promjenama, nego se čini da se mi nalazimo i u globalnoj promjeni cijele epohe. I te nove radikalne promjene u ambijentu u kojemu Crkva živi i djeluje jednostavno zahtijevaju u životu svih članova Crkve, u ostvarenju njezina poslanja, odnosno u djelovanju crkvenih institucija i struktura“, naglasio je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. Đuro Hranić, dodavši da se „određenim promjenama u Crkvi, odnosno vraćajući Crkve Isusu Kristu, i sama Crkva pomlađuje“.

„Na zasjedanju HBK je više puta bilo isticano ono što smo već mogli vidjeti i u crkvenim dokumentima da nam nije potrebna neka druga Crkva, nego da nam je potrebna nova Crkva, to znači ona koja iznutra se pomlađuje snagom obraćenja, snagom slušanja Riječi Božje, uzajamnim slušanjem, promišljanjem i zajedničkim razlučivanjem“, kazao je nadbiskup Hranić dodavši da „nije riječ o nekoj demokratizaciji Crkve, iako i demokratski procesi oko nas postoje te se ponekad pogrešno shvaća da je riječ o nekoj demokratizaciji nasuprot hijerarhijskom principu Crkve“. Potom je mons. Hranić u detalje pojasnio proceduru sudjelovanja hrvatske mjesne Crkve u Sinodalnom putu, a što je dostupno na mrežnim stranicama Hrvatske biskupske konferencije (HBK), Hrvatske katoličke mreže (HKM) odnosno Informativne katoličke agencije (IKA).

Mons. Mate Uzinić: Važna nakana Godine obitelji je osvijestiti mladima važnost ljubavi i sebedarja

Na temu „Godina obitelji“ okupljenim novinarima prigodnom riječju obratio se riječki nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić.
„Godina obitelji, odnosno Amoris laetitia – radost ljubavi, među ostalim, treba nam poslužiti kao godina u kojoj ćemo se pripremati za 10. svjetski susret obitelji koji se održava 26. lipnja 2022. godine treba treba održati u Rimu. On će biti drukčiji od dosadašnjih susreta jer su svi dosadašnjih susreta obitelji susreti koji su se događali na način da je dolazilo mnogo delegata i da je to bio zapravo jedan masovni susret. Ovaj put će se zapravo ograničiti samo na delegatima iz različitih zemalja i u tome smislu će imati mnogo manje uključenih ljudi. Naravno, pretpostavljamo svi, razlog tome je ovo vrijeme pandemije koje nikako ne završava, pa u tome kontekstu moramo i preoblikovati naše projekte i pokušavati ih ostvariti na druge načine“.

„No, koja je ideja, što se želi zapravo u ovoj godini – Godini obitelji? U našem izlaganju istaknuli bismo što bi se željelo produbiti u Crkvi – staviti obitelj u središte našeg zalaganja. Nažalost, živimo u vremenu u kojem je obitelj sve više društveno marginalizirana, ostavljena sama sebi. U kojem je obitelj u samoj sebi ima dosta problema, Crkva ne želi pred tom činjenicom stati, nego želimo tražiti, potaknuti ovim dokumentom načine na koji ćemo se još više založiti za obitelj. Kako to činiti? Pa jedan od načina je svakako širenje sadržaja molitve, kako bi taj sadržaj i njegovi poticaji zaista došli do onih kojima je upućen. Želimo također pokušati dati novi naglasak na stvarnost sakramenta ženidbe, kojeg bismo željeli, upravo u duhu Amoris laetitia, vidjeti kao dar, koji u sebi ujedinjuje preobražavajuću snagu ljudske ljubavi“, istaknuo je nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić, dodavši da je „jedna od najvažnijih nakana ove Godine obitelji osvijestiti mladima važnost ljubavi, sebedarja, kako bi onda i njihov odnos prema braku i prema obiteljskom životu bio drukčiji“.

Prof. dr. sc. Stjepan Baloban: Na 6. socijalnom tjednu objavit ćemo Deklaraciju kao poruku hrvatskom narodu 

Nakon mons. Uzinića, prigodno izlaganje imao je i pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije prof. dr. sc. Stjepan Baloban. Naime, u petak i subotu 22. i 23. listopada u prostorima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu na Ksaveru održat će se 6. hrvatski socijalni tjedan s temom „Demografija, iseljavanje, migracije” u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije.

