Masovna migracija postala je jedno od ključnih žarišta političkih prijepora na Zapadu, od Sjedinjenih Američkih Država do Europe. Katolička Crkva već tri desetljeća nastoji unijeti moralnu jasnoću u to pitanje, pri čemu je svaki papa oblikovao taj odgovor u skladu sa svojim podrijetlom i teološkim senzibilitetom. Papa Lav, nadahnut svojim dugogodišnjim iskustvom misionara u Latinskoj Americi, više je puta kritizirao administraciju Donalda Trumpa zbog njezina postupanja prema migrantima, ističući da protivljenje pobačaju uz istodobnu potporu strogoj politici deportacija zapravo nije dosljedno pro-life stajalište.
No taj univerzalni moralni okvir suočava se s osobito složenom stvarnošću u Europi, gdje migraciju u velikoj mjeri čine muslimani i gdje duga povijest sukoba s islamom i dalje oblikuje političku raspravu. Mnogi europski katolici stoga se osjećaju rastrganima između želje da obrane kulturu i vjeru za koje smatraju da nestaju te Crkve čije vodstvo dosljedno poziva na prihvaćanje i milosrđe prema migrantima, bez obzira na njihovo podrijetlo ili vjeru.
Malo je ljudi koji su toliko dugo proučavali te odnose kao Raymond Ibrahim, američki povjesničar kršćansko-muslimanskih odnosa i autor niza međunarodno priznatih knjiga, među kojima su Sword and Scimitar: Fourteen Centuries of War Between Islam and the West i Defenders of the West: The Christian Heroes Who Stood Against Islam. U razgovoru za National Catholic Register, vođenom u povodu niza konferencija održanih u Europi u svibnju, ponudio je tumačenje sadašnjeg trenutka koje ozbiljno shvaća krizu, ali istodobno dovodi u pitanje način na koji se ona najčešće prikazuje.
Kriza identiteta Zapada
Prema Ibrahimu, pitanje muslimanske migracije u Europu ne može se razumjeti odvojeno od prethodnog pitanja: što se dogodilo sa samopouzdanjem Zapada i njegovim vjerskim identitetom? Civilizacija koja više nema čvrsta uvjerenja o samoj sebi, tvrdi on, ne može pružiti otpor bilo čemu što takva uvjerenja još posjeduje.
To djelomično pripisuje, kako kaže, kršćanstvu koje je postupno svedeno na privatnu, individualiziranu vjeru, lišenu kulturne i društvene težine koju je nekoć imalo.
„Jedan od problema suvremenog zapadnog kršćanstva jest to što je ono svedeno na individualnu vjeru, neku apstraktnu ideju poput: ‘Spašen sam; imam odnos s Isusom’, dok ljudi u svakodnevnom životu žive potpuno sekularno”, rekao je. „Povijesno nije bilo tako. Kršćanstvo je bilo mnogo više utkano u samu kulturu; bilo je vrlo vidljivo.”
Posljedica je, prema njegovu mišljenju, vjera koja više ne oblikuje javni život niti društvu pruža zajednički okvir koji bi vrijedilo braniti.
„Jedan od današnjih trikova jest ukloniti kršćanstvo iz svijeta uvjeravajući sve da je ono samo stvar vas, Boga i vašega uma – držite to za sebe. To je jedan od načina da se kršćanstvo zapravo uništi.”
Pozvani, a ne osvajači
Ibrahim smatra da upravo taj gubitak uvjerenja objašnjava kako je masovna muslimanska migracija uopće postala moguća.
„Muslimanski migranti u biti su pozvani u Europu, a ne da je osvajaju”, rekao je. „To je vrlo važna razlika koju treba imati na umu, jer mnogi žele da mislite kako je problem Zapada danas sam islam, što je pogrešno shvaćanje.”
Povjesničari i stručnjaci za migracije suvremene migracijske tokove uglavnom objašnjavaju demografskim, gospodarskim i geopolitičkim čimbenicima, a ne koordiniranim ideološkim projektom. No za ovog znanstvenika, rođenog u SAD-u u obitelji koptskih kršćanskih doseljenika iz Egipta, ova je kriza mnogo više od pitanja upravljanja ili pogrešno shvaćenog idealizma.
