UBIJEN SALEZIJANSKI SVEĆENIK Niz nasilja u Burkini Faso se nastavlja: Ubijen još jedan svećenik, drugi teško ranjen

Ne radi se o terorističkom napadu, nego o osveti kuhara salezijanske zajednice kojega je prije dva mjeseca otac Fernando otpustio.

Foto: Shutterstock

Crkva u Burkini Faso oplakuje smrt još jednog svećenika. Radi se o salezijancu španjolskog podrijetla, ocu Fernandu Fernándezu koji je u petak, 17. svibnja, oko 12 sati u gradu Bobo Dioulasso, ubijen u pučkoj kuhinji centra Don Bosco. Ne radi se o terorističkom napadu, nego o osveti kuhara salezijanske zajednice kojega je prije dva mjeseca otac Fernando otpustio.

Tijekom napada drugi je svećenik podrijetlom iz Toga, otac Germain Plakoo-Mlapa, teško ranjen i odveden u bolnicu. Ubojicu je uhitila policija. Otac je Fernández bio ekonom centra Don Bosco u Bobo-Dioulassu, gdje su 1994. godine salezijanci izgradili centar za pomoć dječacima i djevojčicama s ulice, centar za opismenjavanje i stručno osposobljavanje s više od 300 đaka.

Ubojstvo je španjolskog salezijanca samo posljednji događaj u nizu pogibija u vjerskim zajednicama u toj zemlji. U Doriju su 14. svibnja, ubijeni imam i njegov sin.  U Bamu su 13. svibnja, tijekom marijanske procesije teroristi ubili četvero katolika. Dan prije toga, u Dablou, teroristi su za vrijeme mise ubili šestero katolika i oca Siméona Yampu. U Soumu, 5. svibnja, teroristi su nakon molitve ubili župnika i petero vjernika. Otac Antonio César Fernández Fernández, španjoslski misionar, zajedno je s četiri carinika 15. veljače ubijen na granici dok se vraćao u Burkinu Faso. Od početka 2019. godine u svijetu je ubijeno 8 svećenika, od toga 6 u Africi i 2 u Južnoj Americi.

Situacija u Burkini Faso zabrinjava svijet, te samu Crkvu i papu Franju koji je prošlih dana izrazio svoju žalost zbog ubojstva u crkvi u Dablou. Biskup dijeceze Kaya, monsinjor Teofil Nare, pozvao je kršćane da se ne prepuštaju strahu i “iskušenju osvete”; nadbiskup dijeceze Ouagadougou, monsinjor Philippe Ouédraogo od stanovništva je zatražio da se jedinstveno i s vjerom suprotstave nasilju. U toj zemlji sve je više terorističkih napada kojima se nastoji uništiti miran suživot kršćana i muslimana.

Ministar vanjskih poslova Burkine Faso izjavio je da se na području Sahela terorizam širi i čini se da ga financira tržište zlata. Organizacija ujedinjenih naroda izrazila je veliku zabrinutost zbog pogoršanja sigurnosti i humanitarne situacije, te istaknula da želi sudjelovati u sprečavanju daljnje destabilizacije, ne samo u Burkini Faso, nego i u drugim zemljama Sahela.

Naime, zemlje Sahela suočavaju se s velikom humanitarnom krizom s oko 150 tisuća raseljenih samo u Burkini Faso; 600 tisuća u Čadu i preko pola milijuna djece koja su lišena pohađanja nastave. Borba protiv terorizma i kriminala u zemljama Sahela zajednička je odgovornost. Potrebno je udružiti se na međunarodnoj razini – rekao je šef diplomacije Burkine Faso i dodao – Toj pošasti treba pristupiti odlučno kao u Iraku i Afganistanu.

Vatican News

(VIDEO) Usprkos apelima za poštivanjem ljudskih prava, Francuska započela s izgladnjivanjem bolesnika Vincenta Lamberta!

Foto: snimka zaslona

Vincent Lambert, francuski Terri Schiavo, stavljen je u proces “završetka života” u ponedjeljak, 20. svibnja, rano ujutro, uprkos ponovljenom zahtjevu UN-ovog Odbora za prava osoba s invaliditetom (CRPD), i prirodnog prava koje zabranjuje namjerno ubijanje ljudskog bića. Njegova hidratacija i cijev za hranjenje je povučena, a on je dobio dubok sedativ kojeg je zakonski obavezno održavati do smrti, piše Life Site News.

Očekuje se da će Vincent Lambert umrijeti – prije svega od žeđi, u roku od nekoliko dana.

Postupak je pokrenuo dr. Vincent Sanchez iz Sveučilišne bolnice u Reimsu, i to bez upozorenja njegovoj obitelji. Vincentovoj majci, Viviane, nije se čak pružila prilika da se oprosti od sina, za čiji se život bori još od prošlog neuspješnog pokušaja da ga se usmrti izgladnjivanjem u travnju 2013.

Vidjela je Vincenta posljednji put u nedjelju navečer, nakon javnih demonstracija ispred bolnice Reims, tražeći od dr. Sancheza da poštuje odluku Odbora za prava osoba s invaliditetom. Emocionalni video o tom posljednjem susretu emitiran je na internetu: pokazuje Vincenta kako plače dok mu majka govori kako mu je ostalo malo nade.

Majka pisala Macronu, podupiratelji zvali Elizejsku palaču – sve bez uspjeha 

Svi posljednji pokušaji da spase Vincenta nisu uspjeli, uključujući javno pismo Viviane Lambert predsjedniku Emmanuelu Macronu i masovnu telefonsku kampanju Elizejskoj palači.

Dana 18. svibnja biskup Pierre d’Ornellas i drugi biskupi i vjerski stručnjaci za etička pitanja objavili su zajedničku izjavu u kojoj žale da se Vincentu Lambertu uskraćuje voda i hrana te istodobno sugeriraju da bi liječnici koji žele primijeniti taj postupak trebali bolje objasniti svoja stajališta.

Oni su pisali kako bi s etičkog stajališta “bilo dobro da savjest građana nije uznemirena ni zbog neobjašnjene odluke koja sugerira da se g. Vincenta Lamberta vodi u smrti, niti zbog nepoštivanja riječi koju je dala država potpisivanjem Međunarodne konvencije.”

U ponedjeljak ujutro Jean Paillot i Jérôme Triomphe podnijeli su dvije kaznene prijave zbog “nepružanja pomoći osobi u opasnosti”, tražeći znatnu odštetu od dr. Sancheza i ravnatelja bolnice.

Čak i ako bi ove prijave dovele do preokreta, ostaje veliko pitanje: kakav je sedativ dan Vincentu, i mogu li se njegovi učinci preokrenuti?

Akademija za ljudski život i obitelj Ivan Pavao II trenutno održava svoj drugi javni događaj u Rimu na temu „Smrt mozga“. Svi su se sudionici molili za Vincenta Lamberta i njegovu obitelj.

Izvor: narod.hr/lifesitenews.com

‘ISPUNIO JE SVOJU DUŽNOST’ Pro-life udruge u Argentini traže oslobađajuću presudu za liječnika koji je odbio izvršiti pobačaj

“Ponovno bih postupio jednako zato što odbijam da smrt djeteta leži na mojoj savjesti”.

Foto: www.stocksnap.io

Argentinski pro-life zagovornici dali su podršku ginekologu Leandru Rodríguezu Lastri koji je ovog svibnja izveden pred sud zbog toga što je odbio izvršiti pobačaj.

Rodríguez, koji je pročelnik odjela za ginekologiju u bolnici Pedro Moguillansky u gradu Cipoletti, prije dvije godine odlučio je ne prekinuti trudnoću 19 godišnjoj djevojci koja je prethodno popila sredstvo koje joj je trebalo potaknuti pobačaj.

Argentinski ginekolog izjavio je da je djevojka bila u 23. tjednu trudnoće te da je zajedno s liječničkim timom i upravom bolnice odlučio ne prekinuti trudnoću.

Umjesto toga, stabilizirao je pacijenticu te je u 35. tjednu trudnoće izvršen porod. Nekoliko dana nakon toga, beba je posvojena i uskoro će napuniti dvije godine.

Međutim, argentinska zastupnica Marta Milesi podigla je tužbu protiv dr. Rodrígueza budući da je 19-godišnjakinja tvrdila da je dijete bilo začeto silovanjem, te je u skladu s time imala pravo pobaciti.

Više pro-life udruga zajednički su prikupile 50 000 on-line potpisa uz pomoć kojih traže oslobađajuću presudu za argentinskog liječnika. Potpisi su prikupljani ispod pisma upućenog sucu Álvaro Meynetu i guverneru Albertu Wereltinecku.

“Očito je da se tužbom koju je podnijela zastupnica Marta Milesi, koja je aktivistica za pobačaj, želi zastrašiti liječnike da izvršavaju pobačaj čak i kada su trudnoće uznapredovale”, stoji u pismu koje su sastavile pro-life udruge.

“Dr. Rodríguez Lastra ispunio je svoju dužnost i Hipokratovu zakletvu, kao liječnik posvećen zaštiti života i skrbi za njega. Nadamo se da će se pravda poštivati”, zaključili su.

Sam dr. Rodríguez je izjavio kako “ovakve situacije napadaju cijelo društvo, obezvrjeđujući život i napadajući nas liječnike”.

“Pravosudni sustav koji ovo omogućuje dopušta da se odluke liječnika preispituju, čime dovodi u pitanje našu sposobnost da radimo i osiguram sigurnost”, izjavio je. “Znam da nisam počinio nikakav zločin”, dodao je argentinski liječnik. “Ponovno bih postupio jednako zato što odbijam da smrt djeteta leži na mojoj savjesti”.

Ivo Džeba | Bitno.net

Obavijesti od nedjelje 19.5.2019.

-nedjeljne mise po rasporedu u 8 i u 10.30 sati, ostale mise kroz tjedan su u 19 sati, osim subote kada je misa u 8 sati.

  • u utorak je pobožnost svetom Anti u 18.30
  • u petak umjesto vjeronauka krunica za djecu
  • u subotu vjeronauk za  prvi srednje u 9 sati
  • zaručnički tečaj u župi svetog Ilije u Metkoviću početkom šestoga mjeseca( obavjestit ćemo vas o datumu najkasnije sutra)
  • prije svake svete mise prigoda za svetu ispovijed                                                                                                                                                                                                                                            MISE KROZ TJEDAN
  • pon. Jurica Ćopo za pok. Jure i Kata
  • uto. Anđelka Vlahović za pok. Stipe
  • sri. Rosa Vujević za pok.Mara, Stipan, Marija, Nedo i Luka
  • čet. Antica Medak za pok. Ante i Anka
  • pet. Andrijana Šuman za pok. Stanko
  • sub. Mila Jelčić za pok. Mijo i Pera
  • ned. Tonka Medak za pok. Stipan, Kata, i njegovi mrtvi

PETA VAZMENA NEDJELJA

Peta je vazmena nedjelja. Jučer smo se prisjetili svetom misom i molitvom velike nevolje našeg naroda koju je doživio po završetku drugog svjetskog rata. Tisuće su ubijeni bez ikakva suđenja i bez ikakve krivnje. Ubijeni su samo zato jer su bili Hrvati ili nisu bili sljedbenici nove ideologije koja je bila protiv Boga. Živa je ta ideologija još, vidjeli smo to i jučer kada su mnogi pravdali zločin koji se događao u vrijeme kada su mnogi zahvaljivali Bog na završetku rata. Ali nevolje našeg naroda su ponovno započele. I trajale su desetljećima. Svjetlo u tom mraku je bila Crkva. Kriva je ta Crkva što je uz vjeru očuvala i dušu našeg naroda. Dala je ta Crkva mnoge svjedoke koji i danas svijetle kao putokaz kakvi vjernici trebamo biti. Među tim svjedocima najpoznatiji je naš blaženi Alojzije Stepinac.

I danas su u našem narodu, u našim gradovima, selima,u našim obiteljima,potrebni svjedoci. Vidjeli smo u prvom čitanju kako Barnaba i Petar obilaze zajednice vjernike prve Crkve svjedočeći i bodreći vjernike da ustraju u vjeri. Ljudima u potrebni svjedoci, potrebni su im ljudi koji će svojim primjerom u današnje vrijeme koje nije jednostavno za življenje vjere pokazati da nemaju straha niti od ideologija,niti od vlasti,niti od političara. Evanđelje je danas knjiga koje bi se svi trebali držati više nego ikada čitajući Isusove rječi. Čovjek,vjernik gdje se god okrene vidi izdaju svojih vjerskih uvjerenja. Kao da živi u poganskome svijetu,a ne u zemlji koja se diči svojim vjerskim nasljeđem,čiji poltičari se zaklinju u vjeru,a dopuštaju ponašanje i donose zakone koji sa vjerom nemaju nikakve veze. Što više tu vjeru izruguju. Izruguju zakone majke Crkve i Boga živoga. I gledajući vjernike u oči lažu im tražeći njihovo povjerenje. Traže pomoć od raznih emisara i slugu koje dovode iz vana, kojima nije važna riječ Božja. Novac i moć su njihovi bogovi. Pate takvi od punih dvorana i trgova gdje će im ljudi pljeskati i slaviti ih. Zašto se ne uzdaju u Boga? Zašto Njega ne pozivaju u pomoć? Vjernici ponekad kao da budu slijepi pa nasjednu na njihov med koji sipaju iz usta. Ljudima jest potrebna utjeha i ljubav. Ali istinska, ona kakvu nudi Isus Krist. Danas u Evanđelju Isus daje apostolima zapovijed: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« Jeste pročitali? To jest najveće svjedočanstvo po kojem će vas ljudi prepoznati da ste Kristovi. Ali ta ljubav vjernička ne treba biti slijepa i naivna. Treba se znati oduprijeti zlu i prijetvornosti. Vjernik mora biti osoba koja zrači optimizmom, vedrinom. Isus želi da nas ljudi po tome prepoznaju. Ako je Bog sa tobom,tko može protiv tebe dobri čovječe. To jest razlog tvoje vedrine i tvoje moći. Tvoje neustrašivosti. Neka zato vaša djela govore kome pripadate i tko ste. Lijepa riječ susjedu, prolazniku, pomoć nekome u nevolji….Znate, mnogi se danas predstavljaju kao kršćani. A pokazuju li to svojim djelima? Zato dobri brate kršćanine neka o tebi govore tvoja djela. Bog će te na kraju za njih pitati. Ne za vlast ili moć ili ugled koji si imao. Pitat ćete za tvoja djela. Jesi li opravdao ime kršćanin koje nosiš! Mir vam i dobro!