„Socijalni tjedan je tradicija u Katoličkoj Crkvi još od 1904. godine, kad se održao prvi takav skup u Lyonu u Francuskoj. I u Hrvatskoj gajimo tradiciju održavanja socijalnog tjedna, primjerice do tridesetih godina 20. stoljeća održali smo četiri socijalna tjedna. Nakon toga trebalo je proći 71 godina, te je 2011. godine održan 5. hrvatski socijalni tjedan, također ovdje u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije, tema je bila „Kultura rada u Hrvatskoj“. Evo dosad je prošlo punih deset godina do ovoga 6. hrvatskog socijalnog tjedna“, kazao je prof. Balaban na početku.

„Socijalni je tjedan, zapravo, ustanovila odnosno obnovila Hrvatska biskupska konferencija, a organizator je Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve i sigurno je s ovim socijalnim tjednom i HBK šalje određene poruke javnosti u kojoj živimo. Tema skupa je „Demografija, iseljavanje, migracije”, a demografija je nekako središnja tema. Ovaj socijalni tjedan, na čelu s nadbiskupom Hranićem koji je na čelu Upravnog vijeća ovoga projekta, pripremao se nešto više od dvije godine i uistinu smo pokušali okupiti ljude, stručnjake, koji se bave ovim temama. U Hrvatskoj se razmjerno mnogo govori o demografiji, demokratskom slomu. Ne moramo se bojati toga izraza jer je on nažalost već došao u Hrvatsku. Crkva u Hrvatskoj, hrvatski biskupi, žele, kao i svi mi, da ta tema postane uistinu egzistencijalna i da se ne zadovoljimo samo vanjskim, često političkim ili stranačkim, govorom. Dakle, cilj ovoga projekta, socijalnog tjedna, bio je okupiti stručnjake koji će iznijeti svoja mišljenja o važnim pitanjima iz života, iako podsjećam da ovdje nije riječ o tome da Crkva nešto propisuje, već smo željeli o tim temama otvoreno razgovarati“.

„Na socijalnom tjednu govorit će 34 predavača i predavačice, imat ćemo i plenarna predavanja i jednako tako važne aktualne i teme i predavače u panelima. Na kraju, planiramo objaviti Deklaraciju, koja će biti poruka hrvatskom narodu, hrvatskom društvu, svima, i političarima, ali i intelektualcima, svim ljudima dobre volje. Predstojeći 6. socijalni tjedan bio je planiran za listopad 2020. godine, no zbog epidemiološke situacije nije ga bilo moguće održati, zato ćemo ga održati ove godine“, zaključio je pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pozvavši sve koji planiraju doći na 6. socijalni tjedan da se pridržavaju važećih epidemioloških mjera.

Inače, 6. socijalni tjedan prenosit će i Hrvatska katolička mreža (HKM) putem svoga YouTube kanala.

 

Hoće li se biskupije urušiti pod teretom prevelikog broja župa i nedovoljnog broja svećenika, tj. vjernika

Ovog mjeseca, nadbiskup Cincinnatija je najavio plan restrukturiranja nadbiskupije u svjetlu promjene demografije i smanjenja broja svećenika. Cilj je vremenom smanji broj župa za sedamdeset posto.

Zastanite na trenutak i razmislite o tome… Velika nadbiskupija, u ovom slučaju u Sjedinjenim Američkim Državama, a moglo bi se raditi o bilo kojoj državi u zapadnom svijetu, planira zatvoriti vrata sedam od deset postojećih župa. Ako do sada niste smatrali da je Katolička Crkva u kriznom stanju, onda bi vas taj broj župa koje se trebaju zatvoriti zasigurno trebao probuditi iz sna.

Lako je kritizirati plan i kriviti nekoga. Isto tako je primamljivo promišljati „što ako? Što bi bilo da je duh Drugog vatikanskog koncila bio duh vjernosti i pravovjernosti, a ne duh kaosa i uništenja? Što bi bilo da su biskupi i pape postupili ispravno na vrijeme i odlučno kako bi zaustavili svećeničku zlouporabu? Što ako bi liturgijske reforme koje su uslijedile nakon Drugog vatikanskog koncila stvarno slijedile prave upute Drugog vatikanskog koncila?“.

