“Polako se planira da ta ljevica opet preuzme Hrvatsku, tko to ne vidi taj je politički kratkovidan.“, upozorio je prof. dr. sc. Andrija Hebrang, professor emeritus, nekadašnji ministar zdravstva i Tuđmanov potpredsjednik HDZ-a, u emisiji Press klub Tihomira Dujmovića na Z1 televiziji.
“I zato je odličan potez postaviti jednog Penavu, jer on je taj koji može stup desnice učvrstiti i koji može dignuti rejting te desnice i to iz više razloga. Prvo zato što ima pobjednički mentalitet, vidimo da opet dobiva izbore, i to u Vukovaru. Drugo, čovjek je izrazito domoljuban, ako učimo od velikih učitelja Europske unije i šire onda ćemo vidjeti da su oni svi u prvom redu domoljubi, a onda su tek onda globalisti. Zašto smo mi prvo globalisti, a onda tek domoljubi? Penava je čovjek koji to može promijeniti. On je čovjek koji je po svom političkom svjetonazoru suverenist, on gleda interes svog naroda. Pao je na ispitu u HDZ-u jer je tražio da se sudi srpskim zločincima u Vukovaru. Pa zato što im nismo sudili sad nam se ponavlja ovo što Srbija radi. Polako opet plete mrežu i kreće kao i prije devedesete”, ističe dr. Hebrang.
“I posljednja stvar o Penavi: Napokon jedan, u vrhu jedne stranke koji nije iz udbo-komunističkih redova. Pa to je ono što je osvježenje za hrvatsku scenu”, poručio je dr. Hebrang.
U nizu aktualnih tema koje je Tihomir Dujmović analizirao i komentirao s dr. Hebrangom, u prvom redu je bila zastrašujuća statistika o dnevnom broju od 13 branitelja koliko ih svakodnevno umire, pa unatoč tome ministarstvo branitelja ne poduzima adekvatne mjere, baš kao ni ministarstvo zdravstva! Komentirali su i dolazak Ivana Penave na čelo Domovinskog pokreta, raspad SDP-a, te unutarstranačke izbore u HDZ-u.
Internetski portal Renovatio 21objavio je otvoreno pismo jednog od tri bivša švicarska gardista, koji su se odbili podvrgnuti obveznom cijepljenju protiv COVID–a koje se zahtjeva od Švicarske garde u Vatikanu.
Sva trojica su ostala bez posla, ali Pierre-André Udressy je izašao u javnost dajući pozadinu priče i razlog zašto je došlo do te odluke.
Započeo je svoje otvoreno pismo objašnjenjem kako nema osnova za medicinsko izuzeće, ali je dodao da želi razmišljati o svom izboru, a ne općenito o pristranom „za ili protiv“- cijepljenja.
„Sve što sam želio učiniti je razumjeti implikacije i razloge zašto se„takvo cjepivo“daje pod takvim uvjetima većem broju stanovništva i na ovakvom mjestu“, napisao je.
Govori o značajnim nepravdama koje su počinjene u Vatikanu, dodajući da je svjedočio pritiscima koji su se „postupno i subverzivno vršili na ljude kako bi ih se uvjerilo da preuzmu teret koji ne žele preuzeti“.
Udressy je zaključio: „Ono što je sigurno jest da u svemu ovome što proživljavamo nema ništa ljudsko, a kamoli kršćansko, i doista je nepodnošljivo vidjeti kako je Vatikan došao do ove točke!“.
„Težak izbor“
Od objave pisma, Udressy je dao intervju, koji je isto tako objavljen u Renovatiu, u kojem je otkrio da je u prosincu 2020. godine prebolio COVID pa nije vidio medicinski razlog za primanje cjepiva.
On je u intervjuu, objavljenom 10. listopada, rekao da je Švicarska garda dobila priliku uzeti cjepivo oko Božića prošle godine, ali „nitko se nije prijavio jer su svi sumnjali u cjepivo“. To je zatim dovelo do održavanja seminara kako bi ih uvjerili da se cijepe, ali se nisu pokolebali.
„Rekli su da se čak i nakon cijepljenja virus prenosi, i da unatoč cijepljenju ograničenja, poput nošenja maski i socijalnog distanciranja, neće nestati. Bilo je teško razumjeti učinkovitost i korisnost cjepiva”, rekao je Udressy.
Štoviše, dodao je kako je problem pobačenih fetalnih staničnih linija koje se koriste u proizvodnji cjepiva „samo nakratko spomenut“, te je napomenuto da se Kongregacija za nauk vjere već pozabavila time.
„Napustio sam seminar zabezeknut“, prisjetio se Udressy, taj mu je seminar samo pobudio „još veću sumnju oko cjepiva“.
Dodao je kako je u kolovozu, na njih izvršen veći pritisak da uzmu cjepivo te je rok za cijepljenje određen do 15. rujna. Zapovjednik Švicarske garde, koji se isto tako nije želio isprva cijepiti, pozvao je Udressyja u svoj ured i objasnio situaciju. „Razočaran sam i uznemiren što je to konačna odluka“, rekao je, ali necijepljeni stražari „moraju otići“.
„U praksi bi se necijepljeni gardisti mogli otpustiti“, rekao je i „obavijestio me da odluka nije došla samo od Državnog tajništva Svete Stolice, već i od nadležnog autoriteta iz Vatikana“.
Na pitanje Renovatija je li time Udressy mislio na Papu, odgovorio je sljedeće: „Tako je. Isto tako je objašnjeno da ne postoji druga mogućnost, pa čak ni čekanje dodatnog mjeseca na tradicionalnu vrstu cjepiva. Objašnjeno mi je da je nemoguće uzeti vremena za raspravu. Odluka je bila donesena”.
To je, rekao je, ostavilo Švicarskim gardistima „težak izbor, koji zapravo nije bio izbor. Tri su dala ostavku, a tri su otpuštena iz službe”.
Rekao je da je primio pismo u kojem stoji da ima rok do 6. listopada kako bi dao otkaz ili primio cjepivo. „Nakon tog datuma došlo bi do otkaza“.
