In memoriam……obitelj Krstić

Andjeli, andjeli
u visini modrog neba spavaju
sanjaju andjeli
sve je tiho, otkad vise niste tu…..
O dobri Bože, samo te jedno molim, budi bliz ovoj maloj djevojčici kojoj je smrt istrgla njene najdraže iz zagrljaja..
Budi uz nju svaki put kada pozove tata, mama, brate……a začuje samo jeku…kada upita zašto a ne čuje odgovor, kada pruži ruke za zagrljaj,a zagrljaja najmilijih ne bude…
Budi uz nju Bože sve dane života njezina, budi joj utjeha, pruži joj ljubav koju joj nitko ne može nadoknaditi….
Budi joj snaga dobri Bože…..
Eto samo Te toliko molim jer vjerujem da je Tvoja milosrdna ljubav Borisa, Marijanu i malog Roberta već nagradila mjestom sa kojeg će paziti na svoje malo trogodišnje zlato ako uspije prebroditi ovu tragediju….
Reče Dostojevski da svi ideali ovoga svijeta ne vrijede suze jednog djeteta. A koliko će ih to malo djete isplakatii samo ti Bože znaš.
Uz molitve za ovu obitelj razmislimo o nasim svakodnevnim postupcima i koliko naše ponašanje na bilo kojem mjestu može uzrokovati nevolju koja drugom može nanijeti nepopravljivo zlo.
Pokoj vječni daruj njima Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem!

Katolici u Hrvatskoj i popis stanovništva

Kršćani nisu gotovi – oni se tek stvaraju. Bog se snažno služi kršćanima koji su hladni na vrućem, slatki na gorkom, i maleni na velikom mjestu. Ljudi imaju načina da postanu ono što bismo htjeli da budu, a ne ono na što ih tjeramo da postanu.”

Lijepe su ovo misli meni nepoznatog autora. Evo danas je izišao zbir popisa stanovništva. I u tom zbiru piše da je katolika skoro 8% u udjelu stanovništva manje nego prije 10 godina. Očekujemo sa zanimanjem očitovanje Crkve u Hrvata o ovoj nemiloj stvari. Pretpostavljamo da će reći da je ovo bilo očekivano, da su pitanja u popisu bila nezgodna i da ima krivih odgovora i tumačenja( i tu su u pravu) , da je svemu kumovala nasilna sekularizacija i utjecaji iz svijeta. O vlastitoj krivnji za ovo stanje neće biti riječi. Ili vrlo malo. Na žalost.

Lijepo bi bilo vidjeti da se naši pastiri udare u prsa priznajući dio krivnje. Crkva je ustanovljena od Boga,a ne od ljudi. Crkva nije birokratska institucija u koju se danas pretvara,a u Europi je to davno postala. Župni uredi na vratima ne smiju imati radno vrijeme. Svećeništvo nije zanimanje nego sveti poziv, a svećenik nije neki birokratski službenik nego od Boga posvećena osoba koja služi narodu i treba živjeti sa narodom i biti mu primjer. Tada će narod poštivati svojeg svećenika. Biskupi bi trebali izići iz svojih palača i obilaziti svoj puk i župe, provoditi svoje vrijeme sa vjernicima, izgarati za njih,a ne upravljati iz svojih dvora. Sa propovjedaonica se treba čuti kritika loših stvari u društvu,a ne hvalospjevi vlastima. Crkveni oci ne trebaju kratiti mise, ukidati svečanosti i procesije, izbjegavati pučke pobožnost. Morali bi biti dostupni za ispovijedi,a ne da na župnim stranicama objavljuju da se za ispovijed treba najaviti. Nemoral i zastranjivanje u Crkve se ne bi smjelo tolerirati.

Na žalost, stvari su ovo koje prodiru u Crkvu u Hrvata. Sve više i više. A to će se posebno odraziti po završetku ove Sinode koja neće donijeti puno dobra već samo nove podjele. Možda ćemo i mi morati birati stranu za koju godinu. Tmurni i teški oblaci su se nadvili nad Kristovu Crkvu. Biskupi ukidaju mise nedjeljom u Nizozemskoj, u Belgiji uvode blagoslove nastranih i grešnih zajednica,a u Njemačkoj je već skoro nastao raskol. Znamo da će Kristova lađa- Katolička Crkva prebroditi ove oluje samo pitanje je sa koliko mornara. U Europi ta Crkva prolazi svoje pročišćenje. I u Hrvatskoj će doći do pročišćavanja.

Vrijeme je buđenja za sve nas. Od biskupa pa do vjernika. Vratiti se izvorima, živjeti nauk bez straha, opirati se svijetu ma kako god to bilo teško. Samo tako nas zbir slijedećeg popisa neće iznenaditi. Jer broj katolika ne ovisi o matematici već o radu i zalaganju crkvenih pastira i o vjernosti povjerenog im naroda.

Zato dragi prijatelji ostanite Kristovi mornari, budite vjerni da bi Krist ostao vjeran vama. I ne bojte se. Jer Krist je pobjednik,a sa time pobjeda dolazi i onima koji su Kristovi. Mir vam i dobro.

Što je za vas mjerodavnije: Riječ Božja ili običaji poludjelog svijeta?

Prošlog tjedna smo na misi imali prilike slušati (utorak, 23. tjedan) svetog Pavla kako jasno piše o opasnosti određenih ponašanja koja mnogi danas slave. Drugi ih minimiziraju kao nevažne:

Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. (1 Kor 6,9-10)

Reći da netko tko se ne pokaje zbog takvog ponašanja “neće naslijediti Kraljevstvo Božje” znači da će taj završiti u paklu. Ovo je vrlo jasna i vrlo snažna poruka. Namjerno ustrajanje u grijesima i “načinu života” poput ovog vodi do uništenja.

Napomena, ovo se upozorenje odnosi na one koji tvrdoglavo odbijaju prestati s takvim ponašanjem, a još više na one koji ih slave i potiču. Upozorenje nije za one koji padaju u slabosti, priznaju svoj grijeh, ispovijedaju ga i nastoje se osloboditi.

