Život teče kao rijeka…..stihovi su ovo jedne pjesme koji kazuju jednu nepobitnu istinu. Istina je također da svaka rijeka kao i život ima svoj početak i kraj. Rijeka svojim tokom oplemenjuje obale i mjesta kojima prolazi. Ljudi također svojim životom obasipaju druge plemenitošću i darivanjem. Ispada da je naš život toliko sličan životu rijeke. Osim u jednom: naš život zna biti naglo prekinut. Svjedočimo tome u našoj župi. Možda malo češće nego što bi trebalo. Zašto? Kako? Pitanja na koje teško možemo dobiti odgovor. I koji god odgovor dali, ne može zadovoljiti ili ublažiti istinu, a ona je strašna; naših Srećka , Ivice i Ferdinanda više nema tu među nama. Odnijela ih rijeka života u tokove kojih se nismo nadali. Bar ne još. Ribari, težaci, lovci…..Neretvani-KOMINJANI. To su bili naši pokojnici. Koliko li su puta po toj Neretvi plovili. Sa njom možda razgovarali….Oj ti riko, ljubiš li nas?
Najviše na svitu…..a vi mene?
Najviše na svitu!
Možda i previše jer svih troje u zagrljaju te rijeke završiše svoj ovozemaljski put. Naglo. Svi troje zajedno. I u nedjelju kada vas zajedno budemo ispraćali u tokove vječnosti, lebdit će pitanja na koja možda nećemo imati odgovor. Imamo zato vjeru i nadu. Vjeru da je Bog neizmjerno milosrdan prema čovjeku. I nadu u ponovni susret na boljem mjestu bez tuge briga ili neodgovorenih pitanja.
A do tada molitva za duše onih koji su nastavili svoj put drugim tokom. Za Srećka, Ivicu i Ferdinanda.
A ti riko…..ljubi nas, ali malo manje, jer tvoj čvrsti zagrljaj zna ponekad biti toliko bolan. Znamo da ne bi tila….ali molimo te…..
Iskrenu kršćansku sućut želimo obiteljima, rodbini i prijateljima ovih dragih ljudi. Bog neka vam bude utjeha i snaga u nadolazećim danima koji neće biti lagani. Jer vaši dragi su otišli dok mi ostajemo i moramo dalje.
Pokoj vječni daruj njima Gospidine i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem. Amen!
Poruka jedne fotografije
“Okolnosti, ma kako katastrofalne bile, moraju se povući za vrijeme trajanja liturgijskog slavlja.”
Izvadak iz knjige Martina Mosenbacha, Raj na zemlji. Liturgija kao prozor onostranog života:
Iznenađujuće kako je jedna fotografija misnog slavlja za mene postala od presudne važnosti. Na mom radnom stolu imam je uvijek pred očima.
Crno-bijela slika: crkva je pogođena bombama; debeli stupovi još uvijek nose svod, ali stražnji zid crkve u potpunosti je srušen i nudi jasan pogled na izgorjele ruševine u susjedstvu. Hrpa kamenja prodire gotovo u unutrašnjost crkve. No, pod s bijelo-crnim kvadratima oko oltara je očišćen.
Tri svećenika stoje pred oltarom u nizu jedan iza drugoga na različitim oltarskim stepenicama. Nose široko misno ruho i dalmatike u novo-beuronskom stilu. Otvoreni misal je na desnoj strani oltara; po poziciji celebranta može se iščitati da se nalaze u uvodnom dijelu Mise kod „Kyrie eleison“. Na strani stupa oštećenoga krhotinama bombi nalazi se credenza, bočno od dva odrasla ministranta obučena u reverende i rokete. Zajednica se ne vidi, mora da je u znatnoj udaljenosti od oltara. Ovdje se slavi veliki blagdan, što pokazuje misno ruho i stav svećenika. Svijet se srušio u doslovnom smislu, ali kalendar crkvene godine nalaže ovaj blagdan. Slavi se u potpunoj neovisnosti o okolnostima vremena- ove okolnosti, ma kako katastrofalne bile, moraju se povući za vrijeme trajanja liturgijskog slavlja. Na jedinstven način, na ovoj fotografiji su se podudarile dvije vremenske dimenzije: ratne strahote – tko zna na koji način su s njima pogođeni i ovih pet muškaraca sa slike: tko je od njih izgubio rodbinu i kuću? – a u isto vrijeme prikazuju i jedan iskorak iz tog vremena, iskorak iz nemilosrdnog stiska njihove tuge, odmak od beznađa suvremenosti, ali ne kao znak zablude, već u spoznaji da se kroz Liturgiju otvara jedna druga sveprisutna Stvarnost, koja istovremeno samo s jednim zaštitnim slojem odvojena od sadašnjosti, kroz sva razdoblja svjetske povijesti, ostaje vječno.
