Hodočašće je u sinjskom svetištu okupilo hrvatske vojnike, policajce i branitelje kako bi Bogu i nebeskoj Majci Mariji u misi iskazali zahvalnost za sva primljena dobročinstva, moleći za njihovu zaštitu i pomoć u svakodnevnom životu. Zapovjednik ovogodišnjeg hodočašća bio je načelnik ureda zapovjednika Hrvatske ratne mornarice brigadir Darko Podrug koji je upalio zavjetnu svijeću hodočašća.

Uz pridržavanje svih epidemioloških mjera koje su propisale nadležne institucije, na hodočašću su sudjelovali izaslanik ministra hrvatskih branitelja državni tajnik u MHB Špiro Janović, izaslanik Ministarstva unutarnjih poslova Ivica Franić, obnašatelj dužnosti načelnika PU splitsko-dalmatinske Slobodan Marendić, načelnik PU šibensko-kninske Ivica Kostanić, načelnik PU dubrovačko-neretvanske Ivan Pavličević, izaslanik PU zadarske i načelnik Pomorske i aerodromske policije u PU zadarskoj Petar Strmota, gradonačelnik Grada Sinja Miro Bulj, pripadnici Hrvatske vojske iz Sinja, Knina, Splita, Zadra i Benkovca, policijski službenici iz PU splitsko-dalmatinske, PU dubrovačko-neretvanske, PU šibensko-kninske i PU zadarske, pripadnici Hrvatske vatrogasne zajednice, povijesne postrojbe Krapinski Ilirci, Društvo Poljičana Sveti Jure Priko, Varaždinska građanska garda.

Ovogodišnje hodočašće započelo je okupljanjem hodočasnika ispred franjevačkog samostana u Sinju. Cijelo prijepodne bilo je moguće pristupiti sakramentu pomirenja u ispovjednom prostoru. Koncelebriranu misu predvodio je vojni biskup u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan, u zajedništvu s generalnim vikarom Vojnog ordinarijata don Markom Medom, biskupskim vikarom za pastoral MORH-a i OS RH don Slavkom Rajičem, biskupskim vikarom za pastoral MUP-a i Redarstvenih službi fra Franom Musićem, gvardijanom sinjskog Svetišta fra Antom Čovom, vojnim i policijskim kapelanima iz Splita, Zadra, Šibenika, Knina i Dubrovnika, i fratrima iz sinjskog samostana. Misno slavlje su pjevanjem animirali klapa HRM „Sveti Juraj“ i policijska klapa ‘“Sveti Mihovil’“.

Vojni biskup se u osvrnuo na pročitano Evanđelje koje govori o Isusovu boravku u Nazaretu, među svojima. Isusovi sumještani su zapanjeni njegovim naukom, no ipak se sablažnjavahu o njega jer su ga prepoznavali samo kao „drvodjeljina sina“ i kao sina Marije, a ne kao Sina Božjega. Ne uspijevaju se odmaknuti dalje od toga svog ljudskog pogleda na Isusa. „Poruka svima nama je snažna i jednoznačna: Nije dovoljno, zapravo, posve je nedovoljno Isusa Krista, njegov nauk i njegovo djelovanje promatrati samo ljudskim očima i promatrati ga samo u njegovoj ljudskoj dimenziji. Treba svakako ići korak dalje i u Isusovoj osobi otkriti ono što izmiče našem običnom ljudskom pogledu koji je uvijek i nedostatan i nedorečen – a to je njegovo Božanstvo. Isus iz Nazareta je pravi Bog i pravi čovjek… A do toga nas dovodi samo pogled vjere! To može otkriti i prepoznati samo vjera! I baš je taj pogled – pogled vjere – nedostajao Isusovim sumještanima. Nazarećani su ostali ograničeni na ljudsku dimenziju, nisu ušli u dimenziju vjere. A bez toga pogleda i te dimenzije ne može se Isusa shvatiti ispravno, cjelovito, potpuno“, rekao je mons. Bogdan.