Nažalost, slavljenje i glorificiranje takvih stvari danas je posve rašireno u našoj kulturi. Svakako, blud (predbračni seks), preljub i homoseksualni čini (o kojima se u ovom tekstu govori kao o sodomiji) prikazuju se i slave u našim filmovima, glazbi i na mnoge druge načine. Ovi oblici nedopuštene seksualne zajednice opisuju se kao normalni i “ništa strašno”.

Što se tiče homoseksualnih odnosa, postoji još jedan problem što se životni stilovi i identiteti usredotočeni na takvo ponašanje u našoj kulturi slave kao nešto čime se trebamo “ponositi”. I kako je šokantno čuti kako pojedini biskupi u pojedinim zemljama, zajedno s određenim svećenicima, ukazuju da bi Crkva trebala promijeniti svoje učenje o homoseksualnim odnosima. Ali sveti Pavao i Duh Sveti nikada nisu dobili taj dopis i iznijeli su jasno učenje da se homoseksualni čini, zajedno s drugim nedopuštenim oblicima seksualnog sjedinjenja kao što su blud, preljub i prostitucija, ne mogu odobriti. Crkva nema ovlasti srušiti ono što je Bog jasno naučavao u Sveto pismo, od prvih do posljednjih stranica.

Osim ovih oblika nedopuštenog spolnog sjedinjenja, tekst također šalje u paklenu vatru i druge oblike grešnog ponašanja: krađu, pohlepu, pijanstvo, klevetnike i razbojnike. Pa ipak, mnoge od ovih stvari također se prikazuju u filmovima koji uljepšavaju i ističu mafiju, nasilje, krađu, pijanstvo i tako dalje. Pohlepa je postalo sasvim normalno ponašanje.

Sveti Pavao ukazuje da su oni koji se upuštaju ili slave takve grijehe i grešne nagone zapravo prevareni. Oni naime misle da su takve stvari ili u redu ili ništa strašno. Ali to nije ono što nam Sveto pismo govori i ovaj odlomak nije jedino mjesto gdje se daju takva upozorenja.

Ovi grijesi i nagoni su svakako ljudski problemi i mnogi od njih pogađaju većinu nas. Svakako, kao što svaki ispovjednik zna, naše je ljudsko stanje slabo i moramo se zajednički obratiti Božjem milosrđu i tražiti njegovu milost. Možda postoji manje brige oko spasenja onih koji priznaju svoj grijeh i traže oprost. Ono što više zabrinjava su oni koji su prkosni i odbijaju priznati da je ono što rade u takvim stvarima pogrešno. Doista je opasna sudbina onih koji slave, ponose se ili ne nazivaju velikim problemom ono što Bog naziva grijehom. Uistinu, naš najveći grijeh je oholost i on je zapravo ono što nas navodi na svaki drugi grijeh.

Slušajte Boga! Budite ponizni i u isto vrijeme privilegirani čuti njegovu riječ i držati je se. Ne nazivajte dobrim ono što Bog naziva grijehom. Moramo ponizno priznati svoje grijehe, čak i one popularne i slavljene u kulturi. A nakon što smo ih priznali, trebamo se pokajati, tražiti ispovijed i nastojati ih se osloboditi Božjom milošću.

Neka vas ne zavedu lažni proroci koji proturječe Božjoj Riječi, čak i ako nose rimski kolar ili mitru. Neka Božja riječ jasno dopre do vas i ponizno je prihvatite i nastojte je živjeti. Gospodin Isus nas ljubi, ali očekuje da ga ozbiljno shvatimo i da slušamo punu Riječ Božju. Što je za vas mjerodavnije: Riječ Božja ili običaji poludjelog svijeta?

mons. Charles Pope

Izvor

Oni iskopavaju sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu

13.03.2022, Bayern, München: Der Münchner Erzbischof, Kardinal Reinhard Marx, hält in der Paulskirche einen Queer-Gottesdienst. Foto: Tobias Hase/dpa +++ dpa-Bildfunk +++

Tamo gdje je Crkva, ondje je i Duh Božji; a gdje je Duh Božji, ondje je Crkva i svaka milost; ta sam Duh Božji je istina. Oni, dakle, koji nisu u dioništvu s Crkvom, ne napajaju se za život iz majčinih grudi, niti uživaju u tom najbistrijem izvoru koji izvire iz Tijela Kristova; oni iskopavaju sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu (usp. Jr 2, 13) i piju vodu trulu, bježeći od vjere Crkve da ne budu osuđeni; i odbacuju Duha Božjeg da ne budu podučeni.

Otuđeni na taj način od istine, oni su zasluženo ogrezli u svojim zabludama, zbačeni zbog njih, misleći različito u pogledu istih stvari u različitim vremenima, i nikada ne postižući utemeljeno znanje, više bivajući sofisti riječi, nego učenici istine. Jer oni nisu utemeljeni na jednoj stijeni, nego na pijesku, koji u sebi ima mnoštvo kamenja. Stoga oni zamišljaju mnoge bogove, i uvijek imaju izgovor da traže [istinu] (jer su slijepi), ali je nikada ne uspijevaju pronaći. Jer oni hule na Stvoritelja, Njega koji je istinski Bog, koji daje moć da se pronađe [istina]; zamišljajući da su otkrili drugog boga izvan Boga, ili drugu puninu, ili drugo “oslobođenje“. Stoga ih ne obasjava svjetlo koje je od Boga, jer su oni obeščastili i prezreli Boga, zanemarujući Njega, koji je kroz svoju ljubav i beskrajnu dobroćudnost, nadišao ljudsko znanje (znanje, međutim, ne s obzirom na Njegovu veličinu, ili s obzirom na Njegovu suštinu – jer to nitko nije izmjerio– nego znamo da je Bog Onaj koji je stvorio, i oblikovao, i udahnuo u nas dah života, i krijepio nas djelima stvaranja, uspostavljajući sve stvoreno svojom Riječju i povezujući ih zajedno svojom mudrošću — to je On koji je jedini pravi Bog); ali oni sanjaju o nepostojećem biću iznad Njega, smatrajući da su otkrili velikog Boga, za kojeg nitko [što oni drže] ne može potvrditi da druguje s ljudskom rasom, ili da upravlja ovozemaljskim stvarima; to će reći nalaze Epikurovog boga, koji ne čini ništa ni za sebe ni za druge; to jest, on ništa ne providi.

iz Adversus haereses (treća knjiga, dvadeset četvrto poglavlje).

