Svetost. Jedino rješenje za krizu našega vremena

Danas, više nego ikad, potrebni su nam sveci, pravedni i uravnoteženi ljudi, koji žive u skladu sa svojim razumom i svojom vjerom, koji nisu nikad obeshrabreni, već se uzdaju u pomoć Božanske Providnosti i Blažene Djevice Marije.

Kriza našeg vremena je prešla s kulturnog i moralnog polja na psihološko polje, to jest psihologiju u njezinom etimološkom smislu, a to je „znanost o duši“. Ako moral uspostavlja zakone ljudskog ponašanja, psihologija istražuje kognitivni i afektivni život čovjeka. Čovjek je sačinjen od duše i tijela, a duša, koja je vitalni princip tijela, ima dvije glavne sposobnosti, intelekt i volju. Kao tjelesno biće, čovjek je isto tako obdaren unutarnjim i vanjskim osjetilima koja sudjeluju u njegovom spoznajnom procesu. Kada su čovjekove primarne i sekundarne sposobnosti dobro uređene, njegova se osobnost harmonično razvija. Ali kada se u opskurnom susretu između osjetilnih dojmova i duhovnih sposobnosti razviju neuređene strasti, duša doživljava situaciju neravnoteže koja može dovesti do moralne i psihičke propasti. Čovjek riskira psihološki slom kada postane nesvjestan jedinog istinskog kraja svog života, a to je naše posvećenje i Božja slava.

Moglo bi se prigovoriti da se mnogi pojedinci, unatoč tome što su izgubili iz vida čovjekov primarni cilj, doimaju u psihološkom pogledu bez problema. Pa ipak, psihološka stabilnost koju zdravlje, novac i sami osjećaji daju je samo prividna. Pojedinci koji su naizgled jaki, ali su lišeni Boga, nalik su kućama izgrađenim na pijesku o kojima govori Evanđelje. Sve što je potrebno jest gubitak jednog od lažnih dobara na koja se oslanjaju kako bi u njima pokrenuli psihološku krizu. No, što se događa kada rizik za njihove živote ne dolazi od gubitka pojedinačnih dobara, već od društvenih katastrofa poput rata ili pandemije koje narušavaju društvo? Tada se više nego ikad obistinjuju riječi iz Evanđelja: „Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika” (Mt 7, 27).

U burnim razdobljima povijesti moramo shvatiti da samo u sebi ne možemo pronaći rješenje za probleme koji nas muče. Ne vodimo političku, društvenu ili medicinsku bitku, već smo vojnici dugog rata protiv tijela, Sotone i svijeta koji seže od nastanka čovjeka. U toj borbi, fra Réginald Garrigou Lagrange (1877.-1974.) objašnjava da je „izgrađeni unutarnji (duhovni) život jedino što je potrebno za svakoga od nas” (Tri doba duhovnog života, nakladnička kuća Vjera i kultura, Verona 2020., str. 21). Istinski čovjekov život nije zapravo površinski i izvanjski život tijela, predodređen za propadanje i smrt, nego besmrtni život duše, koja svoje moći usmjerava u pravom smjeru.

Bog ne traži od nas da spasimo društvo, nego traži da spasimo svoju dušu i da mu damo slavu, i u samome društvu isto tako kroz javno svjedočenje istine Evanđelja. Samo Bog spašava društvo, i On to čini kroz Crkvu, koja nikada ne gubi svoje specifične značajke, počevši od svetosti koja joj je svojstvena. Iz tog razloga, za vremena opće zbunjenosti i malodušnosti, fra Garrigou Lagrange piše sljedeće: „Postoji potreba da svatko od nas razmišlja o jedinoj potrebnoj stvari i da od Gospodina tražimo svece koji žive samo po ovoj misli i mogu biti veliki uzori svijetu, kojemu su i potrebni. U najnemirnijim vremenima, kao u doba Albigenza i kasnije s usponom protestantizma, Gospodin je poslao mnoštvo svetaca. Potreba se ništa manje ne osjeća ni danas” (Tri doba duhovnog života, op. cit., str. 23-24).

Dom Prosper Guéranger (1805.-1875.) isto to ne kaže ništa drugačije: „U svojoj beskrajnoj pravdi i milosrđu, Bog je društvu u raznim razdobljima podarivao svece, ili je odlučio da ih neće podariti, na način da je potreban „termometar svetosti“ za određivanje stanja normalnosti jednog razdoblja ili društva” (Smisao povijesti, u Eseju o suvremenom naturalizmu, Izdanje Delacroix, 2004., str. 377).

To znači da postoje škrtija (siromašnija) stoljeća, dok su druga velikodušnija, u kontekstu korespondencije s milostima koje Bog daje pozivajući na svetost. Jedno od stoljeća koje je bilo siromašno svecima je petnaesto, a jedno od velikodušnijih stoljeća je bilo šesnaesto; jedno od škrtijih (siromašnijih) stoljeće bilo je dvadeseto, uz nekoliko blistavih iznimaka; hoće li dvadeset i prvo stoljeće biti razdoblje velikodušnog odgovora na milost? Koju temperaturu pokazuje duhovni termometar našeg vremena?

Ako pogledamo oko sebe, onda ne vidimo velike svece za koje bismo željeli da se uzdižu pored nas radi toga da nas održavaju. Međutim, možda zaboravljamo da kriterij svetosti nisu senzacionalna čuda, već sposobnost duša da iz dana u dan žive prepušteni Božjoj Providnosti, kao što je to činio sveti Josip, uzor svetosti, tihi i vjerni ratnik, aktivna i kontemplativna duša, koji je savršen primjer ravnoteže svih naravnih i nadnaravnih vrlina.

Nitko nije znao bolje od svetog Josipa koliko je zapravo Rimsko Carstvo bilo krhko i prividno, i nitko od njega nije bio svjesniji izdaje Sanhedrina, a ipak se pridržavao rimskog zakona popisa stanovništva i židovskih propisa vezanih uz obrezanje Isusa, a da nikada nije poticao nasilnu pobunu protiv vlasti. U njegovom srcu nije bilo ljutnje, nego mirnoća, a jedina mržnja koju je poznavao bila je mržnja prema grijehu. Godina svetog Josipa koju je proglasio papa Franjo sada je završila, ali pobožnost svetom Josipu mora nastaviti nadahnjivati vjernike katolike i poticati ih na potragu za svetošću, koja pak ima svoj vrhunac u Isusu Kristu. Samo On ima apsolutnu i univerzalnu puninu milosti i samo On čini svece velikima.

danas, više nego ikad, potrebni su nam sveci, pravedni i uravnoteženi ljudi, koji žive u skladu sa svojim razumom i svojom vjerom, koji nisu nikad obeshrabreni, već se uzdaju u pomoć Božanske Providnosti i Blažene Djevice Marije.

Roberto de Mattei

Bože čuvaj Hrvatsku!

Lijepo se jutri probuditi znajući da živiš u svojoj Domovini. Lijepo je ujutro kada upališ tv čuti na početku programa himnu Hrvata. Lijepo je vidjeti razdragani narod kada spominje narodne blagdane, među ostalim i ovaj danas kada se spominjemo 30 godina od međunarodnog priznanja moderne Hrvatske. Da se razumijemo, ne znači ovo da naša domovina tek toliko postoji, ta papa je u svojem pismu spomenuo Hrvatsku davne 879 godine. Drago nam je svima kada vidimo koliko je slavna naša povijest i koliko smo tu na ovim prostorima. Ispunja ta činjenica ponosom svakog Hrvata i žitelja Hrvatske koji želi dobro svojoj Domovini. Uz ovu radost i ponos, ujedno bi svi trebali postaviti sebi pitanje: Imamo li razloga za veselje? Pitanje je potpuno na mjestu jer HRVATSKA UMIRE!!!
Vidjeli ste zbir nedavnog popisa stanovništva. Vjerujemo da je stanje još gore od ove brojke od 400 000 stanovnika manje. Sam primjer naše župe daje nam za pravo sumnjati u to. Jer brojke na popisu i stvarno stanje odudaraju, i to prilično. Dovoljno je pogledati župnu statistiku. UMIREMO dragi prijatelji i to jako brzo. U zadnjih trideset godina umjesto napretka i rasta stanovništva, naša Domovina je doživjela demografski slom. Naša župa također. Zamislite koliko će nas biti u Kominu za 30 godina: dvesto do tristo ako ovako nastavi. Možda i manje. Rat je veliki uzrok tome, ali odgovornost ljudi koji su vladali zemljom Hrvata time nije umanjena. Odgovornost leži i na nama kao društvu, Crkvi, vjernicima….Svi nosimo dio odgovornosti. Ova naša lijepa zemlja Hrvatska neće ostati prazna. Prelijepa je i ugodna za život. U zadnjih trideset godina MILIJUN stranaca dobilo je hrvatsko državljanstvo. Kad neće Hrvati, hoće netko drugi. Na žalost. Vrijeme nam se probuditi. Svima. Hrvatska treba biti ugodna za život. Ne da vlada nepravda i nejednakost. Dok neki primaju desetine tisuća kuna naknada u raznim odborima i upravljackim mjestima, dotle mnige obitelji razmišljaju koje su pelene i dječja hrana jeftiniji, štede da bi djeci osigurali osnovnu egzistenciju. Vladaju zapošljavanja preko veze, diskriminacija na radnim mjestima zbog pripadnosti nekoj političkoj opciji. Politika umjesto da služi ljudima, ona im otežava egzistenciju. I te političare koje ste vi birsli nije briga, bar većinu. Jer oni su svoje obitelji osigurali. Nije ih briga puno za narod ni za Domovinu. Jer lako je okačiti hrvstsku zastavu o rever i biti domoljub sa desetinama tisuća kuna mjesečnih primanja i govoriti da je u Hrvatskoj život dobar. Uzmite gospodo prosječnu plaću pa sve te vaše hirove pokušajte učiniti sa tom plaćom. Vidjet ćemo onda vaše domoljublje. Vrijeme je o ovome govoriti i na društvenim mrežama i medijima, i na oltarima, jer HRVATSKA UMIRE. Lijepo je u crkvama govoriti o vjeri i Evanđelju, ali kome ćemo to Evanđelje tumačiti za koje desetljeće kada nam crkve budu prazne?! Hrvatska je kroz povijest preživjela sve i svašta, pobjedila mnoge napadače, ali Hrvati kaonnarod nisu uspjeli pobjediti sami sebe, svoj ego, svoj komod, svoje kratkoročne interese. I sve bi nas to moglo koštati opstanka domovine Hrvatske i Hrvata kao naroda. Lijepo je moliti, ali treba i djelovati. Probudimo se dok nam nije kasno! Neka nam svima dobri Bog prosvijetli pamet. I da: BOŽE ČUVAJ HRVATSKU- MOJ DRAGI DOM! Jer ako Ti nećeš, tko će. I pogledajte zbir popisa u tabeli. I oduzmite slobodno koju brojku sa popisa. Bar u našoj župi. Mir vam i dobro!