Biskup je naglasio da je „taj stav prisutan i danas, u našoj suvremenosti. Mnogi u Isusu rado i bez problema prepoznaju samo čovjeka Isusa iz Nazareta, dobrog, doduše, ali ipak samo čovjeka koji nam je poznat po svojemu podrijetlu, svojemu naučavanju, svojem humanom djelovanju, mudrosti… No, prepoznati ga kao Boga, prepoznati ga kao Božju Riječ koja je Tijelom postala, prepoznati ga kao jedinorođenca Očeva ‘puna milosti i istine’ (Iv 1, 14) – upravo to se hoće, to je izazov i to je zahtjev koji nadilazi ljudsku percepciju, ljudska shvaćanja, ljudsku logiku i prosudbe… Nazarećanima se dogodilo ono što se, nažalost, događa i mnogim našim suvremenicima, a može se lako dogoditi i svakomu od nas, a to je: da Isusovu osobu i poruku odbacimo kao ono što se nas osobno ne tiče, kao ono što smo smjestili u svoje vlastite sheme, što nas možda ‘zapanjuje’, ali zapravo nimalo ne utječe na naš život, na naše stavove, što nas nimalo ne mijenja i što – u konačnici – odbacujemo na temelju svojih ljudskih razloga i uvjerenja… ne htijući se zapravo uzdignuti u ono što nas izvodi iz nas samih i uvodi u ono nadljudsko, nadnaravno, ono šire i više, daleko šire i više – ukratko: u ono Božje!“

Biskup je sve potaknuo da izađemo iz samih sebe i damo „šansu Bogu da uđe u naš život“. „Bog nam progovara u našoj svakodnevnici, On poziva čovjeka i pomaže mu da ga traži. On je u Isusu Kristu postao opipljiv, dohvatljiv i blizak. Nakon svog uzašašća Krist nam je ostavio sakramente kao vidljive znakove njegove nevidljive milosti. Krist nam ostaje trajno blizak po svojim sakramentima“, rekao je biskup i stoga posebno potaknuo okupljene da „budu ljudi čestih primanja sakramenata: napose euharistije te sakramenta pomirenja“.

Biskup Bogdan na kraju je naveo primjer sv. Charlesa de Foucaulda (1858.-1916.) koji je susreo Boga upravo po tom jednom opipljivom znaku Božje milosti, a to je ispovijed. Biskup je ispripovijedao kako je mladi Charles „žedan istine i znanja, uzburkane nutrine, razmaženja, slobodnijih ideja i nazora“, doživio obraćenje u pariškoj crkvi Sv. Augustina. Lokalni župnik nagovorio ga je da pristupi sakramentu pomirenja, i Charles je u tim trenucima doživio da Bog uistinu postoji. Izrekao je predivno svjedočanstvo o svome obraćenju: „Čim sam povjerovao da Bog postoji, shvatio sam da ne mogu ništa drugo činiti nego živjeti samo za Njega: moje duhovno zvanje je rođeno istoga časa kad se rodila i moja vjera. Bog je tako velik. Tolika je razlika između Boga i svega onoga što nije On“.

Prije završnog blagoslova svim nazočnim hodočasnicima na čelu s vojnim biskupom Jurom Bogdanom, obratio se gvardijan sinjskog svetišta fra Ante Čovo zahvalivši im na njihovom sudjelovanju na ovom hodočašću.

Nakon biskupova završnog blagoslova hodočasnici su otpjevali himnu „Lijepa naša Domovino“ te su zatim ostali u zajedničkom druženju na samostanskom dvorištu.

Draga braćo i sestre,

1. Naslovom Majka i Učiteljica sveti papa Ivan XXIII. nazvao je Crkvu u svojoj enciklici izdanoj prije točno 60 godina, 15. svibnja sada već davne 1961. „Majka i Učiteljica naroda, Katolička Crkva – reći će tu taj sveti, „dobri“ papa –  ustanovljena je od Krista Isusa zato da svi koji, u tijeku vjekova, dođu u njezino krilo i zagrljaj, nađu spas i puninu izvrsnijega života. Toj je Crkvi, »stupu i podlozi istine« (1. Tim 3, 15), njezin presveti Osnivač povjerio dvostruku zadaću: da mu rađa djecu i da rođene uči i vodi majčinskom se providnošću brinući za život pojedinaca i naroda, život čije je uzvišeno dostojanstvo imala uvijek u najvišoj cijeni i budno ga čuvala.“[1] Ta nam poruka i taj znakoviti naslov pridjenut svetoj Katoličkoj crkvi snažno odzvanja i u ovim našim vremenima koja su i neizvjesna i turbulentna kao i onâ početkom 1960.-ih,  kad je „dobri“ papa Ivan pisao ovu svoju encikliku. Možda su čak u mnogočemu još i neizvjesnija i turbulentnija. Uz neku vrstu ponovne „blokovske“ podjele svijeta, tu je i mnoštvo drugih golemih izazova i problema: neprestano natjecanje u naoružanju i stjecanju globalnih nadmoći, ekonomska nejednakost i oštra podjela na bogate i siromašne zemlje, zatim – još uvijek, nažalost! – i stanja prave gladi u brojnim djelovima svijeta, brojni nemiri i sukobljavanja. Papa Franjo će s time u vezi reći da se u svijetu danas vodi pravi svjetski rat – ali „u dijelovima“: „Pogledajmo svijet takvim kakav on jest. Ratovi na svim stranama. Proživljavamo Treći svjetski rat u dijelovima.“[2]