Sv. Irenej

Turci nakon 400 godina osvajaju Sisak?

Čestitamo vam blagdan Male Gospe. Svečana sveta misa proslave Gospina rođendana je danas u 19 sati. Proslavimo skupa današnji blagdan. I napomenite djeci da dođu na rođendansku proslavu majke svih kršćana.
A sada jedan mali osvrt na događaj koji smo nedavno najavili.
Na jučerašnji dan uoči Male Gospe prije otprilike oko 400 godina, Nikola Šubić Zrinski je uz poklič Za dom sad u boj je iz tvrđave Siget izveo posljednji juriš na islamske osvajače i pokazao tadašnjem svijetu kako se gine za Boga i Domovinu. Također prije otprilike 400 godina, u.lipnju mjesecu, kršćanska vojska je pretvorila u prah islamske osvajače pod zidinama Siska. Ta kršćanska pobjeda je odjeknula širom Europe i također pokazala kako se brani Domovina i kršćanska vjera od najezde bezbožnika. Zvono na zagrebackoj katedrali od toga dana svaki dan zvoni u čast te pobjede. Zvono u Sisku u novije doba svaki dan zvoni u čast te pobjede. Jesu li danas zvonila ta zvona u Zagrebu i Sisku? Danas na blagdan Male Gospe u zemlji Hrvata,u gradu Sisku moderni turski ” sultan” otvara džamiju u gradu koji je porazio vojsku Turskoga carstva. Zanimljiva je ta poruka Europi turskoga”sultana”. Kao da veli: Izjednačili smo,nakon 400 godina,a sada smo u prilici i povesti. Sol je to na ranu ma kako god to neki danas tumačili. Mnogi predviđaju da će doći do sukoba civilizacija. A stara i od krščanstva umorna Europa bi mogla gorjeti od sukoba. Jer nema više predziđa kršćanstva. Vrata utvrde su davno probijena u ime napretka i lagodnog života. Dao dragi Bog da se te prognoze o sukobima ne ostvare. Ali zanimljiv video uradak sa ulica jednog grada iz Danske koji ste ovih dana mogli pogledati ne daje nam baš puno nade. Zanimljivo bi bilo vidjeti jesu li naši dužnosnici u razgovoru spomenuli kako bi bilo lijepo da i kršćani u Turskoj i ostalim islamskim zemljama mogu biti slobodni i otvarati svoje crkve kao islamski vjernici u Europi i Hrvatskoj. Čini se da je danas moderno i poželjno biti ” poturica”! Bilo europski bilo svjetski. Bilo turski! Budite zato svoji dragi prijatelji, budite kršćani! Ne budite ” poturice” ! Poštujte tuđu vjeru,ali ne dajte na svoju.
NAJVJERNIJA ODVJETNICE NA BRANIKU STOJ, ČUVAJ NAŠU SVETU VJERU I HRVATSKI DOM! AMEN!!!

O pitanju traženja krštenja za dijete LGBT partnera skbrnika

Sa bloga Kratki Ogledi prenosimo:

Nekoliko stvari valja imati na umu u cijelom ovom slučaju, pa ću ih, preglednosti radi, numerirati. Podugačko je, ali tko prati slučaj, moglo bi mu biti zanimljivo moje mišljenje:

1. Dijete treba krstiti. Dijete nije ništa krivo. To je teza koja se provlači i koja je potpuno točna. Ali riječ je o DJETETU koje ne može preuzeti odgovornost i obvezu koje proizlaze iz krštenja. Zato je važno TKO TRAŽI KRŠTENJE (roditelji/kumovi) jer taj netko preuzima obveze i odgovornosti djeteta na sebe.

2. Dijete nije krivo – ono nema osobno učinjenog grijeha niti može promijeniti svoju situaciju. Ali, oni koji traže krštenje za njega imaju i osobnu odgovornost za svoje stanje i grijeh(e). I baš takvi imaju i odgovornost prema djetetu. A za katoličku vjeru važno je da katolička vjera ne bude navezana na stanje grijeha. Da, dijete nije krivo. Krivi su odrasli, zbog svojih postupaka i odluka. Napokon smo shvatili da ne možemo činiti što hoćemo, a da to ne pogađa druge, nedužne.

3. Postoji jasan i nedvosmislen propis Katoličke Crkve – za krštenje djeteta važno je da postoji minimalna sigurnost da će dijete biti odgajano u katoličkoj vjeri i onome što ona vjeruje i naučava o vjeri i ćudoređu. Taj odgoj vrše roditelji i kumovi, a ako roditelji to ne mogu, onda definitivno kumovi. Ako nema tog minimuma sigurnosti da će djetetu biti osiguran Katolički odgoj i rast u pravovjernom Katoličkom životu – krštenje se odgađa.

4. Za Katoličku Crkvu sama homoseksualna sklonost nije grijeh po sebi, ali život koji podrazumijeva prihvaćanje homoseksualnih odnosa i simulaciju braka nekim parstnerstvom predstavlja grijeh. Štoviše, takav život je stanje grijeha. Osobe, ako se ne odreku tog svog stanja ili ga čak ne smatraju grijehom, ne smatraju se onima koji dijete mogu odgajaji u Katoličkoj vjeri i nauku, jer i sami ne priznaju taj nauk i vjeru, već sebi biraju što im godi ušima. To vrijedi za homoseksualna partnerstva, izvanbračna heteroseksualna partnerstva, dijete kršćana drugih denominacija, dijete onih koji se javno zalažu za pobačaj, prostituciju, pedofiliju, dijete nevjernika… U svakom slučaju: dijete nije krivo, ali roditelji snose svu odgovornost za ono što se djetetu u određenom trenutku daje ili uskraćuje.