(VIDEO, FOTO) Uspješno održane povorke Hod za život u Osijeku i Rijeci uz brojnu podršku

Foto: snimka zaslona Fotomontaža: narod.hr

Hod za život u Osijeku počinje u subotu u 10 sati u parku Zrinjevac te će se kolona kretati Slavčekovom ulicom, ulicom Hrvatske Republike do Županijske ulice te trga Ante Starčevića.

Hod za život u Rijeci počinje također u 10 sati, na Korzu kod ‘gradske ure’.

12:35 Povorci je došla dati podršku i predsjednica udruge U ime obitelji dr. Željka Markić koja je istaknula kako joj je drago vidjeti Slavonce koji su branili Hrvatsku u Domovinskom ratu, da se i danas bore za život. Na ovom Hodu za život bilo je više saborskih zastupnika, europarlamentarka Marijana Petir, gradonačelnici i župani. “U američkoj saveznoj državi Alabami život je upravo zaštićen od početka do priordne smrti, a u New Yorku moguće ga je ugasiti do trenutka rođenja. Mi ne želimo da itko određuje tko može, a tko ne može živjeti”, istaknula je dr. Markić.

12:30 Iako je skup službeno završio, Hod za život u Osijeku se nastavio, a povorci se pridružio i nadbiskup đakovačko-osiječki Đuro Hranić koji je poručio kako ga obraduje vidjet toliko mladih na Hodu.

12:00 Koordinatorica Lidija Blagojević ističe kako se znanost i svi medicinski fakulteti u Hrvatskoj slažu da život počinje začećem, i stoga žele hodati za svako rođeno i nerođeno dijete te zaštitu nerođenih, kao najmanje zaštićene manjine u Hrvatskoj.

Predsjednica Udruge U ime obitelji Željka Markić kazala je kako je cilj Hoda za život društvena, zakonska i svaka druga zaštita života, od početka do kraja.

Želimo da ono što nosi u svom tijelu kada je trudna, a znanost bez sumnje pokazuje da je to čovjek, ima zakonsku zaštitu od začeća do smrti, a zakonodavci neka nađu način kako će to riješiti, poručila je Markić, javlja Hina.
Dodaje kako treba unaprijediti zakone i ubrzati procedure koje se odnose na posvajanje djece te tako pronaći rješenje, kako bi se pomoglo obiteljima koje žele posvojiti dijete.

11:50 Iz Osijeka se javio mons. Ivan Ćurić i naglasio da ga veseli što Slavonija podržava život. Istaknuli su jedan od transparenata: “Nisam ni slovo, ni broj, nego s neba blagoslov”. Spomenuli su da se i u Osijeku “šačica protuprosvjednika sastavljena od 11 žena pokušala ispriječiti Hodu, no bezuspješno”.

11:30 Novinarka Barbara Brezac Benigar poručila je iz Rijeke da je incident s kolonom antiprosvjednika koja se ispriječila Hodu za život spriječen te poslala poruku “život je dragocjen”. Predstavili su istraživanje da je kriva slika u medijima da je Rijeka “crvena i nije pro-life, jer se čak “55% Riječana u anonimnoj anketi izjasnilo za zaštitu života, a tek 36% za izbor”.

11:25 Zdravstvene poteškoće nisu razlog za prekid trudnoće. “Srčana operacija može biti uspješna i ne treba ishitreno donositi odluke”, rekla je u studiju dr. Rajka Lulić Jurjević. Istaknula je i važnu ulogu očeva i njihove podrške.

11:20 “Brojni poznati iskoristili su svoj glas i odlučili podržati zaštitu života”, navela je Magdalena Krpina Zdilar.

11:10 Kolone u Osijeku i Rijeci uz pjesmu prolaze gradskim ulicama. Prisutni su i brojni roditelji s djecom. Magdalena Krpina Zdilar u studiju je naglasila da je važna i podrška trudnicama “nisi sam, možeš se osloniti”, poručila je te istaknula istraživanje koje pokazuje da se u “Hrvatskoj 75% trudnica odlučuje na pobačaj, jer nemaju podršku okoline, ali ni države.” Treba pomoći trudnici da zadrži dijete, a ne stvoriti dodatnu traumu.

10:57 Kolona ljudi u Osijeku u veseloj je atmosferi krenula iz parka Zrinjevac. Među okupljenima je mnogo hrvatskih branitelja. “Za branitelje sam sigurna da je to doista jedna skupina ljudi koji znaju što je život. Zato me uopće ne čudi da su oni jedni od prvih koji će ponovno stati u obranu života.” – rekla je Magdalena Krpina Zdilar.

10:55 “Embriogeneza je čudesna. Svi studenti medicine znaju da je to težak ispit jer u toj fazi u svakoj sekundi dolazi do toliko promjena da se to jedva može percipirati” – rekla je u studiju dr. Rajka Lulić Jurjević.

10:53 Prosvjednici protiv Hoda za život ispriječili su se ispred kolone Hoda za život. Policija ih pokušava ukloniti.

10:47 “Savjest je naš jedini nepokvarljivi kompas koji nas vodi u životu i čovjek se od drugih živih bića razlikuje upravo po tome. Jedino totalitarni režimi nisu imali pravo na priziv savjesti” – istaknula je Magdalena Krpina Zdilar.

10:40 Magdalena Krpina Zdilar, koordinatorica Hoda za život u Zagrebu, kazala je iz studija Laudato TV: “Život i obitelj su Hrvatska. Bez života i obitelji nema Hrvatske.”

10:30 Koordinatorica Hoda za život u Osijeku, kazala je kako će na Trgu Ante Starčevića imati program gdje će nastupiti klape, tamburaši i Stjepan Jeršek Štef. “Želimo poručiti da sva ljudska prava počinju začećem.”

10:20 U Rijeci se okupilo puno mladih, a novinarka Laudato TV-a predstavila je i mladi bračni par s četvero djece koji su govorili o predrasudama o osnivanju obitelji. “Radost koja donosi obitelj nadmašuje sve poteškoće koje se mogu naći na putu.”

Tjedan dana kasnije, 25. svibnja Hod za život započinje u Zagrebu u 10 sati na Zrinjevcu, u Zadru u 10 na Obali kneza Branimira te u Splitu u 10.30 na Rivi.

Hod za život, obitelj i Hrvatsku miroljubivi je hod građana u znak potpore svakom rođnom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji. Ove, četvrte godine za redom, održava se u dvije subote u 5 hrvatskih gradova. U subotu, 18.5. u Osijeku i Rijeci te subotu, 25.5. u Zagrebu, Splitu i Zadru.

(VIDEO) U Rijeci i ove godine otežavaju Hod za život

Više o Hodu za život pogledajte na stranici, a za volontiranje se možete prijaviti ovdje.

Izvor: narod.hr

KRČKI BISKUP Biskup Petanjak na Bleiburgu: Nismo danas ovdje zato što nekoga mrzimo, nego zato što svoje volimo

Bleiburg: “Neka svi oni do kojih dopire ovaj glas i slika, pokušaju shvatiti da ne mogu uništiti ovakva okupljanja, jer nama uz prenošenje sjećanja na prošle događaje, naše bake i roditelji nisu prenijeli mržnju, nego uspomenu u svjetlu kršćanske vjere. Nismo danas ovdje zato što nekoga mrzimo, nego zato što svoje volimo i za njih se molimo i njihov život Božjem milosrđu preporučujemo”

Ivica Petanjak Bleiburg

Bleiburg – propovijed na komemoraciji održao je krčki biskup Ivica Petanjak/Foto: Filip Kos/Pixsell

Na Loibaškom polju pored Bleiburga održana je komemoracija za sve žrtve bleiburške tragedije i Križnoga puta u organizaciji Počasnog bleiburškog voda, a pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i supokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine.

Na svetoj misi koju je predvodio mons. Fabijan Svalina, ravnatelj Hrvatske katoličke mreže i Hrvatskog Caritasa, koncelebrirala su i 32 svećenika Krčke biskupije koji se nalaze na hodočašću te više svećenika iz BIH i hrvatskih katoličkih misija. Propovijed tijekom mise održao je krčki biskupIvica Petanjak. U ime hrvatske predsjednice na komemoraciji je bila nazočna njezina izaslanica Ana Marija Kirinić, u ime Vlade ministri Lovro Kušćević i Tomo Medved te u ime Hrvatskog sabora saborski zastupnik Ante Sanader. Prema procjeni organizatora na Bleibrugu se okupilo 15 tisuća hodočasnika.

Propovijed krčkog biskupa Ivice Petanjka na misi u sklopu obilježavanje 74. obljetnice bleiburške tragedije, 18. svibnja 2019.

Draga braćo i sestre!

Nakon 74 godine ponovno smo na mjestu s kojeg je započeo Križni put našeg naroda. Već taj naziv, a ne neki drugi, znak je da je naš narod svoju poratnu sudbinu vezao uz križni put Isusa Krista i da mu je upravo to ime davalo snagu, da na svom križnom putu ne posustane, nego podnese svaku bol i patnju, vjerujući da nakon križa dolazi proslava uskrsnuća.

Prije nego će se predati u ruke neprijatelja, Isus Krist je sa svojim učenicima blagovao svoju Oproštajnu večeru i naredio im da i oni to čine njemu na spomen kad god se okupe u njegovo ime. Tijekom dvije tisuće godina Crkva je ostala vjerna Isusovom mandatu, svjesna da će kroz povijesni hod moći odgovoriti svim izazovima svijeta samo ako u njoj bude živa svijest i uspomena na spasenjsko djelo Isusa Krista.

Ovdje slavimo euharistiju za sve stradalnike našega naroda, jer smo uvjereni da dok god njihovu žrtvu sjedinjujemo s Isusovom žrtvom, ne dopuštamo da spomen na njih bude izbrisan iz memorije našeg naroda, i štoviše, da s uskrsnulim Gospodinom doživi nebesku proslavu.

Pokojnici nisu pokopani onda kad ih se pokopa nego kad ih se zaboravi. Molitva i uspomena na njih, jedino je što im možemo dati i što nam nitko ne može oduzeti.

Uspomena ili sjećanje je temeljno obilježje čovjeka koje daje smisao cjelokupnom njegovom životu. Ako se čovjeku oduzme sjećanje svodi ga se na razinu ispod životinje, koja također ima neki oblik pamćenja.

Budući da mnogi od nas svoje djedove nikad nisu upoznali, zahvalni smo svojim bakama i roditeljima, koji su tijekom svih tih godina u nama podržavali živu svijest naše pripadnosti. Vjera u Isusa Krista i sjećanje na naše pretke davalo nam je i daje nam snagu da izdržimo u prošlim i sadašnjim vremenima, kad nam se silom hoće izbrisati pamćenje. I ovakva okupljanja kao što je ovo, pokazatelj su da se narodu ne može oduzeti pamćenje, jer dobro znademo na što sliči čovjek koji ga je izgubio.

Ne samo Isus Krist, nego cijela povijest spasenja i biblijska baština kao takva, temelje se na sjećanju i pamćenju.

Bog se sjeća svoga naroda, svojih obećanja, svog Saveza i potiče svoj narod da ne zaboravi Saveza koji je Bog sklopio s njima i njihovim očevima, da se sjećaju čudesnih djela Božjih, da prenose tu baštinu s koljena na koljeno. Ako sam Bog upozorava da se ne smiju zaboraviti prošli događaji i da na njima treba učiti, tko bi se usudio usprotiviti Božjoj riječi i Božjem zakonu?

Neka svi oni do kojih dopire ovaj glas i slika, pokušaju shvatiti da ne mogu uništiti ovakva okupljanja, jer nama uz prenošenje sjećanja na prošle događaje, naše bake i roditelji nisu prenijeli mržnju, nego uspomenu u svjetlu kršćanske vjere. Nismo danas ovdje zato što nekoga mrzimo, nego zato što svoje volimo i za njih se molimo i njihov život Božjem milosrđu preporučujemo.

Vjerujemo da je Božja riječ vječna i da ima neprolazno značenje, i da je u njoj dana poruka i mladima i starima, i zdravima i bolesnima, i živima i pokojnima, te se stoga želimo nakratko zadržati na ovim liturgijskim čitanjima koja se danas čitaju u cijelom katoličkom svijetu.

Tijekom ovih pedeset dana vazmenog vremena svaki dan slušamo o širenju evanđelja nakon Isusova uskrsnuća i o životu prvih kršćana prema onome što nam je zapisao sveti Luka u Djelima apostolskim. Ta Djela apostolska nam otkrivaju jednu veliku istinu koja se može sažeti u jednu rečenicu: »Svako djelo komu je Bog autor, stvara velike probleme ljudima.« (usp. P. Bossuyt – J. Radermakers, Lettura pastorale degli Atti degli apostoli, EDB, Bologna 2001., str. 396.).

Bog često stvara takve događaje od kojih se ljudima zavrti u glavi, ali si ne mogu pomoći, jer ih ne mogu uništiti, zato što su djelo Božje.

Ostajemo zadivljeni kako je prva kršćanska zajednica osnažena Duhom Svetim, vjerno provela Isusov mandat i pošla po svemu svijetu propovijedati evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16,15). Pitamo se: kako je ta šačica malih ljudi smogla snage nadići sve granice i izići iz uskih jeruzalemskih okvira i pronijeti ime Isusovo sve do kraja zemlje, i da uz to ostane ukorijenjena u predaji i tradiciji svoga naroda?

