Dok se kardinali okupljaju na konklavi, jedno od pitanja koje nam se nameće jest kako globalna Crkva može rasti u jedinstvu. Pontifikat pape Franje dodatno je produbio razlike između tradicije i napretka, razvijenog svijeta i globalnog juga, te između kontinuiteta i inovacija.
Uz nemire u Crkvi, složenost 21. stoljeća bacila nas je u vrtlog neviđenih tehnoloških promjena, donoseći preokrete u razumijevanju ljudske osobe te sukobe u politici, ekonomiji, obrazovanju i zdravstvenoj skrbi. Usred tog vihora i nestabilnog tla, gdje se može pronaći stijena na kojoj se može graditi?
Može li Katolička crkva i dalje ponuditi tu stijenu? Vjerujem da bi papa iz Afrike mogao pokazati put, i evo zašto:
Mladenački žar
Prvo, Crkva u Africi je mlada i snažna. Više od 230 milijuna afričkih katolika čini gotovo jednu petinu globalne katoličke populacije, a ta sila vjere je mlada. Afrika ima medijalnu dob od samo 19,7 godina. Za razliku od Europe i Sjeverne Amerike, gdje stariji vjernici i opadajuća posjećenost crkava ukazuju na krizu vjere, afričke crkve ispunjene su mladim, entuzijastičnim vjernicima.
U Nigeriji, Keniji i Demokratskoj Republici Kongo katoličke crkve vrve energijom. Njihove liturgije su živopisne, sjemeništa puna, a broj poziva na svećenički i redovnički život raste. Samo u Nigeriji ima više od 30 milijuna katolika, a svake godine proizvodi tisuće svećenika.
Taj mladenački žar je i duhovan i brojčano snažan. Afrički katolici unose zarazan entuzijazam u svoju vjeru, obilježen živahnim bogoslužjem, dubokom pobožnošću prema sakramentima i snažnim osjećajem zajedništva. Papa iz Afrike, koji bi iznikao iz ovog dinamičnog konteksta, mogao bi utjeloviti tu energiju, nudeći viziju nade i obnove globalnoj Crkvi koja se suočava sa sekularizmom i apatijom.
Ustrajnost u progonu
Diljem kontinenta, posebice u sjevernoj Nigeriji, Somaliji i dijelovima Sahela, katolici se suočavaju s neprestanim progonima od strane muslimanskih ekstremista. Skupine poput Boko Harama i Al-Shabaaba ciljaju kršćanske zajednice, spaljujući crkve, otimajući svećenike i masakrirajući vjernike. Samo u 2023. godini u Nigeriji je ubijeno tisuće kršćana, a bezbrojni drugi su raseljeni. Ipak, unatoč takvom nasilju, afrički katolici pokazuju izvanrednu hrabrost, odbijajući odreći se svoje vjere čak i pod prijetnjom smrti.
Današnji afrički katolici su suvremeni mučenici, njihova vjera osnažena žrtvom i patnjom. Papa iz Afrike, oblikovan ovim kontekstom, donio bi proročki glas na globalnu scenu, podsjećajući Crkvu na cijenu učeništva i snagu nepokolebljive vjere. Takvo vodstvo moglo bi nadahnuti katolike širom svijeta da čvrsto stoje u svojim uvjerenjima, čak i suočeni s kulturnim ili ideološkim pritiscima.
Radikalno kršćanstvo
Radikalno kršćanstvo je jednostavno povratak korijenima—ne povratak u neku fantaziju tradicije ili u neku vrstu odbojnih, samopravednih ekstremizama, već jednostavan povratak temeljima vjere. Radikalno kršćanstvo ne raspravlja s neprijateljima vjere, ne tlači ih niti im se prilagođava. Ono jednostavno živi snagu Uskrsnuća u dinamici Duha Svetoga. Naša zapadna Crkva, toliko zatrpana ravnodušnošću, materijalizmom i dosadom, treba povratak radikalnoj religiji—vjeri koja se živi s jednostavnošću, snagom i dubinom kakva se osjeća na stranicama samog Novog zavjeta.
Nepatvoreno kršćanstvo
Afrička Crkva nije samo velika, mlada i snažna, već postoji dublji filozofski razlog zašto je afrički papa lijek koji nam je potreban. Europska Crkva (a u to uključujem i Katoličku crkvu Sjeverne i Južne Amerike jer smo djeca Europe) oblikovana je pet stoljeća teoloških, filozofskih i kulturnih previranja.