(Izvor: UNA VOCE Korrespondenz)Potičite djecu da idu na misu-poučan tekst za roditelje i skrbnike
Prisutnost i vođenje djece na misu ponekad može stvoriti neugodnu situaciju za roditelje, pa bih se htio pozabaviti time na temelju nešto dubljeg poniranja u temu nego što je to uobičajeno.
Da budem sasvim otvoren: Ja sam otac devetero djece; moj najmlađi sin nedavno je napunio tri godine. Morali smo voditi dijete mlađe od pet godina na misu otkako nam se prvo rodilo 2003.; većinu vremena imali smo barem dvoje djece koja su bila mlađa od pet godina. Možda će mnogima zvučati ekstremno, ali par koji ima troje djece u razmacima od tri godine imat će dijete mlađe od pet godina, a ponekad i dvoje, bar četrnaest godina. Ovo predstavlja veliki dio života roditelja.
Prvo pitanje je… Je li dovođenje male djece na misu načelno dobro? Djeca mlađa od “dobi razuma” (obično oko sedam godina) nisu vezana kanonskim pravom da prisustvuju misi. Roditelji često nemaju izbora nego da ih dovedu na misu. Ali ako pretpostavimo da su imali izbora – da su mogli ostaviti djecu na čuvanje dadilji ili nekom članu obitelji – bi li idealno bilo dovesti ih ili ostaviti doma?
Jedna od ideja koje razmatramo je važnost zajedničkog pohađanja mise kao obitelji. Djeca trebaju vidjeti svoje roditelje na koljenima pred našim Gospodinom.
Drugo: djeca se moraju naučiti kako se treba ponašati u crkvi tako što će biti tamo. Vratit ću se na ovu točku, ali očekivanja i znakovi uključeni u prisustvo na misi nisu isti kao kada ste u restoranu, umjetničkoj galeriji ili učionici. Nadalje, nije uobičajeno da će sedmogodišnjak bez iskustva boravka u Crkvi biti poslušniji od jednog trogodišnjaka. Ako želite da se Vaš sedmogodišnjak zna ponašati u Crkvi, onda trebate pripremiti teren.
Treće ideja koja mi je došla na um mogla bi iznenaditi čitatelje: bebe i mala djeca imaju duhovnu korist od liturgije. Prvo, uz naviku molitve i pažnje prema liturgiji počinju se razvijati vrline. Drugo, liturgija ima izravan učinak na njih. U Starom zavjetu, „malenoj djeci” i „bebama na prsima” izričito je naređeno da prisustvuju svečanom proglašenju Zakona u dvije prilike (Pnz 31, 12; Jl 2, 15-7). U Evanđeljima Isus nije prikazao djecu kao marginalne liturgijske sudionike, već kao idealne, kako u primanju njegovog blagoslova (Mt 19, 13-15; Mk 10, 13-16; Lk 18, 15-17), tako i u pjevanju za vrijeme njegova svečana ulaska u Jeruzalem (Mt 21, 15-16), u oba slučaja braneći ovu ideju protiv prigovora.
U nekim se istočnim crkvama bebe odmah nakon krštenja krizmaju i zatim pričešćuju. Ne protivim se disciplini latinskog obreda o odgađanju Svete pričesti do dobi razuma – nekada je to bilo za još stariju djecu – ali ne bismo trebali osuđivati istočnjačku praksu. Ako se bebe mogu krstiti, onda se mogu i pričestiti. Prije doba razuma, oni su bez grijeha. Na sličan način, pacijenti u komi mogu primiti bolesničko pomazanje.