Sve su to zanimljiva pitanja, ali živimo u ovom trenutku, to jest sada. Ne možemo se vratiti i promijeniti prošlost – milijuni katolika su napustili Crkvu, izgubili smo desetke tisuća vjerskih zvanja, a moralni položaj Crkve u svijetu je u rasulu. Pad je stvarnost koju ne možemo izbjeći.

Još jedno iskušenje je predložiti jednostavna rješenja ovog problema. „Počnimo novi program evangelizacije za cijelu biskupiju!“… „Moramo (po)vratiti u svaku župu tradicionalnu latinsku misu!“… „Biskupi moraju prestati podržavati liberalne političare!“ Iako bi te ideje mogle imati vrijednost, mračna stvarnost je takva da bez obzira na to što radili, Crkva će u idućim godinama nastaviti propadati, izuzev u slučaju neke božanske intervencije (kojoj se nadamo i molimo, ali ne možemo pretpostaviti).

Zašto sam toliko pesimističan pa smatram da ne možemo uskoro preokrenuti silaznu spiralu? Budući da su temelji našega pada postojali desetljećima, vjerojatno će trebati desetljeća da se obnovi izgubljeno. Više od pola stoljeća mnoga su naša bogoslovna sjemeništa razvodnjavana, naši biskupi popuštali su pred kulturom, a župe su malo toga nudile kako bi osigurale svoj status.

Iako Crkva posjeduje neiscrpno blago, proveli smo desetljeća ukopavajući ga pod gomilama modernizama i novotarija. Nijedna inovativna ideja ili novi program neće ukloniti naslage prljavštine. Ne možemo samo tako zaustaviti pad koje je počeo prije pedeset i više godina. Stoga je upravljanje tim padom potrebno.

Zato pohvaljujem nadbiskupa Cincinnatija, Dennisa Schnurra što je pogledao stvarnosti u lice i pronašao put naprijed. Njegov je plan pretvoriti dvjesto osam župa Nadbiskupije u šezdeset, zemljopisno povezanih, župnih „obiteljskih“ zajednica. Ove će župne obiteljske zajednice imati više svećenika koji će živjeti zajedno u jednoj središnjoj župi, a osoblje zaposlenika pomagati će u vodstvu cijele župne „obiteljske“ zajednice. Na kraju će mnoge pomoćne župe biti zatvorene, a većina službi i aktivnosti prvenstveno će se održavati u glavnoj župi.

Trenutno mnogi svećenici žive neodrživim životom, borave sami na župama i slave mise na više župa. Ovo je način za uništenje svećenika koje imamo i odbijanje potencijalnih svećeničkih zvanja. Uz Schnurrov plan, svećenici će živjeti u zajednici i na kraju će se prvenstveno nalaziti u svojoj glavnoj župi. Da, to znači dulju vožnju za mnoge laike, jer će se sada morati voziti do središnje župe, a ne do župe na kraju ulice, ali i to je bolje nego tražiti od svećenika da budu sami.

Schnurr zna da će svaki pokušaj zatvaranja župa naići na žestok otpor župljana te župe, koji će reći „ne moja župa!“. Ipak, pokušava pametno upravljati u ovome padu. Previše biskupa diljem svijeta ne razumije ovaj problem i prenose teške odluke na svoje nasljednike. Na kraju će se biskupije urušiti pod teretom prevelikog broja župa i nedovoljnog broja svećenika, tj. vjernika.

No, upravljanje padom samo je jedan aspekt puta prema naprijed. Isto tako se moramo zapitati kakvu Crkvu želimo nakon ovog pada. Hoće li to biti Crkva koja se tvrdoglavo i iracionalno drži statusa quo nakon Drugog vatikanskog koncila? Papa Franjo često govori protiv krutosti i života u prošlosti, ali nitko nije tako krut i zaglavljen u prošlost kao službenici Crkve koji žele da svaka godine ponovno bude 1976. godina.

Ipak, previše službenika vodi naše kancelarije i župe, ostavljajući Crkvu u živom blatu iz kojeg ne uspijeva pobjeći. Ako nastavimo sa statusom quo iz doba diska, iza pada će ostati svega nekoliko ljudi da počiste nered. Uostalom, status quo je pomogao ubrzati, ako ne i uzrokovati pad na prvom mjestu.

Ako odbacimo status quo onda možemo graditi budućnost. Imajte na umu da čak ni radikalne promjene neće zaustaviti određeni pad. Kao što sam rekao, to je neizbježno bez božanske intervencije. Ali kako će izgledati manja Crkva za deset godina? Hoće li to biti više manje isto, samo manje ili će to biti mali vjerni ostatak spreman izaći i ponovno evangelizirati svijet?

