Jedna ruska poslovica veli; Čuvaj se koze s prednje strane, konja sa zadnje strane i zlog čovjeka sa svih strana. Poslovica je to koju bismo mogli primjeniti u svim društvima ovoga svijeta i svim naraštajima koji su do sada obitavali na krugu zemaljskom. I mi bismo se puno puta na žalost mogli naći u ovoj poslovici. Često smo u nažim životnim događajima dvolični, želimo osuđivati ne gledajući na sebe i svoje postupke. Ne primjer, mnogi od nas su prije nekog vremena znali govoriti;predsjednik Rusije Vladimir Putin je dobar predsjednik, uzor kakav bi trebao biti, voli svoju zemlju, uvodi red…….. Mnogi od nas su klicali našim narodnim vođama, predsjednicima stranaka i vlada, i onda odjednom sa naših usana slijede osude, uvrede, zaklinjanja da nikada nismo bili na njihovoj strani. Zar smo toliko naivni da mislimo da ćemo uklanjanjem grešnika iskorijeniti grijeh? Jeli nestankom Hitlera, Staljina ili Tita nestalo zlo? Jeli zatvaranjem pohlepnih ministara i premijera nestalo korupcije? Jeli zabrana pobačaja i rada nedjeljom iskorijenila te grijehe? Nije! Mi smo ti koji možemo iskorijeniti grijeh. U svakom od nas grijeh se nastani gledajući našu okolinu. Svako dijete se rađa bez grijeha, bez loših navika. Što je to onda u čovjeku što ga goni da bude prijetvoran i dvoličan? Da čini zlo. Da ogovara. Bude pohlepan. Da osuđuje! Želi li čovjek koji osuđuje možda svojim glasnim osudama skriti svoj grijeh? Što to ima u ljudima dušo, da gledaju tuđe živote ,veli stih jedne pjesme. I stvarno,kada bismo mogli preslušati naše razgovore koliko bismo u njima našli ogovaranja i osuda drugih ljudi. A Isus to ne želi. Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen, kaže Isus u Evanđelju Židovima koji pred njega dovedoše preljubnicu. I na taj zahtjev svi odoše,grešnica ostade pred Isusom sama sa svojim grijesima. I on je otpravi sa riječima; „Ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”
Dragi prijatelji sada slobodno zastanimo na tren. Postavimo sami sebi pitanje kakvi smo i što smo. Osuđujemo li druge za grijehe koje sami činimo? Svjedočimo li svojim životom kršćansku vjeru u Isusa ili smo katolici do podne,a bezbošci popodne? Dolazi nam Uskrs. Biti će prigoda za iskreno pomirenje s Bogom. Hoćemo li na toj ispovijedi kazivati tuđe grijehe kao opravdanje za sebe ili ćemo se iskreno i skrušeno reći svoje grijehe i pokajati se uz obećanje Bogu da ćemo nastojati biti bolji ljudi i vjernici. Ma hoćemo li mi uopće otići na ispovijed ili ćemo proslaviti Uskrs obilnom gozbom jer tako nalaže običaj,a biti odijeljeni od Boga? Biti kršćanin znači živjeti s Bogom i Njegovim zakonima. Ne osuđivati. I ovo važi za sve nas koji se zovemo Kristovim. Od običnog vjernika do svećenika, biskupa kardinala i pape. Svojim primjerom nastojmo uvjeriti i druge da je biti katolik i živjeti s Kristom nešto najlijepše u životu čovjeka. Poslušajmo savjet svetog Pavla koji veli:“Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu“.
Mir vam i dobro.