Opet, mala djeca mogu primiti blagoslove koji se daju u liturgiji. Osim blagoslova na kraju mise, svećenik nas blagoslivlja svaki put kad kaže „Gospodin s vama” ili „Mir vama” i kad daje odrješenje nakon Confiteora (opće ispovijedi); zatim blagoslivlja zajednicu s Presvetim Sakramentom i svetom vodom u Aspergesu – katolički obred škropljenja svetom vodom za vrijeme glavne mise. Blagoslivlja pojedince relikvijama, blagoslovljenim svijećama i blagoslovljenim pepelom. U liturgiji časova postoje slična odrješenja, škropljenja i blagoslovi.
Utjecaj racionalizma je snažan u našem društvu, no ipak treba znati: sakramenti daju milost onima koji su tome otvoreni, a ne samo onima koji se možda intelektualno bave teologijom ili liturgijom. Blagoslovi (i egzorcizmi) ne samo da povećavaju našu predanost, već nam omogućuju borbu protiv utjecaja Sotone. Katolička liturgija i sakramentalni sustav ne služe samo izazivanju intelektualnog ili emocionalnog odgovora; imamo nešto jače od toga, nešto s objektivnom učinkovitošću.
Ako je to tako, onda slijedi zaključak da je idealna situacija da djeca svih uzrasta prate svoje roditelje na liturgiji, te treba poticati i podržavati roditelje da dovedu djecu u crkvu.
Kako da to učine? Vjerujem da je najbolji način da to shvatimo ako na to gledamo kao na usvajanje bilo kojeg kulturnog ponašanja; skup praksi, očekivanja i stavova, raširenih kroz cijelu zajednicu, koji poravnavaju put za odgoj katoličke djece i njihovo prisustvovanje na misi. Međutim, kulture se ne grade za jedan dan. Ako stvari ne funkcioniraju dobro, onda nema brzog rješenja. Očekivanja se moraju ponovno preispitati i prilagoditi, uspostaviti navike, testirati strategije… Za te stvari treba vremena.
U svakoj razmjeni na društvenim mrežama na ovu temu ljudi se žale na roditelje koji ne kontroliraju djecu. Ne možemo vidjeti stvarnost iskustava koja stoje iza ovih izjava, ali tamo gdje ti užasni roditelji stvarno postoje, najbolja osoba za rješavanje problema je razgovor sa svećenikom. Ljudi ogorčeni situacijom trebali bi mu iznijeti svoje probleme.
Ono što znam iz osobnog iskustva jest da bi neki vjernici bili zadovoljni samo kad bi djeca potpuno izostala iz crkve. Ako prihvatimo da je imati djecu u crkvi ideal, mora postojati neki kompromis od strane onih koji nisu roditelji. Moraju naučiti tolerirati određeni stupanj kretanja i tihu buku, i zapamtiti kako katekizmi definiraju molitvu, a to je uzdizanje uma i srca Bogu. Možda biste više voljeli moliti u atmosferi potpune tišine, ali napor da molite unatoč ometanjima može biti plodonosan.
Strogi pogledi i neprikladni komentari koje roditelji primaju, od vjernika ili čak sa propovjedaonice, ne samo da su obeshrabrujući, već im beskrajno otežavaju posao, jer ih čine napetima. To se prenosi na malu djecu, čije se ponašanje pogoršava. Kao strategija za postupanje s djecom koja se loše ponašaju, ovakvo ponašanje vjernika ili svećenika u javnosti je masovno kontraproduktivno.
Današnjim roditeljima je mnogo teže nego što je bilo prijašnjim generacijama. Manjak djece u većini crkava stavlja one koje se pojave (i progovore) u središte pozornosti, lišava nove roditelje uzora i potiče ljude da se naviknu na nultu pozadinsku buku. U isto vrijeme, kada bi roditelji javno usvojili roditeljske stilove naših prethodnika u vjeri – koji, naši kritičari vole reći, nikada nisu tolerirali loše ponašanje svoje djece – građani bi pozvali policiju.