Upravo smo danas čuli kako je sveti Pavao apostol – koji je inače toliko volio svoj narod da je radi njegova spasenja bio spreman zauvijek proklet biti i od Krista odvojen (usp. Rim 9,3) – morao donijeti tešku odluku u Antiohiji i reći svojim sunarodnjacima, da ako oni ne žele prihvatiti Isusa Krista, on se okreće poganskim narodima i neće radi njihove nevjere druge narode isključiti iz Božjeg spasenjskog djela (usp. Dj 13,46-52). Smogao je snage da zajedno sa svojim suradnicima sruši sve granice i okrene se svim narodima, a da pritom nikad ne okrene leđa svome narodu i radi na njegovom spasenju.

Mi smo ovih posljednjih mjeseci jasno mogli shvatiti da se nalazimo u Europskoj uniji, ali da među nama postoje granice kao gore visoke i velike. Samo prividno živimo u ujedinjenoj Europi.

Kao u prva kršćanska vremena, kad se ista zajednica najprije morala suočiti sa samom sobom, nas je pred granicu stavilo jedno mišljenje koje je došlo iz naše katoličke sredine i tako pripomoglo da i svi oni koji su sva ova desetljeća upirali sve svoje snage da u našem narodu ugase pamćenje na prošle događaje, ponovno podignu svoje glave i pokažu koliko je još uvijek velika tama u njihovim srcima.

Svaki razborit čovjek mogao je spoznati kako su velike granice među nama i kako još mnoge moramo prijeći i nadići kako bismo zajedno mogli slušati i za zajedničkim stolom blagovati.

Cijela se kršćanska poruka apostolskih vremena odvijala oko te dvije stvarnosti: riječi i kruha, kao nezaobilaznim čimbenicima bez kojih nema zajedništva života.

Samo ako želimo čuti riječ istine, možemo sjesti za zajednički stol, a blagovati zajedno je puno više nego uzimati hranu. Jesti za istim stolom uključuje zajedništvo u kojem je svatko prihvaćen takav kakav jest, sa svojim posebnostima kao darovima, koji obogaćuju međusobno zajedništvo i vode k jedinstvu.

Mi danas, na ovom mjestu, na ovoj prvoj postaji našeg narodnog Križnog puta moramo zavapiti Gospodinu i zamoliti ga za darove njegova Duha, koji će kao nekoć na prve Duhove, potresti i spaliti sve one granice koje postoje najprije u nama samima, u našim obiteljima, u našem narodu, pa i u Crkvi Kristovoj.

Vjerujem da u našem narodu ima još toliko mudrih i razboritih koji su spremni otvoriti svoje srce i svoj um Istini i povjerovati istini, ne čekajući da ta istina dođe iz Europe ili preko Oceana. Zašto se kroz cijelu povijest ponižavamo i od drugih očekujemo i tražimo da nas sude i da nas prosuđuju i da nam svoju istinu nameću?

Sveti Pavao je s bolom u srcu pitao svoje kršćane u Korintu: »Zar među vama nema ni jednog mudroga koji bi mogao rasuditi među braćom? Nego brat se s bratom parniči, i to pred nevjernicima. Zapravo, već vam je to nedostatak što se parničite među sobom« (1Kor 6,5-7).

Dokad ćemo se mi Hrvati parničiti među sobom? Dokad će nam to drugi trebati suditi i govoriti što je istina? Kad ćemo htjeti čuti riječ istine, sjesti za isti stol i živjeti u zajedništvu kao braća i sestre?

Jučer nam je Isus u evanđelju rekao: »Ja sam Put, Istina i Život« (Iv 14,6), a danas nam kaže što god zaištete od Oca u moje ime učinit ću (usp. Iv 14,13).

Zamolimo Oca nebeskoga da nam u ime Isusovo otvori srce i um da upoznamo istinu, jer će nas istina osloboditi (usp. Iv 8,32).

Rekoh da nam najprije otvori srce, jer vjerujem da nam je um zdrav, ali je srce tvrdo i u srcu je tama. Isuse blaga i čista srca učini srce naše po srcu svome, kako bi naši pokojni napokon našli svoj spokoj i mir, a mi se napokon našli kao jedan narod koji u ljubavi i slozi gradi svoju budućnost i napreduje pod rukom i okom tvoga blagoslova. Amen.

IKA |

NASTAVLJA SE PROGON KRŠĆANA U PAKISTANU Pakistan: 15-godišnju kršćanku tukli i silovali, pa prisilili da prijeđe na islam i uda se za muslimana

Pakistan je država u kojoj se događaju neki od najgorih zločina nad kršćanima. Nehi Pervaiz, 15-godišnjoj kršćanki, tako su prijetili da će ubiti njezinog mlađeg brata, ako ne prijeđe na islam.

Pakistan

Pakistan: mjesto najžešćih progona kršćana/Foto: Shutterstock

Kršćanski mediji prenose zastrašujuću priču o 15-godišnjoj pakistanskoj kršćanki koja se nakon mučenja, silovanja i prijetnji prisilno udala za starijeg muslimana te prešla na islam.

Neha Pervaiz, 15-godišnja djevojka iz grada Ittehada, blizu Karachija, odvedena je od kuće pod izlikom da će se nekoliko dana brinuti za bolesnog sina majčine polusestre.

“Teta, inače obraćenica na islam, odvela me 28. travnja u svoju kuću kako bi se brinula o njezinom bolesnom sinu. No tamo su tražili od mene da se udam za muslimana imena Imran. Kad sam odbila, istukli su me i prijetili da će ubiti mojeg mlađeg brata koji je bio samnom”,

“Kasnije sam odvedena u sobu gdje me Imran silovao. Potom su me prisilili da se obratim na islam i udam za Imrana”, ispričala je Neha za Ucanews.

Prema njenom svjedočenju, dan kasnije odvedena je islamskom kleriku koji ju je tražio da citira retke iz Kurana te joj dao i novo ime – Fatima.

Neha/Fatima je 30. travnja pred sudom bila prisiljena sklopiti brak s 45-godišnjim muslimanom.

Portal AsiaNews piše kako Imran iz prethodnog braka već ima troje djece.

Nakon tjedan dana Neha je, upravo uz pomoć kćeri svog novog supruga, uspjela pobjeći.

Njezina majka, Jamila Masih, izjavila je kako se kćer vratila kući bosa i iznimno uplašena.

“Bila sam šokirana kad sam shvatila što se dogodilo mojoj kćeri jer sam mislila da se kod tete nalazi kako bi joj pomogla”, poručila je.

AsiaNews pak piše kako je teta, iako obraćenica na islam, do sada smatrana osobom u koju se obitelj mogla pouzdati.

Nehini roditelji ubrzo su podnijela prijavu policiji. Iako su ih isprva odbili, uz pomoć protesantske pastorice, Ghazale Shafiqe, prijava je podnesena 13. svibnja.

Pastorica Shafiqa istaknula je kako je Nehin brak, zbog toga što je maloljetna, ilegalan.

“Djevojke mlađe od 18 godina su maloljetnice i oni koji rade ovakve stvari mogu, prema pakistanskom kaznenom zakonu, biti procesuirani. Borit ćemo se za njezin slučaj na sudu”, dodala je.

“Neha je prestrašena, skupi se u kut i samo ponavlja da ako je prisile da se vrati, da joj više nitko neće moći pomoći. Njezino srce je slomljeno, moramo biti uz nju i zahtijevati pravdu.”

Stravični zločini nad kršćanima u Pakistanu

Progoni kršana, kao i prisilna obraćanja nažalost, nisu novost u Pakistanu.

Tako je u ožujku ove godine, u regiji Punjab, oteta 15-godišnja kršćanka. Njezini roditelji uskoro su obaviješteni kako je kćer prešla na islam no, prema pisanju Pakistan Christian Posta, uvjereni su da se radilo o prisili.

Prema organizaciji Pokret za solidarnost i mir u Pakistanu (MSP) postoji poseban uzorak po kojem se mogu prepoznati slučajevi prisilnog braka i obraćenja.

“Kršćanske djevojke, obično između 12 i 15 godina, bivaju otete, obraćene na islam te udane za treću stranku. Obitelj žrtve podnese prijavu za otmicu ili silovanje u lokalnoj policijskoj stanici. Otmičar, u ime žrtve, podnosi protuprijavu, optužujući kršćansku obitelj za uznemiravanje svojevoljno obraćene i udane djevojke te za pokušaj njenog preobraćenja natrag na kršćanstvo.”

“Kad slučaj dođe na sud, žrtvu se obično traži da svjedoči je li se obratila i udala vlastitom voljom ili je bila oteta. U većini slučajeva, tijekom trajanja sudskog procesa, djevojke ostaju kod svog otmičara. Nakon što djevojka izjavi kako se svojom voljom obratila i pristala na brak, slučaj se zaključuje”, poručuju iz MSP-a.

Poznat je slučaj Asije Bibi, pakistanske kršćanske koju je 2009. godine uhićena zbog blasfemije, Bibi je 2010. godine osuđena na smrt vješanjem zato što je navodno vrijeđala proroka Muhameda.

Ustavni sud oslobodio ju je nakon dugih devet godina, što je izazvalo nemire u zemlji. Asia Bibi i njezina obitelj prije nekoliko su dana napustili Pakistan i sletili u Kanadu.

Agencija Fides, informativni servis Papinskih misijskih djela, izvjestila je 2004. o “raširenom fenomenu” silovanja djevojčica, osobito pripadnica hindu i kršćanske manjine.

Posebno potresan slučaj je onaj Nehe Munir koja je silovana iako je imala samo dvije godine, zato što njezin otac nije htio prijeći na islam. Neha i njezina obitelj su nakon zločina pobjegli u Kanadu.

U siječnju 2019. godine više od 500 muslimanskih klerika potpisalo je “Islamabadsku deklaraciju” kojom su pozvali na borbu protiv vjerskog nasilja i progona nemuslimana.

Tino Krvavica | Bitno.net

Predsjednik HBK: Najstrože osuđujem manipulaciju Hrvatskog tjednika

ZAGREB (IKA)

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić uputio je demanti Hrvatskom tjedniku koji prenosimo u cijelosti.

„Prošlog tjedna Vaša novinarka Andrea Černivec zamolila me za razgovor s obzirom na nedavnu izjavu pape Franje u zrakoplovu o kanonizaciji kardinala Stepinca. Prihvatio sam odgovoriti na njezina pitanja premda sam bio u vremenskom tjesnacu. Iznenađen sam, međutim, i razočaran što je moj razgovor objavljen u Tjedniku od 16. svibnja 2019. sa slikom pape Franje i uvredljivim naslovom ‘Antikrist Pontifex maximus’. A uz to i sam naslov, koji ste stavili iznad intervjua sa mnom, ne odgovara sadržaju razgovora. Premda sam u dobroj vjeri prihvatio odgovoriti na postavljena pitanja, žao mi je što je razgovor objavljen u časopisu s tako uvredljivim naslovom. Nadam se da se vjernici neće sablazniti što su se ‘dvojica hrvatskih biskupa našla’ u časopisu s takvim naslovom. Takvu manipulaciju najstrože osuđujem. Uvjeren sam da bi i naš veliki blaženi Alojzije Stepinac, koji je njegovao osobitu ljubav i naklonost prema nasljedniku svetoga Petra, takvo pisanje otklonio, s pravom prigovorio i oštro osudio. Očekujem objavljivanje ovog moga osvrta s isprikom Uredništva čitateljima Hrvatskog tjednika, posebice vjernicima Katoličke Crkve“, napisao je predsjednik HBK nadbiskup Puljić.

Priče iz života PRVA OBLJETNICA MIPORTALA – NAJČITANIJI TEKST

KAKO SAM POSTAO “VI”?
Najčitaniju priču / tekst na našemu portalu smo malo proširili – to je obljetnička nagrada našem najplodnijem suradniku koji ove godine slavi 50. obljetnicu misništva. Zahvaljujemo dr. fra Tomislavu Pervanu na svakovrsnoj potpori!

*******

Nije lako stati pred desetak ukoričenih knjiga i još nekoliko tisuća različitih tekstova našeg ponajboljeg katoličkog publicista dr. fra Tomislava Pervana, a još je teže riječju obuhvatiti njegov prebogat život. Fra Tomislav je već desetljećima kroz svoje napise duhovno i intelektualno osvježenje u našoj katoličkoj javnosti. Stoga, priređujem ovu priču u kojoj sam fra Tomislav govori o svom životu, osobito o svom zvanju i djetinjstvu – za njegov 70. rođendan i za zahvalu na svemu što čini i piše. No, krenimo sa fra Tomislavom kroz njegov život:

„Da bi se netko rodio u Hercegovini u ono doba, koncem Drugog svjetskog rata, stvarno je morao imati sreće. Tada se na ovim krajem nadvila smrt i noć je gutala mnoge, osobito mladiće koji su se vraćali iz ratnog vihora. Takva opasnost prijetila je i mom ocu Ivanu Ići Pervanu, koji je 1942. godine stupio u hrvatsku vojsku. On je, naime, te godine krenuo u Slavoniju nabaviti i donijeti kukuruza za kruh. Stvari su se dogodile drukčije od zamišljenog. Da, moj Iće je po nekom poslao kukuruz, poslao pozdrav ocu i majci, te dvjema sestrama, a sam ostao u Lipiku i dobrovoljno se prijavio u hrvatsku vojsku. I tako ratujući na svim stranama vratio se Iće u proljeće 1944. i na Jurjevo oženio s mojom majkom Zorkom – Zorom Sulić, iz Čitluka (rođ. 1925.,a preminula 2006.).