Udressy je rekao kako su prosvjedi bili mogući zbog nepravde, ali „na kraju smo bili vrlo poslušni“. Većina se je na kraju cijepila „kako bi izbjegli pritisak, kako bi mogli izaći van, otići u restoran.Ne iz medicinskih razloga.Radi lažne slobode“.
Što se tiče upotrebe fetalnih staničnih linija u cjepivima, rekao je da je rasprava bila pokrenuta prije Božića, ali nakon što je objavljen dokument Kongregacije za nauk vjere,„više nitko nije o tome govorio“.
Naglasio je da ga više brinu drugi problemi povezani s cjepivom, a po njemu je to „u osnovi pitanje razuma, tj. zašto bi prihvatio nešto što po meni nije razumno?Tu je i politički problem jer postoji pritisak oko ove stvari koji nije normalan. Zatim postoji etički problem“.
Dodao je kako smatra „skandaloznim što se ova stvar nameće na ovaj način iz političkih razloga. Izuzetno je ozbiljno što se obaveza cijepljenja proširila na cijeli svijet. Prije svega, potiskivanjem slobode…i još je ozbiljniji problem da se to događa u Vatikanu, čak snažnije nego u drugim zemljama.Vatikan je središte Crkve, trebao bi braniti slobodu savjesti,općenito govoreći slobodu. Za mene, kao katolika, to je nešto nehumano”.
Na pitanje koje je „porijeklo ovog zla u Vatikanu“, Udressy je rekao da su liječnici donijeli odluke, ali je dodao da je u igri još jedna stvar: „Činjenica da više ne pokušavamo braniti istinu, već se pokušavamo prilagoditi onome što se događa vani, pa čak i prvi primijeniti promjene”.
Kaže kako će se sada vratiti u Švicarsku i tamo se prilagoditi novom životu, vratit će se na posao stolara, što je bilo njegovo zanimanje pet godina prije nego što se prijavio za službu u Švicarsku gardu.
Ono što ću ovdje reći može se nekima činiti kao politiziranje. Tematika ipak nije politička; nego pastoralna. Govorim ove riječi kao katolički svećenik, benediktinski redovnik i kao doktor moralne teologije.
Prije svega, podsjetimo se da je osnovni razlog postojanja svemira to što duše može odvesti u vječni život. Vječno spasenje je stoga cilj prema kojemu moraju biti usmjereni svi naši napori. Moramo biti dobri upravitelji vlastitih života, ali Crkva nikada nije stavila tjelesno zdravlje iznad spasenja duše, niti to čini danas.
Sto posto onih koji ne prime cjepivo protiv COVID-a će umrijeti. Od onih koji ipak prime cjepivo protiv COVID-a, postotak onih koji će umrijeti bit će… sto posto… Svi ćemo umrijeti i bit će nam suđeno na temelju naše vjernosti Bogu i po našoj, Bogom danoj, savjesti. Danas se pozivamo na tu savjest, u kojoj otkrivamo zakon koji nas upućuje na poslušnost, uvijek nas pozivajući da volimo dobro i izbjegavamo zlo. „Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi“ (Drugi vatikanski koncil, Gaudium et Spes, br. 16).
Ovo je rečeno bez donošenja bilo kakve presude onima koji promoviraju cjepivo ili su ga sami primili. Nije moj posao nikoga osuđivati. Moj je posao prosvijetliti savjest i potvrditi Bogom dana prava onih koji odbijaju cjepivo. Ovo je vrlo važno pitanje, budući da je australska državna premijerka već izjavila da će uskoro provesti segregaciju u populaciji na temelju toga je li stanovništvo cijepljeno ili ne. Isto tako je nevjerojatno i žalosno, da je već jedan australski biskup govorio o mogućnosti otvaranja crkava samo za cijepljene. Čak imamo i neke biskupe u drugim zemljama koji izjavljuju da postoji moralna odgovornost za uzimanje cjepiva. Budimo jasni. Ne postoji moralna odgovornost za primanje cjepiva. Objasnit ću zašto
Da bi postojala takva obveza, potrebno je ispuniti niz uvjeta. Pod pretpostavkom da postoji stvarna opasnost:
1) cjepivo u svome nastanku/razvoju ne može imati nikakve etičke zamjerke; 2) moramo biti sigurni u njegovu učinkovitost; 3) moramo biti sigurni van svake sumnje; 4) ne bi mogle postojati druge mogućnosti da zaštitimo sebe i druge od virusa. Trenutačno niti jedan od ovih uvjeta nije ispunjen.
Najozbiljniji prigovor cjepivima koja su trenutno dostupna jest taj što sva cjepiva koriste matične stanice izvedene iz organa pobačene bebe koja je, kako bi se ti organi dobili netaknuti, raskomadana još živa. Drugim riječima, ne govorimo o ljudskim ostacima koji su spašeni iz nesreće i korišteni kada su već bili mrtvi, već o namjernom ubijanju nevinog čovjeka, kako bi mu se ukrali organi dok je još uvijek bio živ i kako bi se upotrijebili za istraživanje koje će proizvesti cjepivo. To je ono što nazivamo kaznenim djelom najgore vrste, a ipak počinjenim uz blagoslov vlada takozvanih civiliziranih zemalja. Sva trenutno dostupna cjepiva napravljena su iskorištavanjem organa nevine bebe. To je krajnji i najteži oblik zlostavljanja djece i zapanjujuće je da netko može pomisliti da će Bog doista blagosloviti takve zločine dopuštajući znanstvenicima da spase čovječanstvo. Ova istina o podrijetlu cjepiva ostaje, što god se moglo reći o udaljenoj suradnji sa zlom, koju ne odbacujemo kao načelo ispravno shvaćeno unutar korpusa moralnog promišljanja Crkve, i što nam govori da primjena načela ovisi o procjeni date situacije. To jest, potrebna je razborita prosudba kako bi se došlo do zaključka moguće udaljene suradnje. Ako netko dođe do tog zaključka, ne može ga nametnuti drugima. Ako netko vjeruje da ti uvjeti nisu ispunjeni, postoji velika obaveza savjesti da to odbije.