Ibrahim je dva desetljeća proučavao stoljeća tijekom kojih je islam doista bio osvajačka i ekspanzionistička sila usmjerena protiv kršćanskoga svijeta – od sjeverne Afrike i Bliskog istoka do Balkana i Španjolske. Ipak, smatra da takvo povijesno tumačenje nije dovoljno za razumijevanje današnje stvarnosti.
„Iz povijesne perspektive rekao bih da je islam nedvojbeno predstavljao egzistencijalnu prijetnju”, izjavio je, dodajući da to danas više nije slučaj jer islam više ne raspolaže vojnom i gospodarskom snagom potrebnom za osvajanje Zapada.
Ibrahim više ne prihvaća tumačenje prema kojem zapadne elite koje podupiru neograničenu imigraciju iskreno vjeruju da sve kulture i religije mogu mirno suživjeti ako su zadovoljene materijalne potrebe. Umjesto toga, smatra da takve politike odražavaju, kako kaže, svjesno neprijateljstvo prema tradicionalnoj kršćanskoj civilizaciji koja je nekoć Europi davala koheziju.
„Vrijeme je pokazalo da masovna imigracija iz zemalja s izrazito različitim kulturama i religijama ne funkcionira, da dovodi do napetosti pa čak i kriminala. A oni svoju odluku nisu preispitali. Nastavljaju činiti isto, pa čak i idu još dalje.”
„U ovom je trenutku”, nastavio je, „nemoguće vjerovati da to nije namjerno.”
Ukazao je na ono što vidi kao duboko neprijateljstvo upravo prema tradicionalnom kršćanstvu – ne prema religiji općenito, nego prema onom starijem obliku vjere koji je oblikovao civilizaciju i Boga stavljao daleko iznad državne vlasti.
„Ako idete u državne škole u Americi”, rekao je, „uče vas da je kršćanstvo bilo problem sve do prosvjetiteljstva, koje nam je dalo veliko društvo kakvo danas imamo.”
„Najveći neprijatelj onima koji odbacuju ovu civilizaciju nisu muslimani – za njih ih nije osobito briga. To su kršćani”, rekao je. „Oni će čak sklapati saveze s muslimanima, podupirati ih i osnaživati upravo zbog svoje mržnje prema kršćanima i onome što oni predstavljaju.”
Neočekivano ogledalo
Prema Ibrahimu, rasprava o imigraciji na Zapadu – a osobito u Europi – odražava dublje pitanje: jesu li ta društva još sposobna ponuditi model civilizacije koji je dovoljno privlačan i dovoljno samouvjeren da privlači samo one koji se u njega žele integrirati.
Dinamika koju Ibrahim opisuje, a koja muslimansku prisutnost čini posebno vidljivom u Europi, prema njegovu mišljenju proizvodi i jedan zanimljiv učinak. Dok su neki mladi zapadnjaci posljednjih desetljeća prešli na islam, privučeni onime što opisuje kao jasnoću, disciplinu i nenametljivu, ali samouvjerenu muževnost koju su mnoga kršćanska društva, po njegovu mišljenju, izgubila, sve veća vidljivost islama u Europi istodobno predstavlja svojevrsni poziv na buđenje za dio mladih koji su izgubili doticaj s vjerskom praksom svojih predaka.
Kao primjer Ibrahim navodi mlade Europljane koji na društvenim mrežama objavljuju videozapise o tome kako su ponovno otkrili korizmu nakon što su gledali svoje muslimanske prijatelje kako javno obilježavaju ramazan. Taj je trend opisao kao „nenamjernu pozitivnu posljedicu”.
„Dovedete te muslimane koji nisu odgojeni na zapadni način, a oni otvoreno iskazuju vanjske znakove svoje vjere. Tada zapadnjaci postanu pomalo ljubomorni i kažu: ‘Čekaj, mislio sam da mi to više ne smijemo raditi – a što je s mojom vlastitom tradicijom?’”
To naziva jednim od rijetkih, ali stvarnih nusproizvoda vidljive prisutnosti islama na Zapadu – svojevrsnim ogledalom koje Zapadu pokazuje što gubi.
„Kršćanstvo je zamišljeno kao nešto što uistinu prožima i oblikuje cijelo društvo.”