Nakon svadbe opet vojska i tek pokoja vijest da je živ i zdrav. Tek u siječnju 1945. vratio se kući i zagrlio sina prvijenca kojemu su dali ime Josip Željko. No, idila je trajala kratko. Događao se prevrat, a ne oslobođenje – tako su govorili u narodu – i partizanske jedinice su nadirale prema Hercegovini. Otac je bio u nedoumici. Pitao se danima što učiniti? Da donese konačnu odluku pomogla mu je majka, moja baka Kata. Jednostavno mu je rekla da se prepusti volji Božjoj koji ga je kroz tri prošle godine čuvao i da ne izdaje svoje suborce. Otac je donekle utješen, pograbio ono malo vojničkih stvari i krenuo u nepoznato. Nakon borbi na Ivan Planini u veljači 1945. krenuo je u Sarajevo, a onda tražeći slamku spasa prema Zagrebu, a kasnije prema Zidanom Mostu u Sloveniji. Tamo su ga uhvatile partizanske pandže i započeo je Križni put. Valjalo je najprije propješačiti do Jastrebarskog i tamo za dlaku izbjeći smrt. Nije ukrcan na vlak koji je naizgled nudio odlazak prema kući, ali završio je – saznalo se kasnije – u nekim jamama i šumama negdje na Kordunu. Tko je tada u njem bio više se nije vratio. Križni put nastavljen je prema Sisku, preko Slavonskog Broda i Tuzle sve do Sarajeva. Doveden je i smješten u središnjicu zloglasne Udbe. Zgrada je poput košnice bila natrpana hrvatskim vojnicima. Tek spuštajući se s viših katova prema nižim dalo se zaključiti „da se čisti paluba“ i da svi koji izlaze zapravo idu u grob. Kad je Ićo stigao do prizemlje očekivao je najgore. Tada je ugledao i legendarnog fra Mladena Barbarića u franjevačkom habitu bez pasića. ‘Da se ne bi objesio?, tumačili su udbaši. I taman kad je htio zamoliti posljednje sakramente fra Mladen je njemu i ostalom društvu prioćio ‘da se ne boje, jer da je od jučer proglašena amnestija’. ‘Neće vas pobiti’, zazvučalo je još jedno fratrovo ohrabrenje. A taj fra Mladen, Bože moj… bio je priča vrijedna da je pamte stoljeća. Životom je potvrdio da lažu oni koji govore da postoji mnoštvo putova, jer on je koračao samo jednim: putem zacrtanim u savjesti svojoj slušajući glas nutrine i utjehe Božje. Cijeli život ostao je bez novih jugoslavenskih dokumenta, grsteći se otići kod matičara i izvaditi „ličnu“ iskaznicu. Kamo god je krenuo, išao je sa srcem i dušom. Ruke je sklapao samo kad bi s Bogom razgovarao tražeći pomoć u crnim nevoljama.

Ali mukama tu nije bio kraj. Za jutarnjeg postrojavanja kraj njih je naišao jedan brijač i upro prstom u nekog od Ićanova društva tvrdeći da ga je vidio u Jasenovcu. Svi su protrnuli. Prokazani je sve nijekao, ali nije mogao pobjeći od istine. Brijač se okrenuo i čekala se samo smrt. Fra Mladen je već molio za njihove duše… Srećom, taj također napaćeni brijač – Židov imao je samilosti, zatomio je osvetoljubivost i nije ih prokazao. Sljedećih dana krenuli su prema Mostaru gdje je nastupilo prestrojavanje: jedne se slalo u smrt, druge u logore, treće u partizansku vojsku. Srećom Iće je ugledao svoju tetu časnu Valentinu i uspio poručiti mome djedu Ivanu da je u Mostaru. Djed je iste noći krenuo i već sutra, nitko ne zna kako, moga oca izvukao iz zatvora i baš oko blagdana Velike Gospe došao kući. Možemo samo zamisliti kako su se tada osjećali moji ukućani, kako li je majka proplakala od sreće…“, ne krijući jaku emociju prepričava fra Tomislav očevu, ali i svoju sudbinu.

Sve je, naime, u životu spojeno poput sustava spojenih posuda. Ne može se na jednom kraju ulijevati radost, a na drugom izlaziti tuga. Sve se to nekako izmiješa i ako se ponizno i otvoreno prihvate sokovi životnosti svakodnevnica pojedinaca, cijelih obitelji i zajednica tada postaje supstrat iz kojeg niču plodovi uma i duha. I u obitelji fra Tomislava Pervana bilo je tako.

„Otac je otišao na dosluženje vojske prije moga rođenja i mislim da je u Novom Sadu služio JNA do 1947. godine. U vojnoj knjižici pisalo mu ćirilicom da je nediscipliniran, ne izvršava naredbe, da je u ratu bio u neprijateljskoj vojsci 36 mjeseci (dakle, pune tri godine) – to su vjerojatno dobili iz Čitluka kad je otišao na ‘dosluženje’. Nije mu to trebalo kad je proveo tri godine u ratu…“

‘Živ će se vratit nekad, a mrtav nikad’ – s vjerom su umovali tada ukućani – jer Ivan Iće Pervan je bio među rijetkima koji se vratio u srez Čitluk, pod Gredu.

„Majka nam nije dopuštala da budemo daleko od oltara. Bijaše to sretno vrijeme posebnog duhovnog rasta. Bilo je to vrijeme mučeničkih majki i baka, koje su zajedno s nama davale slavu Bogu, pa i na taj način izvodili djecu na pravi kršćanski put. Samo jaki motiv, vjera i volja za znanjem davali su snagu generaciji koja je kasnije u zrelim godinama plod svoga života ugradila u stvaranje slobodne Hrvatske.“

Bog je mnogobrojne kušnje nagradio ozračjem mira i vjere – nakon nekoliko godina obitelj Pervan bila je na okupu. U studenom 1946. rodio se mali Tomislav, a potom još osmero braće i sestara.

Bog je kroz velike kušnje izveo obitelj Pervan. U središtu svega bila toga je iskonska vjera koja tada ničim posebnim nije njegovana: nije bilo duhovnoga štiva ni kateheza kao danas. Majka Zorka – Zora bila je, također, pismena. Za vjenčanje je od župnika fra Franje Ivankovića dobila Povijest jedne duše od Sv. Male Terezije. Knjiga se čitala za zimskih dana, jer se ljeti moralo raditi.

U kući se nekom čudnom Božjom logikom, našao i Novi Zavjet kojeg je na hrvatski jezik preveo Franjo Zagoda i tiskan je u Zagrebu 1938. Fra Tomislavu i ostaloj djeci posebno su u sjećanju ostale ilustracije francuskog slikara Gusteve Doréa, posebno one dojmljive scene Apokalipse, Danteova raja i pakla. Bilo je u skromnoj kućnoj knjižnici još nekoliko molitvenika.

„Bila je rijetkost da je netko imao Novi zavjet ili nešto vjerske literature, a baka je uvijek imala u rukama Molitvenik fra Anđela Nuića – sav izlizan i pocrnio od seljačkih znojnih ruku.“

Tamo se, što je posebno interesantno, našao i Život Kristov Rudolfa Wimmera u tri sveska.

„Sjećam se, pisalo je ovako – Rudolf Vimer, a ne Rudolf Wimmer – može se vidjeti u pretisku (jednosveščanom) vlč. Zirduma. Onda su bila tri sveska u nas doma.

Bila su to prva vrata ili još bolje rečeno prozor kroz koji je i mali Tomislav zavirio u raskoš teologije.

Brojna obitelj Pervan uz naporan rad imala je što pojesti i obući. Bili su među rijetkima koji su imali uz „nosno“ i „misno odijelo“ – nosilo se naravno samo nedjeljom i blagdanom! Rodila je ta činjenica kasnije dostojanstvom i ponosom, hrabrošću i odvažnošću koja će se na čudan način implementirati u važne crkvene i narodne događaje u Hercegovini. Bio je Tomislav Pervan i među rijetkom djecom koja su znala kako se zove biskup u Mostaru i papa u Rimu…

Ipak, možda je najvažnija činjenica da su baka i mama od samog njegovog začeća molile krunicu da dijete koje Zorka nosi izabere u životu duhovno zvanje, da pođe u fratre ako bude muško ili časne ako bude žensko. Saznao je on to tek kasnije, na dramatičan i gotovo epski način, samo nekoliko dana prije majčine smrti.

„Jednoga ljeta, prije desetak godina, nakon Gospojine bila je velika vrućina. Ja sam bio na misijskom putovanju u Engleskoj: imao sam neke susrete i predavanja. Kad sam došao u Međugorje rekoše mi da je majka teško bolesna. Leži.

Odmah sam uzeo sakrament, odvezao se doma u Čitluk pohoditi je. Ona, starica blažena na krevetu, onemoćala, vrućina je ubila, dehidracija. Ja sjeo pored nje, pričestio je, pomolio se za nju, položio ruke. Blaženo se osjećala nakon molitve i jednostavno pala u zanos.

I onda, onako nemoćna, veli: ‘Sinko, Tomislave! Ne znam jesi li kao fratar i svećenik sretan. Ako nisi sretan, onda sam ja, tvoja majka, kriva za to. Naime, kad sam bila tobom  trudna (poratna  1946.), svaki sam dan zajedno sa svojom svekrvom (pokojnom bakom Katom, svetom ženom, iz  roda Miletića: imala sestru časnu Valentinu, imala strica fra Ambru Miletića koji je na prijelazu stoljeća bio u Mostaru factotum – i gvardijan, i provincijal, i tajnik biskupa, upravitelj sirotišta, vrli Hrvat etc.) molila krunicu za dijete koje nosim bude svećenik, fratar. Svaki dan, neizostavno.’

I onda pridoda: ,Na svetkovinu Presvetoga Trojstva, negdje u lipnju, za vrijeme svete mise’ – tako veli – ‘negdje oko prikazanja i pretvorbe – osjetih (tako mama priča) da je dijete u meni oživjelo. I kaže, ‘zahvalih Bogu što je dijete živo, i u tom trenutku sam te prikazala Gospodinu. Da budeš Božji…’

Kad sam završio osmi razred 1960., župnik je samo rekao: ‘Donesi potrebnu dokumentaciju’, a ja sam nestrpljivo čekao… „

Ipak, pozoran pripovjedač mora naslutiti da svaka ovakva iskrena odluka i nesebični „Da“ Gospodinu krije sa sobom i svakojake kušnje. Jednog dana kad se mali Tomislav vratio iz škole zatekao je oca Ivana u društvu s trojicom inženjera iz rudnika boksita u kojem je radio. Po pršutu koji je bio na stolu naslutio je da se nešto važno događa.

„Da, pršut se jeo samo u iznimnim prigodama i rezao se samo probranim gostima. Ti ljudi, direktori rudnika, bili su i utjecajni partijaši u našem srezu. Oborio sam sramežljivo oči pred njihovim pogledima. Otac se nešto uzvrtio , a onda gotovo ispalio: ‘Sine Tomislave, drugovi su nam došli pomoći. Dat će ti stipendiji da pođeš za rudarskog tehničara u Tuzlu…’ Još je nešto govorio, a ja sam odvažno uzvratio: ‘Tata, ja želim biti samo fratar!’ Otac je ustao i pred društvom me zagrlio govoreći: ‘Dobro, neka bude po tvojoj volji!’ I više nikad o tome nismo progovorili ni riječi. Drugovi inženjeri su otišli, ali posljedice ove odluke osjetit će moj Iće kasnije… Na Ilindan je napokon stigla potvrda o primitku u Franjevački red i ja sam kao izvrsniji kandidat otišao u Visoku, a drugi u Dubrovnik i Zadar.“

Kako je samo bilo četrnaestogodišnjem Tomislavu ostaviti toplu i plodnu Hercegovinu i krenuti prema hladnijoj Bosni možemo samo zamisliti.

„U Visoko sam otišao s nepunih četrnaest godina u rujnu  1960. i maturirao   1964. Bio sam oslobođen usmenih maturalnih ispita jedini u generaciji, k tome još i Hercegovac u Bosni.“

Počela je i jesenjska berba pod budnim okom djeda Ivana, koji je upravljao gospodarstvom jer sin Iće bijaše u tri smjene gotovo stalno u rudniku. Valjalo je pobrati duhan i smokve, a onda grožđe preraditi u rujno vino i rakiju. Djed Ivan je vodio i glavnu brigu oko unukova odlaska u Visoko.

„Moj djed Ivan bio je slikovito rečeno seoski mudrac, gotovo sveznadar. Znao je gotovo sve poslove: radio je kao stolar, bačvar, izrađivao prozore i vrata, pa čak i mrtvačke kovčege. Bio je rođen 1886., a onda je 1912. godine stupio u austrijsku vojsku i to je obilježilo cijeli njegov život. Iste godine kad je stupio u vojsku 1912. oženio je moju baku Katu. Sudeći prema činjenicama, izgleda da je bio dosta izbirljiv, jer bez obzira na majstorski i svekoliki ugled, baku je pronašao tek „iza sedam sela“… Baka je također znala čitati, bila je zgodna, ali dosta krhka zdravlja. No, to je nije priječilo da kao žena i majka ponizno i spremno učini sve što može za muža i obitelj. Uz mog oca Ivana imali su i dvije kćeri, moje tete Jozefinu i Sofiju. Djed je ta imena kćerima izabrao po imenima tada popularnih austrijskih princeza, jer je cijeli život bio impresioniran austrijskom kulturom reda i rada. Znao je govoriti da takve pravne i poštene države više nikad neće biti i čini se da je bio u pravu. Dobro je poznavao sve župnike u Brotnju u to doba, do kraja Drugoga svjetskoga rata. Dobro se sjećao kad je umro u Čitluku  fra Didak Buntić, a pismen je bio prije vojske. Samouk, u selu druge je učio čitati i pisati, pa je mogao iz vojske pisati pisma i drugima.