Drugo, ostavljajući po strani neprihvatljive postupke koji su korišteni za proizvodnju ovih cjepiva, mi smo u prisutnosti drugog zločina, a to je da cjepiva nisu pravilno ispitana; još su u fazi testiranja. Ovo nije točka o kojoj se raspravlja. To je jasno navedeno na web stranicama farmaceutskih kompanija; a isto to je jasno rekao nitko drugi nego australski ministar zdravstva Greg Hunt koji je prije samo nekoliko mjeseci tijekom uvođenja cjepiva izjavio: „Svijet je uključen u najveće kliničko ispitivanje, najveće globalno ispitivanje cjepiva ikad“. Drugim riječima, cijeli svijet se tretira kao nekakav laboratorij u kojem se od Vas očekuje da budete zamorac.
Treći razlog je opasnost od samog cjepiva. Od 1. rujna 2021. godine TGA (Administracija za terapijsku robu) australskog Ministarstva zdravstva potvrđuje na svojoj web stranici da je nakon primanja cjepiva protiv COVID-a 19 najmanje 462 ljudi umrlo. Isto tako, Ministarstvo zdravstva izvještava da je ukupni broj smrtnih slučajeva od samog COVID-a 19: tisuću i osam ljudi. Drugim riječima, u samo nekoliko mjeseci od uvođenja cjepiva, broj smrtnih slučajeva od posljedica cjepiva je već upola manji nego broj stradaih od virusa u posljednjih osamnaest mjeseci. Ove brojke govore same za sebe.
Četvrti razlog je što su ugledni medicinski autoriteti upozorili na ozbiljan oprez, uključujući dr. Roberta Malonea (jednog od izvornih programera mRNA tehnologija), dr. Michaela Yeadona (bivšeg istraživača i potpredsjednika Pfizera), dr. Vladimira Zelenka ( koji je liječio više od šest tisuća pacijenata s COVID-om) i dr. Lucu Montagniera (koji je dobio Nobelovu nagradu radi svojih otkrića u vezi HIV-a). Svi oni potiču ljude da ne prime cjepivo. Samo to, za svakoga tko zna išta o vrlini razboritosti i njezinom oslanjanju na poslušnost prema ljudima koji su istaknuti po svojoj kompetenciji i mogu sve izgubiti govoreći to, dovoljno je u najmanju ruku da se uvjerimo kako postoji ozbiljan problem.
Peti razlog je taj što postoje brojni učinkoviti protokoli za liječenje COVID-a 19 koji koriste prihvaćene, pristupačne, općenito dostupne lijekove za koje se pokazalo da su sigurni. Jedan od njih razvio je prije više od godinu dana dr. Thomas Borody, jedan od naših australskih stručnjaka, koji je tada napisao: „Imamo terapiju kojom se možemo boriti protiv COVID-a 19.Lijekovi postoje već pedeset godina, jeftini su, odobreni od FDA i TGA i imaju izvanredan sigurnosni profil.Zašto čekamo cjepivo? Da bismo spasili živote, trebali bismo koristiti sve što je sigurno i trenutno dostupno. Mogli bismo predvoditi svijet u ovoj borbi… ”. Čovjek ne može, a da se ne pita što se dogodilo…
Kakve zaključke trebamo izvući iz svega ovoga? Uglavnom, da oni koji odbiju cjepivo imaju čvrste temelje za takvo stajalište. Ali morat će biti jaki. S vremenom će se pritisak samo povećavati. Bit ćemo u nemogućnosti da uđemo na mnoga javna mjesta; možda nam čak i zabrane ulazak u vlastite crkve; možda će nas naši vlastiti katolički prijatelji i pastiri zanijekati. Neka tako i bude. Ali mi imamo riječ za njih i ova riječ je svima njima upućena, uključujući i vlasti, i građanske i vjerske (bilo kojeg ranga). To je snažna riječ. Ta riječ je sljedeća:
„Budite svjesni da je naša savjest mirna što se tiče ovog pitanja.Ako nas želite pritisnuti, znajte da narušavate glas dobro oblikovane savjesti, a to je glas samoga Boga.Isto tako biste trebali znati da međunarodno pravo oštro osuđuje uporabu moralnog uvjeravanja kada se radi o uzimanju bilo kojeg eksperimentalnog lijeka.Ovakve stvari su se već radile.Sjetite se ljudi koji su Židovima stavili žute zvijezde, a zatim su na kraju odlučili da za njih imaju bolje, konačno rješenje.Budite svjesni. Tko god da ste, ma koju značku ili vjerski simbol nosili, prelazite granicu zbog koje ćete gorko požaliti i za koju ćete morati položiti račun“.
Bog se ne da izrugivati, jer kako sv. Pavao kaže:
„Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti!“.
Vatikan je zasigurno pripremio crveni tepih za Nancy Pelosi. Krvavo-crveni tepih, mogli bismo reći.
Dok nadbiskup Salvatore Cordileone poziva vjerne katolike da se mole za predsjednicu Zastupničkog doma SAD-a, kako bi ona doživjela “obraćenje srca”, nasmijani papa Franjo dočekuje ju u apostolskoj palači, ne dajući svijetu naznake uznemirenosti il neugode zbog njezinog otvorenog promicanja pobačaja do zadnjega trenutka trudnoće.
Nadbiskup Cordileone – Pelosin nadbiskup – opomenuo je svijet da je njezina potpora pobačaju nespojiva s katoličkom vjerom. No njezino fotografiranje s papom vjerojatno će poništiti bilo kakav dojam koji je nadbiskupov apel ostavio na širu javnost.