Istjerivanje COVID–a na Božić

Gluposti, plitkost i kukavičluk koji su prevladavali među svim generacijama, učinili su da je nešto poput COVID–a došlo i zavladalo našim srcima i društvom. Duhovni vakuum koji je modernizam stvorio, konačno se otvorio dovoljno jasno da ga ispuni nešto novo i strašno.

Prošle su gotovo dvije godine otkako se pojavio COVID-19 i trajno promijenio zemlju. Nakon što su različiti modeli predvidjeli smrt milijuna zdravih ljudi, cijeli svijet je ušao u lockdown u drugoj polovici ožujka 2020. godine, kako bi se ublažilo širenje virusa i smanjio teret na bolnice.

Iako je krajem ljeta, postalo očito da su znanstvenici pogriješili– bolnice su imale više nego dovoljno mjesta, maske nisu pružile dovoljnu zaštitu, a samo oni s komorbiditetom i starije osobe suočeni su s stvarnim rizikom od smrti zbog COVID–a 19, ipak se nastavilo s ograničenjima zbog COVID–a.

I tako se 2020. godina, prva godina COVID–a, pokazala bijednom godinom. Veliki broj ljudi nije mogao raditi, ići u školu, pa čak ni disati bez neke platnene ili papirnate maske preko lica. Sve što smo zapravo mogli učiniti je bilo promatrati kako broj smrtnih slučajeva od COVID–a (kako su te smrtne slučajeve brojali nikada neće biti jasno, ali to znanstvenicima nije bilo važno) neprestano raste.

U 2021. godini, drugoj godini COVID–a, cjepiva i obaveza cijepljenja postali su prioritet. Malo toga ima veze sa zdravljem, budući da je virus mutirao u varijante otporne na cjepivo– i postalo je očito da cjepivo zapravo ne sprječava prijenos ili ponovnu infekciju.

Dapače, sve to je imalo veze s politikom. Svjetovni progresivci ponosno su mahali potvrdama da su cijepljeni i agresivno osuđivali one koji su izrazili bilo kakav tračak skepticizma u vezi s cjepivima. Nekako se ova skupina ljudi smatrala štetnijom i pogubnijom od samog virusa. COVID histerija se pretvorila u histeriju cijepljenja i ništa nije imalo smisla.

Do sada je virus uvelike prestao biti ozbiljna prijetnja ljudima, unatoč propagandi koja je sugerirala suprotno. Ali to i dalje iskrivljuje kulturu. Zajednice se nastavljaju fragmentirati, pojedinci su i dalje u samoizolaciji, a javni život je ispunjen sukobima. Vlade i institucije uvelike su zauzele protukršćanski stav, predlažući različite oblike tribalizma, etatizma ili kolektivizma– a čini se da svi oni djeluju kao denominacije vjere koja idolizira COVID.

Predvidljivo, ovo je ostavilo pobožne katolike prepuštene njima samima. Čak je i Crkva uvelike prihvatila protu humanističku, protu kulturalnu poziciju većine svjetovnih vlasti tako da je zatvorila župe, uskraćuje sakramente i podržava cjepiva napravljena od stanica pobačenih beba. Znakovito je da papa Franjo ciljao na tradicionalne katolike– zajednicu vjernika koja se uvelike odupire histeriji oko COVID–a i cjepiva– sa zlonamjernim Motu proprijom Custodes Traditiones. U međuvremenu, biskupi u, na primjer,  Sjedinjenim Američkim Državama sastali su se kako bi potvrdili da će nastaviti dijeliti Svetu pričest političarima koji se zalažu za pobačaj.

Teško je prihvatiti da se takvo nešto događa u razvijenom svijetu. Gluposti, plitkost i kukavičluk koji su prevladavali među svim generacijama učinili su da je nešto poput COVID–a došlo i zavladalo. Duhovni vakuum koji je modernizam stvorio konačno se otvorio dovoljno jasno da ga ispuni nešto novo i strašno.

Dakle što onda vjerni kršćani mogu poduzeti u vezi s ovakvim stanjem stvari? Kako to trenutno biva, ove godine imaju priliku posjetiti crkvu i na pravi način proslaviti Božić. I koliko god se kršćani željeli vratiti u dobra stara vremena prije COVID–a, bilo bi prikladnije iskoristiti ovu priliku da se jednom zauvijek istinski odreknu COVID–a.

Ako su generički pozivi na mir i anticipaciju prije izgledali isprazno, sada su posebno isprazni – ako ne i pomalo okrutni. Oni dobronamjerni, ali očajni ljudi koji postavljaju svoje božićne ukrase i započinju svoju playlistu božićnih pjesama dan nakon Halloweena, prepuštaju se ispraznom bijegu. Puka zabava ne može preokrenuti beskrajno licemjerje i mnoga zlostavljanja koja su pratila pandemiju COVID–a .

Samo je uistinu pokorničko adventsko i božićno vrijeme prikladno za ovaj trenutak. Svi kršćani, posebno katolici, trebali bi se očistiti od neznanja, lijenosti i zloće koje su internalizirali iz kulture COVID–a . Trebali bi se odreći sebe koliko god mogu i ostaviti svoja srca otvorena za Krista.

Nadalje, trebali bi se suočiti sa stranom koja podržava COVID mjere. Čak i ako virus nestane, njegovi poklonici su još uvijek ovdje. Nose svoje maske, primaju booster doze i nastavljaju rat protiv onih kojima je konačno dosta COVID–a.

Ako su roditelji, onda zlostavljaju svoju djecu tražeći ih da nose maske i drže ih u stalnom strahu od virusa koji im nikada nije predstavljao prijetnju. Ako su bez djece, onda zlostavljaju svoje susjede tako što ih maltretiraju, kleveću ih na društvenim mrežama i traže društvo koje će izvlačiti na vidjelo ono najgore u svima nama.

U božićnom duhu, vrijeme je da se suočimo s ovom novom herezom i iskorijenimo je. Koliko god glasni i često moćni bili njezini sljedbenici, oni su još uvijek manjina i duboko zavedeni. Neki od njih iskorištavaju trenutak, ali većina njih su neznalice i strašljivci. Zato ih budalasti pokušaji kompromisa – tako što će biti „zagovornici cijepljenja nasuprot protivnicima cijepljenja“ ili nešto slično tome– samo ohrabruje u potvrđivanju temeljno iracionalne pozicije koju zastupaju. Dovoljno je samo potpuno odbijanje njihovih prijedloga.

Pravi oporavak će se dogoditi tek kada ovo ludilo konačno prestane. Život, rad, ljubav i štovanje Boga mogu se nastaviti samo kada se ljudi konačno pokaju za svoju pogrešku i odustanu od iluzija. Ako se išta naučilo od ovog virusa, to je onda da je duhovna šteta koju nanosi jednako loša, ako ne i beskrajno gora, od fizičke štete.

Baš kao što se Isus utjelovio od Djevice Marije kako bi spasio grešnike od njihovih grijeha, onda se proslava Božića mora spasiti od COVID–a. Ova tama nadvija svijet već dvije duge godine. Sada je vrijeme da pustimo svjetlo.

Izvor

Nekad je adventski post je bio jednako strog kao i korizmeni

Sumnjam da bi mi danas mogli postiti poput naših pradjedova. Možete li zamisliti kakva bi pobuna nastala da nas Crkva pozove da slijedimo stroge norme od prije 200 godina? Čuli bi pritužbe da su takvi zahtjevi ne samo nerealni, nego čak i opasni po zdravlje.

Možda je to dobra ilustracija koliko smo zarobljeni u našem izobilju, i što smo sve spremni učiniti da to zadržimo.