Nadbiskup Schnurr sa pravom zatvara župe. Ali to je samo polovično rješenje. Isto tako bismo trebali raditi na tome da preostale župe učinimo vjernim bastionima nerazvodnjenog katolicizma. Nema više ispraznih homilija. Nema više neizražajnih liturgija koje odražavaju okolnu kulturu. Nema više pseudo katoličkih sati katekizma. Nema više stapanja sa svijetom. Vratimo staru religiju – katolicizam koji nije samo „susreo“ svijet, nego ga je i preobratio. Trenutno zatvaramo sedamdeset posto župa, ali ako se nastavimo pridržavati post koncilskog statusa quo znači da ćemo na kraju morati zatvoriti preostalih trideset posto župa.

U teškim danima za Katoličku Crkvu, biskupi moraju donositi teške odluke. Ali ove odluke ne bi trebale gledati samo na mračnu stvarnost današnjice, već i na planove za budućnost. Možda ne možemo zaustaviti pad, ali sada možemo početi postavljati temelje za rast u budućnosti.

Izvor

„Razaberimo znakove vremena, a zatim propovijedajmo i poučavajmo nepromjenjivu Kristovu istinu koju svijet treba čuti“

Važno je da se čuje glas vjernih katolika na dolazećim diskusijama na Sinodi o sinodalnosti i da se pomoću napora vjernih katolika izbjegne katastrofalan put za Crkvu, da ne bude kao onaj u Njemačkoj.

Uz početak dvogodišnje Sinode o sinodalnosti, imperativ je da katolici zajedno razmisle o tome što sinodalnost uistinu znači, zašto je važna i čemu papa Franjo teži u ovom Sinodalnom procesu.

Autentično katoličko razumijevanje svrhe i domene sinodalnosti i odgovarajuće sudjelovanje temeljeno na tome cilju, ključno je kako bi se Crkva klonila od vrlo stvarnih opasnosti koje bi mogle biti povezane sa sinodalnosti. Te su opasnosti javno dostupne putem duboko uznemirujućih događaja koji i dalje proizlaze iz Crkve u njemačkom nepromišljenom procesu „Sinodalnog puta“, koji je, pod krinkom rješavanja klerikalnog seksualnog zlostavljanja maloljetnika, nastojao promijeniti katoličko učenje o spolnosti, vršenju hijerarhijske moći i prirodi sakramenata.

Povijesno gledano, rane crkvene sinode – riječ „sinoda“ vuče korijen iz grčke riječi koja je tradicionalno označavala skup ili sabor, ali koja se isto tako tumačila kao „zajedničko putovanje“ – odnosile su se na biskupske koncile koji su, pod papinim autoritetom, sazivani radi rješavanja važnih pitanja koja su utjecala na kršćanske vjernike. U kasnijim stoljećima, druga vrsta sinoda se isto tako počela odvijati na biskupijskoj razini, s tim da se izraz odnosi na lokalna okupljanja biskupa radi izrade određenih smjernica vezanih uz pastoral njihovih pojedinačnih biskupija. Naravno da takve lokalne sinode nikada nisu imale ni najmanji autoritet nad katoličkim naukom, dok njemačka sinoda nastoji upravo to učiniti.

Ključno je shvatiti da u oba slučaja sinode nikada nisu mogle same poduzeti radnje radi promjene određenih praksi. Izričito papino odobrenje uvijek je bilo potrebno za provedbu rezultata biskupske sinode, a mjesni ordinarij ima izričito ovlaštenje u slučaju biskupijskih sinoda za provedbu rada sinodalnog procesa unutar svoje biskupije ako je ishod rada Sinode i dalje usmjeren prema jedinstvu s univerzalnom Crkvom.

U posljednjih pedeset godina, sinode su postale sve važnije otkad je sv. papa Pavao VI. ustanovio stalnu Biskupsku sinodu u svrhu pomoći obnove Crkve radi učinkovitije evangelizacije u suvremenom svijetu. Posebno je naglasio da će to biti savjetodavno tijelo koje će „odmah i izravno“ biti pod papinskom vlašću.