5. Ima li i onih koji se prave katolicima, a to zapravo nisu (kradu, lažu, varaju supružnike…) i ipak im se dopusti krštenje djeteta? Ima takvih slučajeva, da. I možete slobodno obavijestiti župnika ili biskupa o tome i tražiti očitovanje. Dijete kojemu roditelji žive u braku po principu „otvorene veze“ (varaš ti mene, varam ja i tebe, al si ne zamjeramo), kojemu su roditelji u javnosti ateisti, a samo na papiru katolici; kojemu roditelji samo žele feštu a ne vjeruju u Krista – to dijete je isto tako žrtva nemoralnih odluka odraslih i u redu je tražiti očitovanje, izreći stanje roditelja diskretno i tražiti da kumovi preuzmu zadaću odgoja u vjeri.

6. Čudimo se što svećenici odbijaju krstiti djecu ljudi koji žive u grijehu? Je li to uopće za čuđenje ili je nešto sasvim normalno? Primjerice: krivovjerje i otpad od vjere su izrazito teški grijesi. Stoga, kada bi katolički svećenik bio pozvan od strane neke očito odijeljene sekte da dođe na njihov sastanak krstiti djecu (jer oni, eto, žele da ih katolički svećenik krsti), ne bi bilo nikome čudno što bi svećenik odbio. Tako je isto i s ljudima koji očito žive u grijehu i bez brige o tome da žive katoličkom vjerom. Dakle, nije ništa neobično što svećenik ne pristaje, ako nije siguran u pravovjerni odgoj djeteta (pogotovo ako ni kumovi ne ulijevaju tu sigurnost). Grijeh nas svrstava među skupinu onih koji su okrenuli leđa punini milosti, baš kao i sektaši. Stoga, nema potrebe za čuđenjem. Dijete nije krivo. Grešni odrasli koji se ne odriču grijeha – oni su krivi; njihov grijeh utječe na druge, za koje su oni odgovorni.

7. Krštenje nije jednostrani, nego dvostrani sakrament: s jedne strane, to je sakrament spasenja kojim se briše istočni grijeh i prima posvetna milost; s druge strane, inherentno uvodi u život vjere koju prenosi zajednica – Crkva. Crkva je za dijete uosobljena po roditeljima/starateljima i kumovima (obitelj je kućna Crkva i to je jako važno u pitanju djeteta. Zato je važno s kim dijete odrasta i tko odgaja dijete!) I posvetna milost i uvođenje u život Crkve je važno i oboje su neodjeljivi od krštenja. I nije nevažno tko uosobljuje Crkvu u kući.

8. Svećenici za dilemu u ovim pitanjima ne trebaju tražiti odgovore na društvenim mrežama! Imaju vrlo dobro razrađeno Kanonsko pravo i popratne smjernice, a za pitanja imaju i adrese svojih biskupijskih ureda. S druge strane, pohvalno je da svećenik u ovome slučaju nije barem odao identitet osoba. Time se zapravo može i propitkivati priopćenje nadbiskupa Uzinića koji je rekao kako je u javnosti „izigrano povjerenje spomenutih osoba“: Kako je izigrano povjerenje “spomenutih osoba” ako osobe nisu “spomenute” tako da ih se može precizno identificirati? S druge strane, svećenik je od prve sam sebe identificirao, a nadbiskup ga javno prozvao, što također predstavlja oblik izigravanja povjerenja i izostanka logike bratske opomene, ako je potrebna.

9. Kada je riječ o priopćenju nadbiskupa Uzinića, mislim da je uputno postaviti i pitanje što je s nadbiskupom Devčićem koji je, crkveno-pravno gledano još uvijek biskup koji ima ovlasti nad navedenim svećenikom? Što on misli o situaciji, o svećeniku i o priopćenju svog imenovanog nasljednika?

10. Zadaća i lice Crkve je prihvaćanje i razumijevanje, ali prije svega poziv na obraćenje. Nedavno sam podijelio post koji govori kako je i Isus jeo s grešnicima, ali ne iz neke uključivosti, nego radi njihovog obraćenja. Ako slučajno netko misli da inzistiramo na sitnicama, sjetite se da je Isus čak i onome koji je slijedio sve propise i Božje zapovijedi rekao „Jedno ti nedostaje…“. I upravo po nespremnosti za promjenu u tome jednome se vidjelo koliko je zapravo njegov život otvoren Božjoj providnosti i obraćenju. A Isus je i grešnike znao opomenuti. Ne samo grešnike, nego čak i smokvu koja nije dala ploda onda kada je on došao i nadao se plodu. Isus voli sve, ali se ne boji opomenuti ili čak uskratiti nešto drugome, ako mu je znano da njegova vjera ili želja nije iskrena.

11. Kada bi mene pitali što raditi u konkretnom slučaju (dijete homoseksualnih skrbnika), ja bih rekao ovako: župnik obavijesti skrbnike o zakonima Crkve. Potom im predloži sljedeće opcije:

-a) da se skrbnici obrate i prestanu s grešnim životom (raskid partnerstva), ako imaju iskrenu želju prenijeti katoličku vjeru i nauk djetetu – uz to, pitati tko je otac djetetu i uključiti ga u proces (ako je poznat i ako on želi);

-b) ako roditelji ustraju u svome životu grešnog stanja, onda tražiti provjeru kumova: jesu li osvjedočeni katolici – ne samo na papiru, nego u životu;

-c) ako kumovi također ne ulijevaju povjerenje u katolički odgoj djeteta, župnik predlaže da on sam imenuje kumove djetetu.

