Zašto je više od 220 000 ljudi napustilo njemačku Crkvu?

 ČET, 15. SRPANJ 2021.

Razvidno je da vodstvo Katoličke Crkve u Njemačkoj već određeno vrijeme luta kao guske u magli. Najnovije statistike o broju onih koji su napustili Crkvu ukazuju kako se naglasak mora staviti na bitno – a što je daleko od njihova sadašnjega fokusa.

Piše: Josip VajdnerKatolički tjednik

Prema službenom izvješću objavljenom u srijedu, više od 220 000 ljudi napustilo je Katoličku Crkvu u Njemačkoj tijekom 2020.

Statistike je 14. srpnja obznanila Njemačka biskupska konferencija prikazujući da je 221 390 ljudi izišlo iz tamošnje Katoličke Crkve prošle godine.

Brojka je gotovo 19% niža od one iz 2019., kada je otišlo rekordnih 272 771 osoba. Ali to je više nego 216 078 iz 2018., izvijestio je CNA Deutsch.

Istoga je dana biskup Georg Bätzing, predsjednik Njemačke BK-a, rekao da, iako je Crkva činila velike napore tijekom cijele pandemije koronavirusa, ipak je doživjela „duboki šok“.

Istaknuo je: „To se također odražava u statistici ljudi koji napuštaju Crkvu, što smatram bolnim za našu zajednicu. Mnogi su izgubili samopouzdanje i žele poslati signal napuštanjem Crkve.“

„Ovo shvaćamo vrlo ozbiljno i moramo se suočiti s ovom situacijom otvoreno i iskreno te dati odgovore na pitanja koja su nam upućena“, dodao je naglašavajući: „To uključuje, prije svega, temeljito ispitivanje slučajeva seksualnog zlostavljanja. A također i pitanje moći i podjele vlasti u Crkvi. Nadam se da Sinodalni put može dati svoj doprinos u izgradnji novog povjerenja.“

Minusi na svim pastoralnim područjima

Nova je statistika pokazala da je u 2020. bilo 104 610 krštenja, u odnosu na 159 043 u 2019. godini.

Prvih pričesti bilo je 19 752, što je znatno manje u odnosu na 166 481 godinu prije.

Podijeljeno je 75 387 sakramenata potvrde, što je značajan pad kada se uzme u obzir 123 253 u 2019.

Nešto više od 11 000 katoličkih vjenčanja sklopljeno je 2020., što je velik pad u odnosu na 38 537 zabilježenih godinu dana ranije.

No, katolički sprovodi povećali su se s 233 937 u 2019. na 236 546 u 2020. godini.

Ako je pojedinac registriran kao katolik u Njemačkoj, 8-9% poreza na dohodak odlazi Crkvi. Jedini način na koji mogu prestati plaćati porez je davanje službene izjave kojom se odriču svog članstva. Više ne smiju primati sakramente niti imati katolički pokop.

Samo 5,9% njemačkih katolika išlo je na misu prošle godine, u usporedbi s 9,1% u 2019. godini.

Broj popisanih svećenika smanjio se za 418 na 12 565. U Njemačkoj je 2019. godine djelovalo 12 983 svećenika.

Broj župa se također smanjuje: u 2018. bilo ih je 10 045; u 2019. taj je broj spao na 9 936.; a u 2020. bilo ih je 9 858, ili 78 manje nego godinu prije.

Statistike su pokazale da u Njemačkoj ima 22 193 347 katolika, što je 26,7% od ukupnog broja 83-milijunske njemačke populacije. U 2019. udio je iznosio 27,2%.

Katoličkoj Crkvi 2020. formalno se pridružilo samo 1 578 ljudi, od kojih su 1 390 bili protestanti. Broj ljudi koji su se ponovno pridružili Crkvi nakon službenog odlaska bio je 4 358, što je manje od 5 339 u 2019. godini.

Pokleknuli pred propagandom

Razvidno je da vodstvo Katoličke Crkve u Njemačkoj već određeno vrijeme luta kao guske u magli. Kulminiralo je to 2019. kada su zajedno s – u najmanju ruku kontroverznim – laičkim Centralnim komitetom njemačkih katolika (ZdK) pokrenuli tzv. Sinodalni put.

I umjesto da se bave pastoralom koji će detektirati i razloge napuštanja Crkve, kao četiri glavne teme odredili su: način vršenja vlasti u Crkvi, seksualni moral, celibat i ulogu žena.

Dakle, nema ni naravi svete mise koja izgrađuje Crkvu; ni duhovne obnove kao stupa osobnoga doživljaja vjere; ni zaštite života od rođenja do prirodne smrti (unatoč činjenici da im je prirodni priraštaj već odavno negativan!); ni mladih kao budućnosti Crkve… ništa osim očitovanja kako su pokleknuli pred agresivnom homoseksualnom i gender propagandom.

I pri tome su se postavili toliko bahato da su – iako znajući kako stvari u Katoličkoj Crkvi funkcioniraju – isticali da će njihov „put“ rezultirati „obvezujućim glasovanjima“. Uzalud je papa Franjo 29. lipnja 2019., poslao svoje pismo Hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj; uzalud su bila upozoravanja da srljaju u raskol

Buđenje ili strah od posljedica?

Ipak, u jednom su se trenutku iz toga bunila počeli pojedinci buditi.

Prvi münchenski nadbiskup Reinhard kard. Marx koji jeočito i najodgovorniji za sve ovo, ali nema hrabrosti ni poniznosti to priznati nego se želi potiho izvući. Najprije je teret predsjedavanja Njemačkom BK-a u ožujku 2020. svalio na biskupa Limburga mons. Georga Bätzinga obznanivši kako „nije spreman obavljati službu predsjednika biskupske konferencije u još jednom mandatu“. Zatim je ponudio Papi svoju ostavku koju je ovaj odbio.

Potom je i biskup Bätzing, valjda, počeo shvaćati da će biti suodgovoran za raskol te je nakon audijencije kod Pape 24. lipnja 2021. uputio kako su „neosnovane tvrdnje o tome da Crkva u Njemačkoj želi krenuti nekim svojim posebnim putem“.