Primao je uvijek i redovito preko župnika beogradsku ‘Blagovest’ – jedini katolički mjesečnik nakon rata na području Jugoslavije (osim zagrebačke Danice koja je bila list njihova udruženja). Uvijek je uzimao i kalendar Dobri Pastir – onaj godišnjak što ga je uređivao fra Rufin Šilić, potom je od početka šezdesetih redovito čitao Veritas  i Glas KoncilaGlasnik Srca Isusova i Marijina je kasnije oživljen…

Djed je volio vinograd i uz polja duhana proizvodio je nadaleko poznato vino. Dok se on s mojom majkom bavio poljem, duhanom i lozom o nama je brigu vodila baka Kata. Da nije bila tako dobra i požrtvovna možda moji roditelji ne bi imali toliko djece. Baka je bila dobri duh i svi smo osjećali njezinu neizmjernu ljubav.“, sjeća se fra Tomislav.

I tako, čim je obitelj ispratila sina i unuka u Visoko uslijedili su osvetnički udarci. Kad je partijska vrhuška shvatila da ne može uloviti ptića, odlučila je udariti po gnijezdu. Tomislavu je ukinuto temeljno zdravstveno osiguranje i valjalo je gotovinom plaćati sve: od zubara do bilo kakvog lijeka ili najosnovnije medicinske pomoći. Otac Ivan počeo je opet križni put u rudniku boksita. Rečeno mu je da zbog neprijateljske djelatnosti i sina fratra više nije poželjan i da ostaje bez posla. Ipak, nekim čudom netko razborit se zauzeo za njega, pa i onako brojnim socijalnim slučajevima nije pribrojena obitelj Pervan sa četrnaest duša.

„Otac je tako ostao u rudniku sve do invalidske penzije, a onda se snažno prihvatio obiteljskih poslova. Svu djecu je uspješno iškolovao i uz silne žrtve izveo na pravi put. Bio je silna energija i volja. Nije kukao niti jadikovao. Bio je vrlo društven, a znalo se često dogoditi da zapjeva i počasti sve u svom društvu. Prije svoje smrti otac nas je okupio i zamolio da se svake godine sastanemo o Jurjevdanu na obiteljsku svetu misu na spomen njegova vjenčanja koje se zbilo  1944., negdje o Jurjevdanu, te da bude za jelo samo kruh, kuhano janje i mladi luk – tako su oni proslavili onda u siromaštvu i ratu njegovo vjenčanje.

Voljom Božjom – preminuo je na blagdan sv. Josipa  2001., a on je zaštitnik sretne smrti i obitelji. Tada imamo prigodu okupiti se i za njegovu smrt i za majčinu smrt (preminula  27. travnja 2006.), te ispuniti njihovu želju. Svi koji smo ovdje okupimo se i to je onda uistinu obiteljska zajednička fešta… I zahvala Bogu za sve. “

U znamenitom visočkom sjemeništu obične su mladenačke stvari počele dobivati značaj izvanrednosti. Kroz svakodnevan zahtjevan i naporan rad Riječ vjere i riječ znanja klesala je umove i duše mladih svećeničkih pripravnika. U bosanskim maglama nove duhovne i intelektualne spoznaje zamijenile su naravno hercegovačko sunce za kojim je mladi đak Tomislav Pervan žudio. Hladni i visoki stropovi gubili su svoju hladnoću, a mladenačka duša pronalazila je ideale na kojima će sebe, a kasnije i druge grijati.

„To je bio strašan dril, ali to su bila dobra vremena kad se nešto moglo temeljito naučiti. Od nas đaka tražio je se maksimum. Ako nisi sve od grčkog razumio morao si ga naučiti kako znaš i umiješ. Posebno sam volio njemački jezik i već u trećem razredu gimnazije čitao Karla Maya na njemačkom i pustolovine njegovoga Winethua. Visoko mi je ostalo kao krasna uspomena.“, prisjeća se fra Tomislav.

Zbog odličnog uspjeha oslobođen je mature, a onda je valjalo donijeti odluku o ulasku u novicijat i vratiti se u Mostar.

„Dolazim u Mostar da mi uzmu mjere za habit. Tamo je bilo još dvadesetak kandidata. Bilo je i šale kad je časni brat krojač opominjao: ‘Tko ne želi neka odmah kaže da bez veze ne trošim platno!’“

Kad su mu „uzeli mjeru“ vratio se Tomislav kući, a onda uskoro krenuo u novicijat na Humac. Otac je na magarca natovario dva kufera i ispratio ga na austobus koji je iz Čitluka vozio za Humac i Ljubuški. Uskoro je u Humac, to rasadište hercegovačkih fratara, na oblačenje franjevačkog odijela stigla s dvojim konjskim kolima mnogobrojna rodbina. Njih sedamdesetak proslavilo je svečani događaj. Fra Tomislav se sjeća još jedne zgode – potresne sličice iz tog vremena koja mu se za cijeli život utisnula u dušu.

„Kad sam se opraštao sa svojima doma  – prije novicijata, početkom   srpnja 1964. – onda sam prvi put vidio da djed plače. Pitam ga zašto plače. On odgovara: ‘Odsada više nisi naš!’ Dakle, znao je što znači ići u samostan, što znači obući habit. Znači, novi dom, nova obitelj, nova kuća, novo sve. Ništa više nije kao prije. I otada me uvijek zvao s ‘Vi’ i više mi nikad nije rekao Ti. – Moje zvanje odredilo je da i najmilijem postanem – Vi!“

 

UVIJEK KRAJ OLTARA

 

Dani provedeni u novicijatu na Humcu ostali su fra Tomislavu u lijepom sjećanju. U toj oazi duha i mira imao je sve potrebne uvjete. Oštrouman i darovit brzo je učio, a po fratarskim knjižnicama skidao je prašinu i s nekih knjiga koje nitko dugo nije koristio. Tako je npr. već u to doba posebno studirao hrvatski jezik, te učio svirati orgulje i glasovir.

„U novicijatu sam  1964. – 65. imao u rukama knjigu dvojice autora (Guberina/Krstić), Razlike između srpskoga i hrvatskoga jezika, izišle prije rata, mislim 1940. Ljudevit Jonke je izdao ljeti 1964. svoju knjigu članaka: Književni jezik u teoriji i praksi, što bijaše novina onda na tržištu, prije čuvene Deklaracije 1967. Tu sam knjigu našao na Humcu i studirao.“

Mladi franjevac nije imao nikakvih misonih sudara s Bogom i kršćanskim naukom, jer njemu je to od najranijih dana bilo poput vode koju pije ili zraka koji udiše. Ne njiše se ni za trenutak između između različitih filozofija i teoloških pristupa, nego uvijek se priklanja Kristu i provjerenom crkvenom nauku. Korača slobodno osunčanom stranom puta i pronalazi uzvišenost kršćanske poruke i vlastitu životnu radost. To je, priznat ćemo, rijetkima suđeno. Počeo je marljivo izučavati Sveto Pismo, a svoja razmišljanja pisati: već tada mu je jezik kojim je pisao bio divan, čist i zvonak od jasnoće, a stil često slikovit, potkrijepljen neprolaznim mislima i nadasve uvjerljiv. Sve dublje je zaranjao u živu realnost otkrivajući tajne srca. Za dušu mu se nisu lijepile ovozemne radosti i već je temeljito sagledavao značaj poniznosti i žrtve. Zatim je lutao žarištima znanja, proze i poezije, a sve usvojeno usmjeravao je prema teologiji koja ga je magično privlačila. Otvorio je dušu za sve što je veliko i lijepo razmišljajući o samoći o Božjim tajnama, a usput slušajući klasičnu glazbu Bacha, Rahmanjinova i Stravinskoga. Uspješno razaznajući „strane svijeta“ u teologiji i kulturi stvara stav koji njeguje sve do danas: posebno poštuje svekoliku kreaciju, izvor misli i njezinog nosioca. Rijetko polemizira i ne iskazuje ljutnju ni nesigurnost, već uporno i sustavno obrazlaže svoje duhovne i intelektualne domete. Poput Sv. Klamenta postaje svjestan da je „vjera sjeme, a znanje o vjeri plod“.

U ovakvim i sličnim razmišljanjima prolazili su mu dani formacije na Humcu, a onda je otišao dvije godine u Visoko (1965. – 1967.), pa godinu dana na Teologiju u Sarajevo. Iz tih dana sa zahvalnošću se sjeća svojih profesora, a posebno dr. fra Ljudevita Rupčića.

„Ljudevit Rupčić je došao u Sarajevo za profesora biblike 1958. i bio punih trideset godina – do 1988, prevodio Novi zavjet, Psalme i Pjesmu nad pjesmama, a odmah od početka ukazanja u Međugorju prihvatio činjenicu ukazanja i pisao na tu tematiku.“

Prijelomne i burne 1968. godine zajedno s kolegama fra Jozom Vasiljem, fra Vitomirom Musom odlazi u Austriju, mjesto Schwaz na nastavak teološkog i filozofskog studija. Tamo studira do 1970. godine. Istodobno u Rimu su se isklesavali zadnji dokumenti Drugog vatikanskog koncila.

Nakon dviju godina provedenih u Scwazu i svećeničkog ređenja 1969. valjalo je poći u Njemačku na usavršavanje njemačkog jezika, ali fra Tomislav u dogovoru s poglavarima odlučuje – naime, već tada je izvrsno poznavao njemački – otići u susjednu Švicarku, u Zürich pomoći misionaru fra Ljubi Krasiću. Stvarno siromašan kao fratar, s par stotina šilinga u džepu (oko stotinjak kuna) tamo slavi svoju Mladu misu i počinje pomagati u misiji.

„U Schwazu – Austrija sam i ređen u studenom 1969. s navršenih 23 godine. Morao sam tražiti dispenzu iz Rima da se mogu rediti s 23 godine, jer je kanonska dob za ređenike u misijskim područjima bila najmanje 24 godine.“

Možete samo jedanput pogađati kako je kasnije potrošio skromni honorar! Naravno, kupio je mnoge teološke knjige kroz koje se prvi puta ozbiljnije susretao i sa teološkim promišljanjima dvojice njemačkih profesora: Valtera Kaspera i Josepha Ratzingera. I još jedan velikan je svojim djelom zaokupio fra Tomislavovu dušu: glasoviti Romano Guardini…

Za vrijeme rada i boravka u Švicarskoj upoznao je fra Tomislav i mnoge glasovite hrvatske emigrante: fra Lucijana Kordića, Vinka Nikolića i njegovu suprugu Šteficu, slikara Petra Marunu, i mnoge druge…

Nakon ređenja i boravka u Švicarskoj ponovno su se trojica fratara našla u bogosloviji Swaiz. Stigao je tamo i provincijal dr. fra Rufin Šilić (izabran za provincijala 1967.). Inače, od najranije dobi siroče, smatrao je Provinciju svojom majkom. U Wrocławu u Poljskoj doktorirao je na djelu o sv. Bonaventuri, a o briljantnosti teze svjedoči i činjenica da se na nju često pozivao i Joseph Ratzinger kad bi govorio o teološkom djelu sv. Bonaventure.

Fra Rufin na Teologiji u Sarajevu radi puno i kao dobri duh bogoslovije započinje odiseju zvanu Dobri Pastir. Postaje, između ostalog otac naše publicistike, izdaje reviju i godišnjak. Uskoro dolazi i tužna epizoda i prijepori s biskupom oko nekih hercegovačkih župa.

„Bila je to borba za pašnjake… I Abraham i Lot su se tako borili…“, komentira moj sugovornik.

Na Humcu je trebao pomoćni meštar za novake koji ujedno znade svirati i bilo je jasno: fra Tomislav dolazi u kolovozu 1970. na Humac.

Tamo je se već događalo Božje čudo. Poput ptice Feniksa iz pepela je u bezbroj mladica niklo hercegovačko franjevačko redovništvo, ono što je bilo posječeno i smrvljeno 1945. godine sada se izdizalo kao grandiozan znak vjere i domoljublja. Kažu svjedoci, kad su tih godina u posjet Humcu dolazili fratri iz Amerike (Hercegovačka franjevačka kustodija) da su plakali od sreće. Preko stotinjak fratara tiskalo se na tom Božjem otoku – kakav znak nade za Hercegovinu, Crkvu i žuđenu Hrvatsku!

Iz takve raskoši vjere i života provincijal dr. fra Rufin Šilić je zaključio da mora obnoviti intelektualnu elitu Provincije. Od rata do tada uz provincijala fra Rufina doktorirali su još: dr. fra Leonardo Oreč u Ljubljani, dr. fra Ljudevit Rupčić u Zagrebu i dr. fra Viktor Nuić u Rimu, dr. fra Kvirin Vasilj živio je u Americi. Nakon dvije godine kapelanstva i rada u novicijatu (1972. godine), pročitane najbolje teološke literature onog vremena, na studij Svetog Pisma i put prema Freiburgu krenuo je i fra Tomislav Pervan. I za divno čudo tamo, u tom duhovno hladnom njemačkom ozračju, nije ga oduševila suha egzegeza koja je odveć mitološki – po uzoru na neke protestantske teologe, Bartha i ekipe – s Isusom baratala najčešće kao suhom granom. Požalio se fra Tomislav provincijalu i na nastavak studija otišao u Graz. Tamo je bila sasvim druga situacija. Našao je jednog razboritog profesora koji je osjetio veliki talent kod novog studenta i sve je završilo izvrsno. Oko Bezgrešnog začeća 1976. fra Tomislav je predao radnju, a u siječnju 1977. promoviran je u doktora biblijskih znanosti. Na Humac se vraća u rujnu 1977. godine. Iz Graza je ostala još jedna nezaboravna uspomena.

„U Domovini je procvalo Hrvatsko proljeće. Nastupili su različiti progoni i valjalo je pomoći onima koji su na Zapadu tražili slobodu.“

Po povratku na Humac sve je svoje snage stavio u službu Crkve. Propovijeda i predaje. U vjeri i ustrajnosti kleše mlade franjevačke redovnike. Kad je onako moćan i intelektuano superioran progovorio govorom srca svi su shvatili da nije tvrd i kamen kako je u prvi mah izgledao. Ne nastupa kao bojažljivi konzervator stare fratarske prakse, nego kao odgovorni restaurator koji otvara vrata i prozore u prenesenom i doslovnom smislu.