Mnogi će čitatelji u ovom trenutku pomisliti: samo pošaljite roditelje i djecu u “sobe za plakanje“ i problem je riješen. Ovo rješenje, međutim, ne da ne pomaže uspostaviti navike o kojima sam govorio, već čini te navike – i kulturu koja bi nastala njihovim njegovanjem – manje potrebnima. Ako su sva mala djeca u zajednici u zvučno izoliranoj kutiji, roditelji ne moraju razviti strategije za ophođenje sa svojom djecom, djeca ne moraju razviti navike molitve u crkvi, a drugi članovi zajednice ne moraju se naviknuti na to da su djeca u blizini.
Doista, prvo, roditelji ponekad osjećaju da mogu pustiti svoju djecu da se bune u sobi za plakanje, budući da su nečujna za većinu zajednice. S druge strane, djeca su udaljena od primjera starije djece i odraslih i ozračja liturgije, pa je manje vjerojatno da će razviti navike tišine i molitve. S treće stane, sobe za plakanje mogu učiniti vjernike koji nisu roditelji manje tolerantnima prema djeci koja galame u glavnoj crkvi, jer bi, po njima, trebali biti u sobi za plakanje.
Sada, u zajednicama s pro-obiteljskim etosom, one bi mogle biti samo još jedna opcija, uz izvođenje djece van ili dopuštanje da se igraju straga. Međutim, potrebno je samo nekoliko mrzovoljnih komentara kako bi roditelji osjetili da biti izvan sobe za plakanje znači biti kao na uvjetnoj slobodi. Jedno maleno cviljenje, i bit će okrivljeni, i to mnogo više nego da ne postoji soba za plakanje.
Želim završiti ovaj članak ponavljanjem dviju točaka. Prva se odnosi na važnost razvijanja molitvenih navika kod male djece. To se ne može učiniti ostavljajući ih kod kuće kada svi drugi idu na misu, iako to samo po sebi nije pogrešno. To se ne možete učiniti puštajući ih da prave onoliko buke koliko žele u sobi za plakanje, čak i ako je to ponekad zgodno. To se ne može učiniti tako da ih iznesete van, iako to često može biti potrebno. To se ne čini tako da ih se izvede van, već tako da ih se dovede na misu, izlažući ih atmosferi liturgije i dosljedno ih potičući, tijekom godina, da budu tihi, a kako odrastaju, da prisustvuju misi. Taj se proces najbolje provodi u liturgiji koja sama po sebi nije bučna ili kaotična. To će unijeti malo buke i smetnje u tu liturgiju, ali to je nešto što cijela zajednica može cijeniti i podržati.
Druga točka, tj. stvar je da roditelji mogu čuvati malu djecu na misi mnogo, mnogo godina, i za to vrijeme moraju biti uključeni u zajednicu s poštovanjem. Ako roditelje tjeraju iz naših crkava kad imaju poteškoća s malom djecom, kasnije se više neće vraćati.
Ako ne poželimo dobrodošlicu roditeljima, neće biti druge generacije katolika!
Zoran Bubičić- IN MEMORIAM
Sveta Ruža Limska je u svijim razmatranjima o križu rekla; „Osim križa nema drugih ljestava po kojima se možemo popeti i stići u raj.”
Jučer je naše zvono objavilo vijest da je svoj križ do kraja donio Zoran. Nosio je on svoj križ strpljivo i postojano. Spokojan do samog kraja, pomiren sa svojim Gospodinom predao mu ga je jučer u ruke. Taj Zoranov križ je bio sigurno težak, ali ne zbog njega samoga , nego zbog njegovih dragih, posebno, Marine, Marte i Borisa. Nosio je on taj križ i za njih. Za svoje najmilije dajući im tim križem zalog spasenja i milosti. Dajući im nezmjernu ljubav oca, supruga, sina i brata. Dajući im snagu koja će im trebati u slijedećim danima i godinama koje dolaze. U vrijeme proljeća kada se sve budi, naš Zoran je sklopio svoje umorne oči zauvijek za ovozemaljski život. I na stotine upita zašto ovakav kraj, ostajemo bez odgovora. Utjehu tek možemo naći u vjeri da ćemo se ponovno susresti. Utjeha će biti i lijepe uspomene, fotografije i sjećanja. Sjećanja na dobrog i vrijednog Zorana.
