Zanimljivo je bilo čuti priču koja se dogodila na jednom sprovodu. Naime, pokapali su mlada čovjeka kojeg je bolest brzo dovela do smrtnog ishoda. I na tom sprovodu se sakupilo par svećenika jer je pokojnik bio aktivan u vjerskim događanjima. I prije obreda, njegov brat podiže ruke i zavika; Nema Boga! Inače, njegov brat je bio ateist i aktivni član Saveza komunista. Svećenici ostadoše nijemi i dovršiše pokop. Na misi zadušnici propovjed je držao mjesni župnik. I započe on svoju propovjed sa riječima; draga braćo, NEMA BOGA! I zastade. U crkvi nasta neugodna tišina. I nastavi župnik; Nema Boga u našim školama, nema ga u našim tvornicama, nema ga na našim ulicama, dvoranama, nema ga u našim obiteljima……Ima ga na žalost u našim psovkama, hulama, našim grijesima……i zato nam se događa ovo što nam se događa. Jer izbacismo Boga iz našeg života. Ovaj događaj se zbio dakle prije tridesetak godina u vrijeme bezbožnog kumunističkog sustava. Što se promijenilo od toga vremena do danas? Koliko je Bog danas zastupljen u našim životima, u našem javnom životu, u našem društvu? Pustimo križeve koji vise po dvoranama ili po našim vozilima ili nazočnost svećenika na nekiim događajima iako je to sve lijepo i poželjno. Ali pravo pitanje glasi; Koliko naše društvo uistinu živi Boga i njegove zakone? Koliki za „Judine škude“ prodaju svoju vjeru za razne pogodnosti i živeći kao pogani, ateisti…donose zakone koji nisu u skladu sa Božjim zakonima. Zgražamo se kao društvo nad progonom kršćana po svijetu, nad ubojstvima nevinih, nad ratovima, a skoro pa šutke gledamo masovna ubojstva djece u majčinim utrobama, taj strašni genocid koji se odvija pred našim očima šutke promatramo. Znači li naša šutnja odobravanje ili je to samo strah od osude društva? Ni jedni ni drugo nije dobro za vjernika. Sveti Pavao nas poziva; Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! U ova zla vremena trebali bi ga poslušati jer je došlo vrijeme odabira, za kime ići, koga slijediti? Svijet ili Boga? Isus nas danas poziva; „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“. Koliko se mi tom pozivu odazivamo, koliko često idemo na svetu misu i pričest? To je ono po čemu te Isus prepoznaje dobri čovječe. To je tvoj „trening“ po kojem ćeš upasti u slikovito rečeno,prvu momčad. Jer bez treninga, sportskim rječnikom rečeno, nema ni igre. Sjediš na klupi. Van svih događaja i ovisiš o odlukama drugih. Zato budi slobodan kao što ti je i Bog dao, sam donesi odluku i odluči što ćeš biti i koga ćeš slijediti. Isus je znajući što će biti svojim sljedbenicima obećao progone, omalovažanje, ubojstva…..ali i krunu svega toga onome tko ustraje, a to je život vječni. S vjerom i nadom da ćemo se mi kao društvo i pojedinci vratiti Bogu i ostati ono što jesmo; vjernici-katolici, želimo vam svima mir i dobro.