Sveti je Roko, naša stara zavjetna svetkovina koju smo proslavili na groblju u njegovoj crkvi kao što su je i naši preci proslavljali. Često se znamo buniti oko nekih stvari koje se tiču našeg načina življenja i naših običaja. Međutim, postavimo li mi sebi pitanje; Koliko mi sami držimo do toga? Što činimo da održimo naš način života, naše običaje i našu vjeru živom? Koliko smo uporni u tome ili prelagano odustajemo?
E tko je danas bio na svetoj misi mogao je čuti kako današnje Evanđelje govori o upornoj i poniznoj vjeri. O jednoj upornoj Kanaanki koja nije odustala niti kada je Isus šutio. Ponekad i mi molimo, a čini nam se da Bog šuti. Tada ne trebamo odustati. Bog možda ne odgovara onako i onda kako mi očekujemo, ali nas poziva da mu još više vjerujemo. Kanaankina vjera bila je velika upravo zato što je ostala vjerna i onda kada nije razumjela Božji odgovor.
Nekada se ponašamo kao da nam je sve Bogom dano, da polažemo pravo na sve. Jeli to tako? Pa kuća u kojojj ti živiš i u kojoj su živjeli tvoji preci, sutra zbog tvog ponašanja neće možda više biti tvoj dom. Bogu je svaki narod isti i ne voli on više Hrvate od recimo Kineza ili obrnuto. On je svoj dom otvorio kao „dom molitve za sve narode“. I današnji psalam poziva sve narode da slave Boga. Božje milosrđe nije zatvoreno ni za koga. On gleda srce čovjeka, njegovu vjeru i pouzdanje. Zato danas možemo ponijeti jednu jednostavnu poruku: Ne odustaj od molitve kada Bog šuti. Ne odustaj od nade kada je teško. Ostani pred Gospodinom i reci poput Kanaanke: „Gospodine, pomozi mi!“ Jer vjera koja ustraje, i kada ne vidi odgovor, jest vjera koju Isus prepoznaje i blagoslivlja. Vjera je to koja čuva tvoj dom, tvoje selo, tvoj grad, tvoj način života. Tvoje običaje. Osvrnite se oko sebe i vidjet ćete kako to sve nestaje kad se vjera gasi. Mir vam i dobro.