Ovoga puta važno pitanje na koje je Sveti Otac odlučio usredotočiti Crkvu je sama sinodalnost – odnosno promišljanje samog procesa što znači putovati zajedno kao Božji narod.

Iako postoji mnogo potencijalnih obećavajućih mogućnosti u ovom globalnom procesu, postoje i potencijalne zamke. Stvarnost je takva da uvijek postoje opasnosti povezane sa pozivanjem na iznimno široku raspravu o temi koja nije jasno definirana unaprijed. Najveća opasnost dolazi od onih snaga unutar Crkve koje su, od zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, lažno tvrdile da su koncilski oci namjeravali preurediti najosnovnije elemente katoličkog učenja i ustroja Crkve, usklađujući ih s „progresivnim“ suvremenim političkim i društvenim agendama, a ne sa Isusovom nepromjenjivom evanđeoskom porukom za spasenje duša.

Ovo nas dovodi do trenutnih njemačkih rasprava na „Sinodalnom putu“. Ovdje lažna „hermeneutika diskontinuiteta i raskida“, kako ju je okarakterizirao papa Benedikt XVI., ima potpunu kontrolu. Iako je njemački proces navodno bio organiziran kako bi odgovorio na skandale vezane uz seksualno zlostavljanje maloljetnika, njegovi organizatori zapravo žele iskoristiti krizu za institucionalizaciju ideja koje dominantno progresivno krilo njemačke Crkve provodi desetljećima. Ova agenda uključuje odobravanje razvoda, kontracepcije i homoseksualnih zajednica; ređenje žena; prestanak obveznog celibata za svećenike; i „demokratiziranje“ hijerarhijske strukture Crkve kako bi se oduzela vlast biskupima i svećenicima.

Štoviše, ambicije organizatora njemačkog Sinodalnog puta protežu se daleko izvan Njemačke. Njihova je žarka nada da će, čim se njihovi planovi ukorijene na nacionalnoj razini, isti biti uvedeni u globalnu Crkvu putem različitih mehanizama, počevši od Sinode o sinodalnosti.

Budući da su problematične ambicije njemačkog Sinodalnog puta bile transparentne, crkveni su čelnici u Rimu više puta tražili da promijene smjer rada „Sinodalnog puta“. Važno je istaknuti da je sam papa Franjo u lipnju 2019. godine napisao pismo njemačkoj Crkvi, savjetujući da se njihov fokus treba usredotočiti na evangelizaciju pred „otpadom od vjere“ u njihovoj zemlji i upozoravajući na „iskušenja“ koja mogu dovesti do „kompliciranog niza argumenata, analiza i rješenja bez učinka osim da se drže podalje od stvarnog i svakodnevnog susreta s vjernim narodom i Gospodinom“.

Nimalo pokoloben niti oslabljen ovom papinskom intervencijom i višestrukim naknadnim pokušajima ispravljanja od strane drugih visokih crkvenih dužnosnika u Vatikanu, njemački „Sinodalni put“ nastavlja sa svojim potencijalno raskolničkim zahtjevima za radikalnim reformama koje se ne slažu s temeljnim katoličkim naukom i potkopavaju katoličku ekleziologiju.

U svjetlu ovih događaja, od vitalne je važnosti da se čuje glas vjernih katolika na dolazećim diskusijama na Sinodi o sinodalnosti i da se pomoću napora vjernih katolika izbjegne katastrofalan put za Crkvu, da ne bude kao onaj u Njemačkoj.

U tom kontekstu možemo poslušati vrlo aktualnu poruku biskupa Thomasa Tobina iz Providencea, Rhodea Islanda. „Iako nas se potiče da budemo „Crkva koja sluša“, dobro je vrijeme da se prisjetimo da nas je Isus prije svega naučio da budemo Crkva koja propovijeda i poučava, napisao je na Twitteru 11. listopada, baš u vrijeme kada je započeo sinodalni proces. „Razmatrajmo znakove vremena, a zatim propovijedajmo i poučavajmo nepromjenjivu Kristovu istinu koju svijet treba čuti“.

Mudre riječi biskupa Tobina sažimaju ono što Duh Sveti zaista želi od nas, kao vjernih katolika koji vole svoju Crkvu.