I to je to. To su pastoralno razborite i zakonske mogućnosti. Po odgovoru skrbnika će se očitovati iskrenost volje za krštenjem, tj. imaju li iskrenu želju za krštenjem ili samo za spektaklom.

12. U svemu ovome trebamo malo više brinuti o tome koliko povjerenja dajemo medijima i jesu li ičime zaslužili toliko povjerenje? Čini se da se i u Crkvi (pa i među visokim klerom) njeguje medijska diplomacija po kojoj je važno ne nauditi medijskoj slici Crkve. A medijska slika Crkve je uvijek takva da se želi Crkvu koja ugađa svijetu, a ne Bogu. Mediji nas obmanjuju, pljuju, zaglupljuju, provociraju, čine nas slabićima, kmečavcima i onima koji traže svoja prava, a ne žele ni čuti za svoje obveze ili za propise, jer ih smatraju nečim što ih guši. Zapravo, mediji nas oslabljuju intelektualno, duhovno, psihički i emocionalno. Stoga se o Crkvi nemojte informirati preko medija, niti svoju sliku o Crkvi graditi uz medije. A mi – Crkva – se trebamo zapitati zašto smo si dopustili da nam malene (one koji slabije poznaju vjeru) o sakramentima, milosrđu i vjeri uče mediji, a ne mi sami – Crkva. Ta (medijska) diplomacija u Crkvi koči evangelizaciju i poziv na obraćenje, što je prva i osnovna zadaća Crkve.

Nama nije svidjeti se svijetu, medijima, udrugama, parovima niti proširivati katalog netemeljnih prava pojedinaca. Nama je misijskom evangelizacijom pozivati sve, pa i jedni druge, na obraćenje, pokoru, promjenu života i – svetost. A ne mlakost.

Ivan Glavinić

1. rujna 2022.

Kršćani su pozvani na radikalnu mržnju prema grijehu i radikalnu ljubav prema Bogu i bližnjemu

Mnogi ljudi danas, osobito na Zapadu, ne žele znati koliko je svijet zapravo jadan i grešan. Bilo da se radi o podlim motivima koji stoje iza politike COVID-a ili činjenici da je oko 50 milijuna djece ubijeno u utrobi svake godine diljem svijeta, većina ljudi radije ne želi znati te stvari niti ih previše istraživati, jer bi to moglo uzrokovati očaj.

Kao kršćani, ne smijemo skrenuti pogled sa zla u svijetu, poput pobačaja i uništenja naših društava lošom politikom. Zapravo, zapovjeđeno nam je da mrzimo zlo i grijeh. Sv. Pavao u svojoj poslanici Rimljanima piše: “Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro!” (Rimljanima 12,9)

Trebamo mrziti stvari koje Bog mrzi, kao što nam Sveto pismo govori:

Šest je stvari koje Gospod mrzi, a sedam ih je gnusoba njegovu biću: ohole oči, lažljiv jezik, ruke koje prolijevaju krv nevinu, srce koje smišlja grešne misli, noge koje hitaju na zlo, lažan svjedok koji širi laži i čovjek koji zameće svađe među braćom. (Mudre izreke 6,16-19)

Teške nepravde koje su uzrokovali grešni ljudi trebale bi u nama rasplamsati pravedni gnjev. Sv. Toma Akvinski čak piše da kada osoba svjedoči nepravdi, a ne osjeća ljutnju, to je znak da mu nedostaje rasuđivanje razuma.

Razlog zašto moramo radikalno mrziti grijeh je u konačnici naša ljubav prema Bogu. Jer grijeh vrijeđa Boga i može uzrokovati da duše budu zauvijek izgubljene. Razlog radikalne mržnje prema grijehu je radikalna ljubav prema Bogu i ljudskim dušama.

Dakle, glavni razlog zašto mnogi ljudi žele ignorirati zla ovoga svijeta je taj što im nedostaje bezuvjetna ljubav prema Bogu i ljudskim dušama. Oni nemaju dovoljno ljubavi da bi se htjeli boriti protiv zla koje šteti Bogu i čovjeku. G. K. Chesterton piše o ovom problemu u svojoj knjizi Pravovjerje i postavlja dirljivo pitanje: “Može li ga [svijet] mrziti dovoljno da ga promijeni, a opet ljubiti dovoljno da misli da ga je vrijedno mijenjati?”

Chesterton piše da samo kršćanstvo i ljubav prema Kristu mogu motivirati čovječanstvo da istinski promijeni svijet na bolje:

”Tako je drevni svijet se našao upravo u našoj vlastitoj teškoj dilemi. Jedini ljudi koji su stvarno uživali u onom svijetu bili su zauzeti njegovim uništavanjem; a čestiti ljudi nisu dovoljno marili za njih da bi ih srušili. U tu dilemu (kao i našu) iznenada se umiješalo kršćanstvo i ponudilo jedinstven odgovor, koji je svijet na kraju prihvatio kao odgovor”.

Istinska ljubav prema Kristu je odgovor na ovaj problem, budući da nas vjera u Njega i ljubav prema Njemu tjera da se dovoljno zabrinemo zbog zla u svijetu i da se zapravo borimo za dobro.

Zapadni Zeitgeist govori nam da budemo što manje uvredljivi i neodlučni po pitanju kontroverznih pitanja. To je kombinacija lijenosti, kukavičluka, zajedno s nedostatkom kreposti vjere i ljubavi koji vode do ovog načina razmišljanja ravnodušnosti i mlakosti.

Ta želja da budemo neuvredljivi i ne “previše radikalni” vodi do vrlo loših ideja. Primjer za to je mišljenje da su zakoni o pobačaju u mnogim europskim zemljama, koji dopuštaju pobačaje do 12 tjedana nakon začeća, zapravo “dobar kompromis”.