S ljepotom riječi klizile su nove zanosne misli, a s mislima sadržaji koji nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Milosni vjetar raznosio je oblake nesigurnosti s kojim se susreće svaki čovjek, osobito mlad učitelj pred mnoštvom zahtjevnih učenika. Duša mu je treptala od osvježenja i novih pastoralnih iskustava. Humcem je – kao kad ozonom nakon oluje zamiriše zemlja – prostrujao novi dašak svježine crkvenog nauka.

No, i to je bilo prusko fra Tomislavu. Znao je da se briljanti ne nalaze samo u čvrstim sefovima, nego da ih se koji put, ako je čovjek uporan i ako mu Bog pomogne, mogu naći u prirodi, u najživljem životu. Stoga on počinje propovijedati i poučavati iza granica čvrsto uokvirenog humačkog svetišta i novicijata. Okuplja mlade gimnazijalce (maturante) u crkvi Sv. Kate u Ljubuškom i počinje s redovitom katehezom. Rezultati su izvrsni, a broj đaka svakim danom sve viši. Pozorno slušajući autentična pitanja i svjedočanstva mladih otkriva još jedan novi svijet. Zapravo, još tih dana nije ni slutio da će upravo ga upravo taj njegov rad s mladima dovesti na još jedno životno križanje, ili još točnije rečeno, na križanje s kojeg će sigurnije krenuti putem prema Kristu.

„Tih godina počeo sam čitati jedan tada grafički skromni časopis „Koraci“ kojeg je u Zagrebu izdavao poznati teolog prof. dr. Tomislav Ivančić. Sadržaj me je često toliko zaokupljao da sam znao satima meditirati o napisanom. Uvjerio sam se i na tom primjeru je točna ona poznata izreka: kad istinu spoznaš, ona te je sigurno već dotakla i oplodila! Tako sam i ja, kad je prva grupa mojih đaka otišla u Zagreb i uključila se na vjeronauk kod prof. Ivančića, dobio u siječnju 1979. poziv da dođem na duhovnu obnovu kod dr. Ivančića. Ne dvojeći puno krenuo sam u Zagreb i našao se među brojnim studentima u zadnjoj klupe jedne poveće dvorane u Frankopanskoj, tamo u sklopu samostana časnih sestara milosrdnica. I svećenik, prof Ivančić je progovorio. Dva puna sata o grijehu i obraćenju, a muha se nije čula. Ostao sam iznenađen a u meni su se otvarale nove dimenzije vjere i teologije. Slijedila je sveta misa, a onda su mladi imali sastanak. Poslije molitve nisu gubili konkretnost nego su in medias res raspravljali o konkretnom caritasu: tko će nacijepati drva ovoj starici, tko će onu drugu odvesti liječniku, tko će ovo tko će ono… Vidio sam već tada da tu nema šale i da u vodu padaju neodgovorni komentari i kritike da se ovdje radi o nekim zastranjenjima i sumnjivim egzaltacijama.“

Evo još jednog dokaza da čovjek u svojim radostima i uspjesima slično kao i u tegobama treba čovjeka, treba pouku koju će ponizno prihvatiti. Najmanji ostaci sumnji i nesigurnosti su nestajali. Doslovce, otopile su ih molitve, adoracije i meditacije.

Fra Tomislav se vraća u Hercegovinu i daje poticaj da prof. Ivančić u lipnju 1979. dođe na Široki Brijeg i fratrima progovori o molitvi. Nije tada u najboljoj snazi podlegao onom pogubnom stereotipu kad različite duhovne osobe, svećenici i redovnici ovako krivo rezoniraju. Najprije ću sagraditi crkvu, a poslije ću se moliti. Fra Tomislav je od početka izabrao ono najvažnije.

„Kad je prošao taj seminar pokojni dr. fra Rufin Šilić mi je zahvalio i dodao: ‘Sljedeće godine želio bi s ovim Ivančićem tri dana samo moliti!’ On, ali i svi ostali koji su se spremno otvorili Duhu Svetomu bili su oduševljeni. Naravno, bilo je i onih koji su nešto gunđali…“

Uslijedio je još jedan važan susret s prof. Ivančićem na seminaru u Čapljini, a potom poziv uoči Sv. Ante 1979. u Zagreb gdje je s prof. Ivančićem seminar o molitvi i obraćenju držao poznati njemački teolog prof. Heribert Mühlen.

„To je bilo neponovljivo iskustvo. Putovao sam sutra u noći iz Zagreba vlakom do Čapljine i od siline doživljaja oka nisam sklopio.“

 „Nešto mu se dogodilo…“, šaptala su subraća već sutra za mnom na Humcu.

TEOLOŠKI STOŽER I BRANITELJ MEĐUGORJA                                                         III.

„Fratri su imali pravo! Stvarno sam se promijenio! Da, tek sada vidim i shvaćam ono što onda nisam ni slutio. Cijeli taj čudesni duhovni šok pomogao mi je da postanem otvoren za događaje koji će uslijediti u Međugorju. Bio sam duhovno spreman prihvatiti fenomen ukazanja i na sve suvislo i razborito odgovoriti, staviti se u službu velikoj poruci i pouci Međugorja.“, tumači mi fra Tomislav.

I upletimo najvažniju nit u našu priču, vratimo se tridesetak godina unatrag i evocirajmo ono vrijeme mirno, bez žurbe i neopterećeni bilo kakvom zlobom. Naše neriješene račune, dugove ovakve ili onakve, već je zaliječila ispovjedaonica. Ukorijenjeno kršćanstvo i živa vjera pomogli su da u Hercegovini ljubav i opraštanje nadvladaju osvetu i mržnju. Istina jest da je za nedavnoga rata nekoliko kuća minirano, ali koliko znamo linča nad ljudima nije bilo i ni jedna glava zbog osvete nije pala. Doživjeli smo i kakvu takvu slobodu da barem sada možemo slobodno napisati svoje viđenje onog doba i okolnosti u kojima je živio narod ovog kraja. Hercegovina je naime zbog svoje povijesti, jasne političke opredijeljenosti, a ponajviše zbog čvrste i neslomljive katoličke vjere bila trn u oku onodobne vlasti. Doživotni predsjednik i diktator Tito umro je godinu dana prije (u svibnju 1980.) i odmah su se pojavile nagonske centrifugalne sile, zategnute su uzde vojske i policije i zavladala je još jača tortura. Na drugom kraju državne tvorevine, na Kosovu počeli su štrajkovi rudara, a potom i ostalog albanskog življa. Bilježili su se teški incidenti i međunacionalni sukobi po vojarnama bivše vojske. Komunistička partija pokušavala je zbiti svoje redove, a pravovjerni sljedbenici su se po stoti put kleli na vjernost kako neće „skrenutu sa zacrtanog puta bratstva i jedinstva“. Istodobno, javila se nestašica benzina, deterdženta, kave, pa čak i banana. Cvao šverc na sve strane, a žuđena roba je u Hercegovinu stizala najčešće autobusima čak iz Münchena. Svjedočio je o tome zadnjih godina jedan osebujno jedan bivši vozač, a danas hrvatski general. Bilo to vrijeme kad se nije moglo slobodno putovati s Istoka na Zapad. Sjetimo se Berlinskoga zida i minirane granice između Istočne i Zapadne Njemačke, bodljikave žice koja je dijelila blokove i svjetove. Istodobno, na duhovnom planu slika je bila sasvim drukčija: Crkva osnažena velebnim skupovima u Solinu i Ninu, kontinuiranom pripravom za Nacionalni euharistijski kongres koji će 1984. biti održan na Mariji Bistrici, toliko je ojačala da su režimske strukture počele strepiti pred njenim značajem. I naše europsko okruženje te 1981. bilo je u povijesnom smislu nabijeno znamenitim događajima i napetostima na društvenom planu. U Poljskoj se dogodio veliki politički obrat. Nakon povijesnoga pohoda Pape Ivana Pavla II, svojoj domovini za Duhove 1979., – kad je podignuo desetmilijunsku vojsku vjernika na noge – došlo je do osnivanja prvih slobodnih sindikata u toj zemlji. Tražilo se više demokracije i slobode, a to je izazvalo grubu intervenciju sovjetskih gospodara Istoka. Na pozornicu je stupio general Jaruzelski koji uveo vojnu diktaturu i tako ostao na vlasti sve do sloma komunističkoga režima 1989. Sindikalni pokret “Solidarnost” je tada zabranjen, ali je djelovao u ilegali i oko sebe okupljao katoličke intelektualce. Taj sindikalni pokret dočekan je sa simpatijama i na našim prostorima; o njemu su čak pjevali na pop sceni.

Nije bilo mira ni u drugim dijelovima svijeta. U Iranu je u strašnom valu islamske revolucije svrgnut šah Reza Pahlavi. Mržnja i nemir udisali su i u zraku. Sve je to imalo odjeka i među našim muslimanima, poglavito u već spomenutom kontekstu buđenja albanske svijesti na Kosovu protiv srpskoga i udbaškoga ugnjetavanja.

Novi papa, Ivan Pavao II., postao je komunističkim vođama na Istoku preopasan i zato su odlučili smaknuti ga. Njegova mučenička krv potekla je 13. svibnja 1981. (na dan Fatimske Gospe) na Trgu Sv. Petra u Rimu. Srećom, Papa je uspio preživjeti. Godinu dana poslije, u Fatimi Papa je dao ugraditi metak iz svoga tijela u krunu Fatimske Gospe, uz popratne riječi, „kako je jedna ruka metak u njegovo tijelo usmjerila, ali ga je druga ruka vodila“ i za nekoliko milimetar promašila papino srce. Papa je preživio, ali se nikada od atentata nije oporavio. No naš fra Tomislav toj godini dodaje još jedan značaj.

Ta je godina, 1981., znakovita i po drugome događaju. Naime, Papa je htio te godine s cijelom Crkvom – katoličkom, istočnom, protestantskim zajednicama – obilježiti 1600. obljetnicu održavanja Prvoga carigradskoga sabora (381.-1981.) te 1550. obljetnicu održavanja Efeškoga sabora (431.-1981.). Znamo što su ti sabori značili u povijesti Crkve za definiranje vjerskoga poklada i dogme o Presvetome Trojstvu i Mariji. Svetkovanje tih obljetnica trebalo se održati na same Duhove te godine, dopodne u Crkvi Svetoga Petra, popodne u bazilici Maria Maggiore, Blažene Djevice Marije. Napisao je Papa i prekrasnu posvetnu molitvu za tu prigodu, koju nije mogao osobno izgovoriti, ali je sve pratio iz svoga bolesničkoga kreveta, toga dana, na Duhove. I u toj molitvi višekratno se ponavlja zaziv: “Dođi!” – “Dođi”. Upravo kao sa završetka Knjige Otkrivenja: ‘Dođi, Gospodine! Dođi, Majko Marijo!’ Za manje od dvadesetak dana od tog dana Duhova (7. lipnja 1981.) dogodilo se Međugorje, odnosno pojava, kako smo tada govorili, na Podbrdu, Bijakovići.“

Vijest o ukazanjima Gospe odmah je prostrujala cijelim krajem, od uha do uha, jer u to vrijeme telefonskih i mobilnih mreža gotovo da nije ni bilo. Već treći dan o tome se raspravljalo i u dalekoj Americi, jer mnogi su iz ovog kraja zbog političkih (ne)prilika i borbe za kruhom odselili u prekomorske zemlje. Telefonske veze s Međugorjem bile su prekinute jer je tih lipanjskih dana izgorjela mjesna mala pošta i stara telefonska centrala, a isto se tako od požara je stradala i stara pučka škola uz župnu crkvu koju su do kraja 1945. vodile časne sestre franjevke. Međugorje bilo odsječeno od svijeta, pa ni sam župnik fra Jozo Zovko nije mogao iz Zagreba komunicirati sa svojim kapelanom fra Zrinkom Čuvalom ni ovaj s njime iz Međugorja. Vijest se širila munjevitom brzinom tako da je već u nedjelju na mjestu ukazanja pohrlilo desetak tisuća ljudi, a u ponedjeljak, na svetkovinu sv. Petra i Pavla petnaestak tisuća ljudi. Kažu, tadašnja milicija je na ulazu u Međugorje pobrojila više od tri tisuće osobnih vozila, koja su se slijevala uskim putem prema Bijakovićima. Župnik fra Jozo je, po povratku iz Zagreba, u nedoumici stajao pred župnim uredom, pitajući se, što ti ljudi traže gore na brdu, a golema crkva na sred polja bila je prazna. Neki su u tim scenama prepoznavali biblijske prizore kakve su donosila evanđeoska izvješća. Mnoštvo svijeta se slijevalalo i tražilo znak s neba, pomoć i utjehu. Svi su bili žudni Boga, ali – neka ne zavuči grubo – isto toliko slobode i dostojanstva. Vidioci su spontano tvrdili da vide Gospu, a oko njih se kao oko malih proroka tiskao narod želeći na taj način biti bliže Gospi i svemu svetom. Prekinuta je bezbrižnost njihova djetinjstva i uskoro ih je počela razapinjati medijska i politička javnost.

„Sjećam se kad sam se prvi put s njima susreo, u župnom uredu 30. lipnja, negdje oko 9.30, da sam im rekao, neka se ostave gluposti i smiješnih igara, ako je sve to neslana šala. Vjera nije da joj se komunisti smiju, da nas izruguju. Bio sam krajnje odlučan u razgovoru s njima, čak i krut, pa su poslije govorili da sam bio oštriji od milicije. Bilo mi je stalo da se vjera ne izvrgava ruglu zbog tamo nekih vidjelaca iz Bijakovića. Oni su bili uporni: Vidimo pa vidimo. Napose su se isticali Vicka i Jakov.“

Tih dana – svijet ne bi bio svijet kad ne bilo tako – već su se u nekim teološkim glavama rađala različita pitanja i sve je stavljano pod sumnju, osobito se analizirala svaka izgovorena riječ od strane vidioca.