Prije manje od mjesec dana, Papa je novinarima rekao da je “abortus ubojstvo”. Sada je pozdravio jednog od vodećih američkih pobornika tog djela. Njegov susret s Pelosi bio je izrazito srdačniji od sastanka s bivšim predsjednikom D. Trumpom, kojeg je smrknutog lica dočekao prije nekoliko mjeseci. Što se toga tiče, našao je više vremena za Pelosi nego za kardinale koji su svojevremeno postavljali pitanja o hitnim doktrinarnim pitanjima. Očito je papa Franjo sposoban izraziti neodobravanje- bilo odbijanjem susreta s istaknutim pojedincima ili slanjem nepogrešive poruke govorom tijela tijekom obavezne fotografije. Kod Pelosi nije bilo nagovještaja takvog neodobravanja.
Prije njezina susreta s Papom, predsjednica Pelosi svratila je do kardinala Petera Turksona, čiji je ured najavio da će rado razgovarati s njom o okolišu, zdravstvenoj zaštiti, migracijama i ljudskim pravima. Da, dobro ste čuli, ljudska prava. Kardinal Turkson predsjedava novim vatikanskim odjelom s neugodnim imenom: Dikasterij za integralni ljudski razvoj. No očito nije našao vremena za razgovor s američkom političarkom o ljudskom razvoju koji se odvija u maternici.
Zatim je nakon sastanka s Papom, Pelosi našla put do crkve svetog Patrika u Rimu, gdje joj je predani rektor dao priliku čitati drugo čitanje(!?). Nažalost (ili na sreću), Pelosi je napustila crkvu nedugo nakon početka mise, a rektor je izjavio da je napustila misu zbog “sigurnosnog incidenta”- dajući svojim simpatizerima priliku da nagovijeste kako su pro-liferi ugrozili njenu sigurnost. (Zapravo je “sigurnosni incident” demonstracija protivnika zaključavanja zbog Covid-a, koji su marširali blizu crkve iz razloga koji nisu povezani s Pelosinom pojavom.)
Vrijeme dolaska u Rim nije bilo slučajno. Oh, da, prisustvovala je sastanku zakonodavaca u Rimu. No jeste li vidjeli izvještaje s tog sastanka? Ima li kakvih fotografija na naslovnicama, poput onihkoje je prikupila u Vatikanu? Ne; njezin posao sa Svetom Stolicom bio je važniji od međunarodnog skupa.
Za samo nekoliko tjedana američki će se biskupi sastati u Baltimoreu kako bi razgovarali o izjavi o “euharistijskoj koherentnosti”. Najvažnije pitanje vezano uz tu izjavu je kako će se nositi s problemom koji su stvorili katolički političari poput Pelosi i predsjednika Bidena, koji i dalje tvrde da se njihovo zalaganje za pobačaj može pomiriti s njihovim katoličanstvom. Pelosina misija u Rimu bila je uvjeriti američke prelate da ne trebaju zauzeti iskren stav po tom pitanju. I da se razumijemo: Vatikan je toj misiji dao ogroman poticaj.
Ironično, dan nakon što je pozdravio Pelosi, papa Franjo otvorio je novu Biskupsku sinodu, koja uključuje proces koji je on reklamirao kao do sad neviđenu svjetsku „slušaonicu“, prikupljajući prijedloge zainteresiranih strana diljem svijeta o tome kako bi se Crkva mogla reformirati. Zašto onda Vatikan ne sluša molbe pokreta za život- molbe za iskrenost i dosljednost?
Papa Franjo pozvao je na “sinodalnu” Crkvu, koju karakterizira decentralizirano vodstvo. Zašto onda ne poštuje vođe američke hijerarhije, dopuštajući im da razgovaraju sa svojim stadom o kritičnom moralnom pitanju? Zašto je potkopao inicijativu koju je poduzeo Pelosin vlastiti nadbiskup?
Prije tri godine, kada je konferencija američkih biskupa trebala dati izjavu o skandalu vezanim uz kardinala McCarricka, Vatikan je u zadnji čas poslao “zahtjev” za raspravu, a američki biskupi su to učinili. Ako su signali poslani tijekom Pelosinog posjeta Rimu bilo kakav pokazatelj, Vatikan se sada nada da američki biskupi neće gurati pitanje euharistijske koherentnosti. Nadajmo se i molimo da će, u interesu “sinodalnosti”, američki biskupi zanemariti tu poruku i zauzeti hrabar stav: za istinu i za život.
Pobačaj je “sotonsko djelo”, rekao je nadbiskup San Francisca u nedavnom intervjuu.
“Kad shvatimo da jedna od četiri trudnoće u našoj zemlji završi pobačajem, doslovno smo u vražjim rukama”, dodao jenadbiskup Salvatore Cordileone.
Nadbiskup je govorio o svojoj kampanji “Ruža i krunica za Nancy Pelosi” koju je pokrenuo Institut Benedikta XVI. Kampanja poziva katolike u Americi na molitvu i post za obraćenje predsjednice zastupničkog doma Nancy Pelosi, koja podržava zakone o pobačaju, uključujući novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti žena. Za svaku osobu koja se prijavi, kampanja će poslati ružu kalifornijskoj demokratkinji.
Prozvao je stav koji zastupa Pelosi i osporio one koji abortus poistovjećuju sa zdravstvenom njegom.
“To je još jedna od dimnih zavjesa koje koriste”, rekao je nadbiskup. “Dimna zavjesa koji nam govori o izboru, dimna zavjesa o zdravstvenoj njezi, o reproduktivnom izboru itd.”
Kao primjer, istaknuo je Sotonski hram, koji je nedavno kritizirao novi teksaški zakon o pobačaju koji zabranjuje pobačaj nakon što se otkrije otkucaj srca fetusa i omogućuje privatnim građanima da kroz tužbe osiguraju provođenje zabrane.
Hram je osudio zakon “upravo zbog kršenja njihove vjerske slobode”, rekao je nadbiskup. “Moraju imati pristup pobačaju kako bi izvršili svoje rituale. To je sotonsko djelo.”
Grupa također tvrdi da ne vjeruje u “postojanje Sotone ili natprirodnog”. Umjesto toga, tvrdi se: “Prihvatiti Sotonino ime znači prigrliti racionalno ispitivanje te uklanjanje natprirodnih i arhaičnih praznovjerja temeljenih na tradiciji.”