Ovo mišljenje zastupaju čak i mnogi ljudi koji se smatraju kršćanima. Oni vjeruju da je “srednji put” uvijek dobar put, čak i kada se radi o apsolutnim moralnim zlima poput pobačaja. Nije im dovoljno stalo do života nerođenih da bi se borili za njih i zauzimaju stav koji se u mainstreamu smatra kontroverznim.

Kao kršćani, moramo učiniti nešto bolje od prihvaćanja ovog mlakog položaja jer ako ”si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.” (Otkrivenje 3:16).

Sveti Pavao je bio radikal.

Najprije je bio radikalni progonitelj kršćana, jer ih je smatrao bogohulnicima i hereticima. Nakon obraćenja postao je radikalni Kristov sljedbenik i borio se za istinu vođen radikalnom ljubavlju prema Kristu.

Poput svetoga Pavla, i mi bismo trebali biti radikali; moramo ljubiti Boga tako radikalno da smo voljni boriti se u dobrom boju protiv zala ovoga svijeta.

Izvor

Je li kanadska retorika krivnje nametnuta?

In this 1940 photo, a group of female students and a nun pose in a classroom at Cross Lake Indian Residential School in Manitoba. The Truth and Reconciliation Commission ended a five-year mandate to create a public record of the tragedy of Indian residential schools. (CNS photo/Library and Archives Canada, Reuters) See CANADA-RECONCILE June 3, 2015. Editors: editorial use only.

Povodom takozvanog pokorničkoga hodočašća u Kanadu, papa Franjo susreo se s autohtonim narodima u rezervatu Maskwacis, i zamolio oproštenje zbog uloge Katoličke Crkve za sva zla koja su tom narodu učinjena.

Vrijedi dakle posjetiti na događaje od prije točno godina dana, kada je započeo veliki napad na Katolički Crkvu zbog otkrića neobilježenih grobova, smještenih pored državnih rezidencijalnih škola za autohtonu djecu, koja su nekoć djelovala u Kanadi. Tada je izbio međunarodni skandal, nepravedno usredotočen na povezanost Katoličke Crkve s tim školama.

Kanadski premijer Justin Trudeau brzo se pridružio čelnicima autohtonih zajednica koji su tražili da se papa Franjo ispriča zbog uloge Crkve u upravljanju većine ovih rezidencijalnih škola tijekom 19. i 20. stoljeća.

Ova pogrešna retorika krivnje eskalirala je u spaljivanjem i vandalizacijom niza katoličkih crkava širom Kanade.

Suočeni s tim žalosnim napadima na katoličke crkve (i, u manjoj mjeri, na crkve koje pripadaju drugim kršćanskim denominacijama), važno je priopćiti neke važne istine.

Prvo, stvaranje kanadskog sustava rezidencijalnih škola bila je povijesna nepravda, utemeljena na nekoć prevladavajućem mišljenju o urođeničkim narodima koje nije znalo prepoznati njihovo pojedinačno i kolektivno dostojanstvo i poštovati njihovu kulturu.

I drugo, primarna odgovornost za ovaj asimilacijski sustav školovanja u velikoj je mjeri na kanadskoj vladi, a ne na Katoličkoj Crkvi ili drugim kršćanskim denominacijama kojima je vlada naložila rad pojedinih škola.

Vlada je uspostavila sustav, financirala škole (ili, točnije, nedovoljno ih financirala) i odredila da ih pohađaju domorodački učenici. Kao rezultat ove političke inicijative, autohtonu su djecu iskorijenili iz obitelji i zajednice kako bi ih školovala dominantna eurocentrična kultura. Bili su smješteni u nekvalitetnim objektima koji su bili leglo zaraznih bolesti koje su uzrokovale smrt velike većine učenika čija tijela danas leže zakopana u obližnjim grobnicama.

Crkva nikada nije držala stav da asimilacijsku politiku treba nametati. Vlada je regrutirala kanadske vjerske denominacije za upravljanje rezidencijalnim školama često jer su one više brinule za dobrobiti starosjedilačkih zajednica nego što je bilo slučaj među općom populacijom. Upravo ih je ova kršćanska ljubav prema bližnjemu natjerala da upravljaju školama unatoč neadekvatnom financiranju, lošim objektima i poteškoćama s kojima se školsko osoblje često suočavalo, uključujući prijetnje bolesti i smrti kao posljedice prevladavajućih nezdravih uvjeta.

Štoviše, trenutna kanadska vlada snosi posebnu odgovornost za raspirivanje plamena kontroverze u ovom trenutku, lažno implicirajući da su crkveni službenici odgovorni za pokop u školama, iako su te prakse uglavnom bile diktirane vladinom politikom.

Zapravo, postojanje grobnih mjesta nije ni bila neka tajna, iako nije bilo široko poznato. Prema istraživanju koje je prije nekoliko godina proveo antropolog zadužen za istraživanje problema pokopa, od 150 000 učenika koji su pohađali škole tijekom 140-godišnjeg razdoblja u kojem su radili, približno 4000 je umrlo, prvenstveno zbog zaraznih bolesti poput tuberkuloze često raširene u tim školama.

No, kanadski premijer Justin Trudeau spreman je svaliti svu krivnju na Katoličku Crkvu i ne želi zaustaviti terorizam protiv katolika dok crkve u cijeloj zemlji gore do temelja.

Kontroverzni premijer više je puta odbio pozvati teroriste da prestanu s napadima na katolike. Čak je i njegov bivši savjetnik i blizak prijatelj Gerald Butts u više je navrata objavio na Twitteru da su takvi napadi na katolike ‘razumljivi’.

Žalimo se na mlakost biskupa, a što je s nama?

Priča se da je sveti Martin iz Toursa, kada je proglašen biskupom, pobjegao pred mnoštvom i sakrio se u staju punu gusaka. (Odalo ga je samo gakanje uznemirenih gusaka.) To je ispravan odgovor na imenovanje za biskupa. To je zastrašujuć posao. Uz jednu ili dvije iznimke, prvih 13 je ubijeno.