No, njegov govor tijela na susretu sa Svetim Ocem najbolja je slika čovjeka koji se prepao stvarnosti u koju je dospio i kamo je poveo masu ljudi.

A je li kriv takav „sinodalni put“?

Simptomatično je da je baš u toj „sinodalnoj“ 2019. u Njemačkoj bilo rekordnih 272 771 osoba koje su napustile Crkvu. A, kako vidimo, taj je negativni trend nastavljen i poslije.

Stoga se postavlja pitanje: postoji li itko u tamošnjoj Crkvi koji će ovakav „sinodalni put“ te inzistiranje na pseudo-blagoslovima za istospolna sjedinjenja, uz inatno isticanje LGBT-svašta zastava u crkvama i pored njih, prepoznati kao mogući uzrok otpada? Jasno je da je potrebno sveobuhvatno sagledavanje situacije, ali samo slijepci ne mogu vidjeti da sadašnji naglasci nemaju veze s pastoralom koji je temelj angažmana.

Zbog iznimnih veza koje hrvatski puk ima s njemačkim narodom i tom zemljom, očito je da će biti potrebno odrediti dane posta i intenzivne molitve za Crkvu u Njemačkoj: da joj Bog dadne mudre i bogobojazne pastire koji će ih izvesti iz magle u kojoj kao guske srljaju već duže vrijeme.

Vrijeme je da odaberete stranu!

Već dugi niz godina gledam i slušam isječke dječjih videozapisa, knjiga i školskih programa koji ciljano indoktriniraju i najmanju djecu da prihvate i slave LGBTQ ideologiju, da normaliziraju teški grijeh te aklimatiziraju mališane za nevjerojatna odstupanja od moralnih zakona i naše katoličke vjere.

Kad vidim takav odgoj djece, osjetim kako me hvata bijes, pa se obično okrenem, znajući da su to neka od najdubljih prijestupa koji se mogu počiniti protiv našega Gospodina. Ovakav odgoj je naglašeni napad na nevinost djece, a ovdje se primjenjuju Isusove nepokolebljive riječi: „Bolje bi mu bilo, da mu se mlinski kamen objesi o vratu, da ga bace u more, nego da navede na grijeh jednoga od ovih malih.“(Lk 17, 2).

Namjerno izlaganje seksualnim postupcima i uvjerenjima koja se protive naravnom zakonu očito je kršenje onoga što je sveti Ivan Pavao II. nazvao “godinama nevinosti”. Većina katolika nije svjesna da, prema Vatikanskom papinskom vijeću za obitelj (Istina i Značenje ljudske seksualnosti), predpubertetska djeca ne bi trebala ni znati za homoseksualnost (a da ne spominjemo sve ostalo što sada spada pod politiku „duginih boja”), a još manje je slaviti. Iz dokumenta naglašavam:

125 (b) O homoseksualnosti se ne smije razgovarati prije adolescencije, osim ako se u određenoj situaciji nije pojavio određeni ozbiljni problem.

Dobro ste pročitali! Možete li to uopće zamisliti s obzirom na stanje u kulturi danas? Gotovo je nemoguće spriječiti djecu da danas čuju i uče o homoseksualnosti i transrodnosti, i to gotovo svakodnevno.

Kad sam prije 30 godina, 1991., postala roditelj, bila sam velika grešnica. Vodila sam prilično svjetovan život, nisam išla na misu, nisam bila na ispovijedi vjerojatno još od šestog razreda. Pa ipak, nikada ne bih pomislila, u milijun godina, da bi kultura mogla postati toliko korumpirana kao što je danas. Nikad nisam mislila da će odrasli dopustiti ovakvo zlo, jer mi odrasli – koliko god grešni bili – imamo prirodni, zaštitnički instinkt (ili sam barem tako mislila) da čuvamo čistoću i nevinost djece.

Moja su mala djeca gledala crtić Blue’s Clues sredinom 90-ih, a bila je to slatka, korisna emisija za milijune predškolaca. Sada, dva desetljeća kasnije, emisija aktivno indoktrinira predškolce. Ako mi ne vjerujete, pogledajte video. Ako ovo nije odgoj na korporativnoj razini, kako bi onda izgledalo?

Kao što sam rekla na početku, obično se okrećem od ovih stvari. Ali ovu sam, iz nekoga razloga, gledala do kraja. Nemam riječi za ono što sam vidjela. Ne samo „dvije mame“ i „dva tate“ i ‘cross’ oblačenje, transrodnost i „kraljevi i kraljice“ i sve između (i sve to pjeva drag-queen), već i neke BLM (marksističke) podignute šake ubačene među sve to (u detaljima!). Za predškolce. Sve postavljeno sa slatkom melodijom koja se lako pamti, ali s novim, mučnim tekstovima. Za predškolce. Pred – školci.

Pogledajte sami ako imate želudac za  takvo što:

Jednom sam postavila pitanje progresivistima, “Kada je vaš napredak završen?” Bilo je to 2012. godine, otprilike tri godine prije nego što se legalni homoseksualni “brak” pojavio na sceni, i puno prije nego što je transrodnost počela zahvaćati mlađu populaciju. Primjenjuje se i danas, pa ću ga donijeti na ovoj stranici:

Napredak se definira kao “napredovanje ili kretanje prema cilju”, pa pitam …

U carstvu seksualnosti (budući da je to središnja točka trenutnih kulturnih ratova), prema kojem konačnom cilju napredujete?

Ako nema određenog cilja, kamo onda idete? Jednostavno lutate? A ako lutate, lutate li unedogled? Kako znati kada je tvoj napredak završio ili vjeruješ da nikad ne prestaje i da nikada ne bi trebao završiti?

Tada sam željela znati, a i sada želim znati, postoji li prirodno „zaustavljanje“ ovog seksualnog, LGBTQ vlaka?

Ali želim ići dalje, jer nije samo sekularna, antikršćanska kultura ta koja gura “Mjesec ponosa” i maše duginim zastavama (a sada je i transrodna) u znak solidarnosti s bezbrojnim događajima “ponosa” – zajedno s njihovom djecom. Želim posebno postaviti ovo pitanje „naprednim“ katolicima: Kada vama ova promocija i proslava prelazi granicu? Je li ovaj video za predškolsku gay pride paradu kap koja je prelila čašu? Ili je i ovaj video u redu? I, ako je ovo u redu, što ne bi bilo u redu?