Posebno mjesto u tom kontekstu danas predstavlja pandemija opasnog virusa Covid-19. On je za sve i dalje velika nepoznanica, i još uvijek hara cijelim svijetom. Svi smo njime ugroženi, nitko nije pošteđen. Papa Franjo će  u svojoj propovijedi za posebne molitve održane 27. ožujka 2020. godine na praznom i kišom okupanom Trgu svetoga Petra u Rimu govoriti o „gustoj tami koja se nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu.“ „Uplašeni smo i izgubljeni“, reći će papa, „Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi (…) svi se nalazimo.“[3] No, papa Franjo će tom prigodom poslati i snažnu poruku nade: „Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Božja: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.“[4]

2. Od svojeg osnutka upravo to među ljudima čini Crkva Kristova. Ona je naša majka i učiteljica. Ona nas sve hrabri i tješi, ulijeva vjeru i učvršćuje nadu, uporno poziva u zgodno i nezgodno vrijeme da u svoje živote primimo Isusa, da mu zaista predamo sve svoje strahove da ih On pobjedi. Ona je „majka koja ima na srcu dobro vlastite djece i koja je spremna dati život za njih“,  poručuje nam također papa Franjo.[5] „Majčina se uloga ne ograničava samo na to da daje život, već ona s velikom pažnjom pomaže svojoj djeci rasti, doji ih, hrani, uči ih kročiti kroz život, prati ih uvijek svojim pažnjama, svojom ljubavlju, i kada odrastu. I u tome zna također ispravljati, opraštati, razumjeti, zna biti blizu u bolesti, u trpljenju. Riječju, dobra mama pomaže djeci da izađu samih sebe, da ne ostanu uz majčine skute gdje im je ugodno, kao što tek izlegli pilići ostaju pod krilima kvočke. Crkva kao dobra majka čini isto to: prati nas u našem rastu prenoseći Božju riječ, koja je svjetlo koje nam pokazuje put kršćanskog života; dijeleći sakramente. Hrani nas euharistijom, donosi nam Božje oproštenje sakramentom pomirenja, podupire nas u času bolesti bolesničkim pomazanjem. Crkva nas prati u čitavom našem vjerskom životu, u čitavom našem kršćanskom životu. Možemo si postaviti još nekoliko pitanja: kakav je moj odnos s Crkvom? Doživljavam li je kao majku koja mi pomaže rasti kao kršćanin? Sudjelujem li u životu Crkve, osjećam li se njezinim dijelom? Je li moj odnos formalan ili životan?“[6]

Potrebno je, dakle, da se danas iznova zapitamo doživljavamo li doista Crkvu kao našu majku i učiteljicu? Osjećamo li se njezinim dijelom sudjelujući stvarno u njezinu životu? Otkrivamo li na njezinom licu uvijek iznova svjetlo Krista koji je „svjetlo naroda“, i vjerujemo li čvrsto da je ona u Kristu na neki način znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cjeloga ljudskoga roda?[7]  Crkva se ponaša kao Isus. Ona ne dijeli teorijske lekcije o ljubavi i milosrđu, ona ne širi svijetom filozofiju, put mudrosti… Ne, ona, naša Majka Crkva, poput Isusa poučava primjerom, i njezine riječi služe rasvjetljivanju značenja njezinih gesta. Ona uči svoju djecu djelima milosrđa. To je ona naučila od Isusa, i nas uči one stvari koje nas je učio Isus i uči nas da je to bitno za spasenje.[8] Ona, tako čineći, vraća ovom svijetu nadu, vraća svakomu od nas nadu. Crkva nije neka elitna skupina, ustanovljena samo za neke, nego je otvorena svakom čovjeku: „Svima koji se osjećaju daleko od Boga i Crkve, svima koji su bojažljivi i ravnodušni, želio bih reći ovo: Gospodin poziva i tebe da budeš dio njegova naroda, i to čini s velikim poštovanjem i ljubavlju!“[9] „Crkva mora biti mjesto besplatnog milosrđa, gdje se svi mogu osjećati prihvaćenima i voljenima, da im je oprošteno i da su potaknuti živjeti prema dobrom životu evanđelja.“[10]