A smrt je doista najmanja biskupova briga. Kada se pojavi pred Sudbenim stolom, mora odgovarati, ne samo za svoju dušu, već i za svaku dušu koja mu je predana. Pastir mora polagati račun za svoje stado. Za neke pastire, to su milijuni i milijuni ovaca.

Provedete li neko vrijeme po katoličkim internetskim stranicama, sigurno ćete čuti revne laike kako optužuju naše biskupe za mlitavost. Obično pretpostavljaju da su biskupi opušteni jer svoje dužnosti ne shvaćaju ozbiljno. Prema njihovoj logici, biskupi zapravo ne vjeruju da ako zavedu ljude u svojim biskupijama, da bi vrlo lako mogli zauvijek zatvoriti put do Raja.

Ipak, mislim da je vjerojatnije čak suprotno. Ako su naši biskupi previše mlaki po pitanju vjerske discipline, to je vjerojatno zato što tako oštro osjećaju težinu svoje službe i kao takvi, nažalost, samo snižavaju svoja očekivanja. Uostalom, prema Pew Research Centeru u Americi, 60% katolika ne ispunjava ni svoju nedjeljnu obvezu.

Nema sumnje da isto vrijedi i za mnoge biskupe koji i dalje pripuštaju Svetoj pričesti političare koji se zalažu za pobačaj. Vjerojatno nisu zabrinuti za same političare. Zabrinuti su za 56% katolika koji vjeruju da bi pobačaj trebao biti legalan u svim ili većini slučajeva. Uskratite li Euharistiju Joeu Bidenu ili Nancy Pelosi u Americi i demokrati će u velikom broju napustili Crkvu.

Usput, ne slažem se s ovakvim razmišljanjem. Pozdravljam pastire poput nadbiskupa San Francisca Salvatorea Cordileonea, koji ispunjavaju svoju dužnost zabranjujući političarima, koji se zalažu za pobačaj, primanje Presvetog Sakramenta. I volio bih misliti da bih, da sam biskup, slijedio taj primjer.

Ali ja nisam biskup. Imam točno četiri duše na svojoj brizi: svoju, ženinu i svoje djece. Za usporedbu, nadbiskupija Los Angelesa dom je 4 milijuna katolika. New York je dom za 2,5 milijuna ljudi. Boston? Oko 2 milijuna. Philadelphia? Milijun i pol. Nemam pojma što bih učinio da sam pastir tako velikom stadu. Vjerojatno bih se sakrio među guske.

Sada da razjasnimo nešto. Pouka priče nije da bismo trebali biti bolji prema našim biskupima. Većina nas bi vjerojatno mogla podnijeti da budemo barem ljubazniji. Svakako bih i ja mogao. Ali ovdje se zapravo uopće ne radi o biskupima. Riječ je o nama, laicima. Radi se o tome da svi mi činimo više kako bismo ispunili našu dužnost kao katolici.

Prema anketama, 60% krštenih vjernika preskače nedjeljnu misu. Pedeset i šest posto je za pobačaj. Ogromnih 98% seksualno aktivnih katolkinja koristilo je umjetnu kontracepciju, što je smrtni grijeh; a njihovi partneri su jednako krivi. (Za trenutno stanje u Hrvatskoj vidi ovdje, op. prev.) Dakle, biskupi vode provinciju Sveopće Crkve u kojoj je naizgled samo neznatna manjina katolika u stanju milosti. Ne možete samo kriviti loše vodstvo za ovo užasno stanje.

xxx

Često čujemo, “Da imamo svete biskupe, imali bismo svete laike!” Ipak, to je zapravo samo naličje klerikalizma. Dolazi iz previše doslovnog shvaćanja analogije pastir/ovca. Istina je, naši će biskupi odgovarati ako nas dovedu u zabludu. Ali to ne znači da smo mi oslobođeni krivnje.

Kao što kaže sveti Pavao, “sa strahom i trepetom radite na vlastitom spasenju.” To je vaš posao. Nitko drugi to ne može učiniti umjesto vas.

To je ono što nedostaje svakom razgovoru o krizi u Crkvi. Problem nije Biskupska konferencija ili Drugi vatikanski sabor ili bilo što drugo. U konačnici, problem je što mi katolici odbijamo svoju vjeru shvatiti ozbiljno. A rješenje? Rješenje je da više nas katolika počne ozbiljno shvaćati svoju vjeru u vlastitom životu, pa čak i da je javno dijelimo sa svojom zajednicom u kojoj živimo.

Ipak shvaćam. Lakše je okriviti biskupe. Lakše je “reformirati” 200 biskupa nego 72 milijuna laika. Kad uzmemo u obzir sam razmjer ove krize, može se činiti nepremostivim. Bez Božje pomoći, sigurno bi bilo.

This Week from Mitch — St. Martin's-in-the-Fields Episcopal Church

Dakle, čak ni sa stotinu sv. Martina na čelu, biskupi ne bi mogli sami upravljati ovim brodom. Ne ako je posadi svejedno hoćemo li plutati ili tonuti. Ne ako je laicima svejedno hoće li završiti u paklu.

Dopustite mi da vas ostavim s ovim razmišljanjem. U jednoj od svojih najpoznatijih propovijedi, sveti Augustin govori svojoj pastvi:

“Svi vi govorite: ‘Vremena su teška, vremena su očajna, vremena su jadna.’ Živite dobrim životima i promijenit ćete vremena živeći dobrim životima. Promijenit ćeš vremena i onda nećeš imati oko čega gunđati.”

Zapazite dobro, biskup Hipona nije rekao da njegov narod nije u pravu. Vremena su stvarno bila teška. Rimsko carstvo se urušavalo oko njih. Crkva je bila puna hereza, od pelagijanizma do gnosticizma. U usporedbi s petim stoljećem, naše je praktički Zlatno doba. Augustin je jednostavno odbijao gubiti vrijeme igrajući igru okrivljavanja.