Svaka je ljudska duša ili na strani anđela – i Kristovih učenja – ili nije. Nema odstupanja, neutralnosti, stajanja na mjestu. Morate odabrati stranu. Sad više nema drugog izbora. Odaberite stranu.

Leila MIller

Dok Crkve gore, Sotona sve jasnije djeluje u društvu

Vijest da su na područje savezne države Britanske Kolumbije (u Kanadi) izgorjele još dvije katoličke crkve samo je još jedan primjer sve veće mržnje i otvorenog ruganja Katoličkoj Crkvi. Bogohulnička djela su nastavljena vandaliziranjem katedrale u Saskatchewanu i eksplozijom bombe u katoličkoj crkvi u Demokratskoj Republici Kongo. Katolički kipovi i građevine posljednjih se godina sve više uništavaju i oštećuju u cijelome svijetu. U nekim su regijama napadi na Crkvu i njezine članove još ekstremniji, uključujući uhićenja, raseljavanja, mučenja i ubojstva.

Sve je to užasavajuće i sramotno. Ali nije iznenađenje.

Jedan od mnogih uzoraka takvog ponašanja u povijesti je način na koji se dijaboličke manifestacije mijenjaju tijekom vremena. Tamo gdje se Katolička Crkva općenito poštuje i gdje se u dominantnoj kulturi podržavaju osnovne društvene vrline, Sotona se obično manifestira kao anđeo svjetlosti, razumski govoreći na načine koji suptilno potkopavaju građanske i osobne vrline. Svaki nemoralni cilj napreduje pod krinkom nekog razumnog dobra. Ali kako društva postaju sve opakija, Sotona je potaknut da udari još jače i „pokaže ruku“ sve žešćim izravnim napadima, posebno na katolike i njihove crkve, koje samom svojom prisutnošću u društvu svjedoče o Božjoj dobroti.

Ulazimo u povijesni ciklus – već smo ušli u njega – u kojem se mogu pokrenuti najnečuveniji protu socijalni i protuvjerski napadi na katolike, a zapravo i na samo društvo, jer je đavolska mržnja prema Dobru bila u stanju izaći na otvoreno i otkriti se u cijeloj svojoj ružnoći. Sada se Sotona sve manje prerušava u anđela svjetlosti. Ali malo je onih koji se zgražaju, jer je većina već uvjetovana da voli ono što voli Sotona i mrzi ono što Sotona mrzi. Cilj uništavanja prepreka za „napredak“ služi kao opravdavanje za radnje koje bi se inače smatrale pretjeranima.

Teško je obraniti od takvih stavova. Iako se Katolička Crkva sama po sebi protivi svakom obliku zla, Sotona nas neprestano potiče da vjerujemo kako su neka od tih navodnih zala doista dobra i da nedostaci i pogreške katolika dokazuju da je Crkva izgrađena na temelju licemjerja. Stoga se Crkva lako može prikazati kao da održava iluziju pobožnosti dok ne potiče ništa drugo osim grešnosti. Dakle, danas su dvije stvari bitne. Prvo, svi znaju da Crkva stoji u nekom smislu kao znak proturječja glavnim porocima naše dominantne kulture, pa je stoga i omražena kao što svi grešnici mrze svjetlost. Drugo, svi isto tako znaju da ogroman broj katolika ne živi u skladu s crkvenim učenjima. Zato je Crkva napadnuta još više kao izvor i vrhunac… licemjerja.

Nema svrhe pokušavati

U svijetu postoji i uvijek je postojao dvostruki standard. Ukoliko netko ispovijeda moralna uvjerenja dominantne kulture, pridaju mu se velike zasluge za pokušaj pronalaska sreće na bilo koji način. U koliko netko ispovijeda moralna uvjerenja koja zapravo propitkuju dominantnu kulturu, osuđuje se i zbog svojih uvjerenja i zbog toga što se suprotstavlja dominantnoj kulturi. Koliko je lakše odustati od cijele borbe, tako da nas drugi odobre ili – barem– ostave na miru!

Ali savjest nas rijetko ostavlja potpuno same, a đavao koristi i savjest da u nama rodi očaj. Stoga, nitko nikada ne ostaje sam, napose u vremenima kada se Sotona jasnije očituje. Čini se da- ako želimo biti dobrodošli u dominantnoj kulturi koju je toliko naporno stvarao, mislim, u biblijskom smislu, te ako želimo da nas prihvati ovaj „svijet“ – ne smijemo zapravo uspjeti u svojim dobrim i istinskim namjerama, već moramo osuditi te iste dobre namjere. Jer svijet je, pod zastavom Sotone, uvijek u ratu s Bogom.

Ta bi se stvarnost mogla ilustrirati s tisuću primjera. Svakim danom sve jasnije vidimo da u đavolskom svijetu nije dovoljno priznati vlastitu grešnost. Ne, radije moramo poricati da su naši grijesi zapravo grijesi i osuđivati one koji podržavaju istinske vrline kao licemjere. U konačnici shvaćamo da se samo oni koji prihvaćaju poroke našega vremena mogu smatrati vrijednima pohvale. U ovome svijetu su sve češće pohvala pomahnitale svjetine, bilo da se nalazi na visokim položajima ili na dnu društva. Ovo je glas Sotone, koji se sve jasnije i glasnije očituje; zavijajući, smijući se, uništavajući i porobljavajući sve oko sebe.

Reakcija?

Jedini dobar aspekt svega ovoga je da strahota zla, u koja smo tako često voljno uvedeni, s vremenom postaje jasnija onima koji se sjećaju što znači biti dobar, čak i ako smo ponekad slijepi za stvarnost dok tonemo u grijeh. Sotona je krajnje ponosan; stoga će u nekom trenutku položiti svoju ruku na nas. Uvijek na kraju izgovori laž koja je prevelika da bi je mogli progutati oni koje progoni sjećanje na dobrotu. Kada se to dogodi, za svakoga od nas kao i za cijeli svijet i njegovu grešnu kulturu, najveća je potreba izbjeći Sotonin krajnji cilj, a to je vlastiti očaj.