Razlog zbog kojeg se ljubičasta boja koristi za vrijeme Adventa tj. Došašća, je što se ono kao i Korizma, smatralo pokorničkim vremenom. Tijekom tog razdoblja pozvani smo obratiti posebnu pozornost na naše grijehe i potrebu spasenja. Tradicionalno, Advent je bio vrijeme u kojem se sudjelovalo u pokorničkoj praksi kao što su post i suzdržavanje, baš kao što to činimo za vrijeme korizme.

Međutim, u novije vrijeme, advent je sve češće vrijeme bez gotovo ikakve stvarne pokorničke prakse. Ne zahtijeva ni post, ni apstinenciju; zapravo ih se skoro pa ni ne spominje.

Ne postoji više spomen u misalu ili drugim liturgijskim izvorima koji se odnosi na došašća kao pokorničko vrijeme. Iako se potiče na ispovijed, a čitanja ranog Adventa i dalje našu pažnju usmjeravaju na pokajanje i Sudnji dan, vrijeme posta od četrdeset dana, počevši od 12. studenog je davno zaboravljeno.

U srednjem vijeku, adventski post je bio jednako strog kao i u korizmi. Blagdan Martinje bio je dan karnevala (što znači “zbogom mesu” (carnis + vale)), i označavao je početak četrdesetodnevnog posta. Tada je ružičasta misnica za Gaudete (Radosnu nedjelju) bila pravi pokazatelj da se nešto slavi: post bi se prekidao na jedan dan. Potom bi nastavili s postom do Božića.

Post u tim danima je bio daleko stroži nego ono što se danas prakticira. Postojale su dakako regionalne razlike u detaljima. U mnogim mjestima sve vrste mesa bile su strogo zabranjene tijekom Došašća i Korizme, ali u nekim područjima je bila dopuštena perad. U većina mjesta bilo je dopušteno jesti ribu. S druge strane u nekim mjestima su čak bili zabranjeni voće i jaja. U samostanima se znalo postiti samo na kruhu. Petkom za vrijeme korizme i došašća, neki vjernici bi se suzdržavali od hrane cijeli dan; drugi bi jeli samo jedan obrok. U većini mjesta, međutim, u petak je praksa bila da se suzdrže od jela do večeri, kada bih se pojeo mali obrok bez povrća i alkohola.

Da, to su bili dani kada su post i apstinencije bile stvarne žrtve.

Današnji post (potrebno samo na Pepelnicu i Veliki petak) i nije baš neka žrtva: jedan puni obrok i dva manja obroka. Je li to uopće post? I dužni smo se suzdržati od mesa samo petkom za vrijeme korizme, a ne cijelih četrdeset dana. (“Kan. 1250 – Pokornički su dani i vremena u općoj Crkvi svaki petak u godini i korizmeno vrijeme.”, op.prev.)

No posebno je zanimljivo što su ljudi tada postili mada su i onako imali puno manje hrane nego mi danas. Ne samo da su imali manje hrane u ukupnom smislu, nego je ona bila više sezonska i opskrba manje predvidljiva. Štoviše, glad i nestašice hrane bile su relativno česta pojava. Ipak, unatoč svemu tome, oni su mogli postiti dva puta godišnje po četrdeset dana u komadu, osamdeset dana ukupno.

Iskreno, sumnjam da bi mi danas mogli postiti poput naših pradjedova. Možete li zamisliti kakva bi pobuna nastala da nas Crkva pozove da slijedimo stroge norme od prije 200 godina? Čuli bi pritužbe da su takvi zahtjevi ne samo nerealni, nego čak i opasni po zdravlje.

Možda je to dobra ilustracija koliko smo zarobljeni u našem izobilju. Što više imamo, to više želimo; i što više želimo, mislimo kako ne možemo bez svega toga preživjeti. Zarobljeni smo u našem izobilju.

Kada samo razmislimo o vjernicima od prije sto godina- oni izgledaju kao divovi u odnosu na nas. Imali su mnogo manje od nas danas, ali čini se da su živjeli puno slobodnije. Oni su bili u stanju postiti. Iako siromašni, oni su izgradili velike crkve i imali velike obitelji. Oni su živjeli i radili u uvjetima koje bi malo tko od nas bio u stanju tolerirati. Žrtvovanje je za njih bilo “normalno” stanje. Nisam pročitao da je postojala neka halabuka oko toga u to doba, niti pritužbi da je “okrutna Crkva” nametnula post i nemrs za Advent i Korizmu. (Tu su uvijek bili iznimke za djecu, stare, bolesnike i trudnice.) Nisam pročitao ni da se post od ponoći do primanja pričesti sljedećeg dana smatrao prerigoroznim. Nekako su prihvatili ove žrtve i mogli su ih izvršiti. Imali su slobodu za koju mislim da danas mnogima od nas nedostaje.

Zamislite samo radost kada bi na kratko prekinuli s postom- na blagdan Bezgrešnog Začeća, nedjelju Gaudete, na blagdan Blagovijesti, blagdan svetog Josipa, i Laetare nedjelju. Za nas, Gaudete nedjelja samo znači ružičastu svijeću i pitamo se zbog čega se radujemo. Za katolike prošlih vremena, ovi dani su stvarno predstavljali svetkovine.

Msgr. Charles Pope

Što bi nam sveti Alfonz Liguori rekao na cjepiva okaljena pobačajem?

Što bi sveti Alfonz Liguori rekao o načinu na koje se moralno načelo, koje je on mudro formulirao, primjenjuje u slučaju cjepiva stvorenih od pobačenih beba, i načina kad je to postalo plod „najvećeg moralnog zla u povijesti svijeta”? Je li doista samo po sebi razumljivo kako bi ovaj veliki marijanski svetac odobrio, bez zadovoljavajućeg objašnjenja kako se primjenjuju ovo načelo, dopuštenu suradnju s nesavjesno gnusnim zločinom masovnih ubojstva četvrtine beba iz utroba majki diljem svijeta? Što bi rekao o našem daljnjem spuštanju u pakao na zemlji, koji smo uostalom i sami stvorili, te što bi rekao na eksploataciju organa pobačenih beba u razvoju cjepiva od strane farmaceutske industrije?

Jer nije točno da je zlo, s kojim bismo materijalno surađivali prilikom uzimanja cjepiva protiv COVID – a, ograničeno na pobačaj izveden prije nekoliko desetljeća, od kojega su stanične linije korištene u razvoju ili testiranju cjepiva. Isto tako treba uzeti u obzir teška zla koja su uslijedila, a koje je počinila farmaceutska industrija, korištenjem fetalnih stanica pobačenih beba u razvoju i testiranju ovih cjepiva. Kao što je tvrdio biskup Schneider, ova zla, iako ovise o početnom pobačaju, razlikuju se od njega, te su sama po sebi zločini.

To uključuje: uzimanje i krađu dijelova tijela djeteta radi biomedicinskog istraživanja; oskvrnuće njegovih ostataka koji se zbrinjavaju na najponižavajući način; eksperimentiranje na dijelovima tijela beba kako bi se izvukle stanice korisne za istraživanje; korištenje staničnih linija u razvoju i ispitivanju lijekova; reklamiranje ovih nemoralno proizvedenih lijekova od strane farmaceutske industrije; i tako dalje. Ovi zločini su očito manje udaljeni, te su nam bliži od inicijalnog pobačaja.

Osim toga, zlo s kojim bismo surađivali nije, zapravo, samo ograničeno na jedan pobačaj i precizne naknadne zločine koji su omogućili proizvodnju cjepiva protiv COVID – a, već je to suradnja i s industrijom pobačaja u cjelini, a ona raste velikim koracima, budući da bismo svojom suradnjom podržavali i poticali rast ovakve industrija, posebno prakse vađenja organa iz pobačenih beba i stvaranja novih fetalnih staničnih linija. Odobravajući ovo, dolazi do slabljenja moralnog otpora prema ovim najgnusnijim zločinima, a naposljetku bi izazvali i skandal pošto mnogi vjeruju da je Crkva nepokolebljiv branitelj svetosti nerođenog ljudskog života. To je osobito istinito danas, u vremenu kada smo svjedoci masovnog ubojstva nevinih, što je bez presedana u povijesti, pošto se procjenjuje da je oko dvije milijarde nerođenih beba ubijeno diljem svijeta otkako je pobačaj legaliziran prije pola stoljeća, i procjenjuje se da je svaka četvrta beba u svijetu danas zaklana u maternici! Štoviše, oni koji bi opravdali pribjegavanje takvim cjepivima nisu izrekli ni riječ protesta protiv zlih djela farmaceutske industrije, a ta šutnja predstavlja teški propust vjernika jer ne protestiraju protiv ovih zločina izazivajući skandal, jer nedostatak protesta pokazuje de facto odobravanje ili barem ravnodušnost prema korištenju pobačenih beba u farmaceutskoj industriji.

Ovo pristajanje na cjepiva nastalih od pobačenih beba i nedostatak protesta, u ovom povijesnom trenutku, predstavljaju monumentalni neuspjeh crkvene hijerarhije da provodi svoj božanski moralni autoritet.