Ideje protestantske revolucije, prosvjetiteljstva, znanstvene revolucije, liberalizma, modernizma i postmodernizma zarazile su naš način razmišljanja, kontaminirale našu teologiju i korumpirale našu kulturu. Afrički katolici (u velikoj većini) pristupaju kršćanstvu s osvježavajućom neposrednošću, neokaljanom tim borbama. Mnogi afrički obraćenici dolaze izravno iz tradicionalnih plemenskih religija, donoseći svjetonazor koji duboko odjekuje s utjelovljenjem i nadnaravnom prirodom katoličanstva.
To ne znači da su afrički kardinali neobrazovani ili nazadni. Oni su jednako obrazovani kao i njihovi zapadni kolege (kardinal Sarah, na primjer, svjetski je priznat bibličar), ali su do tog obrazovanja došli neopterećeni intelektualnim pristranostima i pretpostavkama koje opterećuju njihove zapadne kolege.
Kao rezultat toga, afričko katoličanstvo obilježeno je čistoćom i jednostavnošću koja podsjeća na ranu Crkvu—prije nego što je bila prekrivena složenim teološkim sporovima, zaražena modernim filozofskim sumnjama i korumpirana pretpostavkama kulturnih i političkih ideologija.
Afrički katolici prihvaćaju nadnaravno s prirodnom lakoćom koja je u kontrastu sa skepticizmom sekularnog Zapada. Čuda, božanska providnost i stvarnost duhovnog boja nisu apstraktni pojmovi, već proživljena iskustva. Ta radikalna vjera—radikalna u smislu povratka korijenima kršćanstva—nudi snažan protuotrov za duhovnu obamrlost koja pogađa dijelove globalne Crkve.
Papa iz Afrike, uronjen u ovaj svjetonazor, mogao bi voditi Crkvu natrag njezinim temeljnim istinama, naglašavajući radost Evanđelja i preobražavajuću moć Krista.
Kontinuitet i stabilnost
Dolazeći iz Južne Amerike, papa Franjo uveo je agendu iz zemalja u razvoju. Naša je pozornost usmjerena na teškoće globalno siromašnih, potrebu odgovornog upravljanja resursima Zemlje, potrebe migranata i perspektivu većine svjetskih katolika koji žive u siromaštvu.
Afrički papa ponudio bi kontinuitet s Franjinim naglaskom na ovim globalnim pitanjima. S neposrednim iskustvom tih izazova, afrički papa mogao bi govoriti s moralnim autoritetom, zalažući se za ekonomsku pravdu i solidarnost, dok bi rješenja temeljio na socijalnom nauku Crkve.
Zamislimo na trenutak kako bi afrički papa mogao upravljati liturgijskim nesuglasicama u Crkvi. S jedne strane, vjerojatno bi bio tolerantan, pa čak i podržavao tradicionalno bogoslužje; s druge strane, dopustio bi i odobrio često razigran i radostan afrički stil bogoslužja.
Afrički katolici ne boje se ne samo entuzijastično slaviti bogoslužje već i u punini naviještati Evanđelje, čak i kada je ono protukulturalno. Pitanja poput svetosti života, dostojanstva obitelji i središnjeg mjesta Boga u javnom životu za afričke vjernike nisu predmet pregovora.
Ovaj nepokolebljiv stav ne proizlazi iz krutosti već iz dubokog susreta s Kristom i vjernosti punini katoličke vjere. Afrički katolici žive tu vjeru holistički, integrirajući je u svaki aspekt svog života—obitelj, posao i zajednicu. To odražava ranu Crkvu, gdje kršćanstvo nije bilo skup doktrina, već transformativan odnos s uskrslim Gospodinom. Afrički papa mogao bi inspirirati globalnu Crkvu da povrati ovu holističku viziju, izazivajući katolike da svoju vjeru žive hrabro u svijetu koji često zahtijeva kompromise.
Budućnost je sada
Često se tvrdi da je Afrika Crkva budućnosti. Međutim, budućnost je sada. Afrika je epicentar katoličkog rasta, hrabrosti i vjernosti. Nudeći model vjere koji je istovremeno drevan i hitno suvremen, afrički papa ponudio bi kontinuitet s pontifikatima Benedikta i Franje te prirodno ispunio obećanje Drugog vatikanskog koncila. Pravi čovjek utjelovio bi univerzalnost Crkve, povezujući globalni Sjever i Jug i podsjećajući svijet da katolicizam nije zapadna institucija već globalna obitelj ukorijenjena u Kristu.
Dok naša Katolička Crkva stoji na raskrižju, afrički papa mogao bi je povesti u novu eru evangelizacije, obnove i svjedočanstva. Mladost, snaga i hrabrost afričke Crkve, u kombinaciji s njezinom snažnom i radikalnom vjerom, čine ovo ne samo mogućnošću nego i nužnošću. Vrijeme za afričkog papu je sada, za dobrobit Crkve i svijeta kojemu je pozvana služiti.
otac Dwight Longenecker