Zbog toga je Crkva najpotpunija, ne kada traži svjetovni status potvrde ili opravdavanje za grijeh, već kada svoju djecu voli baš kao grešnike. Evanđelje je uvijek svjetlo nade u dubokoj tami. Njegova poruka nije da su Bog i Sotona jedno u ignoriranju grijeha, već da je Sotonin cilj umnožanje grijeha do onesposobljavajućeg očaja dok je Božji cilj umnažanje milosrđa za raskajanu dušu koja ljubi. Crkva, ispunjena grešnicima, prenosi ovu poruku savršeno. Ona je Tijelo Kristovo za svoje pale članove, pa je tako njezina snaga uvijek na neki način skrivena u njezinoj slabosti. Stoga Crkva nastavlja neumorno djelovati obasjana Božjom svjetlošću, kako bi izašla iz tame grijeha u koji često i sama upada. Ali ako božansko milosrđe ima za cilj grešnike, onda upravo iz tog razloga Crkva mora biti mjesto „u koje dolaze svi“, jer je to Crkva grešnika, univerzalna Crkva, to jest Katolička crkva.

Trenuci trijumfa dolaze kroz obraćenje, a ti se trenuci događaju na različite načine na različitim mjestima i u različito vrijeme. Takvi su trenuci stvoreni žrtvom svih vrsta mučeništva, bilo malih ili velikih, zapravo tajanstvenim „mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). Ali trenutak milosti dolazi onima koji ostaju otvoreni jer ne mogu u potpunosti poreći svoje grijehe. Ponekad se radi o pojedinačnim dušama, ali ponekad se radi, u širem povijesnom kontekstu, o novom pokretu ovdje na zemlji, pokretu koji će početi usmjeravati ljudsku kulturu još jednom prema zaštiti koju pruža Onaj koji neprestano vapi: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!“ (Mt 23, 27; Lk 13, 34).

Milost je dana onima koji je traže, kako nama samima, tako i našem palom svijetu. Sigurno je da „naše spasenje bliže nego kad povjerovasmo“ (Rim 13,11). Stoga, u sve većem povjerenju zamolimo Isusa Krista za milost buđenja, priznanja i obraćenja. Pitajmo Ga sada, zamolimo Ga kroz suze, kao što bismo to tražili i za sam život.

Izvor

Ivica Šola: Dolazi era LGBT totalitarizma

šola lgbt
Foto: Knjižara Nova, Depositphotos; fotomontaža: Narod.hr

“Svatko ima pravo živjeti na način na koji misli da je to ispravno. Ali ne moram ja, dok gledam Euro (nogomet), biti izložen toj propagandi, svaka reklama je bila LGBT propaganda.” Ovo su riječi saborskog zastupnika Grmoje koje samo reflektiraju ono što svatko zdravih očiju vidi: od reklama na nogometnim stadionima preko kapetanskih traka nogometaša i grba UEFA – e, sve pršti od duginih boja. Uistinu, svatko ima pravo živjeti na način za koji misli da je to ispravno, kako veli Grmoja, no kada netko svojim načinom života postane nametljiv globalno, da se poput vegete miješa u sve, pa i nogomet, e to onda, da se radi o bilo kome, pa onda i o LGBT stilu života, postaje prije svega davež. I nešto opasnije…, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.

Jedno je činjenica da svatko ima pravo živjeti svoj život, no druga je kada taj svoj stil ili izbor namećeš, guraš društvo u cenzuru, gušiš slobodu govora i mišljenja te drugima uskraćuješ njihova prava.

(…)

Kako reče Grmoja, svatko ima pravo birati svoj stil života, formirati svoja mišljenja, ali kada tvoj stil života i tvoja orijentacija postane kriterij za sport, nogomet, za sve pore života, to se onda zove diktatura, totalitarizam, u ovom slučaju LGBT totalitarizam. Taj totalitarizam na način najnižeg reketa uvlači se u Europsku uniju.

Podsjećam, 12. studenoga prošle godine Europska komisija objavila je priopćenje u kojem se najavljuje želja za nametanjem strategije za sve zemlje EU-a da se priklone LGBTQ agendi kao uvjet dobivanja novca za oporavak od COVID krize.

Nametanje pravne integracije

Cilj vrlo čudne strategije je nametanje pravne integracije na europskoj i nacionalnoj razini u nekoliko sljedećih točaka: Uvođenje zločina “homofobije“ na europskoj razini; de facto priznavanje istospolnih brakova u svim europskim zemljama; uvođenje rodnog obrazovanja u škole; zakonska promjena spola bez dobnih ograničenja; dodjela sredstava LGBTIQ udrugama te korištenje Fonda za oporavak s posebnom pažnjom na LGBTIQ zajednicu.

Oni koji ne slijede diktat nove dugine Europe, rekoše, bit će isključeni iz financiranja EU-a, uključujući Fond za oporavak za rješavanje krize uzrokovane COVID-om. Opet podsjećam, tada su se neke zemlje pobunile, poput Poljske i Mađarske, koje su stavile veto, a Mađarska je zbog toga već počela pripremati zakon koji je ovih dana podijelio Europu.

Helena Dalli, europska povjerenica za ravnopravnost i izvjestiteljica teksta, rekla je tada da će europske zemlje koje ne poštuju strategiju biti kažnjene: „U to sam vrlo uvjerena”, rekla je. „Jer to je način da se država članica stavi u red… U redu, ne dobivate kvotu koju biste trebali dobiti ako ne poštujete vladavinu zakona.“

Za birokrate iz EU-a, LGBT ideologija izjednačava se s “vladavinom zakona“!?

Čisti reket, ucjena, dostojna najkruće diktature protiv onih suverenih država koje su pokazale čvrstinu da se novac za pomoć za ekonomski oporavak zemalja ne uvjetuje prihvaćanjem LGBTQ ideologije, uskraćujući im financijsku potporu u borbi protiv krize izazvane pandemijom.