Zazovimo, doista, sada zagovor ovog velikog sveca… O sveti Alfonze, naš nebeski prijatelju i zagovorniče, ti koji si tako lijepo pjevao Slave našoj Presvete Majke tijekom svog zemaljskog boravka, prosvijetli nas. Činimo li uistinu težak grijeh, ako koristimo cjepiva nastala od pobačenih beba, i ako odobravamo zakonitu suradnju s tim „neizrecivim” zločinima koji su „najveća negacija ljudske istine”„najveći zločini, najveći progoni u ljudskoj povijesti” i predstavljaju „rat protiv čovječanstva apokaliptičnih razmjera”? Zar ne čujemo kako nam sveti Alfons, ne oklijevajući ni sekundu, odgovaraLjubljeni prijatelji, dragi maleni koji bolno koračate u slabo osvijetljenoj dolini suza, zar vam je doista trebalo toliko vremena da ispitate ovaj slučaj? Je li doista bilo razloga za oklijevanje oko toga kako se ovo načelo, koje sam formulirao za teške slučajeve, ovdje primjenjuje? Nije li odgovor koji tražite razumljiv i najjednostavnijim dječjim dušama? I zar ne vidimo svetog Alfonza u nebeskom carstvu kako se okreće prema svojoj Blaženoj Majci, tražeći njezine mudre riječi savjeta? Ne pokazuje li ona, umjesto odgovora bez ijedne riječi, jednostavno nama, svoje Bezgrješno Srce, probodeno do srži zbog naših grijeha nedokučive dubine?

Izvor

VLČ. KRUNOSLAV KOLAR Pozivam sve da se uključimo u borbu za slobodu odabira, jer nas cijepljenje niti ne cijepljenje neće spasiti

“Za područje svojih kompetencija mogu vas pozvati da idete na misu svake nedjelje, da se redovito ispovijedate, da živite sakramente koje ste primili, da svakodnevno molite, osobito krunicu, da svakodnevno čitate Sveto pismo, da postite, da se upoznajete sa svojom vjerom kroz dostupnu literaturu, osobito kroz Katekizam Katoličke Crkve, da činite djela milosrđa, da ljubite Boga i čovjeka. Za ove stvari mogu reći da imaju siguran pozitivan učinak, već u ovozemaljskoj prolaznosti, a u konačnici doprinose potpunom ozdravljenju i životu bez boli i muka – u vječnosti s Bogom, dakako”, piše vlč. Krunoslav Kolar na svojem Facebook profilu. Njegovu objavu prenosimo u cijelost.

Ja sam Krunoslav Kolar, svećenik Zagrebačke nadbiskupije koji posjeduje dvije diplome: diplomu Tehničkog veleučilišta u Zagrebu sa stečenim zvanjem stručni prvostupnik inženjer informacijskih tehnologija te diplomu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu sa stečenim zvanjem magistar teologije. Kompetentan sam progovoriti o stvarima iz područja informatike, a još više iz područja teologije. Smeta me kad netko tko je u osnovnoj školi išao na vjeronauk ili je pročitao dva članka na nekom portalu misli da je teolog i da me može poučavati. E, ne moš, brate! Ja sam studirao teologiju pet godina, odslušao i položio više od 90 kolegija (da, upravo toliko), a za vrijeme studija i nakon njega pročitao sam više od 300 knjiga (da, upravo toliko) teološkog sadržaja. I danas je uvijek uz mene neka teološka knjiga jer volim ono čime se bavim i želim se u tome dodatno usavršavati, jer bez obzira na studij, nemam sve znanje niti odgovor na sva pitanja. Nadalje, volim putovati, kada to prilike dopuštaju, i upoznati se s drugim kulturama i poviješću određenih naroda i gradova koje posjećujem. Uvijek se dobro pripremim za pojedino putovanje, iščitam podosta literature, ali ipak ne mogu reći da sam geograf, povjesničar niti turistički vodič. Za to se ljudi školuju i stječu određeno znanje i zvanje.
Čovjek treba biti razborit, ponizan i vidjeti što spada u njegovu kompetenciju, a što ne.
Pišem ovo iz razloga što se proteklih mjeseci u Hrvatskoj pojavilo stotine tisuća medicinskih stručnjaka i drugih znanstvenika koji su pročitali neki članak ili odgledali video i sad si uzimaju za pravo druge poučavati, štoviše, nametati svoje mišljenje kao jedino ispravno, ne poštujući drugog, čak i kompetentnijeg. Stotine tisuća novopečenih stručnjaka imaju pouzdane dokaze o korisnosti cjepiva te potiču na isto, a drugih nekoliko stotina novokovanih medicinara ima pouzdane znanstvene dokaze da se ne smijemo cijepiti jer će se svašta nešto izdogađati. Čovjek treba biti razborit, ponizan i vidjeti što spada u njegovu kompetenciju, a što ne. Istina je ta da se mogu pronaći oprečna mišljenja stručnjaka iz pojedinih grana i da je situacija konfuzna, nikako čista, jer svaka strana ima dobre argumente i nije ih moguće lako odbaciti ili prihvatiti. Radi se o kontradiktornim tezama pa je samim time cijela situacija u najmanju ruku čudna. Možda je zato logično biti skeptičan prema cijepljenju, ali od istog ne treba stvarati priču za koju ne postoji vjerodostojna podloga, osim što bi se mogla iskoristiti za neki film znanstvene fantastike.
Svatko ima pravo sam odlučiti hoće li ili neće biti cijepljen i to pravo i slobodu mu nitko ne može oduzeti.
Svatko ima pravo sam odlučiti hoće li ili neće biti cijepljen i to pravo i slobodu mu nitko ne može oduzeti. A vidimo da se upravo to događa. Umjesto da se razdvajamo na vaksere i antivaksere (lijepih li hrvatskih pojmova!) valja nam se ujediniti u promicanju slobode da se cijepi onaj tko se želi cijepiti kao i onaj koji se ne želi cijepiti ne cijepi i da mu se pri tome ne uskraćuje sloboda niti prava koja iz nje proizlaze. Budimo realni, imamo sve više cijepljenih i zaraženih, ne samo u domovini već u čitavom svijetu. Svi mi možemo dobiti i prenijeti koronu te u konačnici za jedne i druge ona može imati smrtne posljedice. Jeste li sigurni ako niste cijepljeni? Ne! Jeste li sigurni ako ste cijepljeni? Ne! Čemu onda forsirati cijepljenje do razine totalitarizma? Tu, na žalost, kao jedini logični odgovor vidim profit i ništa drugo. Reče jednom netko pametno da je naivno vjerovati da vojna industrija želi mir u svijetu te da je jednako tako naivno vjerovati da farmaceutska industrija želi zdrave ljude. Kome će prodavati cjepivo ili bilo kakve druge medikamente ako smo svi zdravi? Da bi se postigla uspješnost na tom području, valja zastrašiti ljude jer je tada njima najlakše manipulirati.
Budimo realni, imamo sve više cijepljenih i zaraženih, ne samo u domovini već u čitavom svijetu.
E, a kad je čovjek u strahu, osobito za život, onda mu drugi postaje ugroza. Ovdje dolazimo do onog najuspješnijeg što je projekt korona donio, a to je podjela među ljudima. Koliko sam se samo zadnje vrijeme naslušao vaksera koji žele da se antivakseri zaraze i antivaksera koji žele da vakseri umru od posljedica cijepljenja. Strašno! Dok nas s jedne strane može ujediniti uspjeh nogometne reprezentacija, ozbiljna stvar nas razdvaja jedne od drugih. Nije li to možda bio nečiji plan? Tko će ga znati, ali ovakav stupanj netrpeljivosti, pa i mržnje, nije plod nikakvog dobra već samo zla. Točnije, Zloga. Tu bi trebala nastupiti teologija: ne kao znanost koja puno priča o Bogu, već ljudi čiji je život govor Božji. A takve nekako ne zamjećujem u ovoj situaciji.
Bog je ljubav, a vjernici se međusobno ne mogu vidjeti, nameću se i nadmeću u svojoj pameti, zaboravljajući pri tome na Bogu.
Bog je ljubav, a vjernici se međusobno ne mogu vidjeti, nameću se i nadmeću u svojoj pameti, zaboravljajući pri tome na Bogu. Gdje je prisila i agresija, tu nema Krista. A tome su se priključili i klerici, svih stupnjeva kleričkog staleža, te se bave onim što nije njihov posao dok svoje prvotno poslanje zapostavljaju. „Spasi dušu svoju“ bilo je pogrešno geslo misija po župama jer nam je zadatak raditi i na spasenju drugih budući da vjera nije individualizam i sebeljublje. Današnje bi geslo bilo „Spasi glavu svoju“ jer je zdravlje postalo božanstvo, a svojim pristupom situaciji pokazalo se kako je manjak ili čak nedostatak vjere prisutan kod velikog broja klerika. Ne treba situaciju ignorirati, ali joj se ne treba ni klanjati i podrediti. Jao klericima koji su umjesto evanđelja preuzeli geslo od kojeg mi je već muka: „Ostanimo odgovorni.“ Ili pak: „Misli na druge, cijepi se.“ Do sada osobno nisam sreo nekog tko se cijepio, a da je pri tome mislio na druge nego samo na sebe. Čak je apsurdno to što se ljudi ne cijepe zbog zdravlja nego zbog toga da mogu putovati, obavljati svoj posao, ulaziti u određene ustanove itd. Nešto je trulo u svemu ovome, samo je teško proniknuti što. No to niti nije moja briga već je moja briga da ljudima budem na raspolaganju za duhovne medikamente, jer to je moja struka, to je moj poziv i moje poslanje.
Jao klericima koji su umjesto evanđelja preuzeli geslo od kojeg mi je već muka: „Ostanimo odgovorni.“ Ili pak: „Misli na druge, cijepi se.“ Do sada osobno nisam sreo nekog tko se cijepio, a da je pri tome mislio na druge nego samo na sebe.
Nisam propovjednik korone niti anti-korone, cijepljenja niti necijepljenja. Ja sam propovjednik Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka, koji nam je objavio jedinoga i istinitoga trojedinog Boga. Želim da čovječanstvo otvori svoja vrata Kristu, kako je rekao dragi mi Ivan Pavao II., a to prvo treba učiniti Crkva. Stvoreni smo na sliku Božju, a to znači da smo stvoreni slobodni od onoga koji nas je stvorio u svojoj slobodi, da smo stvoreni kao bića zajedništva od onoga tko je u sebi zajedništvo, da smo stvoreni dobri od onoga tko je dobar, da smo stvoreni za ljubav od onoga tko je ljubav. Trenutna situacija odnosi nam slobodu, rastače zajedništvo, okreće ljude jedne protiv drugih, dokidajući tako djelovanje dobrote i ljubavi. Ovo su stvari kojima se kao svećenici trebamo pozabaviti kroz sakramente i kateheze, a ne onim što ne spada na nas. Očito nam je bitno svidjeti se nekome, prikloniti se nekoj strani, biti pohvaljen, a da nam ono Božje uopće nije na pameti. Doći će dan kada ćemo za to odgovarati.
Imam Bogom danu komponentu u sebi, a ona se zove – savjest. Što god da mi govori ovaj ili onaj, pa i sam papa, valja mi biti poslušan savjesti. Ako mi savjest kaže cijepi se – cijepit ću se, ako mi kaže nemoj se cijepiti – neću se cijepiti.
Pozivam sve da se uključimo u borbu za slobodu odabira, jer nas neće spasiti niti cijepljenje niti necijepljenje. Svi, baš svi ćemo umrijeti, bilo od korone, bilo od cjepiva, bilo od srčanog ili moždanog udara, raznovrsnih tumora, automobilske nesreće, posljedica pretjerane konzumacije alkohola, cigareta i opijata, upale pluća, starosti i mnogo čega drugoga. Svi ćemo umrijeti, to je jedina sigurnost u životu svakoga od nas. Neka se cijepi tko hoće, neka se ne cijepi tko neće. Imam Bogom danu komponentu u sebi, a ona se zove – savjest. Što god da mi govori ovaj ili onaj, pa i sam papa, valja mi biti poslušan savjesti. Ako mi savjest kaže cijepi se – cijepit ću se, ako mi kaže nemoj se cijepiti – neću se cijepiti. To je ono što kao svećenik imam pravo iznijeti kao mišljenje. Nisam kompetentan baviti se analizom cjepiva i njihovih mogućih posljedica. Ali sam kompetentan reći s Pavlom: „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo — Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima. A ti, što sudiš brata svoga? Ili ti, što prezireš brata svoga? Ta svi ćemo stati pred sudište Božje. Jer pisano je: Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga. Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.“ (Rim 14, 7-12). Ja ću ga polagati s obzirom na to jesam li vršio svoju službu kao svećenik, a to je služba posvećivanja, naučavanja (u vjeri, ne medicini) i upravljanja.
Za ove stvari mogu reći da imaju siguran pozitivan učinak, već u ovozemaljskoj prolaznosti, a u konačnici doprinose potpunom ozdravljenju i životu bez boli i muka – u vječnosti s Bogom, dakako.
Umjesto da vas potičem na (ne) cijepljenje, na pitanje što mislim o cijepljenju odgovaram da bi bilo dobro da se toliko pitamo o spasenju koliko se pitamo o cijepljenju, da se toliko klonimo grijeha koliko se štitimo od korone, da se distanciramo od đavla, a ne jedni od drugih i od Boga. Za područje svojih kompetencija mogu vas pozvati da idete na misu svake nedjelje, da se redovito ispovijedate, da živite sakramente koje ste primili, da svakodnevno molite, osobito krunicu, da svakodnevno čitate Sveto pismo, da postite, da se upoznajete sa svojom vjerom kroz dostupnu literaturu, osobito kroz Katekizam Katoličke Crkve, da činite djela milosrđa, da ljubite Boga i čovjeka. Za ove stvari mogu reći da imaju siguran pozitivan učinak, već u ovozemaljskoj prolaznosti, a u konačnici doprinose potpunom ozdravljenju i životu bez boli i muka – u vječnosti s Bogom, dakako.
Braćo i sestre, mislimo na druge te budimo odgovorni brinući se da svatko tko se nađe na našem životnom putu susretne Krista te jednom, zajedno s nama, dospije u nebesko kraljevstvo!