Za borbu protiv pobačaja nadbiskup je pozvao na molitvu i post.
“Potrebna nam je molitva i post ako se nadamo da će nas Bog blagosloviti u vraćanju naše nacije prema kulturu života”, zaključio je.
Nova znanstvena studija istraživala je odnos između postotka cijepljenog stanovništva i novih slučajeva zaraze virusom COVID-19 u 68 država i 2947 okruga u SAD-u u razdoblju od 7 dana.
Znanstvenici su došli do rezultata koji imaju drugačiju interpretaciju i predodžbu od one čija se naracija često pojavljuje u javnosti.
U posljednje vrijeme u medijima i prisutnoj javnosti često se može čitati da je cijepljenje jedina mogućnost u borbi s pandemijom COVID-19. To je narativ koji se mora promijeniti i stvoriti širi i drugačiji pristup borbi protiv ove bolesti, tvrdi ugledni NCBI (National Center of Biotechnology Information).
Taj narativ vezan je uz trenutni porast novih slučajeva pandemije u SAD-u, a slične tvrdnje mogu se čuti i u drugim državama, kao Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Istodobno, Izrael koji je prvi u svijetu bio hvaljen zbog brze i visoke stope cijepljenja doživio je značajan porast novih slučajeva i smrti.
Studija je istraživala odnos između postotka cijepljenog stanovništva i novih slučajeva zaraze virusom COVID-19 u 68 država i 2947 okruga u SAD-u u periodu od 7 dana.
Izrael, Island i Portugal – visoka stopa cijepljenja nije sprječila pandemiju
Na razini država čini se da nema uočljive povezanosti između cijepljene populacije i novih slučajeva COVID-19. Zapravo, trend sugerira marginalnu povezanost, tako da države s većim brojem cijepljenih ljudi imaju više slučajeva COVID-19 na milijun ljudi.
Značajno je da je Izrael s više od 60% cijepljenog ukupnog stanovništva imao najviše slučajeva COVID-19 na 1 milijun ljudi.
Nedostatak značajne povezanosti između postotka cijepljene populacije i novih slučajeva COVID-19 dodatno se ilustrira primjerom Islanda i Portugala. Obje zemlje imaju više od 75% stanovništva potpuno cijepljenih i imaju više slučajeva COVID-19 na milijun ljudi od zemalja poput Vijetnama i Južne Afrike koje imaju oko 10% cijepljenog stanovništva.
U SAD-u nema korelacije između procijepljenosti i smanjenja pandemije
U SAD-u postoje značajne razlike, ali čini se da nema jasnih signala o smanjenju slučajeva COVID-19 s povećanjem postotka cijepljene populacije
Postotak okruga u kojima je došlo do povećanja broja slučajeva između dva uzastopna 7-dnevna razdoblja prema postotku potpuno cijepljenog stanovništva u 2947 okruga od 2. rujna 2021.
Studija navodi okruge Chattahoochee (Georgia), McKinley (New Mexico) i Arecibo (Puerto Rico) koji imaju više od 90% populacije potpuno cijepljenih, a sve tri su klasificirane kao dijelovi zemlje s visokim prijenosom virusa.
Nasuprot tome, od 57 okruga koje je CDC klasificirao kao “nisko” prijenosni dijelovi zemlje, 26,3% ima postotak potpuno cijepljene populacije ispod 20%.
Interpretacija
Oslanjanje na cijepljenje kao primarnu strategiju za ublažavanje COVID-19 i njegovih štetnih posljedica potrebno je preispitati, posebno uzimajući u obzir inačicu Delta (B.1.617.2) i vjerojatnost budućih varijanti. Uz povećanje stope cijepljenja možda će biti potrebno uvesti i druge farmakološke i nefarmakološke intervencije.
Takva korekcija tijeka, posebno s obzirom na narativ politike, postaje važna s novim znanstvenim dokazima o učinkovitosti cjepiva u stvarnom svijetu.
Na primjer, u izvješću objavljenom od Ministarstva zdravstva u Izraelu, učinkovitost dvije doze cjepiva BNT162b2 (Pfizer-BioNTech) protiv sprječavanja zaraze s COVID-19 iznosila je 39%, što je znatno niže od ispitane učinkovitosti od 96% .
Također se pokazuje da imunitet izveden iz cjepiva Pfizer-BioNTech možda nije toliko jak kao imunitet stečen oporavkom od virusa COVID-19.
Zabilježen je značajan pad imuniteta na mRNA cjepiva 6 mjeseci nakon cijepljenja.
Iako cijepljenje pojedincima nudi zaštitu od teške hospitalizacije i smrti, CDC je izvijestio o povećanju stope hospitalizacija i smrti među cijepljenim osobama s 0,01% na 9% i 0% na 15,1% (između siječnja do svibnja 2021. godine) u stopi hospitalizacije i smrti.
Zaključak
Ukratko, iako je potrebno uložiti napore da se stanovništvo potakne na cijepljenje, to treba učiniti s mjerom i s poštovanjem prema ljudima.
Stigmatiziranje (ljudi koji nisu cijepljeni op.) može učiniti više štete nego koristi.
Važno je napomenuti da se drugi nefarmakološki napori u prevenciji (npr. važnost osnovne zdravstvene higijene, održavanje sigurne udaljenosti, pranje ruku, promicanja češćih i jeftinijih oblika testiranja) koji se moraju obnoviti kako bi se postigla ravnoteža u učenju života s COVID-19 na isti način kako nastavljamo živjeti i 100 godina kasnije s raznim sezonskim promjenama virusa gripe nakon 1918. godine (španjolska gripa koja je odnijela desetine milijuna života ljudi svih dobi op.)
Sinodski hod započeo je euharistijskim slavljem 10. listopada koju je predvodio papa Franjo u Bazilici sv. Petra, izvijestio je Vatican News.