O samoj duhovnoj atmosferi, pa i onim materijalističkim zamkama tada se nije puno razmišljalo.

„Nije bilo nikakve mogućnosti u to doba nagovoriti djecu da bilo što uzmu od hodočasnika. Nikakav dar, nikakav novac, upravo ništa, a bili su odreda siromašna stanja, napose Jakov koji je živio sa samohranom majkom Jakom. Bili su stidljivi, bojažljivi, plahi, ponekada nisu mogli izdržati pritisak nametljivih (napose talijanskih) hodočasnika. Nitko od njih do dana današnjega nije zanijekao ono što im se dogodilo onih sudbinskih dana u lipnju 1981.“

Tih dana su režimski mediji, posebno televizija, sarajevski dnevnik „Oslobođenje, te tjednici „As“ i „Svijet“ po udbaškim naputcima pronašli krivca za ova klerofašistička događanja. Bio je to međugorski župnik fra Jozo Zovko. Na čovjeka ni kriva ni dužna osuli su teškom retorikom. No, to je bila čista laž i podvala, jer tih dana fra Jozu su mučile druge brige. Naime, u župu je došao tek prije osam mjeseci (u studenom 1980.) zajedno sa fra Zrinkom Čuvalom. Naslijedili su fra Luku Sušca i fra Jozu Jolića koji su bili toliko srasli s narodom da je svakom novom župniku trebalo nekoliko mjeseci ispitivanja terena i uspostavljanja kontakata. Kad je došao u župu, fra Jozo je zatekao župnu kuću u krajnje derutnom stanju te se odmah dao na planove kako podignuti novu župnu kuću. U tu svrhu već je bio angažirao i arhitekta, nabavljao materijal, napose za vodu, grijanje i struju.

Fra Jozo, također, nije poznavao vidioce. Imao je, kažu svjedoci, malu molitvenu zajednicu koja je bila na jednome seminaru u svibnju 1981. u Splitu kod prof. dr. Tomislava Ivančića. Međutim, nijedno od vidjelaca nije bilo u toj molitvenoj zajednici ni na tome seminaru, a članovi te molitvene zajednice bili su maturanti srednje škole.

Pa i u trenutku kad se prva ukazanja dogodiše, tj. u srijedu, 24. lipnja, fra Jozo nije bio u župi. Kako je bio istaknuti kateheta u cijeloj javnosti, bio je angažiran oko pripremanja katehetskih priručnika zajedno s dr. Josipom Baričevićem u Zagrebu, te je toga ponedjeljka otputovao u Zagreb, a ujedno je imao i duhovnu obnovu sestrama u Kloštar Ivaniću. Cijeli je tjedan izbivao, u župu se vratio tek u subotu popodne. Dakle, četiri prva dana su protekla bez fra Joze Zovke. I sam je bio iznenađen kad je, na povratku iz Zagreba, došavši u posjet bolesnoj majci Milki u mostarsku bolnicu, čuo od jedne župljanke (Drage Ivanković): ‘Fra Jozo, u nas se Gospa ukazuje, a Vas nema!’

S te strane je isključena njegova manipulacija. Možda je po svome duhovnome ustroju fra Jozo bio sklon ukazanjima, jer je kao dječak na zagovor Gospe Lurdske ozdravio od teške bolesti na očima, bio je marijanski usmjeren, ali s vidiocima nije imao u početcima nikakve veze niti ih je poznavao niti ih je napućivao.“

Prava je šteta – možemo se malo danas i našaliti – što policija i mediji za ove događaje nisu optužili i fra Zrinka Čuvala. Svi koji se sjećaju njegove drage uspomene slatko bi se nasmijali. Bijaše fra Zrinko prava „naša faca“, pomalo rustikalan i otresit. Još i danas se prepričavaju anegdote sa duhovnih razgovora s njim po Međugorju, Ljubuškom, duvanjskoj okolici… Može se to lijepo i iskreno reći: bijaše pomalo tankih živaca. Sve je slobodno vrijeme provodio u vrtu, sadio je voćke i lozu. Odmah je zasadio voćnjak u blizini župne kuće, a duhovne je stvari prepuštao fra Jozi. Na govor o ukazanjima znao je u početku samo odmahnuti rukom. Nije mu bilo do dječjih priča. Uglavnom, djecu je shvaćao kao neozbiljne mlade ljude koji su nečim poneseni. Nije im vjerovao. Znao je reći: “Komu je dano da vidi, neka vidi; komu nije, on i ne vidi”.

No, vratimo se fra Tomislavim sjećanjima. Već je prije spomenuo da je u Međugorje došao 30. lipnja, ali nas je zanimalo kako je prvotno reagirao na senazacionalne vijesti o ukazanjima.

„Točno, šestog dana od prvog ukazanja, 30. lipnja stigao sam u Međugorje. Nisam uspio doći prije toga nadnevka, jer smo u tjednu kad su se dogodila prva ukazanja zajedno s novacima bili na izletu u samostanima Bosne Srebrene, a vratili smo se na Humac, u samostan i novicijat, tek u subotu, 27. lipnja, kasno navečer. U nedjelju, 28. lipnja, imao sam ranu svetu Misu u Ljubuškom pod kojom sam se osvrnuo na priče o ukazanjima u Bijakovićima i rekao otprilike ovo, kako svi moramo biti oprezni, kako ne smijemo dovoditi svoju vjeru u područje priča i bajka da nam se komunisti rugaju, kako ne smijemo tražiti znakove, nego radije biti znak svijetu, te im dao Gamalijelov savjet: Ako je od Boga, opstat će, ako nije od Boga, nestat će! Sačekajmo rasplet, molimo i postimo, da se duhovi razluče. Senzacionalizam nikome ne pomaže. To sam, ponavljam, rekao slično i djeci kod prvog susreta. Ne znam što se u tim trenutcima odvijalo u njihovim glavama, ali samo jedno vidim i znam: Otada nastupaju uvjerljivo, svjedočki, neustrašivo, svim prijetnjama i zastrašivanjima unatoč. I upravo su ti prvi dani u svemu presudni. Da sam ja osobno bio uvjeren u bilo čiju manipulaciju sa strane, ni časa ne bih dvojio da zaniječem sve, jer sam po naravi kritičan i sumnjičav.“

Od tada mali međugorski zaseok Podbrdo biva upisan na zemljovid svijeta, iako je prašnjavi makadamski put u njemu završavao, a granao se samo u nekoliko kozjih staza prema brdu Crnica. Mještani su bili radnici i težaci koji su teško preživljavali, a većina je nosila još rane i posljedice Drugoga svjetskog rata. Dosita, čudno mjesto za ukazanje Gospe, zapravo kraj svijeta i slijepo crijevo samog sela Bijakovići.

Protiv vidjelaca je ustalo sve, cijela javnost, ali oni su ostali uspravni. Nisu htjeli zanijekati ono što im se dogodilo. Nisu ih slomile milicijske prijetnje, odvoženje liječnicima, hapšenje susjeda i njihovo odvođenje u milicijsku postaju u Čitluk.

Vrijeme je pokazalo da nikakva bolest nije bila posrijedi. Milicija je sve radnje izvodila nezakonito i bez dopuštenja njihovih roditelja. Tortura je bila toliko jaka da nikome nije ni padalo napamet da javno progovori protiv protuzakonitog ponašanje organa vlasti prema maloljetnicima.

Glas o ukazanju, ali i različite glasine doprle su i do mostarsko-duvanjskog biskupa Pavla Žanića. Biskup Žanić, inače temperamentni Dalmatinac, bio je tada još u dobroj snazi. U trenutku ukazanja imao je 63 godine. Naime, za biskupa koadjutora mostarsko-duvanjskoga imenovan je 9. prosinca 1970., a za biskupa posvećen 2. svibnja 1971. u Mostaru. Biskupsko geslo bile su mu latinske riječi: In fide, spe et caritate (U vjeri, nadi i ljubavi). Biskupom koadjutorom Žanić je bio gotovo cijelo desetljeće: 1971-1980. Upravu nad biskupijom preuzeo je godinu dana prije međugorskih događaja, 14. rujna 1980. Već prije je strastveno ušao u rješavanje “hercegovačkoga slučaja”, koji je pravno okončan papinskom odlukom “Romanis Pontificibus”, 1975. Njegovi biografi, pa i onaj sa službene biskupijske stranice nije propustio istaknuti. „Od početka svoje pune uprave prati također “međugorski slučaj”, za koji je ustanovio dvije komisije od 1982. do 1986., i o kojem je napisao tisuće listova vjerno braneći Gospinu čast, dostojanstvo Crkve i odlučno niječući bilo kakvu vjerodostojnost ijednoga “ukazanja” u Međugorju.“ Navršivši 75. godinu života biskup Žanić 20. svibnja 1993. daje Svetom Ocu odreknuće nad upravom hercegovačkih biskupija. Papa Ivan Pavao II. usvaja mu 24. srpnja iste godine molbu i umirovljuje ga, a nasljednikom mu postaje dotadašnji koadjutor dr. Ratko Perić.

„Sam je biskup, inače, često i rado hodočastio u marijanska svetišta. Bio je u Lurdu, Fatimi, pa čak i u Siracuzi kod Gospe od Suza. Znači, bio je otvoren prema ukazanjima. Često se sastaje sa župnikom u župnom uredu u Čitluku i biskupskom ordinarijatu u Mostaru. Na blagdan zaštitnika župe sv. Jakova Starijeg (25. srpnja) bijaše ujedno i sveta krizma u župi. Biskup je služio Misu u Gaju i tu je u svojoj propovijedi triput ponovio kako djeca ne lažu i kako nije moguće šestero mladih nagovoriti da uvijek isto tvrde. Dakle, biskup je u svojoj propovijedi isključio laž. To je još više razbjesnilo komunističke vlasti. U prvi mah činilo se da nema nikakvih problema, ali se ploča brzo preokrenula. Uslijedile su propovijedi u kojima je, blago rečeno, dolijevao ulje na vatru.“

Činilo se u taj čas da će međugorski fenomen uvenuti brzo. Župnik fra Jozo je uz mnogobrojne probleme i dvojbe bio pritisnut i biskupovim stavom. Logični su se činili i zaključci da se ovdje možda radi o namještaljci tajne policije, jer je fra Jozo s tom nemani već započeo rat u Posušju. Ipak, on ništa nije prepuštao slučaju, nego je pomno ispitivao vidioce i sve bilježio na magnetofonske vrpce. Odmah je – kako čitamo u međugorskim kronikama – u nedjelju, 28. lipnja u svome statementu pozvao župu na molitvu i post da se stvar raščisti, da se duhovi razlikuju, da se vidi je li sve od Boga ili s protivne strane.

„Vremenom je stekao sigurnost da je riječ zbilja o zahvatu samoga Neba, a vjerojatno i nakon jednoga osobnoga viđenja Majke Božje u crkvi, na koru, dok je predmolio krunicu zajedno s vidiocima. Tomu sam bio svjedokom, kad je naglo zastao, a onda zanosno nastavio moliti.

Početkom srpnja uvodi se praksa večernje svete Mise. Naime, župniku je bilo gotovo praznovjerno i zazorno da sav svijet hrli na brdo, neorganizirano, da provode ondje vrijeme bez ikakva reda, bez organizirane molitve i nikakve kontrole, pa je zamolio vidioce da pitaju Gospu, treba li uvesti večernju svetu Misu. Dobio je potvrdan odgovor. Najprije se moli krunica, slijedi Misa, a nakon Mise se moli za bolesnike, do dugo u noć. Crkva iz dana u dan krcata, sve više i više svijeta, i sa strane, u crkvi nesnošljiva sparina i vrućina (ta srpanj je!), neizdrživo, ljeto, nikakve ventilacije. Hodočasnici i noću spavaju u crkvi, nigdje nikakvih uslužnih djelatnosti: ni restorana ni prodavaonica, nema ni pitke vode, pogotovo nema sanitarnih čvorova.“

Inače, vlasti nisu, sve do 1987., dopustile gradnju nikakvih sanitarnih čvorova oko međugorske crkve. Navodno su željeli dovesti do situacije da ovdje izbije neka epidemija, a onda bi i to bio povod pa da se sve stavi u karantenu i zabrani pristup nemještanima u Međugorje.

Šikaniranja vlasti išla su čak dotle da nisu dopuštali vatrogasnim cisternama dovoziti vodu s gradskih vodovoda – Čitluka, Čapljine, Ljubuškoga, pogotovo ne iz Mostara – u Međugorje, pa je župnik prisiljen dovoziti vodu čak iz dalekoga Imotskog. Na udaru je se, napose zbog svojih vatrenih i proročkih propovijedi u kojima poziva na obraćenje, molitvu, post našao sam  župnik fra Jozo Zovko.

Na Veliku Gospu te 1981. godine došlo je nepregledno mnoštvo naroda, zacijelo dvaput više nego na Široki Brijeg, glavno hodočasničko mjesto u Hercegovini. Međugorski kroničari tvrde da je na tu Gospojinu u Međugorju bilo više od 40 000 ljudi. Fra Jozo je zanosno propovijedao. U ponedjeljak, 17. kolovoza, u kuću je upala tajna policija, odvela fra Jozu iz kreveta u zatvor; pretresla kuću i otuđila iz njegove sobe sve što su našli: sve snimljene kasete razgovora s vidiocima, sve bilježnice u kojima su hodočasnici bilježili milosti koje su kroz minula nepuna dva mjeseca iskusili. Nisu ostavili ni zavjetne darove, novac, fotografije, fra Jozine osobne stvari, korespondenciju. Vođa akcije bio je fra Jozin zemljak iz Uzarića, udbaš Ivan Lasić- Gorankić, koji je bio u samim vrhovima državne i savezne Udbe.