Isti gubitak povjerenja koji doživljavaju svjetovne vlasti, bit će i sudbina određenih biskupa

Širom zapadnog svijeta, a odnedavno i u susjednoj Vojvodini, biskupi izdaju dekrete u kojima traže od svoga klera i zaposlenika da se cijepe protiv COVID –  pod prijetnjom suspenzije ili otpuštanja. U biti, oni se ponašaju kao i njihove sekularne kolege koristeći prisilu.

To što takve naredbe nemaju utemeljenja u kanonskom pravu, ne zanima ni biskupe niti određeni broj njihovih suradnika. Oni se radije skrivaju ponavljajući papino osobno mišljenje, mimoilazeći činjenicu da papino mišljenje nema status nauka ili učenja; jer je ovdje riječ o problemu koji se pomoću pitanja i odgovora treba razjasniti. Nije ih odvratila niti činjenica da njihovi postupci nemaju siguran temelj ni u sekularnom pravu, te mogu dovesti do ozbiljnih posljedica sa kojima se vlade, tvrtke i profesionalna udruženja počinju suočavati na sudovima.

Ovi biskupi sami sebe stavljaju u nezgodnu situaciju i morat će se nositi s njom. Isti gubitak povjerenja koji doživljavaju svjetovne vlasti, u nekim slučajevima bit će i sudbina određenih biskupa. Onima koje pokušavaju prisiliti, može se preporučiti da ostanu dosljedni svojim uvjerenjima. Postoji čvrsta osnova za odbijanje prihvaćanja ovakvog zahtjeva ako se, nakon pažljivog razmatranja sa poštovanjem, pojedinac uvjeri da ono što se zapovijeda ne spada u zdrav savjet koji uistinu služi općem dobru, savjet poduprt legitimnom upotrebom ovlasti, već je prije neopravdan zahtjev koji potkopava ono što je dobro i dovodi autoritet na loš glas.

U tome slučaju čovjek može dugoročno svjedočiti istinu, koliko god to kratkoročno imalo posljedice. Ne mislim na „medicinsku istinu“, koja je još uvijek sporna i u svakom slučaju mora ostati predmet preispitivanja u privatnosti odnosa pacijent/liječnik, nego na moralnu istinu, evanđeosku istinu da Crkva ne djeluje prisilom. Da ne djeluje tako što daje zastarjele floskule u prilog farmaceutskom pokretu koji će nas spasiti pomoću cjepiva.

Crkva na zemlji može biti vojujuća, ali ona nije vojska. Ona sebi uskraćuje vlastito odgovarajuće oružje ako se ponaša kao vojska, te se u ovom trenutku loše ponaša čak i prema vlastitim poljuljanim standardima. Prožeti dakle strahom Gospodnjim uvjeravamo ljude“; kaže sv. Pavao. Uvjeravamo. Mi ne prisiljavamo. Ne uzimamo u ruke oružje ovoga svijeta, nego koristimo samo oružje pravde „zdesna i slijeva“. Niti se predajemo pred zlouporabama ovlasti, iako smo poslušni legitimnom korištenju ovlasti od strane autoriteta. Biskupi koji izdaju medicinske dekrete, ili svećenici koji promiču liječničke savjete, ne kvalificiraju se kao legitimni.

Katolička crkva na Zapadu pada poput domina u zamku koja joj je postavljena. To nije veliko iznenađenje, jer su mnogi vjernici i klerici već bili svjetovni, lišavajući svijet pravog svjedočanstva Evanđelja. U našim crkvama nije vidljiv strah Gospodnji, nego strah od COVID– a 19, što zapravo predstavlja strah od drugog čovjeka.

Zato smo svjedoci nametnutih zakona od strane vlade i biskupskih dekreta koji predstavljaju raskol u određenim dijecezama. Ali raskol je, u crkvenom smislu, smrtni grijeh. Ovaj grijeh trenutno povlači za sobom— ne smijemo to zanemariti— dvostruki napad na malene, za koje je Isus inzistirao od svojih ucenika da im dopuste da mu priđu.

Prvo, vlasti se sada pripremaju da ove malene, koji praktički nisu u opasnosti od COVID – a 19, izlože daleko većim rizicima samim cijepljenjem. (O ovome „daleko većem riziku“ nema statističke sumnje; jedino grijeh lijenosti onemogućuje nekoga da to sazna.) A zašto? Kao i uvijek, radi nepoštene dobiti; ali i radi aklimatizacije cjelokupnog stanovništva na blistavu Nowu Hutu koja je njezina farmaceutska budućnost.