Moje duboko poštovanje prema svim ljudima bez obzira na boju kože, spol, naciju, vjeru ili spolni status, no kada vam jedna ideologija, u ovom slučaju LGBT, počinje biti kriterij, kao partija ne tako davno, u svim porama života, od sporta preko odgoja i obrazovanja do politike, to se onda zove totalitarizam, samo što je crvena zastava sa srpom i čekićem zamijenjena onom duginih boja. Princip je isti, sve su ostalo nijanse…, zaključuje Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

Oprosti nam Gospodine i podaj nam snage……

Dio iz Otkrivenja veli: ” Ona postiže da se svima – malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima – udari žig na desnicu ili na čelo,i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina.”
Dio iz plana Stožera veli: Tko ne bude imao covid potvrdu biti ćemu ograničene određene aktivnosti, odlazak na određena događanja, posjet bolnicama, trgovačkim centrima…..
– Je li možda stiglo vrijeme Gospodine? Progoni već traju, Tvoji hramovi gore, zabranjuju se svete mise sa narodom, Tvoje vjernike ubijaju, oni koji bi nas trebali voditi Tvojim putevima izdaju nas…..prelati se slikavaju sa ljudima od moći i slušaju njihove zapovijedi.
Oprosti nam jer nam je vjera oslabila Gospodine! Zaboravili smo koliko si nam puta bio u pomoći kroz povijest. I hvala Ti na svemu. Molimo Te vrati nam snagu vjere naših predaka, da spoznamo prave vrijednosti u životu. Budi nam snaga da prebrodimo ove nevolje….i ne dopusti da se ikada odijelimo od tebe.

ANTIFAŠIZAM NA HRVATSKI NAČIN

“Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, tko nije istodobno i antikomunist”
“To stalno laganje i nije za cilj narodu povjerovat u laži, već je cilj da se u ništa ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da o bilo čemu jasno misli i sudi, a s takvim narodom onda možete raditi što hoćete.”
– Hanna Arendt (spisateljica mučena u nacističkim logorima)
Jako je težak dio ove zadnje rečenice” s takvim narodom onda možete raditi što hoćete”! Jesmo li mi kao narod došli do tog dijela našeg postojanja da više ne odlučujemo kako ćemo u vlastitoj zemlji živjeti? Jučer je bio praznik. Dan koji obilježava početak borbe našeg naroda protiv zla fašizma. Praznik je to koji je mogli bismo reći otet većini našeg naroda. Kako? Koliko je vas osjećalo taj praznik svojim? Jako malo. Skoro nitko! Zašto? Očito zbog toga jer ga svojataju
” zombiji” hrvatskog društva. Svojataju ga oni koji još uvijek mašu sa zastavama totalitarnih društava, koji na grudi i na čela stavljaju crvenu zvijezdu, znak zločinačkih režima, koji nose slike ” druga” Tita masovnog ubojice i svjetskog zločinca. A znate zašto bi Hrvati morali slaviti taj praznik. Pa zbog blaženog Stepinca najvećeg antifašista koji je u cijeloj pokorenoj Europi sa oltara katedrale u Zagrebu grmio protiv fašističkih zločina. Zar to nije istinski antifašizam? Jesu li naši djedovi ustali da oslobode Hrvatsku za svoja pokoljenja? Sigurno nisu ustali da bi bili ugnjetavani i obespravljeni u svojoj Domovini pod crvenom zvijezdom. Nemojte to zaboraviti. Ali taj praznik je sigurno slavio zastupnik našeg naroda u europskoj skupštini koji predlaže neki zakon koji bi ubojstvo djece nazvao ljudskim pravom. Koji bi želio da se ukine prigovor savjesti. Zar to nema prizvuke fašizma i totalitarnog društva? Tvorci takvih zakona zamišljaju utrobu majke kao konc logor u kojem neki gospodari života i smrti odlučuju koje će dijete preživjeti a koje ne! Sa teškom mukom do javnosti dolaze priče o mučenićkoj smrti djece koja se ubijaju. Sigurno ste čuli i čitali u jednom nasem dnevnom listu slučaj o djetetu koje je preživjelo ubojstvo i rođeno je živo, te je ostavljeno da umre pred očima žene i muškarca koji se usude nazvati se majkom i ocem. Kakvo srce imaju te osobe? Težak će to biti susret na kraju vremena. Kada se sretnu u vječnosti. Roditelji i dijete koje su ubili. Nezamislivo!
Očito je Sotona na Zemlji započeo ljuti boj protiv Boga i vjernika. Njegovi su ovo sati i dani kada će dobiti mnoge bitke. I neće vjernicima biti lako. Ismijavati će ih, ukidati im prava. Oteli su nam već skoro Božić gdje mali Isus nije toliko bitan. I Uskrs gdje je mali zeko i obojano jaje simbol Uskrsa, a ne Isus. Ostaje nam molitva i vjera u Boga čija će sigurno biti zadnja. Ne dajte se zato dragi prijatelji i ostanite vjerni. Bogu, Crkvi i Domovini!
Mir vam i dobro!

Osvrt na katoličanstvo poslije COVID-a

„(Laici) prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti položaja koji im je vlastit, imaju mogućnost, štoviše i dužnost, očitovati svoje mišljenje o onome što se tiče dobra Crkve“ – Lumen Gentium, 37.

Tužan je dan u Katoličkoj crkvi kada djelomična Pedesetnica – ona u kojoj je samo dio Crkve, bojažljivo i pun treme sišao iz gornje sobe – označava promjenu nabolje. Ali, s obzirom na izbor između ove i prošlogodišnje liturgijske godine, pretpostavljam da bismo svi uzeli verziju koju smo upravo iskusili.

Ipak, teško se ne osvrnuti na prošlu godinu zbog maskiranih lica i polupraznih crkava, a ne osjećati se kao da gledamo krizu identiteta i marginalizacije Crkve na Zapadu i optužbe zbog našeg odabranog puta u pandemiji.

Možda je sada dobro vrijeme da nastavimo graditi svoj put prema naprijed kroz ovu beskrajnu sezonu svega osim uobičajenosti u Crkvi, kako bismo započeli neugodan zadatak provođenja obdukcije nad odgovorom Katoličke crkve na krizu COVIDa-19. (Imajte na umu da je ovo analiza američkog katoličkog odgovora na COVID-19, iako su se slični problemi događali – i još uvijek se događaju – u drugim zemljama.)

Ono što slijedi je elementarna kritika onoga što sam nazvao COVID katoličanstvom.

