Kaže jedna priča da je jedan pastir čuvao stado ovaca. Bilo je tu veliko stado,ali on nije želio uzeti radnika već je ovce čuvao sam. Međutim,jednog dana u ograsdi gdje su ovce bile poijavi se rupa. Jedna ovca zbog radoznalosti poviri kroz tu rupu i svidje joj se ono što se nalazti iza ograde i priođe kroz tu rupu. I skok po skok udalji se ona od sigurnosti stada i ograde. Sve je to promatrao jedan vuk i kada vidje da je ovca sama pođe za njom u potjeru. I koliko je god ovca bježala,vukl je pomalo stizao. Ali pastir ne bi bio pastir kada ne bi primjetio da mu ta ovca fali. I uz vuka,i on je krenuo za tom ovcom i prisjekavši put striže do nje prije njega. Uzme ovcu i vrati je u sigurnost tora. Kada su u obitelji i susjedstvu vidjeli što je bilo, sakupe se da bi pomogli pastiru zatvoriti tu rupu u ogradi da se to više ne bi dogodilo. Međutim, pastir ih odbije i ostavi rupu u ogradi otvorenom. Njegovom odlukom svi ostaše začuđeni. Ali on im objasni. Ja svojim ovcama dajem svu ljubav. U toj ljubavi im dajem slobodu da biraju dobro ili zlo bez ikakve prisile. Ako ih prisilim da ostanu u ogradi zatvorivši rupu, neće me voljetri, jer nitko prisilu ne voli, a ako ostanu unutar ograde onda ću znati da je ljubav obostrana i da ovce vole svojeg pastira.
Dragi prijatelji, znamo da ste shvatili bit ove lijepe priče. Boig nam je svima dao slobodu. Uz život,to je najveći dar koji dobismo od njega. Bog želi da svi ljudi budu dio njegova stada, dragovoljno i vlastitim izborom, bez ikakve prisile. Svoju ljubav nam je pokazao mukom i smrti na križu,da bi nas oslobodio. Kako mi vraćamo za tu neizmjernu ljubav? Jesu li nam važnije neke sitne stvari, mali dobici ili položaji u društvu koje možda vidimo kroz tu rupu u ogradi od vjernosti Bogu? Na žalost,svijet u kojem živimo svjedoči da mnogi idu kroz tu rupu u ogradi, odriču se svoje vjere radi nekih blagodati koje brzo prolaze, gube dostojanstvo za mrvice vlasti, kršćanske vrijednosti spominju samo kada je njima to potrebno, katolička vjera im postaje tek statistički podatak kojim se hvale po potrebi,a žive ko pogani, u svoje živote unose nemir koji tako šire na svoju okolinu.
Mirko čovik najboji na svitu, rekla je stotinu puta moja pokojna baba želeći naglasiti koliko je mir bitan čovjeku. Mir sa sobom samim, sa svojim Bogom i sa ljudima. Poitreban nam je taj mir u našim životima, potrebna nam je ljubav prema Bogu. Potrebna nam je vjera naših baba i didova. I ako smo pravi vjernici sa iskrenom ljubavlju prema Bogu, onda nam slikovito rečeno , ne treba gledati kroz nikakvu rupu u ogradi. Ma usudili bismo se kazati; nije nam potrebna niti ikakva ograda. Uz čestitke našim župniku don Draženu,kao i svim župnicima i redovnicima na njihovu danu- nedjelje dobrog pastira, želimo vam svima ugodan i blagoslovljen početak ovog nestalnog i pomalo hladnog novog radnog tjedna. Neka vas sve prate mir i dobro.