Izvor

Svjedočanstvo iz srca dječaka koji je prišao Papi

Na općoj je audijenciji 20. listopada došlo do simpatičnoga nepredviđenog susreta. Naime, dok je spiker na njemačkom jeziku čitao odlomak iz Poslanice Galaćanima, o kojoj je papa Franjo poslije govorio u katehezi, do Svetoga se Oca polako penjao jedan desetogodišnji dječak s kognitivnim teškoćama, iz talijanskoga mjesta San Ferdinando di Puglia.
Susret dječaka i pape Franje

Čim je dječak došao do njega, Papa je razmijenio s njim nekoliko riječi i upitavši ga želi li sjesti kraj njega, posjeo ga na mjesto monsinjora Leonarda Sapienze, dužnosnika Prefekture papinskoga doma, od kojega je dječak poslije tražio Papinu kapicu. Nakon zagrljaja s Papom i nakon što je dobio kapicu koju je odmah stavio na glavu, dječaka su odveli na mjesto do njegove mame.

Papa Franjo se pak, na početku kateheze, osvrnuo na taj događaj. Ovih dana govorimo o slobodi vjere, slušajući Poslanicu Galaćanima – rekao je Papa. Ali, palo mi je na pamet ono što je Isus govorio o spontanosti i slobodi djece, kada je ovaj dječak bio slobodan približiti se i kretati kao da je u svojem domu… – dodao je te podsjetio – Isus nam kaže: ‘I vi, ako ne postanete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko’. Hrabrost za približiti se Gospodinu, biti otvoreni prema Gospodinu, ne bojati se Gospodina; zahvaljujem tom djetetu na lekciji koju je dao svima nama. I neka mu Gospodin pomogne u njegovu ograničenju, u njegovu rastu, jer je dao to svjedočanstvo koje mu je došlo iz srca – istaknuo je papa Franjo.

(Vatican news – aa)

Kako je legalizacija eutanazije u Nizozemskoj donijela mnogo novih nestabilnosti?

Članak iFamNews-a donosi intervju s profesorom Boerom, bivšim podupirateljem zakona o eutanaziji koji kaže: „Puno ljudi se pita gdje ćemo završiti.“

Prije dvadeset godina Nizozemska je razbila globalnu tabu temu. Postala je prva država koja je legalizirala eutanaziju. Zakon je eutanaziju nazvao „kontrolom prekida života na zahtjev“. Glasanje u Parlamentu bilo je kulminacija rasprave koja je trajala desetljećima. Mnogi su jedva dočekali  novi zakon slaveći ga kao oslobođenje. Među podupirateljima eutanazije bio je i Theo Boer, profesor etike zdravstvene zaštite. Nakon prihvaćanja prijedloga zakona, profesor Boer je devet godina bio član Nizozemske komisije za kontrolu, čija je zadaća bila osigurati da se zakon provede na vrijeme. Tijekom tog vremena, profesor Boer je počeo mijenjati svoj stav o eutanaziji, donosi Hod za život.

Profesore Boer, kako je došlo do Zakona o eutanaziji u Nizozemskoj?

Bio je to dug proces koji je počeo s raspravama i sudskim slučajevima u 1970-ima i 1980-ima, improviziranima zakonom 1994., i konačnim zakonom 2002.

Koje je učinke tijekom godina imao taj Zakon?

Eutanazija se već pojavljivala u tisućama slučajeva godišnje prije nego što je prijedlog zakona prihvaćen. Zakon je tu praksu učinio transparentnijom i dao liječnicima veću zakonsku zaštitu. Međutim, to je dovelo i do ovih posljedica:

Prvo, brojke slučajeva eutanaziranih porasle su od 2000 slučajeva u 2002. na 7000 u 2020. godini te su u stalnom porastu.

Drugo, razlozi za eutanaziju počele su biti i druge bolesti. U početku su to bile neizlječive bolesti poput raka i neuroloških stanja, no sada su to i druge bolesti poput polipatologije, demencije, psihijatrijskih stanja, manji broj ljudi s invaliditetom i raznih drugih bolesti.

Treće, ljudi sve više smatraju eutanaziju svojim pravom, što zakonski ona nije. To stvara velik pritisak na liječnike.

Koji je bio „ključni trenutak“ u kojem ste promijenili svoj stav o eutanaziji?

Nije postojao jedan „ključni trenutak“, no tijekom godina koje sam proveo u Komisiji za kontrolu od 2005.-2014., vidio sam navedeni razvoj događaja, sve posljedice tog Zakona te sam shvatio da eutanazija u mnogo slučajeva nije zadnje pribježište, već izbor koji se podrazumijeva. Shvatio sam da je Zakon donio malo stabilnosti, a mnogo novih nestabilnosti.

