Čitajući jučer u smiraj dana novosti po raznim web stranicama, pade mi na pamet jedna misao. Poznato vam je koliko su pojedini sustavi željeli zatrti Crkvu i vjeru. Još od revolucije u Francuskoj pa do nacizma, fašizma i komunizma. O počecima kršćanstva i rimskim carevima ne treba niti govoriti. Svima je na neki način Katolička Crkva bila prijetnja. Zašto? Bila je nepokolebljiva u vjeri. Zagovarala slobodu. Podizala glas protiv nepravde u društvu sa oltara. I koliko se god ti pojedinci i sustavi trudili, vidimo da u svojem naumu nisu uspjeli. Crkva nije poklekla niti slušala svjetovne gospodare. Jer samo je Bog gospodar kojem se Crkva mora pokoravati.
E, ali dođe 21 stoljeće. Stoljeće sloboda i ljudskih prava. I ono što nije uspjelo stoljećima, izgleda polako uspjeva sada u ovih malo više od pola godine. Živimo u vremenu pošasti i zaraze virusa corone. Opaka je to bolest kojoj za sada nema lijeka. Kušnja je to na koju je stavljen naš naraštaj. I civilne vlasti se trude svim sredstvima obuzdati tu pošast. Kod nas je bilo uspjeha, međutim pošto je naša Domovina ovisna o turizmu jer smo sve ostalo zanemarili, otvorili smo granice, zbog novca koji državi toliko treba, zanemarili smo zdravlje. Dogodilo nam se da smo od sigurne zemlje postali leglo zaraze. I sada pošto je već pomalo kraj ljeta i turisti odlaze, svjetovne vlasti ponovno uvode strože mjere. Među tim mjerama ponovno se našla i Crkva. I sada oni ponovno vjernicima žele nametnuti neka ograničenja. Usput, niti jedan slučaj zaraze koliko je poznato nije se pojavio od okupljanja vjernika na svetim misama. Slučaj u Đakovu u samostanu jest uvezen iz Srbije i to su crkvene vlasti rješile. Evo bila je i Velika Gospa. I stotine tisuća vjernika je bilo po svetištima. I pojedini novinari kao da uporno žele naći izvor zaraze na tim vjerskim okupljanjima. Ali ne mogu. I neće! Jer su vjernici odgovorni. A i Bog je tu. Unatoč tome, Crkvu se proziva po medijima i traže se ograničenja. I crkvene vlasti su popustile. U susjednoj županiji. A sigurno će tako biti i kod nas. Na žalost. Koliko je onda jaka naša vjera ako ne možemo povjerovati da smo u hramu Božjem zaštićeni? Koliko vjernika uopće vjeruje da je za vrijeme svete mise ISUS KRIST nazočan na oltaru! Sam Isus ljudi! Tu među nama! Čemu strah od pričesti ako blagujemo Tijelo? Zar je Isus izvor zaraze? Čemu strah od blagoslovljene vode koja goni vraga i od koje Pakao dršće. Zašto je nosimo našim domovima? Zar voda kojom se vrši egzorcizam može biti izvor zaraze? Čemu uskraćivanje pružanja znaka mira ako na vratima naših crkava stoje dezificijansi za ruke? Jeli to onda ne vjerujemo ni tim dezificijansima?! Dođimo sebi dragi ljudi i saberimo se. Promislimo svatko za sebe koliko mi uopće vjerujemo. Čemu puste molitve i zavjeti? Da se razumijemo. Vjernik mora biti odgovoran u društvu i čuvati sebe i druge. Jer corona je bolest koja je teška i opaka za određene skupine ljudi. Ali dopuštati da svjetovne vlasti Crkvi i vjernicima određuju ponašanje na svetim misama?! Ali kako mi živimo u zemlji gdje je moguće silovati djevojčicu i dobiti šest mjeseci zatvora, onda nas ništa ne čudi. I još nešto za kraj. Zamislite da su se neprijatelji Crkve dosjetili ovakvoga načina upravljanja Crkvom i zabranama? I da su vjernici i pastiri Crkve popustili. Bi li nas bilo danas, i ako bi, koliko bi nas bilo? Mir vam i dobro!
P.S. Iskreno, ovaj osvrt nije bilo lako napisati jer može biti protumačen na stotinu načina. Ali član sam Crkve koja me naučila slobodi i lijepim životnim vrijednostima i zato ga napisah. I ovo nije poziv na neposluh, već poziv na zdrav razum i razmišljanje. Jer kad vrijeme od corone prođe, mnogi će se zapitati: Što je ostalo? Čuvajte se dragi ljudi i ostanite zdravi. (Jure)