Draga obitelji, u ovim za vas teškim trenucima neka vam Gospodin da snagu da izdržite. Naša vjera je vjera nade. Ta nada u ponovni susret i zajedništvo neka uvijek bude uz vas.
Ovim putem izražavamo iskrenu kršćansku sućut uz molitve dobrom Bogu za dušu vašeg dragog Zorana. Počivao u miru Božjem!
BLAGOSLOVI NAŠI SVAGDAŠNJI
Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!
Ako ste jučer čitali vijesti na raznim internet portalima, sigurno vam je za oko zapela vijest koju je objavila Sveta Stolica. Radi se naravno o blagoslovima ljudi koji žive u grešnim zajednicama. I sigurno ne možete naći niti jedan medij koji nije tu vijest prenio. Bomba iz Vatikana, vele neki. Povjesna odluka, govore drugi.
Kaže priča da je u jednom malom mjestu u Dalmatinskoj zagori početkom devedesetih godina preminuo jedan mještanin. Čovjek je bio komunistički dužnosnik i za ljude nije vele mario,a Boga se nije bojao. Međutim, njegova obitelj odluči da sprovod bude vjerski i pozove mjesnog župnika. I što će župnik, nakon nekog razmišljanja prihvati on sprovoditi tog čovjeka svjesan prigovora kojih će biti. I naravno, jedan od njegovih suradnika koji je bio i progonjen u to vrijeme od komunističkih vlasti mu ozbiljno prigovori.
I župnik mu odgovori: Prijatelju, u smrti je ljudima potrebno dati utjehu. Pokojnik je do zadnjega ustrajao u svojoj nevjeri i Bog to zna. Vjerski sprovod pokojniku na Božju odluku neće puno utjecati, a obitelji će pružiti utjehu i nadu što nam svima u takvim trenucima treba. Njegova obitelj nije kriva za njegovo ponašanje, a postupak župnika može ih samo još dalje udaljiti od vjere ili ih vjeri približiti.
Odgovor se župnikovu suradniku nije baš svidio,ali je priznao da u njemu ima puno logike. Te devedesete godine su bile jako čudne. Mnogi su se „obratili“ a Crkva je doslovno kanaderima krstila nekrštene Hrvate. Ništa to nekima nije značilo,ali su dobili“papir“ kojim su se koristili u nekim slučajevima kada im je bio potreban. U tim godinama svećenici su imali silu posla i oko blagoslova. Što god se otvaralo, zvalo se svećenika na blagoslov. Poznata je anegdota i o blagoslovu jednog javnog zahoda. Pa o cesti koja je započeta a nikada nije dovršena. Školi koja trideset godina zjapi prazna. Od svoje obnove i otvorenja. Dakle, što je to blagoslov i čemu služi!
Blagosloviti bi značilo željeti neko dobro, osobito pak Božje djelovanje i milost nad onim što blagoslivljamo. Logično. Međutim, da bi čovjek bio blagoslovljen treba biti ponizan, treba biti svjestan da njegov život ovisi o Bogu, da sa Bogom moramo živjeti u miru, biti bez mržnje prema drugima i što je najvažnije ne živjeti u grijehu. Dakle blagoslov će ući u naš život i našu svakodnevnicu samo ako se odreknemo grijeha i živimo po Božjim zapovjedima. Sveti pisac kaže; Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć“. Blagoslivljati zato treba kada vidimo da više možda i nema nade. Jer Bogu je sve moguće. Bog može od grešnika učiniti najvećeg pravednika.
