Najvažniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala je je 45. Srpska divizija sa krajnjeg juga Srbije, te u okviru nje 20. Srpska brigada. Postrojba 45. Srpska divizija prva je ušla u Zagreb, a načelnik II. armije NOVJ, čiji je dio bila ta jedinica, bio je Beograđanin i Srbijanac Koča Popović koji je održao govor u glavnom gradu Hrvatske. Partizani iz Hrvatske su tek došli nakon par dana, kada je pokolj već počeo….
Sam Zagreb je pri ulasku partizana iz Srbije bio je prazan kao grad duhova, a veliko slavlje ulaska partizana u Zagreb bilo je na ulicama Beograda. Beograd je bio grad koji je prihvatio nacističku okupaciju bez ikakvog otpora Hitleru.
Ulazak partizana iz Srbije izazvao je veliki i opravdani strah u Zagrebu. Naime, odmah nakon ulaska partizana u Zagreb počela je velika represija, nasilje i ubijanje njegovih stanovnika. U tome su se kasnije pridružile i druge jedinice partizana koje su stizale u Zagreb, a posebno krvave ruke imala je 6. lička partizanska brigada na čijem čelu je bio zločinac i monstrum Đoko Jovanić, narodni heroj koji je 1990. pobjegao iz Zagreba u Beograd. Ta jedinica je ubila i dva cijela razreda srednjoškolske djece, čiji su ostaci prije nekg vremena iskopani u Gračanima.
Na drugoj strani, u Beogradu je bilo veliko slavlje na ulicama grada: partizani iz Srbije su ušli u Zagreb. Ironije toga je da u Beogradu nije postojao nikakav otpor nacizmu niti prilikom napada Njemačke u travnju 1941., a niti cijelo vrijeme okupacije Beograda do listopada 1944. kada je Crvena Armija oslobodila Beograd iz pravca Rumunjske.
Još uvijek nije napisana ili javno izgovorena ona prava istina o partizanskom oslobođenju Zagreba – ma koliko ona nekima može izgledati čudna i neugodna. A ta istina glasi: u glavni grad Hrvatske prvi su ušli partizani iz Srbije!
I to je bilo nešto što se nije dogodilo slučajno, nego po Titovoj naredbi iz Beograda.
Partizani iz Srbije ulaze prvi u Zagreb po naredbi Generalštaba
Ova divizija djelovala je u sastavu 2. Armije NOVJ (čiji je komandant bio Koča Popović, rođeni Beograđanin), a prema Zagrebu kretala se iz smjera Doboja, Dervente, Dubice, Siska i Zagreba, a kasnije je produžila (u sastavu 3. Armije čiji je komandant bio ratni zločinac Kosta Nađ koji je naredio masovna ubojstva civila i zarobljenika Nijemaca) prema Sloveniji i Austriji gdje je i tamo počinila brojne zločine nad zarobljenim vojnicima, civilima, ženama i djecom.
Ulazak partizana iz Srbije u Zagreb
Partizani iz Srbije su prešli Savu na onome mjestu na kojemu se danas nalazi Most slobode, koji od Bundeka vodi u Ulicu Hrvatske bratske zajednice. Mosta 1945. na tome mjestu nije bilo, umjesto njega bila je u upotrebi skela za prijevoz ljudi i tereta, koja je bila neposredno vezana za današnju Trnjansku cestu.
Poslije četvorogodišnjeg teškog ropstva i pod terorom ustaških zlikovaca i njemačkih
fašista, glavni grad Hrvatske je ponovo slobodan. Hrabri borci 45. divizije JA ušli su u
grad u 9 sati. Živjelo bratstvo i jedinstvo svih jugoslavenskih naroda! Živio naš voljeni
maršal i vrhovni komandant Tito! Živjeli naši saveznici — Engleska, Amerika i Sovjetski Savez! Živio komandant Druge armije general Koča Popović!”
Koliko je njemačkih vojnika u tom razdoblju okupacije Srbije stradalo u Beogradu? Istina je blizu nuli, ali nije nula. Stradala su dvojica njemačkih vojnika.
Prvi je bio produkt slučajnosti obračuna ispred bolnice kada se vraćao iz nabavke hrane.
Drugi je bio njemački vojni poštar koji je raznosio poštu.
Ali ulazak partizana iz Srbije u Zagreb je žestoko proslavljen, na sličan način kada je ta ista vojska s petokrakama na čelu krenula 1991. iz Beograda na Vukovar razoriti taj grad i pobiti njegove stanovnike.
Naime, Srbija i Beograd su uvijek imali hegemoniju nad Zagrebom i Hrvatskom kao ultimativni cilj. Zbog toga su i ulazak partizana iz Srbije u Zagreb vidjeli na sličan način kao i ulazak srbijanske vojske u Zagreb nakom I. svjetskog rata.
Vladati nad Hrvatima bilo u monarhističkoj Jugoslaviji, bilo u komunstičkoj Jugoslaviji, bilo u Miloševićevoj Jugoslaviji, bio je prvi cilj Srbije. I to se dogodilo – u obje Jugoslavije Hrvati su bili u ropskom odnosu i potlačeni do pitanje opstanka i egzistencije.
Pokolji u Zagrebu 1945. i u Vukovaru 1991. bili su djelo iste vojske i iste ideologije, to treba jasno reći i istaknuti. Što je najgore, ovi pokolji su učinjeni u ime antifašizma, skrivajući tako zločinački karakter boljševičkih partizana (i četnika), osobito iz Srbije, čiji je dolazak u Hrvatsku značio smrt, uništenje i zločin.
Izvor: narod.hr