Roditeljima i djeci, a da ne spominjemo kleru, govori se da nisu dobrodošli u crkvu i/ili da im crkva nije potrebna. Virtualna crkva će im pomoći ako nedostaje dokaz o cijepljenju. Crkva se neće protiviti cijepljenju. Dok je Svjetska zdravstvena organizacija na nedavnoj globalnoj sinodi izjavila „da u cjepiva vjerujemo”.

Dakle, ljudima se poručuje da vodstvo u takvoj Crkvi nije upola ozbiljno po pitanju Božjih stvari koliko po pitanju ljudskih stvari, čak i medicinskih i političkih izopačenih projekata čovjeka, kojima čovjek tlači čovjeka. Kada se ta poruka u potpunosti apsorbira, kakav će biti rezultat? Što zapravo, nego očito širenje smrtnih grijeha i još očitije otpadništvo? Kao da davanje ovlasti izopćenja Ministarstvu zdravstva nije dovoljno očito!

Izvor

 

 

KATOLIK, MAGIJA I PRAZNOVJERJE

Na početku hvala na par poruka koje smo dobili. I dobro smo, zdravlje je u redu. A što se tiče ovotjednih objava, jednostavno u ovom teškom tjednu kada corona divlja nismo htjeli doprinosti nekoj napetosti u društvu koje je ionako na rubu. Gdje god vidite da ima par ljudi u razgovoru, tema im je corona. Kao da ljudi o ničem više ne znaju razgovarati nego o coroni i cijepljenju. I padaju često teške riječi i svađe. Umjesto da kao društvo budemo složni protiv ove bolesti, mi se prepiremo. I komentari su često neukusni i uvredljivi ispod nekih tekstova. Na meti se tako nađe i Crkva. Dragi prijatelji, nemojte napadati Crkvu radi pojedinih neodgovornih svećenika ili biskupa. Ili možda kardinala. Kritizirajte te osobe a ne instituciju Crkve. Jer Crkva je puna duhovnih pastira koji su iskonski pokazali brigu za vjernike u ovom ludilu. Toliko o tome. Druga stvar će sigurno ići nekima na živce ali dužnost nam je o njoj govoriti. Putujući neki dan u vozilu slušam popularnu radio postaju. I tema je praznovjerje, kucanje u drvo, crna mačka i slične gluposti. Zaključak voditeljice i jedne poznate psihologice jest da je praznovjerje dobro. Bolestan zaključak, bar prema razmišljanjima vjernika. Ali ako malo pogledamo oko sebe možda su one na žalost i u pravu. Koliko puta čujemo odgovor koji glasi; “Bogu hvala sam dobro da kucnem o drvo”. Kakve veze ima kucanje o drvo sa vjerom u Boga? O horoskopu, tv emisijama gdje razne vračare i gatari uništavaju vjeru Hrvata u ime Sotone nećemo ni pričati. Vrhunac svega je naivnost katolika i Hrvata koji ovih dana obilježavaju Noć vještica! Obilježavaju dan koji je ujedno i međunarodni dan vještičarenja. Spominju sa dana kada su u prošlosti krvlju žrtvovane djece zazivani duhovi za dobru godinu. Ma mogli bismo reći da slave rođendan Sotone! I onda se čudimo ovolikoj količini zla u našem društvu. Ma dragi ljudi, Zlo ne dolazi samo, neće doći ako ga sami ne pozovete. Ako odustanete od Božje zaštite i skrenete u vode okultnoga, nemojte se čuditi raznim nevoljama koje gledamo oko sebe. Vjerovati u Boga, biti katolik, ići na svetu misu, a slaviti Noć vještica jednostavno ne ide jedno sa drugim. I nije ovo puko trabunjanje uredništva ove stranice, već stajalište Crkve. Evo pročitajte deset točaka fra Josipa Blaževića zašto katolik ne bi smio slaviti ovo zlo. Razmislimo svi skupa. Jer mnoge stvari nisu bezazlene onako kako se na prvi pogled čine. Pa ni ovaj sramotni plakat od prošlih godina koji poziva na slavljenje zla. Ostanite zdravi dragi prijatelji i čuvajte se.
Reci NE Halloweenu, jer…
-briše granicu između kršćana i pogana
-pobuđuje zanimanje za okultno
-magijske i okultne tehnike predstavlja bezazlenima
-je najsvetiji dan vještica i drugih okultista
-ga okultisti i vještice koriste za populariziranje svojih umijeća
-je spiritistima poseban dan za prizivanje duhova
-su u prošlosti najčešće na ovaj dan prinošene ljudske žrtve
-sotonisti vjeruju da je to jedini dan u godini u kojemu mogu prizvati sotonu
-niječe postojanje grijeha, potrebu za Spasiteljem, i promovira s kršćanstvom nespojivi nauk o reinkarnaciji
-ne postoji niti jedna aktivnost ili simbol Halloweena koji ne bi imao veze s poganstvom.

Bog se ne da izrugivati!

Ono što ću ovdje reći može se nekima činiti kao politiziranje. Tematika ipak nije politička; nego pastoralna. Govorim ove riječi kao katolički svećenik, benediktinski redovnik i kao doktor moralne teologije.

Prije svega, podsjetimo se da je osnovni razlog postojanja svemira to što duše može odvesti u vječni život. Vječno spasenje je stoga cilj prema kojemu moraju biti usmjereni svi naši napori. Moramo biti dobri upravitelji vlastitih života, ali Crkva nikada nije stavila tjelesno zdravlje iznad spasenja duše, niti to čini danas.

Sto posto onih koji ne prime cjepivo protiv COVID-a će umrijeti. Od onih koji ipak prime cjepivo protiv COVID-a, postotak onih koji će umrijeti bit će… sto posto… Svi ćemo umrijeti i bit će nam suđeno na temelju naše vjernosti Bogu i po našoj, Bogom danoj, savjesti. Danas se pozivamo na tu savjest, u kojoj otkrivamo zakon koji nas upućuje na poslušnost, uvijek nas pozivajući da volimo dobro i izbjegavamo zlo. „Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi“ (Drugi vatikanski koncil, Gaudium et Spes, br. 16).

Ovo je rečeno bez donošenja bilo kakve presude onima koji promoviraju cjepivo ili su ga sami primili. Nije moj posao nikoga osuđivati. Moj je posao prosvijetliti savjest i potvrditi Bogom dana prava onih koji odbijaju cjepivo. Ovo je vrlo važno pitanje, budući da je australska državna premijerka već izjavila da će uskoro provesti segregaciju u populaciji na temelju toga je li stanovništvo cijepljeno ili ne. Isto tako je nevjerojatno i žalosno, da je već jedan australski biskup govorio o mogućnosti otvaranja crkava samo za cijepljene. Čak imamo i neke biskupe u drugim zemljama koji izjavljuju da postoji moralna odgovornost za uzimanje cjepiva. Budimo jasni. Ne postoji moralna odgovornost za primanje cjepiva. Objasnit ću zašto

Da bi postojala takva obveza, potrebno je ispuniti niz uvjeta. Pod pretpostavkom da postoji stvarna opasnost:

1) cjepivo u svome nastanku/razvoju ne može imati nikakve etičke zamjerke; 2) moramo biti sigurni u njegovu učinkovitost; 3) moramo biti sigurni van svake sumnje; 4) ne bi mogle postojati druge mogućnosti da zaštitimo sebe i druge od virusa. Trenutačno niti jedan od ovih uvjeta nije ispunjen.

Najozbiljniji prigovor cjepivima koja su trenutno dostupna jest taj što sva cjepiva koriste matične stanice izvedene iz organa pobačene bebe koja je, kako bi se ti organi dobili netaknuti, raskomadana još živa. Drugim riječima, ne govorimo o ljudskim ostacima koji su spašeni iz nesreće i korišteni kada su već bili mrtvi, već o namjernom ubijanju nevinog čovjeka, kako bi mu se ukrali organi dok je još uvijek bio živ i kako bi se upotrijebili za istraživanje koje će proizvesti cjepivo. To je ono što nazivamo kaznenim djelom najgore vrste, a ipak počinjenim uz blagoslov vlada takozvanih civiliziranih zemalja. Sva trenutno dostupna cjepiva napravljena su iskorištavanjem organa nevine bebe. To je krajnji i najteži oblik zlostavljanja djece i zapanjujuće je da netko može pomisliti da će Bog doista blagosloviti takve zločine dopuštajući znanstvenicima da spase čovječanstvo. Ova istina o podrijetlu cjepiva ostaje, što god se moglo reći o udaljenoj suradnji sa zlom, koju ne odbacujemo kao načelo ispravno shvaćeno unutar korpusa moralnog promišljanja Crkve, i što nam govori da primjena načela ovisi o procjeni date situacije. To jest, potrebna je razborita prosudba kako bi se došlo do zaključka moguće udaljene suradnje. Ako netko dođe do tog zaključka, ne može ga nametnuti drugima. Ako netko vjeruje da ti uvjeti nisu ispunjeni, postoji velika obaveza savjesti da to odbije.

