Nedjelja u blagosti i kreposti umiva svoje milo lice, češlja dugu zlatnu kosu, oblači dug bijel kaput i obuva crvene šiljaste cipele.
Korak po korak
Treptaj po treptaj
Dlan od dlan
Sva od radosti i sreće gromko progovara i priču tiho pripovijeda…
Dan po dan
Noć po noć
I evo zora još malo,
A sjenke u strepnji i čežnji protekle noći gube trag.
Do buđenja par minuta i bura će stat.
Utihnut će prasak iz vatrometa i bljeska oluja u grmljavinu novog dana…
Dan silovito i dražesno stiže nošen valom i pjesmom stara kormilara s nekog udaljenog svjetionika.
Na crkvi otkucava podne, a negdje preko rijeke umorni radnici kupe uvelo granje i sade voćke.
Bliži se lijeno popodne…
Lagan hod…
Šetnja duž obale
Šapat labudova u pjesmi koja dostiže vrhove prkosnih oblaka, a na planini orao gnijezdo sprema.
Vijesti ispred vrata
Riječi gore na dlanu
Kapljice soli na kapku
Kapi vode na usnama
Na stolu gozba u slavi
Glazba boji zidove, vjetar njiše zavjese, miris i plam svijeće u plesu gorljivo moli.
Oni u danu, dan u njima
Siti i radosni u godini
Godina po godina
U veselju, miru i ljubavi.
Sami u samoći velebne vječnosti.
Negdje Bog rastjeruje maglu i briše prašinu i kupa dolinu.
Anđeli lepršaju, smiono u smijehu, zadirkivati se ne prestaju. Šarm i nevinost ih resi. Kako li su samo slatki!
Ma gdje ste nestali, vratite se i zaplešite u ritmu nedjeljnog tanga u fado u famencu.
Evo ih…
Dobro došli.
Ručak je na stolu.
Sve nježne riječi sakupite i u strofu u vijenac pretočite. A sada valcer zaplešite…
Smijeh na usnama krasi vitka tijela
Miris cvijeća na svježim rukama
U ponosnim koracima
Oni u šetnji…
I evo već ponoć otkucava
Vrijeme počinka
Vrijeme sna
Vrijeme mira
U danu ljepote i vječnog divljenja
U inat buri i oluji
Oni, al’ ne više sami…
K.Laura