Dragi prijatelji, da se razumijemo. Nije ovaj tekst pokušaj pravdanja odluke pape Frane koja možda neke sablažnjava iako se njome učenje o braku ne mijenja, a blagoslov ne znači odobravanje grešnih zajednica, nego je ovo pokušaj objašnjenja što je to blagoslov i kako djeluje. Ova odluka ne mijenja ništa u nauku Crkve koji je nepromjenjiv što se istospolnih veza tiče. Sama Biblija odbacuje svaku istospolnu radnju. Znamo kako je Bog kaznio Sodomu i Gomoru zbog toga. Prema Svetom Pismu svaki homoseksualni čin je grijeh. Bog je stvorio muškarca i ženu, a homoseksualni odnosi su u suprotnosti s Božjim naumom. Sam Isus nas naučava o svetosti braka.
Zaključak: Što je Biblija ili Sveto Pismo? Biblija je Božja riječ upućena čovjeku za sva vremena i sve generacije. To je Božji govor čovjeku. Odluka pape Frane nije obvezna, već samo dopušta svećenicima obaviti blagoslov po njihovoj vlastitoj prosudbi. Dakle,mogu ga odbiti dati. I neće im biti lako. To je jedino sigurno. I još je nešto sigurno. Blagoslov osoba koje žive u tim grešnim zajednicama sigurno neće značiti ništa ako oni nastave sa svojim grešnim životom i grešnim činima koji ih sigurno vode u vječnu propast-u pakao. To je bacanje biserja pred svinje, kako kaže Isus u svojem govoru na gori. Parada je to za one koji ismijavaju i odbacuju Riječ Božju i koriste je samo kada njima odgovara. Blagoslov tim osobama je tek utjeha, nada i želja da se okanu tog zla puta da bi bili u vječnom zajedništvu sa Bogom.
Matej i Ante- in memoriam
Kušnje su vatra koja čisti, reče jednom prigodom sv.padre Pio. Vjernik je cijeli svoj ovozemaljski život pogođen kušnjama. Ali u tim kušnjama ima pomoć. Ima Boga! Jer Bog je moja snaga, Bog je moja moć, misli su istinskog vjernika. Kada je Bog uz mene, tada ja mogu sve. Unatoč kušnjama koje šibaju. A među najvećima se čini smrt. Kada dođe iznenada. Kada ti odnese tvoje drage. Kada moraš pokopati svoje dijete. Čini se tada kao da je cijeli svijet pao na tebe. Postavljaš stotine pitanja. Upadaš u kušnju svoga života. Tražiš krivce. Možda u tim svojim traženjima zaboraviš da od Boga dolazi samo dobro. Zlo je to koje nastoji nauditi čovjeku. Zlo iz čovjeka nastoji izbiti ljubav prema Bogu. Unijeti sumnju.

Pokapajući jučer dva mala anđela, u čovjeku se javlja ta sumnja. Po glavi se vrte pitanja na koje čovjek nema jednostavna odgovora. Ali Bog je otac koji u svakoj nevolji čovjeku daje oslonac. Daje mu odgovore. Koji to otac koji ljubi svoje dijete tom djetetu želi zlo? Nema ga. A znamo da nam je Bog otac. Znamo i da nas nastoji obraniti od zla u koje je upao ovaj svijet. U toj obrani će sigurno i sudjelovati ova dva anđela, Matej i Ante. Branit će i bdjeti nad svojim najmilijima na Zemlji. Biti uz njih u njihovim kušnjama iščekujući konačan susret i zagrljaj u dvorima Nebeskog Oca. Draga majko, neka ti majka Marija koja je gledala svojeg sina na križu i koja je znala što su boli bude utjeha i snaga u danima što dolaze. Dragi oče, neka ti dobri Isus pomogne u nošenju tvojeg životnog križa. A sigurni smo da će vas vaša dva anđela sa Neba paziti uzvraćajući vam za ljubav, brigu i molitve koje ste im za njihova kratka života pružili.
KOMIN IZNAD SVEGA
LICEMJERJE-RANA HRVATSKOG DRUŠTVA
U molitvama za žrtve u Beogradu
Znam da neću spasiti svijet, možda niti one koje poznajem, ali ipak moram početi.