Drugo, ostavljajući po strani neprihvatljive postupke koji su korišteni za proizvodnju ovih cjepiva, mi smo u prisutnosti drugog zločina, a to je da cjepiva nisu pravilno ispitana; još su u fazi testiranja. Ovo nije točka o kojoj se raspravlja. To je jasno navedeno na web stranicama farmaceutskih kompanija; a isto to je jasno rekao nitko drugi nego australski ministar zdravstva Greg Hunt koji je prije samo nekoliko mjeseci tijekom uvođenja cjepiva izjavio: „Svijet je uključen u najveće kliničko ispitivanje, najveće globalno ispitivanje cjepiva ikad“. Drugim riječima, cijeli svijet se tretira kao nekakav laboratorij u kojem se od Vas očekuje da budete zamorac.

Treći razlog je opasnost od samog cjepiva. Od 1. rujna 2021. godine TGA (Administracija za terapijsku robu) australskog Ministarstva zdravstva potvrđuje na svojoj web stranici da je nakon primanja cjepiva protiv COVID-a 19 najmanje 462 ljudi umrlo. Isto tako, Ministarstvo zdravstva izvještava da je ukupni broj smrtnih slučajeva od samog COVID-a 19: tisuću i osam ljudi. Drugim riječima, u samo nekoliko mjeseci od uvođenja cjepiva, broj smrtnih slučajeva od posljedica cjepiva je već  upola manji nego broj stradaih od virusa u posljednjih osamnaest mjeseci. Ove brojke govore same za sebe.

Četvrti razlog je što su ugledni medicinski autoriteti upozorili na ozbiljan oprez, uključujući dr. Roberta Malonea (jednog od izvornih programera mRNA tehnologija), dr. Michaela Yeadona (bivšeg istraživača i potpredsjednika Pfizera), dr. Vladimira Zelenka ( koji je liječio više od šest tisuća pacijenata s COVID-om) i dr. Lucu Montagniera (koji je dobio Nobelovu nagradu radi svojih otkrića u vezi HIV-a). Svi oni potiču ljude da ne prime cjepivo. Samo to, za svakoga tko zna išta o vrlini razboritosti i njezinom oslanjanju na poslušnost prema ljudima koji su istaknuti po svojoj kompetenciji i mogu sve izgubiti govoreći to, dovoljno je u najmanju ruku da se uvjerimo kako postoji ozbiljan problem.

Peti razlog je taj što postoje brojni učinkoviti protokoli za liječenje COVID-a 19 koji koriste prihvaćene, pristupačne, općenito dostupne lijekove za koje se pokazalo da su sigurni. Jedan od njih razvio je prije više od godinu dana dr. Thomas Borody, jedan od naših australskih stručnjaka, koji je tada napisao: „Imamo terapiju kojom se možemo boriti protiv COVID-a 19. Lijekovi postoje već pedeset godina, jeftini su, odobreni od FDA i TGA i imaju izvanredan sigurnosni profil. Zašto čekamo cjepivo? Da bismo spasili živote, trebali bismo koristiti sve što je sigurno i trenutno dostupno. Mogli bismo predvoditi svijet u ovoj borbi… ”. Čovjek ne može, a da se ne pita što se dogodilo…

Kakve zaključke trebamo izvući iz svega ovoga? Uglavnom, da oni koji odbiju cjepivo imaju čvrste temelje za takvo stajalište. Ali morat će biti jaki. S vremenom će se pritisak samo povećavati. Bit ćemo u nemogućnosti da uđemo na mnoga javna mjesta; možda nam čak i zabrane ulazak u vlastite crkve; možda će nas naši vlastiti katolički prijatelji i pastiri zanijekati. Neka tako i bude. Ali mi imamo riječ za njih i ova riječ je svima njima upućena, uključujući i vlasti, i građanske i vjerske (bilo kojeg ranga). To je snažna riječ. Ta riječ je sljedeća:

„Budite svjesni da je naša savjest mirna što se tiče ovog pitanja. Ako nas želite pritisnuti, znajte da narušavate glas dobro oblikovane savjesti, a to je glas samoga Boga. Isto tako biste trebali znati da međunarodno pravo oštro osuđuje uporabu moralnog uvjeravanja kada se radi o uzimanju bilo kojeg eksperimentalnog lijeka. Ovakve stvari su se već radile. Sjetite se ljudi koji su Židovima stavili žute zvijezde, a zatim su na kraju odlučili da za njih imaju bolje, konačno rješenje. Budite svjesni. Tko god da ste, ma koju značku ili vjerski simbol nosili, prelazite granicu zbog koje ćete gorko požaliti i za koju ćete morati položiti račun“.

Bog se ne da izrugivati, jer kako sv. Pavao kaže:

„Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti!“.

Izvor

Reakcija čitatelja: Ekstremno lijevi fašizam tu oko nas

Zagreb, 16.05.2021 – Izborni stožer MOZEMO gdje se očekuju službeni rezultati izbora za gradonačelnika Grada Zagreba. Na fotografiji Tomislav Tomašević. foto HINA/ Daniel Kasap/ dk

Aktivist Tomašević gospodari Zagrebom i trenira strogoću nad svima koji misle drugačije, ali ubrzano zabija autogolove a njegovoj samovolji se približava kraj!, piše u svojoj reakciji čitatelj Narod.hr-a, stručnjak socijalne skrbi, čiji su podatci poznati uredništvu.

Užurbano srljamo prema suvremenim oblicima totalitarizma. Totalitarizmi i nekada i danas funkcioniraju po principu relativizacije autoriteta, zamjene teza o pravu i pravdi, a sve u cilju gušenja prava i slobode. Danas u većini država nema socrealističkih prijekih sudova i sadističkih zatvorskih čuvara, ali postoji evidentna diktatura samoproglašenih kvaziliberala, koji su u naravi ekstremni ljevičari. Najrigidniji režimi i tiranije u povijesti propagirali su uvođenje “reda”.

Stratezi kaosa imaju za cilj omalovažiti i difamirati stručnjake te ih bez suda optužiti i smijeniti, a osobe koje bi trebale biti na marginama interesa javnosti su svakodnevno u medijima koji ih prikazuju kao junake Novog doba! Prepoznajemo ih kao borce za rodnu ravnopravnost, čitaj ženska prava, dok se stručnjaci i znanstvenici priznati daleko izvan Domovine sustavno zlostavljaju, nad njima se vrši neviđeni medijski progon, prijeti im se, smjenjuje ih se… Dok nekorumpirani i dokazani stručnjaci reteriraju, zlostavljači se ujedinjuju i uzimaju pravdu u svoje ruke. Za proizvedeni kaos i destabilizaciju sustava odgovorni su vladajući jer su upravo oni dali okvir unutar kojeg se neometano izvršava strategija urušavanja struke i autoriteta!

U medijima, a onda i na društvenim mrežama, sustavno se stvara netolerantno ozračje i difamiranje onih koji drugačije misle. Vlasnici i urednici medija kreiraju medijski prostor obmanjujući javnost o raznim događajima, ljudima i situacijama, kako već njima odgovara. Kakve li parodije od tzv. neovisnog tiska! Činjenice i istraživačko novinarstvo nestadoše netragom pod diktatom vlasnika medija koji polažu monopol na istinu prilagođavajući ju interesima onoga koji (više) plaća.

U socrealizmu se nije dopuštalo govoriti ono što misliš o političarima, a danas je to dopušteno, ali se stvara percepcija da se ne može ništa promijeniti.

Francuski filozof Henri Hude svojevremeno je dao briljantnu opservaciju koja se osim Francuza tiče većine naroda, a osobito nas u Hrvatskoj. Prenosim samo manji dio njegovih riječi: “Francuski je narod suočen s novim totalitarizmom i njegovom formulom: počinje s apsolutnom slobodom da bi na kraju postigao savršenu diktaturu. To je zajednički zločinački pothvat poklonika apsolutne slobode… Vrijeme je za otpor…”

Lijevi ekstremisti, nekad i danas

Jürgen Habermas  je bio prvi filozof koji je upotrijebio izraz “lijevi fašizam” kao sintagmu za ekstremno ljevičarske ideologe.

Negativne posljedice ekstremna ljevica se sustavno prešućuju u većini medija u Hrvatskoj… Lijeve radikalne grupe na Zapadu su bile su u prošlosti značajno aktivne i bile iznimno ekstremne, a neke su prerasle terorističke organizacije, kao na primjer Crvena armiju u Njemačkoj ili Brigate Rosse (Crvene brigade) u Italiji. Ljevičarska ikona revolucionar – Che Guevara, je 1967., rekao: “Mržnja je naš element snage u svakom konfliktu, ne nadmašuje mržnju prema neprijatelju, a našeg borca u hladan stroj za ubijanje”. Che Guevara je ubojica koji se i danas propagira kao simbol slobode duha i buntovništva, te i danas ima velik broj sljedbenika – ekstremno lijevih revolucionara.

Zeleno-lijevi anarhizam je pokret koji se širi diljem svijeta matematičkom progresijom s ekstremno lijevom ideologijom koja stavlja naglasak na zaštitu okoline, a sa skrivenim ciljem ukidanja svih institucija, nacionalne suverenosti te ukidanja same države. Takvi aktivisti prihvaćaju ili se zalažu za legalizaciju istospolnih zajednica, obezvređuju dokazane autoritete (iz struke) ukoliko se ne uklapaju u njihov svjetonazor, antipoduzetnički su orijentirani, podržavaju ili su dio LGTB pokreta i rodne ideologije, odbijaju argumente onih koji ih prozivaju da su ekstremni ljevičari, ali istovremeno mrze sve one koji se ne uklapaju u njihovu viziju (neposredne) demokracije!

