Svetom smo misom proslavili večeras velikana našeg naroda. Blaženika koji bi nam trebao biti uzor u služenju Bogu i vjernosti svome rodu. On je čovjek savjesti čiha veličina ne leži u moći, nego u vjernosti. U ona teška komunistička vremena mraka kad su se istine prodavale za sigurnost, a šutnja bila najlakši put, on je izabrao križ. Koliko bi to danas ljudi učinilo?
E ali Stepinac nas uči da vjera nije bijeg od svijeta, nego hrabrost da se u svijetu ostane uspravan, u bilo kojem trenutku. Stalno smo kao narod I kao vjernici u nekim kušnjama…..Domovinski rat, ekonomska kriza, epidemija
corone…..Kako smo se ponašali? Govorio je naš blaženik da Crkva ne smije biti ni uz jednu ideologiju, nego uvijek uz čovjeka – osobito maloga, progonjenoga i prezrenoga. Zbog toga je stradao. Nije tražio mučeništvo, ali ga je prihvatio kad je došlo. I što je dobio? Vječnost! Njegov život nam pokazuje da pravednost često nije nagrađena na ovom svijetu. Bio je osuđen, izoliran, klevetan, zatvoren i trovan. Ipak, nije ogorčen. Nije uzvraćao mržnjom. U tamnici i tišini sazrijevala je svetost, ona koja se rađa iz predanja Bogu, ne iz pobjede nad drugima. Mozda bi nas Stepinac danas pitao: Gdje je granica moje savjesti? Šutim li kad bih trebao govoriti? Jesam li spreman izgubiti nešto radi istine?
Svi se mi često pozivamo na Stepinca, ali njegova poruka nije lagana: Bolje je imati čistu savjest nego lagodan život. Bolje je biti u Božjim rukama nego u rukama moćnika ovoga svijeta. Neka nam zato Stepinac bude putokaz u ovim vremenima, neka nam njegove poruke da je Bog je iznad svega, da se savjest ne prodaje i da ljubav prema čovjeku ide ruku pod ruku s vjernošću Bogu budu vodilje u našim životima. I kao što nam je župnik poručio, živimo Stepinčeve vrijednosti I nasljedujmo ga u njegovom vjernosti Bogu i odanosti Crkvi i hrvatskom narodu.
Mir vam i dobro.