Ovog mjeseca, nadbiskup Cincinnatija je najavio plan restrukturiranja nadbiskupije u svjetlu promjene demografije i smanjenja broja svećenika. Cilj je vremenom smanji broj župa za sedamdeset posto.

Zastanite na trenutak i razmislite o tome… Velika nadbiskupija, u ovom slučaju u Sjedinjenim Američkim Državama, a moglo bi se raditi o bilo kojoj državi u zapadnom svijetu, planira zatvoriti vrata sedam od deset postojećih župa. Ako do sada niste smatrali da je Katolička Crkva u kriznom stanju, onda bi vas taj broj župa koje se trebaju zatvoriti zasigurno trebao probuditi iz sna.

Lako je kritizirati plan i kriviti nekoga. Isto tako je primamljivo promišljati „što ako? Što bi bilo da je duh Drugog vatikanskog koncila bio duh vjernosti i pravovjernosti, a ne duh kaosa i uništenja? Što bi bilo da su biskupi i pape postupili ispravno na vrijeme i odlučno kako bi zaustavili svećeničku zlouporabu? Što ako bi liturgijske reforme koje su uslijedile nakon Drugog vatikanskog koncila stvarno slijedile prave upute Drugog vatikanskog koncila?“.

Sve su to zanimljiva pitanja, ali živimo u ovom trenutku, to jest sada. Ne možemo se vratiti i promijeniti prošlost – milijuni katolika su napustili Crkvu, izgubili smo desetke tisuća vjerskih zvanja, a moralni položaj Crkve u svijetu je u rasulu. Pad je stvarnost koju ne možemo izbjeći.

Još jedno iskušenje je predložiti jednostavna rješenja ovog problema. „Počnimo novi program evangelizacije za cijelu biskupiju!“… „Moramo (po)vratiti u svaku župu tradicionalnu latinsku misu!“… „Biskupi moraju prestati podržavati liberalne političare!“ Iako bi te ideje mogle imati vrijednost, mračna stvarnost je takva da bez obzira na to što radili, Crkva će u idućim godinama nastaviti propadati, izuzev u slučaju neke božanske intervencije (kojoj se nadamo i molimo, ali ne možemo pretpostaviti).

Zašto sam toliko pesimističan pa smatram da ne možemo uskoro preokrenuti silaznu spiralu? Budući da su temelji našega pada postojali desetljećima, vjerojatno će trebati desetljeća da se obnovi izgubljeno. Više od pola stoljeća mnoga su naša bogoslovna sjemeništa razvodnjavana, naši biskupi popuštali su pred kulturom, a župe su malo toga nudile kako bi osigurale svoj status.

Iako Crkva posjeduje neiscrpno blago, proveli smo desetljeća ukopavajući ga pod gomilama modernizama i novotarija. Nijedna inovativna ideja ili novi program neće ukloniti naslage prljavštine. Ne možemo samo tako zaustaviti pad koje je počeo prije pedeset i više godina. Stoga je upravljanje tim padom potrebno.

Zato pohvaljujem nadbiskupa Cincinnatija, Dennisa Schnurra što je pogledao stvarnosti u lice i pronašao put naprijed. Njegov je plan pretvoriti dvjesto osam župa Nadbiskupije u šezdeset, zemljopisno povezanih, župnih „obiteljskih“ zajednica. Ove će župne obiteljske zajednice imati više svećenika koji će živjeti zajedno u jednoj središnjoj župi, a osoblje zaposlenika pomagati će u vodstvu cijele župne „obiteljske“ zajednice. Na kraju će mnoge pomoćne župe biti zatvorene, a većina službi i aktivnosti prvenstveno će se održavati u glavnoj župi.

Trenutno mnogi svećenici žive neodrživim životom, borave sami na župama i slave mise na više župa. Ovo je način za uništenje svećenika koje imamo i odbijanje potencijalnih svećeničkih zvanja. Uz Schnurrov plan, svećenici će živjeti u zajednici i na kraju će se prvenstveno nalaziti u svojoj glavnoj župi. Da, to znači dulju vožnju za mnoge laike, jer će se sada morati voziti do središnje župe, a ne do župe na kraju ulice, ali i to je bolje nego tražiti od svećenika da budu sami.

Schnurr zna da će svaki pokušaj zatvaranja župa naići na žestok otpor župljana te župe, koji će reći „ne moja župa!“. Ipak, pokušava pametno upravljati u ovome padu. Previše biskupa diljem svijeta ne razumije ovaj problem i prenose teške odluke na svoje nasljednike. Na kraju će se biskupije urušiti pod teretom prevelikog broja župa i nedovoljnog broja svećenika, tj. vjernika.

No, upravljanje padom samo je jedan aspekt puta prema naprijed. Isto tako se moramo zapitati kakvu Crkvu želimo nakon ovog pada. Hoće li to biti Crkva koja se tvrdoglavo i iracionalno drži statusa quo nakon Drugog vatikanskog koncila? Papa Franjo često govori protiv krutosti i života u prošlosti, ali nitko nije tako krut i zaglavljen u prošlost kao službenici Crkve koji žele da svaka godine ponovno bude 1976. godina.

Ipak, previše službenika vodi naše kancelarije i župe, ostavljajući Crkvu u živom blatu iz kojeg ne uspijeva pobjeći. Ako nastavimo sa statusom quo iz doba diska, iza pada će ostati svega nekoliko ljudi da počiste nered. Uostalom, status quo je pomogao ubrzati, ako ne i uzrokovati pad na prvom mjestu.

Ako odbacimo status quo onda možemo graditi budućnost. Imajte na umu da čak ni radikalne promjene neće zaustaviti određeni pad. Kao što sam rekao, to je neizbježno bez božanske intervencije. Ali kako će izgledati manja Crkva za deset godina? Hoće li to biti više manje isto, samo manje ili će to biti mali vjerni ostatak spreman izaći i ponovno evangelizirati svijet?

Nadbiskup Schnurr sa pravom zatvara župe. Ali to je samo polovično rješenje. Isto tako bismo trebali raditi na tome da preostale župe učinimo vjernim bastionima nerazvodnjenog katolicizma. Nema više ispraznih homilija. Nema više neizražajnih liturgija koje odražavaju okolnu kulturu. Nema više pseudo katoličkih sati katekizma. Nema više stapanja sa svijetom. Vratimo staru religiju – katolicizam koji nije samo „susreo“ svijet, nego ga je i preobratio. Trenutno zatvaramo sedamdeset posto župa, ali ako se nastavimo pridržavati post koncilskog statusa quo znači da ćemo na kraju morati zatvoriti preostalih trideset posto župa.

U teškim danima za Katoličku Crkvu, biskupi moraju donositi teške odluke. Ali ove odluke ne bi trebale gledati samo na mračnu stvarnost današnjice, već i na planove za budućnost. Možda ne možemo zaustaviti pad, ali sada možemo početi postavljati temelje za rast u budućnosti.

Izvor