Moram napomenuti da sam, budući da su cjepiva protiv COVID-19 goruće pitanje, pokušao ovim člankom napraviti preliminarnu analizu post-mortem, dok bi raspravu o cjepivima prepustio drugima.

Nužno nasuprot ne nužnoga

„Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti“ (Lk 10, 41-42).

Katastrofa katoličanstva zbog COVID-a započela je kobnog mjeseca ožujka 2020. činjenicom da je sudbina svake institucije počivala na odgovoru na jedno odlučujuće pitanje: „Jesmo li mi bitna ili nebitna usluga (služba)?“

Činjenica da je u konačnici svaki biskup, bilo silom ili po vlastitom izboru, povjerenu mu mjesnu Crkvu stavio na popis nepotrebnih usluga (služba), govori o gubljenju identiteta, prioriteta i odstranjivanju poslanja kao nečemu nepotrebnom.

Dok su se prodavaonice, ambulante za marihuanu i organizacije kao Planned Parenthood trudile prilagoditi svoju logistiku i nastavile nuditi i dalje svoje „ključne“ usluge, Rimokatolička crkva se proglasila nebitnom, obustavila javne mise i ostale sakramente, te zapravo napustila vjerno stado.

Tijekom lockdowna mogli smo dobiti kruh iz našega lokalnog supermarketa koji propadne u bilo kojem trenutku, ali Kruh života nam je bio uskraćen mjesecima.

Ovo je bio katastrofalan neuspjeh za katolički identitet. Mi smo Mistično Tijelo Kristovo, produžetak poslanja i prisutnosti Isusa Krista u svijetu. Mi nismo samo nužna usluga, mi smo temeljna usluga, „one jedne stvari koja je potrebna“. Ako Katolička crkva nije bitna, ništa nije bitno.

Dogodila se zapanjujuća inverzija prioriteta. Zdravlje, sigurnost i tjelesna dobrobit zasigurno su dobre stvari, ali nisu najviše dobro zbog kojih je Krist osnovao Crkvu. Naš je prvi prioritet duhovna dobrobit, pa stoga brigu za tjelesni život Crkva mora postaviti na mjesto na kojemu to na bilo koji način ne bi potkopalo naš primarni prioritet.

Napokon, ovo je bio monumentalni neuspjeh poslanja koje nam Krist povjerio. Crkva ne postoji da bi spasila ljude od smrti, već da bi ih dobro pripremila da je upoznaju i bude s njima u trenutku smrti. Djelo Crkve je spašavanje duša, a ne života. Taj misionarski mandat u osnovi je nespojiv sa skrivenošću u kancelarijama i rektoratima želeći svijetu dobro sa sigurne udaljenosti.

Katolička crkva trebala je otvoriti svoja vrata svijetu koji je iznenada progonjen mišlju o vlastitoj smrtnosti, pozivajući izgubljene ovce da se ponovno sretnu s Onim koji je pobijedio smrt.

Umjesto toga, ostaje nam gorka ironija, što se tiče našeg odgovora na COVID-19, da odabiremo da budemo od svijeta.

Lockdown

„Svijet bi mogao lakše postojati bez sunca nego bez svete misne žrtve“ (Sv. Padre Pio).

„Posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno mole, koji su ispravno raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje primanje sakramenata“ (Zakonik kanonskog prava, kanon 843).

Dvije su ključne razlike između lockdowna zbog COVIDa-19 – sa pratećom obustavom misa i sakramenata od strane Crkve – i mnoštvom lockdowna u prošlosti.

Prvo, nikada nije bilo univerzalnog i obaveznog lockdowna poput ovog. Oni prije su samo bili lokalni. Simultani lockdown većeg dijela hemisfere doista je jedinstvena pojava u ljudskoj povijesti.

Druga je razlika u činjenici, da nitko nikada prije nije upotrijebio lockdown kao preventivnu mjeru. Oni su samo posljednji pokušaj usporavanja potpuno razvijene katastrofe koja je već u tijeku.

Primjena lockdowna kao preventivne mjere je poput korištenja Gatlingove strojnice za ubijanje komaraca, da bi nakon toga shvatili da ste, u svojoj revnosti da izbjegnete zarazu malarijom, mitraljirali sve svoje susjede i zapalili pola njihovih kuća.

Što se tiče Crkve, uvođenje univerzalnog, neodređenog izuzeća od nedjeljne obveze i uskraćivanje sakramenata vjernicima kao preventivne mjere, jednako je suspenziji treće zapovijedi, koja je izvan nadležnosti bilo koje ne- božanske osobe.

Isto tako treba napomenuti da je lockdown logično i kronološki slijedio preporuku da se sva javna okupljanja ograniče na deset ili manje osoba.

Katolicima je rečeno da ova preporuka znači da više nije moguće okupljati se na javnoj misi ili primati sakramente. Ovo je logička pogreška (non sequitur). Deset je samo proizvoljna brojka sračunata na to da ljudi budu pravilno distancirani.

Na primjer, biskupski ordinarijat u kojoj živim nalazi se u središtu gradskog područja jednog američkog grada, nedaleko od profesionalnog sportskog igrališta koje prima više od četrdeset tisuća ljudi. Bi li bilo koja razumna osoba sugerirala da jedanaest ljudi na tom stadionu predstavlja prijetnju javnom zdravlju?

Ograničenje broja ljudi na javnim skupova zahtijevalo je samo uvođenje određenih mjera za tih nekoliko sati u svetištu kako bi se utvrdilo koliki će biti dopušteni broj na misnim slavljima zbog COVID-a 19.

U konačnici, ove odluke predstavljaju kršenje kanona 213 i 843 iz Zakonika kanonskog prava, kojima se tvrdi da je primanje sakramenata uvijek pravo vjernika laika. Ovo potvrđuje jednako temeljnu dužnost svećenstva da nam pruža sakramente.

Nošenje maski

„Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu“ (2 Kor 3, 16-18).

„Lice je način na koji je jedna osoba predstavlja drugoj; to je samo izlaganje jednoga pred drugima, jednog prema drugom. Lice je stoga nositelj osobne prisutnosti, njegov djelotvorni simbol, sakrament“ (Msgr. Lorenzo Albacete, teolog i prijatelj svetog pape Ivana Pavla II.).