Ovih nas dana Isus poziva da se oslobodimo onoga što je svjetovno, da se zapitamo što nam Bog želi poručiti u ovom vremenu, u kojem nas smjeru želi voditi, rekao je Sveti Otac.
Pozivajući se na naviješteno Evanđelje, primijetio je da Evanđelja često prikazuju Isusa na putu, kako hoda pored ljudi i sluša njihova pitanja i brige koje im se kriju u srcima. Isus pokazuje da se Bog ne nalazi u urednim i lijepim mjestima, udaljen od stvarnosti, nego uvijek hoda pored nas, podsjetio je Papa.
Danas, kada započinjemo ovaj sinodski proces, zapitajmo se svi – Papa, biskupi, svećenici, Bogu posvećene osobe, vjernici laici – utjelovljujemo li mi, kršćanska zajednica, taj Božji „stil“, koji hodi putovima povijesti i sudjeluje u životu čovječanstva? Jesmo li mi spremni za tu avanturu, upitao je na početku homilije.
Slaviti sinodu znači hoditi istim putem, zajedno, rekao je. Ugledajući se na Isusov primjer u Evanđelju, istaknuo je tri riječi koje karakteriziraju sinodu: susret, slušanje i razlučivanje.
Nečiji se život može promijeniti jednim susretom
Govoreći o susretu, Papa se prisjetio pitanja mladića koji u Evanđelju pita Isusa što mora činiti da bi baštinio život vječni. Tako važno pitanje traži pozornost, vrijeme, želju za susretom s drugim i osjetljivost na ono što ga muči. Gospodin ne stoji po strani, ne djeluje uznemiren. Naprotiv, potpuno je prisutan. Otvoren je susretu. Ništa ne ostavlja Isusa ravnodušnim, do svega mu je stalo. Isus utjelovljuje blizinu u susretu s ljudima, gledajući u oči, slušajući osobnu priču svakog pojedinca, kazao je Papa. Isus zna da se nečiji život može potpuno promijeniti jednim susretom.
Na početku ovoga procesa, i mi smo pozvani postati stručnjaci u „umijeću susreta“, naglasio je. To se ne ostvaruje toliko organizacijom susreta ili promišljanjem o problemima, koliko odvajanjem vremena za susret s Gospodinom i jedni s drugima. Svaki susret, nastavio je Sveti Otac, zahtijeva otvorenost, hrabrost i želju da budemo izazvani prisustvom i pričama drugih. Ponekad bismo se radije sklonili u formalnostima i konformizmu, ali nas iskustvo susreta mijenja, nerijetko otvara nove i neočekivane mogućnosti. Tako nas Bog često usmjerava na nove putove i poziva nas da iza sebe ostavimo stare navike.
Sluša li Crkva srcem?
Druga riječ je slušanje – pravi se susret jedino događa slušanjem. Isus uistinu sluša mladića te se ne boji slušati srcem, ne samo ušima, rekao je papa Franjo. Ne pruža samo odgovor, već mladiću dopušta da ispriča svoju priču, da slobodno govori o sebi. To se događa kada slušamo srcem: ljudi se osjećaju slušano, a ne osuđeno, osjećaju se slobodni ispričati vlastita iskustva i duhovni put. Jesmo li mi kao Crkva dobri u slušanju, slušamo li srcem, ponovno je upitao Papa.
Sudjelovanje u sinodi znači postaviti se na istome putu kao Riječ koja je tijelom postala, kazao je. Znači otkrivati s divljenjem kako nas Duh Sveti uvijek iznenađuje, ponuditi nove načine govora. Učiti kako slušati, izbjegavati površne i umjetne ogovore je spor i ponekad umarajući zadatak. Duh nas traži da slušamo pitanja, brige i nade svake Crkve, osobe i naroda. Nemojmo oglušiti naša srca, zatvoreni u vlastitim sigurnostima, pozvao je Sveti Otac.
Sinoda je put duhovnog razlučivanja
Na koncu, posljednja riječ – razlučivanje – govori o tome da susret i slušanje nisu same po sebi cilj, koje ostavljaju sve kako je to bilo prije. Naprotiv, kada uđemo u dijalog, dopuštamo se biti izazvani, napredovati na putu. Na kraju, nismo više isti, promijenjeni smo. Isus putem dijaloga pomaže mladiću razlučivati.
Sinoda je put duhovnog razlučivanja koja se ostvaruje klanjanjem, molitvom i u dijalogu s Božjom Riječi. Ta nas Riječ poziva na razlučivanje i rasvjetljuje taj proces. Vodi sinodu, sprečavajući da postane crkveni skup, studijska grupa ili politički kongres, već događanje puno milosti, proces iscjeljenja koji vodi Duh Sveti. Ovih nas dana Isus poziva, baš poput bogatog mladića, da se oslobodimo onoga što je svjetovno, uključujući naših zatvorenih i istrošenih pastoralnih obrazaca, te da se zapitamo što nam Bog želi poručiti u ovom vremenu. U kojem nas smjeru želi voditi, rekao je papa Franjo.
U slavlju je sudjelovalo približno 3 tisuće vjernika – kardinali, biskupi, svećenici, Bogu posvećene osobe i laici.
Podsjećamo da je sinodski hod podijeljen u tri dijela koji će se odvijati tijekom iduće dvije godine – dijecezanski, kontinentalni i univerzalni. Obuhvatit će savjetovanja i razlučivanja te završiti u listopadu 2023. u Rimu, objavio je Vatican News.
E da mi je bilo pameti,ne bi tako bilo. Koliko smo puta čuli ili izgovorili ovu ili sličnu rečenicu? Mnogi još uvijek sanjaju našu domovinu Hrvatsku kao zemlju koja će biti svima ugodna za život. Našu župu koja vrvi mladim obiteljima, školom punom djece. Našu domovinu gdje neće biti iseljavanja mladosti, gdje će obitelji biti brojne i materijalno osigurane. Sanjaju zakone prilagođene Bogu,a ne ljudima koji negiraju kršćanstvo i Boga Stvoritelja. Sanjaju zemlju pravde i jednakosti. I sve je to moguće,samo je potrebno zrno mudrosti. Zašto današnjem naraštaju Hrvata nedostaje mudrosti? O toj mudrosti govori prvo čitanje. Ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s mudrošću,veli sveti pisac. I u pravu je. Što će ti sve ako mudrosti nemaš. Zaključuje sveti pisac na kraju da su mu s mudrošću došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno. Toliko je ta mudrost važna u ljudskom životu. Na žalost čovjek današnjice se često gubi u traženju najvažnijih stvari u životu. Na krivo mjesto postavlja vrednote koje su važne u ljudskom životu. Mnogima je materijalno najvažnije. Novac,novac i samo novac. Da se razumijemo,novac je potreban, bez njega je moderni život nemoguć. Bez novca ne bi imali ni mnoštvo lijepih crkvi gdje slavimo Boga. Ali čovjek treba naći mjeru, vladati tim svojim materijalnim porivima,a ne da oni vladaju čovjekom. Ponašamo se kao da nam sve na ovoj Zemlji treba biti podređeno. Samo jednom se živi,kažu mnogi pravdajući takav svoj život. I ne znaju koliko su u pravu. Ali to je jedina istina koju su rekli. Doista,samo jednom se živi i čovjek nema priliku za popravak. Smrt je kraj za takav život,a ako ste ga protratili na stvari koje nisu važne, ako ste zanemarili svoje duhovno biće isvoj odnos sa Bogom,na žalodst ta smrt je stvarno kraj. Jer duša čovjeka koji ne mari za Boga sigurno neće vidjeti život vječni. Čitajući Sveto pismo i Isusove riječi čini nam se da je teško biti vjernik. Ali uz Božju pomoć se sve može. I biti bogat i biti u milosti Božjoj u isto vrijeme. Jer Bog je dao samo deset zapovjedi kojih se treba držati. Isus je te zapovijedi lijepo objasnio i nadopunio. Zašto to mnogi ne poštuju.? Države su dale stotine i stotine zakona, pa ih se trudimo poštivati u strahu od kazne. Zar je u čovjeka veći strah od kazne koju propiše država od kazne Božje? Ako je tome tako onda se trebamo upitati; Koliko ja vjerujem i koliko je jaka moja vjera? Za ovu vjeru je prolivena krv mnogih mučenika. I danas se prolijeva u mnogim zemljama svijeta. Uljuljani u vlastitu sigurnost često toga nismo svjesni. Ali dan kada će te sigurnosti nestati je sve bliži. Vidimo to svaki dan na našim granicama. Zato dragi prijatelji zamolimo dragoga Boga da poda mudrosti ljudima koji vode našu zemlju da umjesto osude ljudi koji tu zemlju čuvaju, podignu sigurnost naše Domovine i omoguće njenim stanovnicima mir i blagostanje.
Čuli ste da počinje i opća Sinoda u Katoličkoj Crkvi. U toj Sinodi sudjelovat će i naša župa. Neka naše molitve budu upućene Bogu za dar mudrosti Duha Svetoga našim duhovnim pastitirima da ova Sinoda iznjedri jedinstvo,a ne podjele u jednoj svetoj Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi.
U novoj sinodskoj dvorani u Vatikanu u subotu 9. listopada održan je trenutak razmatranja u povodu početka sinodskoga hoda koji će papa Franjo sutra otvoriti misom u bazilici Sv. Petra, prenosi hrvatska redakcija Vatican Newsa.
Papa je na svečanosti poručio da nije potrebno stvoriti drugu Crkvu nego „drukčiju Crkvu“, otvorenu novostima koje Bog želi predložiti, slušajući, hodeći s duhom, jer “Duh nam je potreban, potreban nam je uvijek novi Božji dah koji oslobađa od svakog zatvaranja, oživljava ono što je mrtvo, prekida lance”. Sinoda je proces, ne bez rizika, ali je također put koji valja zajedno proći kako bi se iskoristile velike prilike. Sinoda nije parlament, nije ni istraživanje, nego crkveni trenutak, a protagonist je Duh Sveti, poručio je Papa.
Na početku govora istaknuo je ključne riječi sinode: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Primijetivši da su zajedništvo i poslanje „teološki izrazi“, Papa je dodao da oni označavaju otajstvo Crkve kojega se valja spominjati. Drugi vatikanski sabor pojasnio je da zajedništvo izražava samu narav Crkve, i istodobno potvrdio da je Crkva primila poslanje naviještanja i uspostavljanja Kristova i Božjega kraljevstva u svim narodima. Zatvarajući Sinodu 1985. godine, i sv. Ivan Pavao II. istaknuo je da je narav Crkve ‘koinonia’ (zajedništvo); iz njega proizlazi poslanje Crkve da bude znak intimnoga sjedinjenja ljudske obitelji s Bogom, pojasnio je papa Franjo.
Zajedništvo i poslanje mogli bi ostati pomalo apstraktni pojmovi ako se ne njeguje crkvena praksa koja izražava konkretnost sinodalnosti na svakom koraku hoda i djelovanja, promičući stvarno uključivanje svih i svakoga, istaknuo je Papa, dodajući da je sinoda doista korisna ako postane živi izraz Crkve, djelovanja obilježenoga istinskim sudjelovanjem.
Sudjelovanje je potreba krsne vjere. Iz krštenja proizlazi jednako dostojanstvo djece Božje, unatoč razlikama u službama i karizmama. Zbog toga su svi pozvani sudjelovati u životu Crkve i u njezinu poslanju. Sudjelovanje svih prijeko je potrebna crkvena obveza, poručio je papa Franjo.
Sinoda nudi veliku priliku za pastoralno obraćenje u misionarskom i ekumenskom smislu. No, taj proces nije bez nekih opasnosti. Prva je formalizam. Ako govorimo o sinodalnoj Crkvi, ne možemo se zadovoljiti oblikom, nego nam je potreban sadržaj, oruđe i strukture koje podupiru dijalog i međudjelovanje u Božjem narodu, ponajviše između svećenika i vjernika laika, jer katkada među svećenicima ima elitizma zbog kojega se odvajaju od njih, objasnio je Papa. Sinodu bi se moglo svesti na izvanredan događaj, kao kada gledamo lijepo pročelje neke crkve, ali nikada ne uđemo u nju. Naprotiv, sinoda je put pravoga duhovnog razlučivanja, koji ne poduzimamo kako bismo dali lijepu sliku o sebi, nego da bismo bolje surađivali u Božjem djelu u povijesti.
Druga je opasnost intelektualizam. Učiniti sinodu nekom vrstom studijske skupine, s učenim, ali apstraktnim govorima o problemima Crkve i nevoljama svijeta; (…) gdje se djeluje površno i svjetovno te završavajući na kraju u uobičajenim sterilnim ideološkim i stranačkim klasifikacijama, odvajajući se od stvarnosti svetoga Božjeg naroda, od konkretnoga života zajednica raširenih u svijetu.
Treća opasnost na koju je upozorio papa Franjo jest iskušenje nepokretnosti. Izraz „uvijek se tako radilo“ otrov je u životu Crkve, istaknuo je Papa. Tko se kreće unutar tog horizonta, i ne primjećujući griješi, jer ne shvaća ozbiljno vrijeme u kojem živimo. Opasnost je tada da se na kraju usvoje stara rješenja za nove probleme. Zbog toga je važno da sinoda bude doista takva, proces u tijeku; neka lokalne Crkve uključi u zanosni i utjelovljeni rad koji utiskuje stil zajedništva i sudjelovanja.
Papa je potom potaknuo da tu prigodu susreta, slušanja i razmišljanja doživimo kao vrijeme milosti koje nam, u radosti evanđelja, omogućuje da iskoristimo tri prilike. Prva je ta da strukturalno, a ne slučajno, krenemo prema sinodalnoj Crkvi; otvorenom mjestu na kojemu se svi osjećaju kao kod kuće i gdje mogu sudjelovati. Zatim, sinoda nam daje priliku da postanemo Crkva koja sluša; i treće, daje nam priliku da postanemo Crkva blizine. Božji je stil blizina, suosjećanje i nježnost. Ako se to ne postigne, neće biti ni Crkve blizine. Crkva koja se ne odvaja od života, koja preuzima na sebe slabosti i siromaštva našega vremena, liječeći rane i ozdravljajući slomljena srca Božjom utjehom.
Nije potrebno stvoriti drugu Crkvu nego drukčiju Crkvu, i upravo je to izazov; Crkvu otvorenu novosti koju joj Bog želi predložiti. Zbog toga se Sveti Otac nada da će ta sinoda biti vrijeme u kojemu će boraviti Duh Sveti, jer potreban nam je Duh, uvijek novi dah Boga, koji oslobađa od svakog zatvaranja, oživljava ono što je mrtvo, prekida lance i širi radost. Duh Sveti je Onaj koji nas vodi kamo Bog želi, a ne kamo bi nas povele naše ideje i naš osobni ukus, poručio je papa Franjo.
Sa svetim Irenejom broj crkvenih naučitelja povećat će se na 36, od čega je njih 17 živjelo prije istočnog raskola 1054. godine te ih štuju i katolici i pravoslavci
Ivo Džeba/CNA
Foto: Wikimedia Commons
Papa Franjo u četvrtak je izjavio kako namjerava svetog Ireneja Lionskog proglasiti crkvenim naučiteljem s naslovom doctor unitatis [doktor jedinstva], prenosi CNA.
Papa je vijest podijelio u svojem govoru upućenom Radnoj skupini svetog Ireneja. Riječ je o skupini katoličkih i pravoslavnih teologa koji su zajednički proveli studiju o sinodalnosti i primatu.
“Vaš zaštitnik, sveti Irenej Lionski – kojeg uskoro namjeravam proglasiti crkvenim naučiteljem s naslovom doctor unitatis – došao je s Istoka, obavljao svoju biskupsku službu na Zapadu, te bio veliki duhovni i teološki most između istočnih i zapadnih kršćana”, kazao je Franjo 7. listopada.
Sveti Irenej biskup je i pisac iz drugog stoljeća kojeg štuju i katolici i pravoslavci. Poznat je po pobijanju gnostičke hereze pri čemu je branio Kristovo čovještvo i božanstvo.
Američki biskupi prošle su godine glasali u korist proglašenja sv. Ireneja doktorom Crkve na zahtjev nadbiskupa Lyona, kardinala Philippea Barbarina, te poslali svoj pozitivan stav Svetom Ocu na razmatranje.
Papa Franjo ranije je crkvenim naučiteljem proglasio svetog Grgura iz Nareka, armenskog redovnika iz 10. stoljeća. To se proglašenje dogodilo 2015. godine.
Sa svetim Irenejom broj crkvenih naučitelja povećat će se na 36, od čega je njih 17 živjelo prije Istočnog raskola 1054. godine te ih štuju i katolici i pravoslavci. Irenej će biti prvi mučenik koji je postao crkvenim naučiteljem.
“Njegovo ime, Irenej, sadrži u sebi riječ ‘mir’”, kazao je u četvrtak papa Franjo. Naime, ime Irenej dolazi iz grčkog i znači: mir, miroljubiv.
“Znamo da Gospodinov mir nije ‘ispregovarani’ mir, plod dogovora kako bi se zaštitili interesi, nego mir koji je pomirbeni, koji dovodi do jedinstva. To je Isusov mir”, rekao je Sveti Otac.
Obraćajući se skupini pravoslavnih i katoličkih teologa, Franjo je govorio o pitanjima sinodalnosti i primata.
“Plodonosan pristup primatu u teološkom i ekumenskom dijalogu nužno mora biti utemeljen u razmatranju sinodalnosti. Nema drugog puta”, kazao je.
“Često sam izražavao svoje mišljenje kako se u sinodalnoj Crkvi može bolje razjasniti pitanje vršenja Petrova primata”, rekao je Sveti Otac.