Je li se tijekom godina povećao broj Nizozemaca koji se protive eutanaziji?

Ne i da. Mislim da su mnogi ljudi počeli smatrati eutanaziju normalnim dijelom liječničke prakse, poput porađanja djece ili obavljanja operacija. No imam dojam da si puno ljudi postavlja pitanje: „Gdje će sve to završiti?“

Smatra li se „psihološka patnja“ danas dovoljnim razlogom za traženje eutanazije u Nizozemskoj?

Da, za čak 80 pacijenata godišnje. U većini takvih slučajeva, procedura traje mnogo duže nego kod fizičkih bolesti. Problem je dvostruk. Prvo, rijetko znadete sa sigurnošću da pacijentu više nema spasa; neki pacijenti nakon mnogo godina psihičke patnje ponovno ustanu na svoje noge i pronalaze novu ravnotežu i novu radost. Drugo, kako možete znati da je odluka pacijenta donesena u slobodi i u dovoljnoj informiranosti? Mnoge psihijatrijske bolesti uključuju po svojoj definiciji pacijentovu želju za smrću.

Što se dogodilo s prijedlogom Zakona o „dovršenom životu“?

Zakon o dovršenom životu je prijedlog zakona koji bi onim pacijentima koji imaju preko 74 godine dopustio potpomognuto samoubojstvo, bez obzira na njegove razloge. Prva rasprava o Zakonu bila je 2011., najavljen je 2016., te konačno predstavljen u Parlamentu 2020. godine. No, u međuvremenu su dva vladina istraživačka projekta snažno savjetovala protiv tog Zakona.

Što su tvrdila ta dva istraživačka projekta?

Prvi projekt, u 2016. argumentirao je da bi takav Zakon utjecao na interes ranjivih ljudi i da bi većina tih slučajeva bila obuhvaćena postojećim Zakonom o eutanaziji. Drugi projekt, u 2020. je argumentirao da je broj ljudi koji želi umrijeti malen, te da je jednak broju ljudi koji žele umrijeti u rasponu između pedeset i sedamdeset godina. Trenutno smo u vrlo kompliciranim pregovorima u kojima se dvije liberalne i dvije Kršćanske Demokratske stranke nadaju osnovati koaliciju. Nadam se da će na kraju ta koalicija ostaviti Parlamentu da odluči jer imam se razloga nadati da je parlamentarna potpora za taj zakon pala ispod 50%.

Je li se tijekom pandemije smanjila potražnja za eutanazijom?

Samo u početku. Dijelom je razlog to što je veliki igrač na tom polju Stručni centar za eutanaziju (prethodno poznat pod nazivom „Klinika za završetak života“) sredinom ožujka 2020. prestao pružati usluge eutanazije govoreći da eutanazija nije „najveći prioritet zdravstvene zaštite“. Nakon svibnja 2020. nastavilo se pružanje usluge eutanazije, te je do kraja 2020. broj eutanaziranih bio viši nego ikad prije. Ne znam razloge za to, ali je moguće da je usamljenost tijekom „lockdowna“ doprinijela želji za smrću.

Je li istina da je u Nizozemskoj dopuštena eutanazija i za djecu ispod 12 godina?

Formalno ne. No vlada je donijela smjernice po kojima je moguća eutanazija djece u praksi, nalažući javnom tužiteljstvu da kazneno ne goni liječnike koji eutanaziraju djecu ispod 12 godina pod uvjetom da ispunjavaju određene kriterije. Doduše, nisam siguran da će javno tužiteljstvo „poslušati“ te vladine upute.

U Italiji postoje oni koji predlažu referendum za legalizaciju eutanazije. Želite li poslati poruku talijanskim parlamentarcima?

Ne očekujte da će legalizacija eutanazije smanjiti broj samoubojstava. U Nizozemskoj je u zadnjem desetljeću znatno porastao broj samoubojstava. Nadalje, smanjite što je više moguće uključivanje medicine. Ne slijedite primjer Nizozemske u eutanaziji. Činjenica da je potpomognuto samoubojstvo već moguće u Italiji, po mom viđenju ostavlja dovoljno mjesta za one koji tragično inzistiraju na pravu na umiranje.

Izvor: narod.hr/ Hod za život