I u svijetu i kod nas raste broj tzv. liberalnih intelektualaca koji svoju isključivost pokazuju kada glavnu prijetnju današnjice vide u desničarski orijentiranim skupinama ili, neokonzervativnim političarima”, a(li) ne i u lijevim ekstremistima! Ovdje podsjećam da su početkom 2016. svjetski mediji pokrenuli moralnu paniku kako u bivšim socijalističkim zemljama (Hrvatskoj, Mađarskoj i Poljskoj) prijete konzervativne revolucije. Kome treba dokazivati da je konzervativno u političkoj terminologiji u suprotnosti s revolucionarnim?! Jedan je hrvatski sociolog prije nekoliko godina napisao knjigu pod naslovom Demokratski diktatori. To me asocira na političku sintagmu iz jednopartijske bivše Jugoslavije, demokratskog centralizma i/ili diktature proletarijata. Stranka Možemo! se ponaša boljševički, za sada bez otpora, te vladaju Zagrebom “po Staljinovoj ideji da je kadrovska politika osnova svake politike” (Žarko Puhovski).

Dr. Željka Markić je nedavno u „Bujici“ argumentirano govorila o primjerima političke egzekucije u režiji platforme Možemo! Konkretno, govoreći o medijskom progonu stručnjakinja koje štite djecu iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba je naglasila: “Poliklinika je poduzela sve korake da bi se, zaštitili od neistina. Tu nema priče o slobodi medija. Ne znam kako nije neugodno premijeru Plenkoviću ni gradonačelniku, izjednačavati slobodu medija, pravo novinara, pravo portala, H-altera, bilo kojeg drugog da objavljuju laži… To je procijenio i sud…

Nije sloboda govoriti neistinu, stvarati dojmove kod njih i objavljivati samo jednu stranu priče… Imate glavnog urednika portala koji je član Možemo! i koji je pisao program za stranku Možemo! i gradonačelnika iz istog miljea koji smjenjuje Upravno vijeće na temelju neistinitih članaka iz H-altera, zbog kojih je sud odredio mjeru. Gradonačelnik smjenjuje članove Upravnog vijeća, a upravo je zadatak Upravnog vijeća i ljudi koji vode neku instituciju da zaštite ugled te institucije. Gradonačelnik stoji iza glavnog urednika iz njegove stranke koji je neprekidno iznosio neistine o instituciji koja je u vlasništvu grada Zagreba. To nije sofisticirana metoda, to je vrlo sirova metoda…To je o je razina političke egzekucije! Oni nameću ideološku temu, feministički narativ koji govori da su žene uvijek jedine žrtve, a to nije istina” – naglasila je dr. Markić. Pitam se kakvi se privatni i drugi odnosi pletu između Možemo, novinara, aktivista, političara i drugih aktera ove priče i vjerujem da ćemo to i saznati u idućim mjesecima. Siguran sam da im se brzo približava kraj!

Krešimir Miletić diplomirani socijalni radnik, je u zadnjem razgovoru za Narod hr. komentirao prijetnje koje dobivaju stručnjaci koji štite djecu od estradnih “zvijezda” te apelirao; “Policija je trebala odmah po saznanju i prijavi reagirati i pokrenuti odgovarajuće postupke…. Imamo ponovljene scenarije u kojem netko tko ima moć zloupotrebljava tu istu moć za napadanje tog istog sustava ili konkretnih osoba. A ključno za definiciju nasilja je upravo moć i kontrola…”

Još se nisam smirio od egzekucije Poliklinike, kad se desio slučaj ZG Holdinga. Upravo čitam kako je smijenjeni Ante Samodol na svom blogu (prenio je Index) opisao svoju i Vukovićevu egzekuciju od strane Možemo! u Nadzornom odboru ZG Holdinga, na čelu s Tomaševićem i njegovom zamjenicom Dolenec. Među ostalim Samodol piše: „Počinje novi tjedan – 4.10.2021., a u sjedište ZGH dolazi D. Juričan i odlazi s Vukovićem kod Sandre Benčić u sjedište Možemo. Prema Vukoviću, tražili su da se razlaz napravi na miran način, što god to značilo. Nudili su mu da sam predloži formulaciju razrješenja. Vuković joj je predložio da napišu da nas razrješuju jer smo poštovali zakone i brinuli o interesima ZGH. I da u tom slučaju neće ni jednu riječ reći u javnosti. A ako daju neistinito obrazloženje, morat će se javno očitovati zbog vlastitog integriteta i javnog interesa. Čak su mu nudili mjesto savjetnika Uprave, što ponosni Vuković odbija s gnušanjem. Sastanak je bio dramatičan gdje ga je Benčić optužila za manipulaciju i ucjene…, a ja u samo sto dana prošao put od frajera koji se ne da j… do ucjenjivača.

Kad se Vuković vratio u ured dočekuju ga novi članovi Uprave i traže primopredaju, on traži dokument o razrješenju, a kako ga nisu imali, traži da izađu iz ureda… Nakon toga ubrzo dolazi potpisana odluka i primopredaja se izvršava u 13h. Istovremeno ide njihova uvježbana objava da je uzrok smjene otežana suradnja, ali ne govore u čemu je problem u suradnji, skrivajući da nam cijelo vrijeme zabranjuju, uskraćuju, ne daju, krše sve dogovore, ne zanima ih stabiliziranje ZGH, već igre moći, u potpunosti podržavaju nelegalne zahtjeve NO, ruše naš integritet – zapravo nas varaju u odnosu na sve što su rekli i obećali 13.6.2021.“

Referirajući se na ovaj najnoviji skandal Tomaševića i ugledni psihijatar Vukušić na svome facebook profilu stanje u Zagrebu opisuje kao “horor”, niti pola godine od dolaska nove gradske vlasti, koje karakterizira diletantizam, licemjerje i dvoličnost! Tomašević bi ukinuo pojam otuđenja i zadirao u kompetencije svjetskih eksperata iz psihologije, a zaboravlja da je upravo taj pojam u sociologiji uveo sam Karl Marx. On bi se danas odrekao ne samo njega nego i Staljina ili Lenjina i ostalih boljševika, ali bi provodio (iste) njihove metode odstrela neistomišljenika!

Metode porobljavanja i gušenja sloboda danas

Nisu samo iz platforme Možemo egzekutori onih koji su drugačijeg mišljenja. Njima su se pridružili i članovi predsjedništvo SDP-a koji su nedavno iz stranke izbaciti (svojih) sedmero saborskih zastupnika koje su etiketirali kao “kolovođe” pobune protiv šefa Parije!

Politički aktivizam aktualnog zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića je došao iz  punk glazbe, a čitamo i da ga je  “alternativna kultura odvela u smjeru lijevih i zelenih ideja.” Gluplje izjave odavna nisam čuo! Uglavnom, taj i takav Tomašević se u gerilskoj akciji prometnuo u prvoborca protiv načina vladavine Milana Bandića, a ostao je to i danas, davno nakon što je bivši gradonačelnik preminuo! Osim što je vješt po uzimanju novaca od Soroševe zaklade, državnog proračuna i blagajne grada Zagreba, nije imao dana radnoga staža u privatnom ni javnom sektoru. Aktivist tipa Tomaševića danas gospodari Zagrebom i trenira strogoću nad svima koji misle drugačije, ali ubrzano radi na vlastitom političkom samoubojstvu!

Ljudi sve više uviđaju populističke istupe takvog tipa “urbanih političara” koji: 1. odbijaju nacionalne simbole, a slave obljetnice boljševičkih režima, 2. podržavaju ili su dio LGTB pokreta, rodne ideologiju, prihvaćaju ideju ili se zalažu za legalizaciju istospolnih zajednica, građanskog odgoja i svega što je u suglasju s ekstremno lijevim svjetonazorom, 3. antipoduzetnički su orijentirani, a(li) obilato koriste sredstva iz inozemstva za promoviranje svojih svjetonazora, 4. predstavljaju se borcima za ljudska prava a(li) ne i djece 5. one koje nisu dio njihovog svjetonazora medijski difamiraju, 6. “furaju se” na miroljubivost, ali ne vole “dođoše” i one koji se nisu asimilirali u njihovu percepciju urbanog ambijenta i 7. dokazane autoritete, ako se ne uklapaju u njihov svjetonazor relativiziraju, obezvrjeđuju ili besramno smjenjuju. Takvi tipovi ako nemaju suradnike, čitaj poslušnike onda ih doživljavaju kao suparnike i boljševički eliminiraju. “Od krize je nepodnošljivija bahatost i samovolja vlastodržaca” (Jasmina Popović).

No, svakoj samovolji dođe kraj. Zato dijelim mišljenje s dr. Ivicom Šolom koji je na jednoj televiziji izjavio da će Tomaševića najkasnije za godinu dana gađati smrdljivim jajima, čak i oni koji su mu dali glas! Sve su to činjenice koje daju za pravo Zvonimiru Hodaku koji je jednu od zadnjih svoji kolumni provokativno naslovio: “Dobio sam inspiraciju za naslov knjige – ‘1991. godina koja se vraća”.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr