-nedjeljne svete mise u 7.30 i u 9 sati
-svagdanje svete mise u 8 sati
-slijedeča nedjelja je nedjelja sakramenta pa je blagoslov s presvetim
MISE KROZ TJEDAN
Vatikan (IKA)
“Sjeme mira i nade” tema je Poruke pape Lava XIV. za X. Svjetski dan molitve za skrb o stvorenome svijetu koji će se slaviti 1. rujna 2025. Papinu poruku donosimo u cijelosti
Poruka pape Lava XIV.
za X. Svjetski dan molitve za skrb o stvorenome svijetu
[1. rujna 2025.]
Sjeme mira i nade
Draga braćo i sestre!
Tema ovog Svjetskog dana molitve za skrb o stvorenom svijetu, koju je odabrao naš dragi papa Franjo, glasi „Sjeme mira i nade“. Na desetu obljetnicu ustanovljenja tog Dana, koje se poklopilo s objavljivanjem enciklike Laudato si’, u samom smo u središtu Jubileja, kao „hodočasnici nade“. Upravo u tom kontekstu tema dobiva svoje puno značenje.
U svom propovijedanju Isus, kad govori o Božjem kraljevstvu, često koristi sliku sjemena, a uoči svoje Muke primjenjuje je na sebe, uspoređujući se sa zrnom pšenice koje mora umrijeti da bi donijelo rod (usp. Iv 12, 24). Sjeme se u potpunosti predaje zemlji i ondje, prodornom snagom njegova darivanja, život niče, pa i na potpuno neočekivanim mjestima, sa iznenađujućom sposobnošću rađanja budućnosti. Sjetimo se, na primjer, cvijeća koje raste uz cestu: nitko ga nije posadio, no, zahvaljujući sjemenu koje se ondje našlo gotovo slučajno, ono raste i krasi sivilo asfalta, pa čak i probija njegovu tvrdu površinu.
U Kristu smo, dakle, sjeme. Ne samo sjeme, već „sjeme mira i nade“. Kao što kaže prorok Izaija, Duh Božji može preobraziti suhu i neplodnu pustinju u vrt, mjesto počinka i spokoja: „[…] dok se na nas ne izlije duh iz visina. Tad će pustinja postat’ voćnjak, a voćnjak se u šumu pretvoriti. U pustinji će se nastaniti pravo, i pravda će prebivati u voćnjaku. Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje. Narod će moj prebivati u nastambama pouzdanim, u bezbrižnim počivalištima“ (Iz 32, 15-18).
Te proročke riječi, koje će “ od 1. rujna do 4. listopada pratiti ekumensku inicijativu „Vrijeme stvorova“, nedvosmisleno potvrđuju da su, osim molitve, prijeko potrebni snaga volje i konkretna djela kako bi se ta „Božja nježnost“ osjetila u svijetu (usp. Laudato si’, 84). Pravda i zakon su, naime, odgovor na negostoljubivost pustinje. Ta je poruka izuzetno aktualna i danas. U raznim dijelovima svijeta već sada je očito da naša zemlja propada. Nepravda, kršenja međunarodnog prava i pravâ narodâ, pohlepa i, kao posljedica toga, nejednakosti raširene posvuda dovode do krčenja šuma, onečišćenja okoliša i gubitka bioraznolikosti. Ekstremne prirodne pojave sve su intenzivnije i učestalije zbog klimatskih promjena uzrokovanih čovjekovim djelovanjem (usp. apost. pobudnica Laudate Deum, 5), a da ne spominjemo srednjoročne i dugoročne učinke ljudskog i ekološkog pustošenja koje sa sobom nose oružani sukobi.
Kao da još uvijek nema svijesti o tome da uništavanje prirode ne pogađa sve podjednako: kad se gazi pravdu i miru prvi su na udaru najsiromašniji, marginalizirani i isključeni. Kao primjer u tom smislu može se navesti patnja domorodačkih zajednica.
I to nije sve: sama priroda ponekad postaje predmet razmjene, roba kojom se trguje radi stjecanja ekonomske ili političke koristi. U tim dinamičnim procesima, stvoreni svijet postaje mjesto borbe za kontrolu nad dobrima bitnima za život, kao što svjedoče poljoprivredna područja i šume koji su postali opasni zbog mina, politika „spaljene zemlje“ [1], sukobi koji izbijaju oko izvora vode i nepravedna raspodjela dobara, što kažnjava najslabije narode i potkopava samu društvenu stabilnost.
Te različite rane posljedica su grijeha. To sigurno nije ono što je Bog imao na umu kad je povjerio zemlju čovjeku stvorenom na njegovu sliku (Post 1, 24-29). Biblija ne promiče „čovjekovo okrutno vladanje nad stvorenim svijetom“ (Laudato si’, 200). Naprotiv, „važno je čitati biblijske tekstove u njihovu kontekstu, s ispravnom hermeneutikom, i podsjetiti da nas oni pozivaju ‘čuvati i obrađivati’ vrt svijeta (usp. Post 2, 15). Dok ‘obrađivati’ znači orati i obrađivati tlo, ‘čuvati’ znači brinuti se, štititi, nadgledati i budno paziti. To podrazumijeva odnos odgovorne uzajamnosti između čovjeka i prirode“ (isto, 67).
Pravednost prema okolišu – koju su proroci neizravno proglašavali – više se ne može smatrati apstraktnim pojmom ili dalekim ciljem. To je hitna potreba koja nadilazi puku zaštitu okoliša. Riječ je, zapravo, o pitanju socijalne, ekonomske i antropološke pravde. Za vjernike je to ujedno i teološki zahtjev, koji za kršćane ima lice Isusa Krista, u kojem je sve stvoreno i otkupljeno. U svijetu u kojem su najranjiviji najizloženiji razornim posljedicama klimatskih promjena, krčenja šuma i onečišćenja, briga o stvorenom svijetu postaje izraz naše vjere i čovjekoljublja.
Kucnuo je doista čas da da se s riječi prijeđe na djela. „Živjeti svoj poziv da budemo čuvari Božjeg djela je bitni dio kreposnog života; to nije tek mogući ili sporedni aspekt našeg kršćanskog iskustva“ (isto, 217). Kroz predan i suosjećajan rad mogu se posijati mnoge sjemenke pravde, pridonoseći tako miru i nadi. Ponekad su potrebne godine da stablo donese svoje prve plodove, godine u kojima je cijeli ekosustav uključen u kontinuitet, vjernost, suradnju i ljubav, posebno kad ta ljubav postane odraz Božje žrtvene ljubavi.
Među inicijativama Crkve, koje su poput sjemena posijanog na tom polju, želio bih spomenuti projekt Borgo Laudato si’, koji nam je papa Franjo ostavio kao nasljeđe u Castel Gandolfu, kao sjeme koje može donijeti plodove pravde i mira. To je obrazovni projekt u korist cjelovite ekologije koji može poslužiti kao primjer kako ljudi mogu živjeti, raditi i graditi zajednicu primjenjujući načela enciklike Laudato si’.
Molim Svemogućeg da nam u izobilju pošalje svog „duha iz visina“ (Iz 32, 15), kako bi to sjeme, i drugo slično njemu, donijelo obilne plodove mira i nade.
Enciklika Laudato si’ već deset godina prati Katoličku Crkvu i mnoge ljude dobre volje: neka nas ona i dalje nadahnjuje i neka cjelovita ekologija bude sve više prihvaćena kao pravi put kojim treba ići. Tako će se umnožiti sjeme nade, koje treba „čuvati i njegovati“ milošću naše velike i nepokolebljive Nade, Uskrsloga Krista. U njegovo ime svima vama upućujem svoj blagoslov.
Iz Vatikana, 30. lipnja 2025., spomen svetih prvomučenika Crkve u Rimu
_________________________________
[1] Usp. Papinsko vijeće za pravdu i mir, Terra e cibo, LEV 2015, 51-53.Tomislavgrad (IKA)
Propovijed predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, koju je izgovorio na euharistijskom slavlju u subotu 5. srpnja ispred župne crkve sv. Nikole Tavelića u Tomislavgradu o proslavi Jubilejske godine i 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva i povijesnih Splitskih crkvenih sabora, prenosimo u cijelosti.
Braćo i sestre u Kristu, poštovana braćo biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, cijenjeni predstavnici političkog i javnog života, dragi hrvatski narode u domovini i iseljeništvu!
Danas stojimo na svetom mjestu, pokraj spomen-crkve koju je hrvatski narod odlučio podići u povodu tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava kao vidljiv znak i trajan zalog nade svoje budućnosti. Taj čin nije bio tek simboličan ni protokolaran; bio je to duhovni čin pamćenja, prisjećanje na ukorijenjenost hrvatskoga naroda u kršćansku vjeru koja je srce kulture, u baštinu koja nas je oblikovala tijekom stoljeća.
To je bio spomen-čin naroda koji je svoju budućnost odlučio povjeriti Bogu i Crkvi; naroda koji je tada, kao što to činimo i mi danas, svjesno izabrao živjeti ne samo u zemaljskoj slobodi, nego u svjetlu Božje istine koja oslobađa i daje smisao svemu.
Današnja proslava nije tek obilježavanje jedne povijesne uspomene. Ona je izraz naše zahvalnosti i odgovornosti, stoga je i poziv da se obnovimo u vjeri, u savjesti i u našem opredjeljenju za kršćanske vrijednosti i kulturu koja je iz njih izrasla. Ovo svečano euharistijsko slavlje jest i zahvala i obveza: zahvaljujemo Bogu na povijesti milosti, ali se ujedno pitamo kakva je naša odgovornost danas.
Ova obljetnica također je čin domoljublja, a domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.
Ukorijenjenost je jedna od najvažnijih, a ujedno i najmanje prepoznatih potreba ljudske duše – kako pojedinca, tako i naroda.[1] Ako čovjek ili narod izgube korijene, oni gube svoju dušu. Bez duše, čovjek postaje stroj; narod postaje tek mnoštvo kojim drugi mogu upravljati i manipulirati.
U svijetu u kojem je sve vidljivo prolazno, gdje su i granice i vrijednosti podložne promjeni, postavlja se temeljno pitanje: što ostaje kad sve drugo prođe? Odgovor je jasan: ostaje ono što je dublje od promjena, trajnije od vremena, svetije od političkih interesa i kalkulacija – ostaje ono u što smo duboko ukorijenjeni.
1. Ukorijenjeni smo u kršćanskoj civilizaciji
U govoru Svetoga pisma ukorijenjenost nije samo stabilnost, nego životna povezanost s Bogom. Isus Krist kaže: „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda“ (Iv 15,5), a apostol Pavao moli da budemo „ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi“ (Ef 3,17). Ta ukorijenjenost nije neki duhovni ukras, nego način života. Kao što biljka bez korijena vene, tako i narod bez Krista gubi svoju dušu.
Kršćanska ukorijenjenost otvara prostor plodnosti. Omogućuje zahvalnost, vjernost, otpornost i zrelost. Takva ukorijenjenost čini narod sposobnim ne samo preživjeti, nego i stvarati. U njoj se rađa duhovna zrelost, sposobnost pamćenja i zahvalnosti, čuvanja predanoga, prenošenja vrijednosti i svetinja.
Zato danas zahvaljujemo svojim precima: na vjeri koju su nam ostavili, na jeziku koji su očuvali, na kulturi koju su oblikovali, na zajedništvu i molitvama koje su od obitelji činile Crkvu u malome. Hrvatski je narod ukorijenjen u vjeri mučenika i svetaca, u misli duhovnih velikana, u poniznosti redovnika, u hrabrosti branitelja, u molitvi majki i baka koje su vjeru ispovijedale kad su se crkve zatvarale čuvajući je u srcu i u djelu.
Zahvaljujemo svojim precima i za jasnoću crkvenog učenja kroz našu povijest. Kralj Tomislav nije bio samo političar, bio je vladar koji je znao da se narod ne može graditi bez Krista i povezanosti s Petrovom Stolicom, s Crkvom. Premda je to vrijeme bilo obilježeno mnogim napetostima, povijest je potvrdila misionarske napore u širenju Evanđelja među narodima koji su se razvijali, napore kojima je „bio stran svaki duh nadmoći i dominacije“.[2] Neka i nama taj duh ostane zauvijek stran kako bismo u poniznosti znali cijeniti i štititi ono što nam je Bog povjerio, ali nikada ne tražiti ono što nam ne pripada.
Iz te iste ukorijenjenosti tolike su žrtve Drugoga svjetskog rata i poslijeratnih ideologija ukazivale da se narod ne brani samo oružjem, nego vjernošću Bogu i savjesti. U tom razdoblju bezbožnih totalitarizama blista lik blaženog Alojzija Stepinca. Njegovo svjedočanstvo vjere, čiste savjesti i nepokolebljive odanosti Kristu i danas odjekuje jednakom snagom kao i 1946. godine, u trenutcima kada je, tijekom montiranog procesa komunističkoga režima, ponajviše šutnjom odgovarao na nepravdu. Ta šutnja nije bila slabost, nego snaga istine i moralnog integriteta. U njoj je progovarala vjera u Božju Providnost i svijest da konačna pravda ne dolazi od ljudi, nego od Boga – Pravednoga Suca. Zato možemo reći da je njegovo svjedočanstvo danas možda još snažnije i da će se sva punina njegova značaja tek razotkriti u potpunosti u vremenima koja dolaze, kad narod ponovo bude tražio svjetlo u tami i glas istine u buci laži.
Ista se ukorijenjenost snažno očitovala i kroz žrtve naših branitelja u Domovinskom ratu. Oni nisu ustali u obranu ideologije, nego u obranu vjere, domovine, doma, jezika i budućnosti vlastitoga naroda. U njima se ponovo pokazala teologija ukorijenjenosti – istina da ljubiti Boga, obitelj, narod i domovinu nije politički čin, nego sveta obveza. To je ljubav koja gradi, a ne ruši; koja blagoslivlja, a ne isključuje. Takva ljubav donosi dobro svima, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili društvenu pripadnost, jer ondje gdje je srce ukorijenjeno u istini i predano služenju, rađa se sloboda koja ne ranjava, nego liječi.
Ne svjedoče li i danas naši pošteni radnici, vojnici, znanstvenici, sportaši i kulturni djelatnici istu tu ukorijenjenost – tihu, ali snažnu – koja pokazuje da je konkretna ljubav prema narodu prije svega rad, napor, žrtva i odricanje, a tek potom osjećaj, ponos i slava? Prava ljubav nije riječ, nego život; nije prolazna emocija, nego trajna vjernost. U njima prepoznajemo korijenje koje još uvijek diše ispod površine, tiho i vjerno, bez buke – ali s obilnim plodom.
2. Pokušaji iskorjenjivanja
Naša ukorijenjenost u kršćansku baštinu koja se očitovala u domoljublju, jeziku, kulturnom stvaralaštvu i državotvornosti žestoko je napadana tijekom naše hrvatske povijesti. Domoljublje se pokušalo iskorijeniti optužbama za nacionalizam. Pravo na vlastiti jezik i plodovi kulture iskorjenjivali su se pokušajima prekrajanja povijesnih činjenica, a pravo na vlastitu domovinu fizičkim iskorjenjivanjem naroda: od oduzimanja zemlje, prisilnih migracija i političkih zatvaranja do žrtava Domovinskoga rata. Doista, od osmanlijskih osvajanja do agresora Domovinskog rata; od komunističke diktature do suvremene indoktrinacije – cilj je bio uvijek isti: iščupati korijen i dušu hrvatskoga naroda. Onemogućiti pamćenje. Zabraniti svetinje.
Ali nismo pokleknuli. Preživjeli smo jer smo znali u što smo ukorijenjeni. Odoljeli smo tim pokušajima ponajprije krvlju mučenika: počevši od prvog mučenika na ovim našim prostorima, svetoga Venancija, potom Nikole Tavelića, Drinskih mučenica, blaženoga Miroslava Bulešića te blaženog Alojzija Stepinca. Oni su znak da se Krist ne izdaje i ne prodaje ni kad boli, ni kad prijeti smrt, i da se vjera ne može ušutkati ondje gdje srce gori za Istinu.
I danas smo izloženi novim pokušajima iskorjenjivanja. Nerijetko su zaogrnuta ruhom novih ljudskih i „naprednih“ prava u pozadini kojih su nove ideologije, poput rodne i njoj srodnih. One živote ne oduzimaju na bojnom polju, nego u majčinoj utrobi. Iskorjenjujuće ideologije se provlače i kroz zakone koji reguliraju gospodarstvo i tržište rada, obitelj i školski sustav. Njihove plodove vidimo u odlascima mladih, sveprisutnoj korupciji, moralnoj otupjelosti i razjedinjenosti.
Iskorjenjivanje današnje globalizacije nudi čovjeku svijet, a oduzima mu zdravu obitelj. Daje mu informacije, a oduzima mudrost. Otvara granice, a zatvara srce. Globalizacija želi narod bez pamćenja, Crkvu bez proroštva i pod kontrolom, obitelj bez svetosti i djece, želi kontrolu nad svima i nad svime. Iskorijenjenost postaje nova norma. Sve je relativno. Sve je zamjenjivo. Čovjek više nije osoba, nego funkcija. Savjest više nije Božji glas, nego osjećaj. Dijete nije dar, nego izbor. Narod nije zajednica, nego statistika.
U takvome svijetu zajedništvo se svjesno i namjerno rastače – kako u narodu, tako i u Crkvi. No poslanica Hebrejima nas podsjeća: „Dobrotvornosti i zajedništva ne zaboravljajte, jer takve su žrtve mile Bogu“ (Heb 13,16). Pravo zajedništvo temelji se na žrtvi, ne na kompromisu. Na ljubavi, ne na korupciji. Na prihvaćanju, a ne na interesu.
3. Sačuvati povijesnu ukorijenjenost
Braćo i sestre, danas s ovoga mjesta svi skupa želimo izraziti svoju potrebu i želju za društvom i uređenjem koje je u stanju osigurati uvjete u kojima možemo ostati ukorijenjeni u svoju kršćansku vjeru i u svoj hrvatski narod. Jedino se tako možemo ostvariti u punini svoje ljudskosti koja je poziv na odnos, ljubav i odgovornost.
Budimo svjesni da bi bez kršćanske baštine naš narod bio samo još jedna zajednica interesa, puka europska statistika ili predmet povijesnih podataka. Ali kršćanska baština nije spomenik. Ona je ujedinjujuća snaga cijelog tijela, ona je duša hrvatskog naroda i živo stablo koje treba hraniti da bi donijelo plodove. U njoj su naši sakramenti, naša krsna imena, naše marijanske i euharistijske pjesme, naš križ u školi i na grobu. U njezinoj sjeni se rađamo, živimo i umiremo. Narod koji je ukorijenjen u Kristu, prožet bratoljubljem i domoljubljem, neće umrijeti. Može izgubiti političku moć, ali neće izgubiti svoju dušu.
Izraelci u Egiptu nisu imali državu, ali su imali Savez s Bogom. Prvi kršćani u katakombama nisu imali carstvo, ali su imali Euharistiju. Hrvati u komunizmu nisu imali slobodu, ali su imali Crkvu i obitelj koja moli i prenosi vjeru, imala je pojedince vjerne svojoj savjesti kad se njezin glas svim silama nastojao utišati. Hrvatska danas ne treba samo nove strategije, treba duhovnu obnovu i istinsko zajedništvo. Takvo se zajedništvo ne temelji na političkim sporazumima, nego na zajedničkom prihvaćanju istine o čovjeku, o narodu i o Bogu. Na tome opstajemo ili nestajemo.
Naš je narod tijekom stoljeća opstajao jer je znao čuvati svoje vrijednosti. Znao je da se ono što je sveto ne prodaje, nego da se mora čuvati i kad je teško i opasno – pa i po cijenu života. Tko ne zna za što vrijedi umrijeti, ne zna ni za što vrijedi živjeti. Bez smisla za žrtvu, gubi se i smisao za život. Ono pak za što vrijedi i umrijeti – jesu Bog, obitelj i domovina. To je bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. To troje jesu ona ljubav koja nas je očuvala kroz ratove, progonstva, režime i nevremena – i koje nas i danas jedino može očuvati.
Stoga moramo iznova posvijestiti istine koje se ne mijenjaju s vremenima, nego ostaju upisane u naravni i božanski zakon: da je brak svetinja, a ne puki društveni ugovor; da je dijete dar, a ne izbor; da život uvijek ima prednost nad svakim ljudskim pravom koje bi ga ugrožavalo; da je savjest svetište ljudske osobe – u skladu s kojim treba djelovati i u javnom životu – a ne subjektivna emocija koju valja usklađivati s prolaznim društvenim normama; da je narod zajednica odgovornosti, a ne skup pojedinaca koji dijele isti prostor; i da je zajedništvo milosna žrtva Bogu draga, a ne izoliranost od drugih ili šovinizam.
Dragi hrvatski narode, ostanimo ukorijenjeni u ono što nam je dano odozgor – u ostavštini predaka, tolikih naših mučenika i svetaca, u baštini Crkve i Evanđelja. Neka naši zakoni ne budu protiv života, naši programi protiv savjesti, naše škole neka ne budu protiv roditelja, ni narod protiv Boga. Samo tako ostat ćemo narod s dušom kakvi smo bili stoljećima – pogledom uprtim u nebo, ali s nogama čvrsto na zemlji da bismo Kristovu radosnu vijest donijeli ovom vremenu i predali ju onima koji dolaze poslije nas.
Neka naša ljubav bude konkretna: da svjedočimo i govorimo istinu, a ne obmane i demagogiju; da častimo svoje svece i odreknemo se svega što nas udaljava od ideala svetosti; da učimo djecu molitvi i razmišljanju, a ne životu „u skladu sa svijetom“. Tek tako možemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Živimo za svoj narod, a ne od naroda. Ovaj poziv vrijedi za političare, intelektualce, novinare, znanstvenike, umjetnike – ali najviše za nas pastire. Narod nas ne treba kao ukrase prošlosti, nego kao one koji ga vode prema Kristu, koji ga podižu u klonulosti i potiču na nadu koja ne postiđuje. Ako se odreknemo svoje kršćanske baštine, mi ne postajemo moderniji – postajemo isprazniji. Ako zaboravimo svoje mučenike i heroje, oslabjet ćemo svoju ukorijenjenost i otežati svoj hod u budućnost. Ako izgubimo zajedništvo, postat ćemo teret jedni drugima.
Draga braćo i sestre, narod s dušom nije onaj koji ima moć, nego onaj koji je ukorijenjen u vjeri u Krista. Nije onaj koji ima bogatstvo, nego onaj koji ide putem svetosti. Nećemo opstati po vojnoj sili, niti ćemo napredovati prema ekonomskim pokazateljima, nego po vjernosti Kristu i po zajedništvu koje privlači. Kad izgubimo sve, a ostane nam Krist – imamo sve. Ako postignemo sve, ali izgubimo Krista – sve smo izgubili.
Ljubimo stoga jedni druge u istini, molimo u našim obiteljima, živimo sveto, opraštajmo, služimo. Gradimo zajedno društvo u kojemu je Bog na prvome mjestu, u kojemu svaki čovjek ima svoje dostojanstvo i slobodu savjesti, u kojemu su ljubav i zajedništvo žrtve Bogu mile. Amen.
Tomislavgrad (IKA)
Euharistijskim slavljem, koje je u subotu 5. srpnja ispred župne crkve sv. Nikole Tavelića u Tomislavgradu predvodio vrhbosanski nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Tomo Vukšić, svečano je proslavljena Jubilejska godina i obilježena 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva i povijesnih splitskih crkvenih sabora.
Suslavili su apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori nadbiskup Francis Assisi Chullikatt, nadbiskupi i biskupi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine te poglavari redovničkih zajednica i svećenici iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine.
Na početku mise, pozdravni govor uputio je nadbiskup Tomo Vukšić. „Zajedno s cijelom Katoličkom Crkvom, kao ponizni Isusovi učenici, nalazimo se usred zahvalnih slavlja Jubilarne 2025. godine od rođenja Spasitelja svijeta, Krista Gospodina. A kao današnji potomci svojih slavnih predaka naroda Hrvata, sa zahvalnošću i ponosom ove iste godine sjećamo se također njihovih mudrih i hrabrih odluka kojima su, nakon dolaska na ove prostore, izabrali vjeru u Isusa Krista i, kao članovi Katoličke Crkve, organizirali svoj crkveni i društveni život. Naime, radi uspostave i provedbe što bolje crkvene organizacije u krajevima čije središte je bila Salona, i u skladu s već ustaljenom crkvenom tradicijom da se sazivaju pokrajinski koncili radi rješavanja otvorenih pitanja na nekom konkretnom području, godine 925., s blagoslovom pape Ivana X., sazvan je prvi splitski crkveni sabor“, rekao je, među ostalim, u pozdravu nadbiskup Vukšić.
Propovijedao je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. U propovijedi se osvrnuo na krunidbu kralja Tomislava, istaknuvši da je ona bila „vidljiv znak i trajan zalog nade svoje budućnosti“. „Danas stojimo na svetom mjestu, pokraj spomen-crkve koju je hrvatski narod odlučio podići u povodu tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava kao vidljiv znak i trajan zalog nade svoje budućnosti. Taj čin nije bio tek simboličan ni protokolaran; bio je to duhovni čin pamćenja, prisjećanje na ukorijenjenost hrvatskoga naroda u kršćansku vjeru koja je srce kulture, u baštinu koja nas je oblikovala tijekom stoljeća. To je bio spomen-čin naroda koji je svoju budućnost odlučio povjeriti Bogu i Crkvi; naroda koji je tada, kao što to činimo i mi danas, svjesno izabrao živjeti ne samo u zemaljskoj slobodi, nego u svjetlu Božje istine koja oslobađa i daje smisao svemu“, rekao je nadbiskup Kutleša.
Među ostalim, nadbiskup je istaknuo važnost ukorijenjenosti u Kristu te dodao da narod prožet bratoljubljem i domoljubljem neće umrijeti. „Danas s ovoga mjesta svi skupa želimo izraziti svoju potrebu i želju za društvom i uređenjem koje je u stanju osigurati uvjete u kojima možemo ostati ukorijenjeni u svoju kršćansku vjeru i u svoj hrvatski narod. Jedino se tako možemo ostvariti u punini svoje ljudskosti koja je poziv na odnos, ljubav i odgovornost. Budimo svjesni da bi bez kršćanske baštine naš narod bio samo još jedna zajednica interesa, puka europska statistika ili predmet povijesnih podataka. Ali kršćanska baština nije spomenik. Ona je ujedinjujuća snaga cijelog tijela, ona je duša hrvatskog naroda i živo stablo koje treba hraniti da bi donijelo plodove. U njoj su naši sakramenti, naša krsna imena, naše marijanske i euharistijske pjesme, naš križ u školi i na grobu. U njezinoj sjeni se rađamo, živimo i umiremo. Narod koji je ukorijenjen u Kristu, prožet bratoljubljem i domoljubljem, neće umrijeti. Može izgubiti političku moć, ali neće izgubiti svoju dušu“, naglasio je nadbiskup Kutleša.
Dodao je i kako „narod s dušom“ nije onaj koji ima moć, nego onaj koji je ukorijenjen u vjeri u Krista. „Nije onaj koji ima bogatstvo, nego onaj koji ide putem svetosti. Nećemo opstati po vojnoj sili, niti ćemo napredovati prema ekonomskim pokazateljima, nego po vjernosti Kristu i po zajedništvu koje privlači. Kad izgubimo sve, a ostane nam Krist – imamo sve. Ako postignemo sve, ali izgubimo Krista – sve smo izgubili. Ljubimo stoga jedni druge u istini, molimo u našim obiteljima, živimo sveto, opraštajmo, služimo. Gradimo zajedno društvo u kojemu je Bog na prvome mjestu, u kojemu svaki čovjek ima svoje dostojanstvo i slobodu savjesti, u kojemu su ljubav i zajedništvo žrtve Bogu mile“, rekao je, među ostalim, nadbiskup Kutleša.
Na kraju misnog slavlja, pozdrav je uputio apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori nadbiskup Francis Assisi Chullikatt. Među ostalim, nagalsio je da, dok sveopća Crkva živi Jubilejsku godinu nade, slavenski narodi i cijela Europa sjećaju se svetih Ćirila i Metoda, apostola slavenskih. „Na ovaj isti dan, vi, dragi vjernici Hrvati, s opravdanim ponosom slavite 1100 (tisuću sto) godina od krunidbe vašeg prvog kralja, Tomislava, i drevne crkvene sabore u Splitu: ključne trenutke vaše kršćanske povijesti i vašeg narodnog identiteta. Ovdje, na ovom duvanjskom polju, susreću se pamćenje i vjera: prošlost i sadašnjost dodiruju se poput dviju ruku sklopljenih u molitvi. Ovdje se obnavlja duboki osjećaj pripadnosti: Kristovoj Crkvi, zajedništvu s Petrovim nasljednikom, vašoj duhovnoj baštini, koju je evanđelje oblikovalo i kovalo tijekom stoljeća“, rekao je, među ostalim, nuncij Chullikatt.
Pjevanje je predvodio Župni zbor i Frama župe Tomislavgrad te Klapa „sv. Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, a čitanja i molitvu vjernika čitali su predstavnici Vrhbosanske, Banjolučke i Mostarsko-duvanjske odnosno Trebinjsko-mrkanske biskupije.
Hvaljen Isus i Marija dobri narode. Jučer su dva događaja obilježila dan u našem narodu, sveta misa na Duvanjskom polju povodom 1100 godina hrvatskog kraljevstva, te veličanstveni koncert Marka Perkovića u Zagrebu koji je okupio pola milijuna Hrvata. Da ne zaboravimo, čestitamo mladencima, Andriji i Ivani, koji su sklopili brak jučer i zahvaljujemo im na lijepoj gesti, naime svatovi su iza sebe pokupili oko crkve sve što su donijeli, a bilo je toga zbog vrućine.
Lijepo je bilo gledati uživo koncert pun domoljubnog naboja, pozitivne energije i vjere. To je Hrvatska koju želimo, čista, neiskvarena, odana Bogu. Lijepo je bilo slušati biskupa u miru Antu Ivasa gdje predvodi molitvu Maranatha, dođi Gospode Bože. Lijep je bio prikaz dva anđela koji se spajaju u simbol spasenja, križ uz mnoštvo koje je davalo zavjet; “Ja i moj dom služit ćemo Bogu”, Što nas to onda spriječava da našu domovinu Hrvatsku uredimo onako kako želimo, da je uredimo po Božjim zakonima da bude na slavu Bogu i na ponos Hrvatskom narodu. Pred pjesmu o kralju Tomislavu, pjevač Marko Perković je rekao da smo mi malobrojni narod ali veliki u svojim djelima i da ne dopustimo drugima da nas nazivaju malima. Ima istine u toj tvrdnji kada se gleda povijest Hrvata. Baš zbog te povijesti i milosti Božje koja nas je pratila trebali bi biti vjerni Bogu i Crkvi. Bog nas stalno poziva, otvara nam vrata svoje milosti da u ovo vrijeme neizvjesnosti i nemira svoj život provedemo u miru. To je sasvim moguće jer to nam Bog obećava. Uzdanje u lažne proroke, vođe i saveze ne vodi nikamo. Vodi samo u sukobe. Samo pouzdanje u Boga može spasiti nas i našu Hrvatsku. ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’, slušamo u Evanđelju. Sa naših oltara stalno slušamo pozive na obraćenje i hod za Isusom. Mnogi na te pozive ostaju gluhe nesvjesni što ih zbog toga čeka. „Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«, veli Isus za one koji odbiju njegov poziv. Dragi prijatelji, posebno vi mladi, na vama ostaje budućnost, onakvu kakvu uredite takva će vam biti.
Maranatha, dođi gospodine u zemlju Hrvata
Maranatha, dođi naroda moga
Maranatha, dođi nam brzo i zauvijek ostani
Skini lažne maske s lica moje zemlje Hrvatske
Nek’ zablista svom ljepotom
I vjerom u Tebe Boga, naroda moga
Gospe, ženo, suncem ovjenčana
Satri zmiju, zmaja paklenoga
Pokaži pute do nebeskog raja
O kraljice, cijele nam nacije
I dok je srca bit će i Croatije
Svima vama želimo ugodan početak novog radnog tjedna i neka vas i vaše obitelji prate mir i dobro.
VATIKAN (IKA)
Donosimo u cijelosti poruku pape Lava XIV. za IX. svjetski dan siromaha koji će se slaviti na XXXIII. nedjelju kroz godinu, 16. studenog 2025. na temu “Ti si, o Gospode, ufanje moje (Ps 71, 5)”.
PORUKA PAPE LAVA XIV. ZA IX. SVJETSKI DAN SIROMAHA
XXXIII. nedjelja kroz godinu
Ti si, o Gospode, ufanje moje (Ps 71, 5)
1. „Ti si, o Gospode, ufanje moje“ (Ps 71, 5). Te riječi potekle su iz srca opterećenog velikim teškoćama: „Trpljenja mnoga i velika bacio si na me“ (r. 20), kaže psalmist. Pa ipak, njegova je duša otvorena i puna povjerenja, jer je nepokolebljiva u vjeri koja prepoznaje Božju podršku i to ispovijeda: „Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja“ (r. 3). Otud proizlazi nepokolebljivo povjerenje da nada u njega ne razočarava: „Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim!“ (r. 1).
Usred životnih kušnji, nadu oživljava pouzdana i ohrabrujuća sigurnost Božje ljubavi, izlivene u naša srca po Duhu Svetome. Stoga ona ne razočarava (usp. Rim 5, 5), te sveti Pavao može napisati Timoteju: „Ta za to se trudimo i borimo jer se pouzdajemo u Boga živoga“ (1 Tim 4, 10). Živi Bog je, naime, „Bog nade“ (Rim 15, 13), koji je u Kristu, svojom smrću i uskrsnućem, postao „nada naša“ (1 Tim 1, 1). Ne smijemo zaboraviti da smo spašeni u toj nadi, u kojoj moramo ostati usidreni.
2. Siromasi mogu postati svjedoci snažne i pouzdane nade, upravo zato što je ona, u njihovom slučaju, ispovijedana u nezavidnom životnom položaju označenom odricanjem, krhkošću i marginalizacijom. Oni se ne oslanjaju na sigurnost koju daju moć i posjedovanje; naprotiv, zbog njih trpe i često su njihova žrtva. Svoju nadu mogu stavljati samo negdje drugdje. Priznajući da je Bog naša prva i jedina nada, i mi prelazimo s prolaznih nada na trajnu nadu. Kad nas nosi želja da imamo Boga za suputnika na svom životom putu, važnost bogatstva se umanjuje, jer se otkriva istinsko blago koje nam je uistinu potrebno. Riječi kojima je Gospodin Isus opominjao svoje učenike jasne su i nedvosmislene: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu“ (Mt 6, 19-20).3.
3. Najgore siromaštvo je ne poznavati Boga. Papa Franjo nas je na to podsjetio kad je u Evangelii gaudium napisao: „najveća je diskriminacija od koje trpe siromašni nedostatak duhovne skrbi. Velika većina siromaha posjeduje posebnu otvorenost vjeri; trebaju Boga, i mi ne smijemo propuštati pružati im njegovo prijateljstvo, njegov blagoslov, njegovu riječ, omogućiti im pristup slavljenju sakramenata i ponuditi im hod rasta i sazrijevanja u vjeri“ (br. 200). Tu se krije temeljna svijest i potpuno originalno shvaćanje o tome kako u Bogu pronaći vlastito blago. Apostol Ivan apostol insistira na sljedećem: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4, 20).
To je pravilo vjere i tajna nade: sva dobra ovog svijeta, materijalne stvari, svjetovni užici, ekonomsko blagostanje, koliko god važno bili, nisu dovoljni da učine srce sretnim. Bogatstvo je često varljivo i dovodi do dramatičnih situacija siromaštva, od kojih je na prvom mjestu čovjekovo uvjerenje da ne treba Boga i da može živjeti bez Boga. Na um nam padaju riječi svetog Augustina: „Sva tvoja nada neka je u Bogu: osjeti potrebu za njim, da te On ispuni, jer bez njega, što god da imao samo će te učiniti još praznijim“ (Tumačenja Psalama, Ps 85, 3).
4. Kršćanska nada, na koju upućuje Božja Riječ, sigurnost je na životnom putu, jer ne ovisi o ljudskoj snazi, već o obećanju Boga koji je uvijek vjeran. Stoga su kršćani od samih početaka odlučili nadu poistovjećivati sa simbolom sidra, koje daje stabilnost i sigurnost. Kršćanska nada je nalik sidru koje naše srce privezuje za obećanje Gospodina Isusa, koji nas je spasio svojom smrću i uskrsnućem, i koji će ponovno doći među nas. Ta nada nastavlja pokazivati kao pravi životni obzor „novo nebo“ i „novu zemlju“ (2 Pt 3, 13), gdje će egzistencija svih stvorenja pronaći svoj autentični smisao, jer naša prava domovina je na nebu (usp. Fil 3, 20).
Božji grad nas, samim tim, obvezuje na predano zalaganje za ljudske gradove. Oni mu već sada moraju početi nalikovati. Nada, koju podupire Božja ljubav izlivena u naša srca po Duhu Svetom (usp. Rim 5, 5), pretvara ljudsko srce u plodno tlo gdje može niknuti ljubav prema životu svijeta. Tradicija Crkve stalno potvrđuje tu uzajamnu povezanost između triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi. Nada se rađa iz vjere, koja je jača i održava, oslanjajući se na ljubav, majku svih kreposti. A ljubav nam je potrebna danas, sada. To nije obećanje, već stvarnost na koju gledamo s radošću i odgovornošću: ona nas uključuje i usmjerava naše odluke prema općem dobru. Onaj tko nema ljubavi, ne samo da nema vjere i nade, već oduzima nadu i svome bližnjemu.
5. Biblijski poziv na nadu nosi, dakle, sa sobom dužnost preuzimanja na sebe, bez odgađanja, odgovarajuće odgovornosti u povijesti. Ljubav, naime, „predstavlja veliku društvenu zapovijed“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1889). Siromaštvo ima strukturne uzroke s kojima se treba uhvatiti u koštac i ukloniti ih. Dok se to događa, svi smo pozvani stvarati nove znakove nade koji svjedoče kršćansku ljubav, kao što su činili mnogi sveci i svetice kroz povijest. Bolnice i škole, na primjer, predstavljaju ustanove osnovane zato da izraze prihvaćanje najslabijih i marginaliziranih. One bi sada trebale biti dio javnih politika svake zemlje, ali ratovi i nejednakosti to često još uvijek sprječavaju. Znakovi nade danas sve više postaju obiteljski domovi, stambene zajednice za maloljetnike, savjetovališta i prihvatni centri, pučke kuhinje, prenoćišta, pučke škole: koliko samo često skrivenih znakova, koje možda ne primjećujemo, ali koji su tako važni za prevladavanje ravnodušnosti i poticanje na predano zalaganje u različitim oblicima volontiranja!
Siromasi nisu dodatna briga za Crkvu, nego najmilija braća i sestre, jer nas svaki od njih, svojim životom, kao i riječima i mudrošću koju nose, nadahnjuje da dođemo u konkretan dodir s istinom evanđelja. Stoga Svjetski dan siromaha ima za cilj podsjetiti naše zajednice da su siromašni ljudi u središtu svake pastoralne skrbi, ne samo u njezinom milosrdnom aspektu, već i u onome što Crkva slavi i naviješta. Bog je preuzeo njihovo siromaštvo kako bi nas obogatio njihovim glasovima, njihovim pričama i njihovim licima. Svi oblici siromaštva, bez iznimke, poziv su da se evanđelje živi na konkretan način i da se pružaju djelotvorni znakovi nade.
6. To je poziv koji pred nas stavlja slavlje Jubileja. Nije slučajno da se Svjetski dan siromaha slavi pred kraj ove Godine milosti. Kada se Sveta vrata zatvore, morat ćemo čuvati i prenositi Božje darove koji su izliveni u naše ruke tijekom cijele godine molitve, obraćenja i svjedočenja. Siromasi nisu predmet naše pastoralne skrbi, nego kreativni subjekti koji nas potiču da uvijek iznova pronalazimo nove načine življenja evanđelja danas. Suočeni s novim valovima osiromašenja koji se nižu jedan za drugim, postoji opasnost da se na to naviknemo i s tim se pomirimo. Svakodnevno susrećemo siromašne ili osiromašene ljude, a ponekad se može dogoditi da i mi sami imamo manje, da izgubimo ono što nam se nekad činilo sigurnim: dom, dovoljno hrane kroz dan, pristup zdravstvenoj skrbi, dobru razinu obrazovanja i informiranosti, slobodu vjeroispovijedi i izražavanja.
Kod promicanja općeg dobra, naša društvena odgovornost temelji se na stvaralačkom činu Boga, koji svima daje zemaljska dobra: kao i ona, i plodovi ljudskog rada također bi trebali biti jednako dostupni svima. Pomaganje siromašnima je, naime, prije pitanje pravde, nego milosrđa. To je ono što primjećuje sveti Augustin: „Gladnome daješ kruha, ali bilo bi bolje da nitko nije gladan, premda tada ne bi bilo nikoga tko je kruha gladan. Gologa odijevaš, ali koliko bi bolje bilo da svi imaju odjeću i da ne bude te oskudice!“ (Tumačenje Prve Ivanove poslanice VIII, 5).
Nadam se, dakle, da će ova Sveta godina potaknuti razvoj politika za borbu protiv starih i novih oblika siromaštva, te biti poticaj novim inicijativama za podršku i pomoć najsiromašnijima. Posao, obrazovanje, dom, zdravlje preduvjeti su za sigurnost koja se nikada neće postići oružjem. Pozdravljam već postojeće inicijative i napore koje svakodnevno veliki broj muškaraca i žena dobre volje ulaže na međunarodnoj razini.
Povjerimo se Blaženoj Djevici Mariji, Tješiteljici žalosnih, i zajedno s njom uzdignimo pjesmu nade, služeći se riječima himna Te Deum: „In Te, Domine, speravi, non confundar in aeternum – U tebe se, Gospodine, uzdam: ne daj da se ikada postidim“.
Iz Vatikana, 13. lipnja 2025., spomen svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika siromaha
PAPA LAV XIV.
VATIKAN (IKA)
Papa Lav XIV. osudio je korištenje gladi kao sredstva ratovanja, nazvavši je „skandalom“ i „vrlo jeftinim načinom“ provođenja sukoba. U poruci upućenoj 30. lipnja na 44. sjednici Konferencije Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), Sveti Otac upozorio je na sustavnu zloupotrebu resursa, korupciju političkih elita i ignoriranje potreba najsiromašnijih, izvijestio je Vatican news.
„Dok civili umiru od gladi i neimaštine, politički vođe se bogate na račun korupcije i nekažnjivosti“, naveo je papa Lav XIV. u poruci potpisanoj u Vatikanu, upućenoj glavnom ravnatelju FAO-a Qu Dongyuu i svim sudionicima konferencije koja se održava u Rimu od 28. lipnja do 4. srpnja.
Papa je upozorio da se u suvremenim sukobima sve češće koristi taktika uništavanja usjeva, pljačke stoke i blokade humanitarne pomoći kako bi se „kontroliralo cijelo nenaoružano stanovništvo“. Osudio je i napade na izvore vode i komunikacijsku infrastrukturu, nazvavši ih „novim licem rata koji ubija gladovanjem“.
U poruci se ističe i zabrinutost zbog skretanja financijskih i tehnoloških sredstava s borbe protiv siromaštva prema industriji oružja. „Dok svijet svjedoči sve većoj polarizaciji i brojnim krizama, sve manje sredstava ide onima kojima su najpotrebnija“, upozorio je papa.
Istaknuo je da je „ključ za pobjedu nad glađu u dijeljenju, a ne gomilanju“, pozvavši na hitno i konkretno djelovanje. „Vrijeme slogana i ispraznih obećanja je prošlo – sada su potrebna djela koja će donijeti nadu ljudima koji preživljavaju u bijedi“, poručio je.
Papa Lav XIV. naglasio je i utjecaj klimatskih promjena na sigurnost prehrambenih sustava. Pozvao je na pravednu ekološku tranziciju koja će štititi i okoliš i najugroženije zajednice. „Bez odlučne i koordinirane klimatske akcije, neće biti moguće nahraniti rastuću svjetsku populaciju“, upozorio je.
Na kraju poruke, Sveti Otac je poručio da će Sveta Stolica ostati predana služenju dobru svih naroda, osobito onih najranjivijih. „Molim Boga da rad FAO-a urodi plodom za siromašne i za cijelo čovječanstvo“, zaključio je papa Lav XIV.
Svetkovina je apostolskih prvaka, svetih Petra i Pavla. Na početku čestitamo svima onima koji nose ova lijepa imena. Druga čestitka ide babi Zdravki za njezin 101 rođendan. Lani je rekla da će od ove godine brojit”otpočetka”. Dakle ovo joj je tek prvi…..a treću čestitku šaljemo u Split bivšem župniku don Petru za imendan i rođendan. Neka ih sve Bog poživi.
Svaki čovjek poštuje i voli imati svoje korijene, voli znati tko je i što je. Vjerujemo da je i kod svih vas takav slučaj.
Današnja svetkovina nas katolike povezuje sa korijenima naše vjere, naše Crkve. Što činimo da te korijene zadržimo, da ih ojačamo, da ih proširimo i učvrstimo u ova teška vremena za vjeru? Primjeri koji nas okružuju bacaju sumnju da će ti naši korijeni ostati čvrsti. Ne hranimo ih dovoljno. A “hrana” naše svete vjere jesu sakramenti, Božje zapovjedi, svetkovanje Dana Gospodnjeg, sveta misa…..Bez toga korijenje slabi, a oluje dolaze……i to kakve oluje. Ova dva sveca toliko različita po svome statusu u društvu postigli su cilj u teškim vremenima za vjeru, ostali su čvrsti i nepokolebljivi. Do kraja. Bogu hvala, danas u našoj Hrvatskoj vjeru slobodno živimo ali kao da ne znamo to cijeniti. Nije nas briga. Kao da gledamo samo svoj interes. Uzmi šti ti treba, a o darivanju sebe nema ni traga. Imamo stotine razloga i važnijih stvari od vjere ili svetkovanja nedjelje. Na žalost. Dragi prijatelji, razmislite dobro, odredite što vam je u životu bitno. Nađite mjeru. Budite vjernici u pravom smislu te riječi i sačuvajte svoje korijenje, učvrstite ih da izdrže ove oluje koje ih čekaju.
Želimo vam svima blagoslovljen početak novog radnog tjedna i neka vas prate mir i dobro.
-nedjeljne svete mise u 7.30 i u 9 sati
-svagdanje svete mise u 8 sati
MISE KROZ TJEDAN
PROLONCIJA
daje vam se na znanje da andrija kraljević, sin rante i smiljanke,rođene ćulum, mladić katolik, rođen 1996. godine u našoj župi ,želi sklopiti sakramenat svete ženidbe s ivanom ruščić, kćeri željke i mare , rođene blažević, djevojkom katolkinjom rođenom 1997. godine u župi svetog lovre u stobreču.
tko zna za bilo kakvu zapreku ili zabranu ovoj ženidbi dužan je javiti crkvenim vlastima pod težak grijeh. vjenčanje im je 5.srpnja,subota u kominu.
Svečanom svetom misom i procesijom proslavili smo našu zavjetnu svetkovinu. Ovo je događaj stoljeća za našu župu i našu domovinu Hrvatsku. I kao što su nama naši djedovi i bake pričale o ovakvom veličanstvenom događaju koji se zbio u prošlom stoljeću, tako ćemo i mi našim potomcima pričati da smo u našoj župnoj crkvi bili i sudjelovali u posveti našeg naroda i Domovine Presvetom Srcu Isusovu. Na početku današnjeg misnog slavlja naša su zvona zvonila u zajedništvu sa svim zvonima naših crkava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u čast današnjeg velikog događaja. Slijedila je procesija u kojoj su sudjelovali predstavnici našeg mjesnog odbora, udruga, a mladići naše župe su nosili kip Srca Isusova, iza procesije je bila sveta misa. U svojoj propovjedi don Dražen je spomenuo da danas slavimo blagdan Božje ljubavi. Bog je ljubav. Da bismo mogli širiti ljubav prema bližnjemu svome, slijedimo poniznost i širinu Presvetog Srca Isusova koji je Put, Istina i Život. Samo u njemu možemo pronaći odgovore koji muče današnjeg čovjeka. Na kraju nam je rekao da Bog neka čuva nas i našu domovinu Hrvatsku, amen!
Iza pričesti molili smo posvetu našeg naroda i Domovine Srcu Isusovu,a poslije svete mise bio je mali domjenak za sve nazočne.
Hvala svima koji su prepoznali ovaj veliki dan i događaj za naš narod i sudjelovali u današnjem slavlju. Mir vam i dobro.
