Ove su nedjelja pobožnost Križnog puta predvodili učitelji i nastavnici naše osnovne škole.
Današnji čovjek često puta misli da sva dobra koja uživa i sav komod svojeg života mora biti dostupan uvijek za njega. Jednostavno uzima sve zdravo za gotovo. I kada dođu teški trenuci, onda nastupi nemir i nevjerica. Taj isti čovjek se nađe nespreman na sve jer je naučio na dobro. Pogledajte samo ovaj sukob u Ukrajini. Ta tko je mogao zamisliti da će doći do njega?! Pred kraj godine razni svjetski gospodarstvenici razmišljali su o rastu svjetskog gospodarstva nakon epidemije. Ministri i premijeri raznih vlada imali su naume kako poboljšati život svojih građana. Mnogi su sanjali uspješnu turističku sezonu, unosne poslove…..I onda u jednom trenutku to sve prekine sukob. Postaje sve upitno. Mnoge počinje hvatati strah. Vidimo ovih dana kako se pune kolica u trgovinama i kupuju stotine namirnica bez ikakva razloga. Strah prevladava razumsko razmišljanje. Posebno kod ljudi koji imaju manjak vjere. Strah je najveći neprijatelj čovjeka. Sputava ga u puno stvari. Bog to zna i zato često čujemo Njegove riječi; Ne bojte se! Mojsije je primjer kako treba imati povjerenje u Boga. Bog mu se javlja iz gorućeg grma i postavlja ga za vođu naroda. Daje mu zadatak izvesti Židove iz egipatskog ropstva. Nudi spasenje jednom narodu. I znamo sva kako priča ide dalje. Na puto do spasenja narod čini razne grijehe protiv Boga. Zlatno tele je možda bilo vrhunac neposluha Bogu. I Bog oprašta narodu grijehe,ali posljedica tih grijeha ostaju. Nitko tko je sudjelovao u njima nije ušao u Obećanu zemlju. Pa čak ni Mojsije. Grijesi su im oprošteni jer je Bog milosrdan, ali posljedice ostaju. Sveti Pavao nam zato veli“ Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne“. A mi mislimo da stojimo! Kršteni smo, krizmani, vjenčani u crkvi….par puta godišnje odemo na svetu misu, ispovjedimo se s vremena na vrijeme, i to je to. Ma ne gine nam raj! Šupljo je to razmišljanje. Postajemo kao smokva iz Isusove prispodobe. Okopana, zalivena, ali ne rađa. I Gospodar je želi posjeći. Ali vinogradar mu veli da pričeka i daje još jednu priliku smokvi da rodi. Ako ne rodi,onda je posijeci,veli vinogradar. Mi smo ta smokva dragi prijatelji. Bog nam je ostavio zakone kojih se trebamo pridržavati, Crkva nas je „okopala i zalijeva „ nas. Prakticiranje sakramenata, sveta misa, ljubav prema bližnjemu, molitva….sve je to rod koji bi mi kršćani trebali dati. Na nama samima ostaje želimo li dati taj rod ili ćemo biti posječeni i bačeni u oganj. Izgovorima možemo možda prevariti ljude,ali Boga ne. A Bog laž ne trpi, i Njegovo je milosrđe neizmjerno, a sud pravedan. Ali samo prema onima koji iskreno nastupaju prema Njemu. To je sva istina,bilo nekome drago ili ne. Mir vam i dobro.