3. Draga braćo i sestre, sami smo često svjedoci kako Crkva hodeći ovim svijetom ima svojih i „unutrašnjih i vanjskih žalosti i teškoća“[11]. Mnoge od njih nas teško žaloste. I mi često možemo uočiti ono isto što je u svojem Putu Križa na rimskom  Koloseju na Veliki petak 2005. uočio kardinal Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., rekavši da Kristova Crkva često izgleda kao lađa koja se topi, pušta vodu na sve strane, da na toj Božjoj njivi vidimo više kukolja nego žita i da nas plaši tako uprljano lice i odjeća Kristove Crkve koju mi sami prljamo izdajući Krista nakon svih velikih riječi i naših velikih gesta.[12] Ali ništa od toga, ne smije nikoga od nas pokolebati u našoj ljubavi prema Crkvi, našoj majci i učiteljici. Ništa do toga ne smije umanjiti, niti umanjuje činjenicu da Bog svoje spasenje – unatoč nesavršenostima njezinih članova kroz svu povijest – ostvaruje upravo preko Crkve, da ga upravo ona radosno naviješta i nudi svima i da je upravo ona onaj put kojeg je Bog pronašao da se sjedini sa svim ljudima u svim vremenima, da ih sabere kao narod, a ne kao izolirana bića.[13]  I sve to dok prolazi kroz kušnje i nevolje. Ali upravo ju u kušnjama i nevoljama Gospodin krijepi snagom Božje milosti kako joj je i obećao da ona zbog ljudske slabosti ne otpadne od savršene vjernosti nego da ostane Gospodinu dostojnom zaručnicom obnavljajući neprestano samu sebe pod djelovanjem Duha Svetoga.[14] Uz to, braćo i sestre, nikada ne smijemo zaboraviti da smo svi mi Crkva![15]  „Crkva”, naglasit će papa Franjo, “nije nešto različito od nas samih, već je treba promatrati kao vjernike u cjelini, kao “mi” kršćanâ: ja, ti, mi smo dio Crkve. Sveti Jeronim je pisao: ‘Kristova Crkva nije ništa drugo do duše onih koji vjeruju u Krista’ (Tract. Ps 86: PL 26,1084). Dakle, majčinstvo Crkve živimo svi, pastiri i vjernici. Katkad čujem neke da govore: ‘Vjerujem u Boga ali ne u Crkvu. Čuo sam da Crkva kaže… svećenici kažu…’ Ali jedno su svećenici, Crkva nisu samo svećenici: Crkva smo svi mi. I ako ti kažeš da vjeruješ u Boga a ne vjeruješ u Crkvu, zapravo kažeš da ne vjeruješ u samoga sebe, i to je jedno proturječje. Crkva – to smo svi mi: od netom krštenog djeteta do biskupa, pape: svi; svi smo Crkva i svi smo jednaki u Božjim očima. Svi smo pozvani surađivati u rađanju novih kršćana na vjeru, svi smo pozvani biti odgojitelji u vjeri, naviještati evanđelje. Neka se svatko od nas zapita: što ja činim da drugi mogu biti dionici kršćanske vjere? Jesam li plodan u svojoj vjeri ili sam pak zatvoren? Kada ponavljam da ljubim Crkvu koja nije zatvorena u svoje ograde, već kadra izaći, pokrenuti se, pa i uz poneki rizik, da bi donijela Krista svima, tu mislim na sve, na mene, na tebe, na svakog kršćanina! Svi sudjelujemo u majčinstvu Crkve, kako bi Kristovo svjetlo došlo do nakraj svijeta. Živjela sveta majka Crkva!“[16]

4. Draga braćo i sestre, neka nam i ove godine ovaj naš blagdan bude poticaj da u vremenima u kojima živimo uz pomoć Božje milosti sve više i jače ljubimo Crkvu. Da i mi, po primjeru naših časnih predaka, svojim životom „potvrdimo svoj Krsni savez s Bogom i tako obnovimo sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi“, našoj majci i učiteljici.[17] Da i mi u svom životu „pobjeđujući grijeh, rastemo u svetosti“ uvijek iznova uzdižemo svoje srce i svoje oči k Blaženoj Djevici Mariji koju u našoj vojno-redarstvenoj biskupiji častimo kao Gospu Velikoga hrvatskoga Krsnog Zavjeta: da nam ona koja je svim svojim bićem sudjelovala u Kristovim otajstvima i koja je po Božjoj milosti, poslije Sina uzvišena ponad svih anđela i ljudi“[18] izmoli milost ustrajnosti u svetoj katoličkoj vjeri. Neka nam u tomu pomogne i primjer i zagovor svetog Josipa, „brižljivog čuvara božanske Obitelji“, zaštitnika Svete Crkve i Hrvatske nam Domovine, u čijoj se godini nalazimo.

Svima Vama i Vašim obiteljima od srca čestitam blagdan Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta – zaštitnice Vojnoga ordinarijata, Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 26. obljetnicu vojno-redarstvene operacije ”Oluja”!

Vaš biskup  ✠ mons. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj