Ove nedjelje čitanja su puna opomena ljudima. Posebno u Evanđelju gdje Isus upozorava apostole da su dužni opminjati i ukazivati na greške. Slijedeći upute iz današnjih čitanja i mi ćemo se dotaknuti opomena.

Pričest na ruku je “najtužnija stvar na svijetu” - Quo Vadis Croatia

“Šutnja naroda je opomena kraljevima”. Opomena je ovo koju je izrekao  biskup  Abbé Jean-Baptiste-Charles de Beauvais. Izrekao ju je u vrijeme kojem je prethodila bezbožna revolucija u Francuskom carstvu.I sigurno je bilo još opomena od strane duhovnih pastira tog vremena,ali moćnici ih nisu poslušali. I došlo je do krvavog prevrata u kojem su ti moćnici izgubili svoje živote. Nisu poslušali opomenu.I taj biskup je doživio taj krvavi prevrat. Jeli mu bilo drago da je bio u pravu?. Ne vjerujem. I u današnje vrijeme slušamo mnoštvo opomena. I ljudi se različito ponašaju prema tim opomenama.  Znate,teško je nekome govoriti da krivo radi, da čini nešto naopako, da ide krivim putem. Znamo to iz vlastita iskustva. Jer dosta puta ste i na ovoj stranici mogli pročitati prigovore i opomene vama dragi prijatelji,a posebno ljudima koji upravljaju sa našim društvom. I nisu to neka pusta piskaranja,već su to opomene i prigovori koji slijede nauk Crkve i mišljenje naših duhovnih pastira. I zanimljivo jest da su se te sve opomene i prigovori ostvarili. Mislite da nam je drago? Nije. Evo novinski naslovi su puni vijesti da su dvoe ljudi koji žive u grešnoj zajednici,preciznije dva muškarca, napokon udomili dvoje djece čijim roditeljim su ta djeca oduzeta odlukom socijalnih službi zbog najvjerojatnijih loših odnosa u obiteljima. Ali zbog opomena koje su biskupi davali,a i mi u svojim tekstovima na stranici,bili smo osuđivani od pojedinaca. Posebno se to odnosilo kod donošenja Istanbulske konvencije. I gledani smo preko oka,jer smo se usudili misliti drugačije nego pojedine vođe stranaka. Nismo slijedili političku volju tih moćnika. I malo pomalo sve dolazi na naplatu. Koliko vas još misli da tim grešnim i čudnim  zajednicama neće biti dopušteno usvajanje djece? Vidite dokle dovodi odmahivanje rukom na opomene. A rukom su odmahivali vjernici. Što je žalosno. I mnogi će sada prestati čitati ovaj tekst,jer su se našli u njemu. I opet će slijediti osude piscu ovih redaka. Ali nema tu ljutnje. Možda malo razočarenja,ali ljutnje ne. Kako je tek duhovnim pastirima,to je teško i zamisliti. Zaostali,konzervativni,zatucani…..to su riječi koje prate ove opomene i one koji ih zbore. A mi bismo rekli da je riječ za te opomene: ispravnost. Da da…koliko puta čovjek danas doživi osude kada opomene da zajednički život dvoje ljudi prije braka ne priliči ljudima koji se nazivaju kršćani. A koje osude kada spomenete sakramente,svetu ispovijed na primjer koju neki vjernici izbjegavaju godinama i godinama. Biti vjernik a podržavati osobe u javnom životu koje donose zakone protivne nauku Božjem jest razlog za ispovijed. I to vjernik treba promijeniti,ma koliko mu ta stranka ili pojedinac značio. Jer Bog je na prvom mjestu. Ne vjerujete? Upitajte svećenika na prvoj  slijedećoj ispovijedi. U što su se pretvorili sakramenti svete krizme i prve pričesti? U derneke. I mnogi brigaju brige o tim sakramnentima ove godine,ali ne zbog samih sakramenata,već zbog epidemioloških mjera koje će im možda onemogućiti te iste derneke u restoranima. Sakramenti su tu kod mnogih sporedna stvar. Čudna su vremena dragi prijatelji. Jako. Vrijednosti su izokrenute. I zato treba opominjati,ma koliko to bilo teško i neugodno. Ustrajte i postoji mogućnost da ćete nešto uspjeti promijeniti. Ovo ne znači da Crkva koja opominje ne zaslužuje opomene. Da bi opominjali trebamo priznati i svoje greške. Crkva hodi putem do vječnosti. Put je to na kojem ima mnogo padova. Primjer je Crkva u Europi,posebno Njemačkoj sa nekim svojim fiks zamislima koje su protivne i nauku Crkve i zdravom razumu,te vode podjelama. Svjedočimo i padovima u ovo vrijeme edidemije,posebno nekim dvojbenim odlukama Crkve koje će sigurno imati posljedica za samu Crkvu. Jer pokoravanje ljudskim zakonima zanemarujući činjenicu da je Crkva samo odgovorna Bogu sigurno nije dobro. Pričest,vjerske svečanosti,procesije…..teško je i nije lako. Ali sigurno u Crkvi postoji dovoljan broj pastira koji će biti jezgra te Crkve kada se podigne i nastavi svoj put. I ako ste ovu malo podulju opomenu pročitali do kraja svaka vam čast. Pazite se i ostanite zdravi. Budite vjernički odgovorni. Najprije Bogu,a onda ljudima. I ne bojte se. Jučer je bio blagdan svete Majke Tereze iz Kalkute. Malo promislimo kakav je bio njen život i jeli se bojala ili je svoj život i rad stavila Bogu u ruke. Mir vam i dobro!