Najdublji problem s pokrivanjem lica nije ono što oni ne uspijevaju postići, već ono što se postižu dijaboličkom učinkovitošću, a to je zaklanjanje ljudske osobe i njezine prisutnosti.

Kao što navedeni gornji citat mons. Albacete tako dobro izražava, ljudsko lice je sakrament koji upućuje na osobu i čini je prisutnom osobom. Susresti se licem u lice znači biti prisutan drugome na najintimniji mogući način izvan bračnog zagrljaja; to je susret s drugim sakramentalno, kao što je Bog naumio. Maske za lice predstavljaju zaprječivanje osobne prisutnosti. Maske uskraćuju i (doslovno) narušavaju našu Bogom danu osobnost.

Sotona je krajnje nemoćan da povrijedi Boga, pa zato neumorno usmjerava svoju zlonamjernost na uništavanju Božje stvorene slike. Prošle smo godine to učinili za njega – kao što je Sotona dvije tisuće godina težio da isprazni Crkvu od vjernika i svijet od Crkve, a prošle godine smo to učinili za njega.

U kulturi koja je već odlučno usmjerena prema zamagljivanju i uklanjanju bogomdane istine o ljudskoj osobi, cijena za ljudsku zajednicu i budućnost će biti neprocjenjivi gubitak ljudskog lica i autentičnog ljudskog dodira.

Najgore od svega je činjenica da je Katolička crkva sudionik u tjeranju djece da nose maske. Ovaj spektakl prestravljenih odraslih osoba koje signaliziraju vrline prisiljavajući ovu našu najmanju braću na maske, zapravo osuđuju buduće generacije na nesumnjivu štetu.

Onima koji kažu da nošenje maski nije velika stvar, samo malo žrtvovanje, milosrđe, nedvosmisleno kažem da griješe – duboko, u osnovi, su u krivu.

Na kraju, ali ne najmanje važno, tu je sveta misna žrtva. Nijedna riječ, nijedna gesta, nijedan predmet na misi nije izgubljen ili bez značenja, a opet, zbog virusa, Crkva je slijepo uvela novo liturgijsko ruho, masku i novo liturgijsko djelovanje prekrivanjem lica prije podjele svete pričesti.

Iz idolopokloničke brige za zdravlje i sigurnost, svećenik, koji djeluje u persona Christi, je dužan zamaskirati Kristovo lice kako bi vjernicima dao Njegovo Tijelo i Krv, a mi, vjernici, moramo nositi maske da bismo sudjelovali u ovim svetim misterijama!

Ovo graniči s blasfemijom.

Milosrđe i poslušnost

Vjerujem da je crkveni narativ milosrđa tijekom pandemije – tvrdeći da nas je milosrđe natjeralo da usvojimo sekularne protokole COVID-19 – iskreno racionaliziranje našeg odabranog smjera. Bez sumnje je to nužna potpora za poticanje vjernika na poslušnost.

Milosrđe i poslušnost idu ruku pod ruku. Na poslušnost se može pozvati samo u slučaju pandemije, ako su navedene odluke djelo milosrđa. Milosrđe je, naposljetku, temeljno načelo katoličkog moralnog zakona, a mi hijerarhiji dugujemo poslušnost u pitanjima vjere i morala.

S druge strane, ako protokoli u borbi protiv COVIDa-19 koje je usvojila Crkva nisu djelo milosrđa, oni ostaju jednostavno ad-hoc odluke javnog zdravstva, koje određena skupina liječnika objavljuje kao savjet o tome kako se boriti sa pandemijom.

Po pitanju milosrđa, crvena zastava se digla prvog dana.

U obranu suspenzije javnih misa, biskupi i njihovo komunikacijsko osoblje počeli su govoriti vjernicima da je zatvaranje Crkve bio čin milosrđa kako bi svi bili zaštićeni od virusa. U osnovi, Crkva koja napušta ljude, kao i svi drugi, postavila je kao inovativno sredstvo milosrđe prema bližnjemu.

Uz svo dužno poštovanje, ovo je sofizam koji ne podnosi kritiku.

Ako je lockdown uistinu bila milosrdna stvar pred pandemijom, tada bi otvorenost nužno predstavljala neuspjeh milosrđa. Ipak, bitne (temeljne) usluge koje su ostale djelovati nisu bile osuđene zbog nedostatka milosrđa; pozdravili su ih zbog herojstva.

To doprinosi laži o narativnom milosrđu Crkve. Osim ako, naravno, Crkva nije temeljna usluga, već luksuz, poput salona za nokte ili kuglana. Što nas vraća na epsku pogrešku Crkve koja se stavila na nebitni popis. Pogreška ima gadnu naviku uzgoja.

Narativno milosrđe nije održivo, i pozivanje na poslušnost opada s njom.

Petar, koji je stajao pred Sanhedrinom, ili Pavao pred Rimljanima, izjavljujući sa svetom smjelošću: „Moramo se pokoravati Bogu, a ne ljudima“, su to savršeno dobro razumjeli i bili su spremni dati život, a ne predati misiju običnim ljudima, ili neprirodnim institucijama. Nažalost, čini se da njihovi nasljednici to vide drugačije.

Te pogreške lažnog milosrđa prikrivaju i podrivaju identitet, prioritete i misiju Crkve i učinkovitost našeg svjedočenja svijetu, sada i u budućnosti.

Zaključak

Tijekom pandemije, vodstvo Crkve je za čitav svijet zvučalo poput potresnog izrugivanja Blaženoj Majci na svadbenoj gozbi u Kani. Suočena s prijetnjom COVID-19, hijerarhija je stala pred vjernike, pokazala na Anthonyja Faucija (u našem slučaju Vilia Beroša) i rekla: „Učinite sve što vam kaže“.

Dopuštanje svijetu da vodi Crkvu kroz pandemiju, zapravo je potvrdilo ono što neprijatelji Crkve već stoljećima govore: da je Katolička crkva relikvija; besmisleni anakronizam iz srednjeg vijeka kojem nije mjesto, niti treba imati glasa, u našoj prosvijetljenoj kulturi. Kao i Ezav, prodali smo svoje prvorođenstvo za porciju hrane.

