Čovjek voli sigurnost, mir. U ljudskoj prirodi je da voli kad mu je lijepo. I Bogu hvala, mi jos uvijek živimo u društvu koje je takvo, gdje prevladava mir. Na žalost uvijek postoji ono jedno ALI….Onaj tko gleda vijesti u proteklo vrijeme vidi po Europi nerede. Prije nekih tridesetak godina i tamo je bio red i mir, ljudi su uživali u blagostanju. I onda taj ALI. Ali to uživanje je na neki način dovelo i do sebičnosti, zatvorenosti, do neke vrste bahatosti, ja, ja pa ja i nitko drugi. A u društvu su se pojavile razne devijacije, nastranosti, čudne zamisli….totalna sloboda bez ograničenja, vikali su neki, ljubav bez granica, vikali su…..I što se dogodilo, sva ta bahatost, otvorene granice……sve je to došlo na naplatu. Koliko smo mi blizu takvog stanja i koliko ljubavi i solidarnosti ima u našem društvu?
Katolici smo, i vjerujemo da se ljubav prema Bogu prepoznaje u ljubavi prema čovjeku. I u današnjem Evanđelju Isus nam daje odgovor na najvažnije pitanje našega života: Što Bog od nas zapravo želi? A odgovor je sasvim jednostavan, ali zahtjevan: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim… i svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Činimo li mi to?
Isus nas podsjeća da se prava vjera ne sastoji samo od lijepih riječi, molitava i odlazaka u crkvu, nego prije svega od ljubavi koju svakodnevno pokazujemo. U prvome čitanju smo čuli kako Bog posebno govori o siromasima, udovicama, siročadi…… Zašto? Zato što Bog čuje vapaj onih koje ljudi često ne primjećuju. On vidi suze koje drugi ne vide, poznaje patnju koju drugi ne razumiju. I danas pokraj nas postoje ljudi koji trebaju našu ljubav. Možda je to starija osoba koja čeka nečiji posjet, susjed kojemu treba pomoć, član obitelji kojemu nedostaje lijepa riječ ili netko tko nas je povrijedio, a kojemu trebamo oprostiti….i ima toga. Pitanje jest, vidimo li mi to ili smo zatvoreni u sebe i svoj komod.Nije teško ljubiti Boga kojega ne vidimo, ali prava kušnja naše vjere jest ljubiti čovjeka kojega svakodnevno susrećemo. Da da…Zato sveti Pavao u drugom čitanju hvali Solunjane jer njihova vjera nije ostala samo na riječima. Postala je primjer drugima. Takva bi i naša vjera trebala biti, da ljudi, gledajući naš život, mogu prepoznati Božju dobrotu i reći: Evo vjernika katolika!
Zato se danas zapitajmo: Osjećaju li ljudi koji žive sa mnom da ih volim? Donosim li u svoj dom mir ili nemir? Znam li saslušati, oprostiti, pomoći i razumjeti?
Gledajte, Bog od nas ne traži velika i izvanredna djela. Ljudi smo. On često traži samo malo više strpljenja, malo više dobrote, jednu riječ utjehe, jednu pruženu ruku…..
Evo, pokušajmo zato učiniti barem jedno konkretno djelo ljubavi. Nazovimo nekoga tko je osamljen, pomozimo onome tko je u potrebi, oprostimo onome tko nas je povrijedio ili jednostavno darujmo nekome osmijeh i lijepu riječ. Jerbo ljubav prema Bogu nije samo ono što izgovaramo u molitvi, nego i ono što činimo za bližnjega. Nek živi ljubav neka raste cvijet, raširi krila, stvoren si za let pjeva Vlado. Ove slike baše doline, naše crkve, plodova bašeg rada rezultat su ljubavi čivjeka prema čivjeku, ljubavi prema svome mjestu, svojoj župi….Evo. uz zahvalu zamolimo Gospodina da nas nauči ljubiti svim srcem, najprije njega ali i prepoznati Ga u svakom čovjeku. Neka naša sveta katolička vjera ne ostane samo na riječima, nego da postane ljubav koja tješi, prašta, pomaže i donosi mir svakome. Ugodan vam i blagoslivljen početak novog radnog tjedna, pratili vas mir i dobro. Laku vam noć.