I s pravom. Jer ili sa strahom i trepetom radiš na vlastitom spasenju, ili radiš nešto drugo. Nije važno što je to “nešto drugo”: to je potpuni gubitak vremena. A imamo tako malo vremena za gubljenje.

Izvor

Je li posveta Rusije Bezgrješnom Srcu pomogla da se okonča pobačaj

 

U Božjoj Providnosti nema slučajnosti, a čuda dolaze kada ih najmanje očekujemo. Zapravo, rekao bih da su čuda po definiciji neočekivana jer su to nebeski trenuci Božje moći koja se šulja iza granica naravnog i donosi nam blažene nadnaravne trenutke.

Kada je prošle godine bilo najavljeno da se razmatraa poništenje presude u korist Roe, ja, kao i mnogi, nisam mislio da će do toga doći. Naravno, sudci Vrhovnog suda su u većem broju bili za život na papiru, ali pravne odluke su često komplicirane.

Osim toga, tko je znao kako će se Trumpovi suci ponašati pod pritiskom?

Onda se uz to dogodilo nešto čudesno, to jest neočekivano, jer je papa Franjo odlučio Rusiju i Ukrajinu posvetiti Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Tvrdim da ono što se dogodilo zapravo može biti rezultat Papinih postupaka u ožujku, ne tvrdim da se dogodio potpuni trijumf Bezgrješnog Srca, ili da je nastupilo doba mira. Umjesto toga, samo promatram događaje kroz prizmu katoličke vjere, proročanstava i liturgijskog kalendara.

Na trenutak razmislimo kako bi to moglo izgledati kada bi nam nebo dalo znak da je posveta pape Franje bila ugodna Bogu.

Mogli bismo zamisliti razne scenarije, siguran sam.

Po mome mišljenju, ukidanje najznačajnijeg zakona o pobačaju u najmoćnijoj naciji na svijetu mogao bi biti znak s neba. Naravno, moglo bi biti da to nema nikakve veze s Papinim postupcima u ožujku, ali u priči ima još nešto.

Odluka o ukidanje presude u korist Roe je objavljena na blagdan Presvetog Srca, koji je ujedno i tradicionalni blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja. Da, blagdan je po starom kalendaru pomaknut na sljedeći dan zbog prevlasti Kristove svetkovine, a dan prije u novom. Međutim, barem u prijašnjim godinama, to je još uvijek bilo uoči blagdana Ivana Krstitelja, a još uvijek se slavi kao njegov rođendan u mnogim povijesno katoličkim zemljama. Naime, to je u kulturnom smislu bio blagdan sv. Ivana Krstitelja, a ujedno i stvarni blagdan Presvetog Srca Isusova.

U ovome providonosnom susretu Presvetog Srca i Ivana Krstitelja potrebno je shvatiti smisao susreta.

Razmotrimo prvi susret između Isusa Krista i Ivana Krstitelja.

Neposredno nakon Navještenja (25. ožujka, na dan kada je papa Franjo obavio posvetu) Marija je posjetila svoju sestričnu Elizabetu, a Evanđelje kaže da je po Marijinom dolasku „dijete zaigralo u utrobi“ Elizabete. Dakle, razumijemo da je Ivan – koji je bio u dobi od oko šest mjeseci trudnoće – skočio na dolazak svoga Spasitelja, koji je bio u vrlo ranoj fazi života u maternici.

Mogli bismo reći da je prvi susret Ivana Krstitelja i Isusa Krista bio trenutak kada je treperenje Presvetog Srca izazvalo da Ivan Krstitelj poskoči od radosti.

U ovom susretu lako je uočiti pro životno značenje, s obzirom na to da su se sveto dijete i budući svetac mogli povezati na način koji nadilazi puku biologiju. U susretu postoji duhovni element koji nam govori da je Bog nerođene obdario jedinstvenom ljudskom dušom, dakle dostojanstvom odrasle ljudske osobe.

Vrlo je važno podsjetiti i to da je Gospa ostala s Elizabetom točno tri mjeseca, do rođenja Ivana Krstitelja, a onda je otišla.

Sada, ako bi Nebo željelo objaviti svoju prisutnost svijetu, posebno u ovakvom trenutku, mislim da bismo mogli odgovorno uspostaviti nekoliko poveznica. Tri mjeseca nakon što je papa Franjo posvetio Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinu, dolazi providonosni dan kada se Presveto Srce i Srce Ivana Krstitelja sudaraju, a na taj isti dan događa se sudsko čudo u kojemu nevina djeca dobivaju svoja prava.

U ovom mjesecu za koji nam je rečeno da je posvećen ponosu, moć sotone je pobijeđena Predragocjenom Krvlju koja kuca u Presvetom Srcu našega Gospodina, koji se utjelovio u beskrajno važnom činu poniznosti.

Osim toga, često se zaboravlja da je Ivanu Krstitelju odrubljena glava zbog njegove obrane braka. Tek kad je prozvao kraljeve perverzne i preljubničke aktivnosti, bio je ubijen. Kako je prikladno da se nebeski branitelj braka umiješa u mjesecu kada se brak najviše ocrnjuje.

Suvremeni svijet je pao u najstrašniji zahvat neo-poganskog ritualizma, a uništenje obitelji i djece koja iz toga proizlaze djeluju kao sakramentali u ovom perverznom društvu.

Međutim, đavao može imati ovaj čas, ali Krist će na kraju imati dan. I, On neće imati svoj dan bez svoje Majke, kao što nam ne bi dao svoje Presveto Srce, a da se prethodno nije utjelovio u utrobi hranjen krvlju koja je dolazila iz Bezgrješnog Srca.

Bitka za život nije gotova, ali snage koje upravljaju našim vladama boluju od tjeskobe jer je njihov preokrenuti pogled na svijet zadobio smrtni udarac.

Ne znam hoće li ono što je učinio papa Franjo donijeti trijumf Bezgrješnog Srca, ali znam da je Presveto Srce pobijedilo Roea, i vjerujem da možemo i papi zahvaliti na tome.

Izvor