Riječi su ovo svete majke Tereze. Pozvani smo kao vjernici mijenjati svijet na bolje. Počevši od svojih bližnjih. Širiti krug ljubavi i dobrote. Pa i onda kada Zlo zaigra svoj krvavi bal i kada se sve čini beznadno, ne smijemo odustati. Zlo je danas odnijelo živote u Beogradu. Obiteljima njihovu djecu, unučad. Odnijelo je oca, majku…..prekinulo je život. I koje god riječi izrekli, ovu nevolju te riječi neće umanjiti. Životi se vratiti neće. Ali smrt neće pobjediti, zlo će na kraju biti poraženo.
Dragi prijatelji pozivamo vas neka se u vašim molitvama nađe mjesta za stradale u Beogradu, za njihove obitelji. Da im dobri Bog udijeli snage u ovim teškim trenucima gubitka svoje djece i roditelja. Dao dobri Bog i da počinitelj ovog zlodjela spozna zlo koje je počinio i zatraži oprost i od Boga i od ljudi. Ma kako to teško bilo.
Ovim putem izražavamo iskrenu kršćansku sućut narodu Srbije zbog ove tragedije u njihovoj zemlji, posebno ožalošćenima uz molitve za pokojne.
Pokoj vječni daruj njima Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem. Amen!
PODIJELI PA VLADAJ- još uvijek “pali”
“Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti.”
Dio je ovo Pavlove poslanice Rimljanima.
Vjerujemo da nam dobri Bog i sveti Pavao neće uzeti za grijeh ako mi na ovu tvrdnju nastavimo par rečenica:
A oni dadoše svoj život za Domovinu i njene ljude,
Ugradiše najvrjednije ono što su imali u temelje zemlje Hrvatske,
Za svoje potomke sanjaše slobodnu zemlju Hrvatsku,
Umriješe sa njenim imenom na usnama i nadom da njihova žrtva neće biti uzaludna….
Jesu li ispunjene nade branitelja koji počivaju vječni san? Jučer slušasmo u Saboru raspravu u kojoj su pale teške riječi između braće Hrvata. Opet ih je netko uspio posvađati. Baciti sjeme razdora među braću. Optužiti ih za nešto što nisu. Što su davno ostavili iza sebe priznavši svoj grijeh i zlo počinjeno po zatvorima i logorima kada je Zlo vrtilo svoj krvavi pir. I nije tome nekome teško bilo naći saveznike u tom časnom domu. Oni rata za slobodu okusili nisu, ne znaju što to znači fijuk granata, smrad baruta, bol zbog smrti suborca….i zato ne cijene toliko slobodu. Ovog junaka, branitelja, kojeg iskopaše iz njedara zemlje za koju je pao trebalo je unijeti u taj časni dom i reći mu da je njegov usklik koji mu na odori stoji bio poziv na činjenje zla….Da krunica oko njegova vrata bijaše tek ukras,a ne znak vjere. O da taj junak može ustati, što bi im rekao danas? Bi li zaplakao videći krah svojih nadanja, slom svojih snova. Bi li bio ponosan na zemlju za koju je pao?
Javno se i danas slave rođendani krvnika našeg naroda i jednog od najvećih zličinaca 20 stoljeća. Trgovi i ulice nose njegovo ime. Crvena zvijezda pod kojom je ubijeno stitine tisuća Hrvata, više od 600 svećenika i dalje je poželjan simbol u zemlji Hrvata! A o zabrani toga spomena nema.
Zašto dobri moj Bože?! Dokle Gospodine?! Kada će našoj pokori doći kraj?
Dobri Bože, molimo te za našu zemlju Hrvatsku, oslobodi je svakoga zla, posebno tekovina dva najveća zla dvadesetog stoljeća: fašizma i komunizma. Podigni u našem narodu časne ljude koji će poštovati Tvoje zakone, ljubiti svoj narod, živjeti za svoju Domovinu! Mrziti zlo, ljubiti dobro. Poštovati svakog čovjeka bez obzira na vjeru ili narodnost. Oprosti nam sve naše javne grijehe protiv Tebe i daj nam snage da krenemo naprijed Tvojim putem. Amen!