Kad su nakon pretresa cijele kuće i crkve htjeli otvoriti svetohranište u crkvi, u obranu Presvetog sakramenta ustao je legendarni fra Zrinko Čuvalo. Raširio je ruke i hrabro ponavljao „da na to nemaju pravo“. Okupljeni narod crkvi je molio i plakao, strepaći što će biti s uhićenim župnikom. Činilo se da te večeri neće biti ni svete mise. Ipak, zazvonila su međugorska zvona i za oltar je izišao kapucin fra Stanko Dodig. Tih je dana došao u posjet majci Vidi. Prokrao kroz duhaništa i vinograde od Sivrića mahale i došao u crkvu. Iste je večeri morao bježati iz roditeljske kuće preko Metkovića natrag u Rijeku i godinama nije smio doći u župu zbog straha od represije. Dakle, neprekinuto je slavljena večernja sveta Misa, unatoč uhićenju župnika.

„Ni sami čin uhidbe fra Joze, župnika, nije ih mogao smesti; štoviše, one večeri kad je Jozo uhićen, prije svete Mise koju je slavio fra Stanko Dodig, mali Jakov uzima u crkvi na oltaru mikrofon i neustrašivo govori kako se fra Jozi ne će ništa dogoditi jer ga Gospa čuva. Odakle njemu ta smionost? Da je sve dječja mašta, da je njihova izmišljotina ili pak halucinacija (a zna se da nema kolektivne halucinacije!), kako je tvrdio poslije biskup Žanić, nakon dva mjeseca ta bi ih igra prošla, šale bi nestalo, pogotovo kad je uhićen župnik.“

Ni nakon fra Jozina zatvaranja svijet se nije dao smesti. Biskup Žanić je na molbu provincijala fra Joze Pejića, imenovao fra Zrinka župnim administratorom, a iz čapljine je u Međugorje došao početkom rujna i fra Tomislav Vlašić kao duhovni pomoćnik. Biskup Žanić je tek kasnije urbi et orbi obznanio da je ovaj još prije u Zagrebu pročitao roman „Ptice umiru pjevajući“, a navodno i pogledao televizijsku seriju pod istim imenom. Počela je nova školska godina i vidioci su se razišli. Kad im je zabranjen pristup mjestu prvih ukazanja, ukazanja su imali u crkvenoj prostoriji, desno od oltara, u kome je slavljena u to doba svakodnevna sveta Misa.

Vidjelac je Ivan otišao u visočko sjemenište, Mirjana se vratila u Sarajevo, ali je zbog šikaniranja okoline morala mijenjati škole. Vicka i Marija pohađale na nastavu u Mostaru, ali i ondje su doživljavale šikaniranje okoline, jer golema je nevolja biti izdvojen – vidjelac, mimo svoje volje Jakov je nastavio školovanje u Bijakovićima, a jedino Ivanka više nije išla u školu.

Unatoč tome što nije bilo vidjelaca, kojima je zabranjen pristup na Brdo ukazanja, narod nije prestajao dolaziti. Počeli su stizati i inozemni hodočasnici. Dvojica talijanskih svećenika i teologa savjetovali su splitskog nadbiskupa dr. Franu Franića da pohodi Međugorje „jer ondje se događaju velike i istinite stvari“. On je došao u prosincu za vrijeme Došašća, prerušen i ostao neprepoznat. U Međugorju je pratio cijeli večernji program i – kasnije je to javno posvjedočio – ostao zadivljen pobožnošću i molitvom svega puka, cijele Crkve. Nakon što je se osvjedočio u istinitost događaja postao je uvjereni branitelj Međugorja.

Priča o međugoskim ukazanjima širila je se diljem svijeta. Poput koncentričnih krugova osvajala je najprije samo mjesto, potom Brotnjo, bližu okolicu i cijelu Hercegovinu, a onda Dalmaciju, Hrvatsku i Bosnu, Sloveniju i druge europske zemlje. No pravi bum dolaska inozemnih hodočasnika dogodio se kada je svoje knjige o Međugorju napisao René Laurentin, francuski teolog i mariolog, koji je, također, napisao temeljne studije o lurdskim ukazanjima. Nakon francuskih hodočasnika, godine 1983. Međugorje su otkrili i Talijani, a potom Austrijanci i Nijemci. Američki su hodočasnici počeli dolaziti u većem broju od 1984., sve zahvaljujući knjigama, videomaterijalima koje su amateri ovdje snimali, neki već ujesen 1982. (Obitelj Karminski iz Pennsylvannije, koja je ostavila sve svoje materijale našem Etničkom institutu u Chicagu). Mnogi su upravo ovdje osjetili poziv za duhovno zvanje, a grupa mladih studenata iz Austrije pokrenula je i već više od četvrt stoljeća izdaje svoju reviju četiri puta godišnje, koja je nešto kao živi arhiv Međugorja.

„Župni je administrator fra Zrinko Čuvalo. U srpnju 1982. dolazi k meni na Humac fra Jozo Pejić i priopćava mi da me uprava Provincije namjerava predložiti biskupu za župnika u Međugorju. Otimao sam se koliko sam god mogao njegovoj odluci, ali nisam mogao. Dva puna dana sam ga satima od toga odvraćao.“

Fra Tomislav ostaje u Međugorju punih šest godina. Kazuju i danas svjedoci da je tada u pojedinim danima bilo sigurnije u zatvoru nego u ruševnoj zgradi župnog ureda. Svaka molba da se bilo što uredi ili sagradi obijala se od gluhe uši. Trojica svećenika bila su smještena u tri sobička. Fra Slavko Barbarić koji je dolazio iz Mostara dijelio je ponekada sobu s fra Tomislavom Vlašićem. Tri časne sestre živjele su u neljudskim uvjetima. S vremenom je župnik fra Tomislav je uspio u crkvenom zvoniku napraviti tri sobička za stanovanje u kojima je ljeti bilo neizdrživo vruće, a zimi nesnošljivo hladno. Nije bilo nikakvih vanjskih sanitarnih čvorova, a u uporabi je bio jedino poljski zahod koji je služio đacima u školi, istina malo preuređen.

„I zbog toga sam pozivan na odgovornost! Kako sam smio dirati u državno vlasništvo?! Vode nema, nema nikakvih higijenskih uvjeta, a hodočasnici dolaze sa svih strana svijeta. Sramota pred cijelim svijetom. Kontrola hodočasnika, napose iz inozemstva, stroga, svi se moraju registrirati u Čitluku, na miliciji. Obveza prijave postoji za sve. Mještani su u strahu, ali ujedno i ponosni. Za sve veće prigode i blagdane oko kuće su u civilnoj odjeći pripadnici Udbe, koje poznajemo, a oni prate sve kretnje, sve propovijedi i svaku riječ. Psihički pritisak i teret. Tek na obljetnicu ukazanja 1983. omogućen pristup i uspon na brda – i ukazanja i Križevac. Tako je to potrajalo za vrijeme svega moga boravka. U nemogućnosti da bilo što gradimo ili radimo, kupovali smo zemlju iza crkve, jer su do same crkve bili vinogradi i oranice. Dali se na uređenje crkvenoga dvorišta, barem onoga što je pripadalo nama. I to sve bez ikakvih dopuštenja. Da smo tražili, dobili bismo odbijenicu.“

Veliki problem bila je ljetnja žega i nesnosne vrućine. Da bi donekle osvježili crkvu s čijih se zidova cijedila vrela vlaga moralo se ljeti jednostavno skidati stakla s prozora kako bi se stvorio propuh u crkvi i zrak ventilirao. No nikakve poteškoće nisu mogle spriječiti vjernike da dolaze u Međugorje. Stizali su ljudi sa svih strana Hrvatske, a iz Slovenije su počeli dolaziti hodočasnički vlakovi na relaciji Ljubljana – Mostar. Bilo je dana kad im vlasti nisu htjele staviti na raspolaganje autobuse u Mostaru pa su se ljudi morali tridesetak kilometara voziti taksijem u Međugorje.

Vidioci su postupno odstupili s pozornice, ali na pozornici su ostali molitva, sakrament pomirenja, euharistija, klanjanje (koje je uvedeno još 1982., četvrtkom i petkom) te neumorno štovanje Majke Božje. Biskup je odnio u Rim godine 1985. rezultate svojih komisija i zatražio da se zabrani hodočašćenje, da se sve dokine kao laž i izmišljotina. Ipak, kardinal Ratzinger odbacio je zaključke i prebacio sve na BKJ i kardinala Kuharića. BKJ je ustanovila svoju komisiju 1987. koja je završila svoj rad otprilike mjesec dana prije izbijanja rata na ovim prostorima, u svibnju god. 1991. Nedavno je ustanovljena još jedna komisija sastavljena od poznatih kardinala i drugih stručnjaka.

Zašto je to tako i kako razumjeti crkvenu idsonancu u ovom pitanju, pitam fra Tomislava.

„Postoji tzv. Ecclesia orans – Crkva koja moli, koja je na koljenima te Ecclesia docens, ona koja naučava, naučiteljska. Ona na koljenima izrekla je davno svoj sud u Duhu Svetome spram Međugorja. Za nju je to nepobitna istina.

Mnogi su očekivali da će s ratom na ovim prostorima zamrijeti i Međugorje, ali ni u ratu ono nije prestalo sa svojim djelovanjem privlačeći i hodočasnike, ali motivirajući nebrojene na humanitarne akcije diljem svijeta, kako bi se pomoglo žrtvama rata na sve strane, ne birajući i ne razlikujući tko je koje vjere. Upravo su toliki muslimani i njihove žrtve rata iskusili a i danas dobivaju materijalnu pomoć zahvaljujući međugorskim volonterima po cijelom svijetu. I kako vidimo, danas, petnaest godina od završetka rata, Međugorje trajno raste, i nutarnjom snagom Duha i vanjskim brojem hodočasnika. Slobodno se može reći – sine ira et studio – da se ovdje dopisuje jedno novo poglavlje obnove Crkve kakvu je zamislio sam Sabor, i da je Međugorje najbolje i najautentičnije ostvarenje saborskih smjernica za obnovu Crkve in capite et in membris, za obnovljeni pastoral, evangelizaciju, oživljavanje sakramenta pokore i pomirenja, koji je gotovo zamro u zapadnoj Crkvi nakon Sabora.“

Ipak, budući da tema ove knjige nije samo Međugorje, nego o fra Tomislavu Pervanu, vratimo se još malo njegovu životu i doživljajima. On međugorsku župu napušta poslije šest godina i 1988. odlazi u Mostar brinuti za formaciju i odgoj mladih franjevaca.

„Otišao sam iz Međugorja 1988. godine pomalo razočaran. Pomama za novcem vidjela se na svakom koraku, a stvarao je se i novovjeki ‘robovlasnički’ odnos među samim župljanima. Našeg čovjeka novac i dobit brzo zarobe. Neki su počeli raditi, pa i zidati čak i nedjeljom. Takvima nisam želio blagosloviti kuću. Ujedno, k meni su dolazili moćnici s golemim kapitalom, ali to im nije bilo dovoljno – tražili su blagoslov i mir – jednostavno smisao života jer ih novac nije usrećio. Vidio sam kako se prva ljubav urušava i to me je potreslo.“

Vikarom Hercegovačke franjevačke provincije postaje 1990. Ne sluteći da će ga na toj dužnosti zateći teški ratni dani.

„Mostar je napadnut, a provincijal ranjen. Uskoro crkva izgara od plamena četničkih raketa. U Mostar u posjet biskupu 1994. stižu hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Unatoč velikoj opasnosti (franjevački samostan u Mostaru nalazi se gotovo na prvoj ratnoj crti) stižu u posjet samostanu. Tom prigodom sam predsjedniku dr. Franji Tuđmanu darovao bibliju probijenu metkom iznad moga uzglavlja. Taj potresni prizor zabilježile su najveće hrvatske i svjetske televizije.“

Dr. Ratko Perić naslijedio je 1993. biskupa Žanića.

„Znao sam ga po pisanju i zaključio da je radikalan. Razgovarali smo vrlo korektno, ali je to najčešće bio prazan govor. Biskup je oživio Romanis Pontificibus” i podijelio našu župu na četiri župe prema četiri evanđelista. U provinciji je nastala konsternacija.“

Provincijal Fra Drago Tolj preminuo je 9. lipnja 1994. i pokopan je na Humcu.

„Srce je izdalo fra Dragu. Ja sam tada bio u Americi, a kad sam se vratio u Zagreb izišle su prve hrvatske kune. Uzeo sam sve apoene i ponio ocu koji je već tada bio teško bolestan. ‘Ćaća, evo hrvatskoga novca!’ On je uzeo i poljubio novčanice govoreći: ‘Sad kad imamo vojsku, policiju i svoj novac mogu mirno umrijeti!“

Za vizitatora je došao fra Velimir Blažević iz Provincije Bosne Srebrene i uvodeći bratsku demokratsku praksu pomogao da se, prvi put, voljom svih fratara provincije fra Tomislav izabere za provincijala. U to vrijeme bukti i rat s muslimanima, a novi provincijal 1996. piše glasoviti tekst „Hrvati kao Kurdi?“ gdje hrabro staje u obranu naroda i Crkve. Fra Tomislav se bori kako može, ali najustrajnije pisanom riječju pokušava s koljena uzdignuti narodno dostojanstvo. Sve u svemu, teška i turobna vremena…

Ponovno se vraća u Međugorje 2003. gdje neumorno pastoralno djeluje, a još većom snagom piše knjige i tekstove za različite katoličke časopise. Sada, od 2015. godine, živi i radi kao duhovnik časnih sestara franjevki u Međugorju. Oprostio je, kaže, i onima koji su progonili Međugorje i njega osobno.

Krenuo sam, duboko uvjeren, da je Gospa blagoslovila ovo skromno nastojanje da za buduća pokoljenja zabilježim nešto stožerno i snažno, da preko životnog svjedočanstva fra Tomislava Pervana provučem konop Božje ljubavi kroz naše i buduće vrijeme.