Moramo čvrsto odlučiti da te pogreške više nikada ne počinimo. Vrijeme je da se rastanemo od svjetske mudrosti, ukinemo ograničenja zbog COVID-a i potpuno otvorimo Crkvu za svijet.

Izgubili smo ovu bitku, ali Krist je pobijedio u ratu, a sada nas naš Gospodin poziva natrag na bojište. Odgovorimo vjerom i čvrstinom.

Izvor

ISTINA I PRAVDA

“Navik on živi ki zgine pošteno”. Stihovi su to Frana Krste Frankopana koje smo toliko puta čuli. Stihovi su to puni istine. Jučer smo se spomenuli dvanaest hrvatskih redarstvenika. Dvanaest mučenika našeg naroda među mnogim mučenicima koji su umrli za Domovinu.

I tisak i mediji su bili puni vijesti iz Borova sela, ali o grupi ljudi koji su neprimjerenim ponašanjem i pjesmom naškodili najprije sebi, a onda i našem narodu. Vjerujemo nesvjesno su to učinili. Možda uznemireni prizorima viđenim u tom mjestu. Spomenicima podignutim ubojicama tih policajaca. Neljudima koji su taj zločin počinili, a još se šeću slobodni po zemlji Hrvata i rade u institucijama države koju su rušili. Mjestu čiji načelnik izjavljuje da je mural ispisan u čast poginulih provokacija mještanima Borova sela. I krivo govore oni koji prenose vijesti iz ” srpskog” sela Borova. Hrvatsko je to selo čiji mještani žive u državi za koju su pali i oni koje su oni usmrtili. Koja ironija!? Ubojice uživaju u slobodi i blagodati koje su im svojom žrtvom omogućili oni koje su pogubili.

Zašto ovakav osvrt na jednoj župnoj stranici? Pa izgleda da se vraćaju vremena kada će opet samo Crkva štititi Hrvate. Samo će se Crkva ili pojedinci iz te Crkve usuditi govoriti istinu koja je strašna. A istina jest da naš narod postaje taoc pojedinaca kojima je narodnost postala zanimanje. Dok Hrvati odgovaraju za prekršaje vezano za omalovažavanje drugih i drugačijih, za govor mržnje, što je u redu i što bi mi vjernici trebali osuditi, dotle je nekima dopušteno izrugivanje sa svetinjama Hrvata. I kada neki pokušaju dignuti svoj glas, bivaju utišani radi ” višeg” interesa. Politika na žalost ponovno postaje mjerilo istine. A žrtva je naš narod koji trpi poniženje. Dokle više Gospodine, pitaju se mnogi! Zar nismo dosta propatili i krvi prolili za slobodu jedine nam domovine Hrvatske? Mi druge nemamo. I zato je trebamo braniti. I riječima i djelima, a krv se za nju već prolila. “Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo” Ovo su riječi iz pisma Petra Zrinskog koji napisa svojoj ženi večer prije pogubljenja. I kada budete gledali dio ovih slika koje prikazuju nekažnjeno veličanje masovnog ubojice i diktatora iz Kumrovca, koje prikazuju naslovnice novina koje izlaze u Hrvatskoj( ima ih još strašnijih da nisu za ovu stranicu), sjetite se Petrovog pisma i zamolite Boga za našu Domovinu, da je očuva od svakoga zla i napasti, da podigne iz našeg naroda ljude časne, vjerne Bogu koji će vratiti Hrvate i njihovu domovinu tamo gdje joj je mjesto. I dragi prijatelji, ljubite svakoga, poštujte druge jer samo tako ćete steći poštovanje i sami. Ali ne dajte na sebe, budite svoji, čvrsto branite svoj dom i svoju vjeru. Jer rekli smo, druge nemate. Mir vam i dobro!

 

Crkva, politika i HRT

O kako bi neki htjeli da Crkva umukne, da njenim pastirima zatvore usta. Posebno u vrijeme izbora. Čemu spominjanje etičkih ili moralnih načela, čemu spominjanje nauka Crkve? Jučer je grmjelo sa naše televizije u prijenosu svete mise. Župnik je upozorio vjernike na ono što se događa u našem društvu. I naša televizija se odmah ogradi od njegove propovijedi. U ovo vrijeme prije mjesec dana novoizabrani patrijarh SPC na toj istoj televiziji u razgovoru izvrijeđa katolike i oblati blaženog Stepinca. I ta ista televizija niti da mrdne! Zašto im smeta istina katoličkog svećenika, a neistine patrijarha SPC ne! Čija je to televizija? Crkvu se izgleda uvijek želi uvući u politiku, iskoristiti je u svoje političke svrhe. A kada Crkva upozorava političare koji joj se žele umiliti da moraju ako su katolici živjeti svoju vjeru i donositi zakone koji na tu vjeru ne udaraju, onda im je Crkva kriva za mogući neuspjeh. Ma Crkva je uvjek kriva, iako je na izborima nema. Često se zaboravi da Crkva nisu samo biskupi i svećenici. Crkva su i vjernici. Koji vide svojim očima kako tko djeluje. I koliko god se pojedinci trudili, vjernicima nitko ne može oduzeti pravo na osobnu kršćansku savjest. Dakle, političari se trebaju prilagoditi vjernicima ako od njih trebaju podršku. Drugačije ne ide.
Načelo Crkve izrečeno u Gaudium et spes: „Crkva se (…) nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav.“ I toga se Crkva drži. Iznimaka na žalost ima. Isus Krist nam je dao upute kako živjeti, Bog nam je dao deset zapovijedi. I svakome istinskome vjerniku su važnije te dvije stvari nego sva obećanja ovozemaljskih moćnika. Jer sve prolazi, a Krist ostaje! Laku vam i ugodnu noć dragi prijatelji. Neka vas sve dragi Bog čuva i ove noći. Vas i sve vaše bližnje.
A što se televizije tiče, postupite prema svojoj savjesti, jer koliko je ta televizija vaša kada se odriče nauka koji je vama, vjernicima, katolicima bitan, a podržava one koji pljuju po našoj vjeri i blaženicima. Mir vam i dobro!
On treba kraljevati - Oportet illum Regnare: Krist Kralj vjekova