Znatiželja je jedna od ljudskih osobina . Evo,sve nas sigurno zanima hoće li i kada doći kraj ovim strašnim nesnosnim vrućinama koje traju danima. Međutim,kao i kod svih ostalih osobina, tako i znatiželja treba imati granice. Ne valja ni začina priko načina,govorili su naši stari. Svi mi u našem životu volimo znati s kim imamo posla. Tako su i apostoli sa Isusom željeli znati na čemu su i tko je on. »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Postavlja im pitanje Isus.
»Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Odgovara mu Petar. Tko je za nas Isus Krist? Kako ga mi doživljavamo? Kao Sina Božjeg ali koji je daleko na Nebu,reći će neki. Netko ga samo doživljava kao povijesnu osobu. Poneki inovjerci ga smatraju velikim prorokom, ali ništa više od toga. Mogli bismo ovdje navesti još silu tvrdnji i odgovora o Isusu. Ali najvažniji je onaj moj; Tko si ti Isuse? Kako te ja doživljam?
Evo nas dvjestotinjak koji smo danas bili na svetoj misi. Imali smo prigodu osobno se susresti sa Isusom. Biti s Njim u našoj župnoj crkvi. Zašto onda mnogi katolici propuštaju svetu misu nedjeljom i svoj osobni susret s Isusom? Nevolja je izgleda u tome da jako puno vjernika ne vjeruje u stvarnu Isusovu prisutnost u hostiji. Procesije na Tijelovo i Veliki Petak gdje živi Isus ide s nama kroz naša sela i gradove,a ljudi stoje u vozilima ili kafićima najboljhe govore u prilog tome. Na žalost i u Crkvi ima takvih slučajeva. Tako je u Americi biskup Lousiane zapovjedio spaljivanje oltara zbog „demonskog oskvrnuća“ kako ga je nazvao,jer je mjesni župnik na njemu organizirao snimanje nemoralnih scena. Svetogrdni ples u crkvi sv. Petra u Montrealu baš ispred svetohraništa uz odobrenje župnika su izveli dva homoseksualca. Mogli bismo navesti ovdje stotine primjera svetogrđa kojem je uzrok prestanak vjerovanja u stvarnu prisutnost Isusa Krista u svetoj hostiji. Pričest na ruku jest možda manjak strahopoštovanja i način na koji dolazi do mnogih zluporaba u Crkvi. Najveći apsurd u ovome svemu jest da sotonisti koji su neprijatelji Boga živoga više vjeruju u Isusovu nazočnost u hostiji nego pojedini katoilički vjernici i svećenici!?
Priča iz Kine nam govori o djevojčici po imenu Li koja je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća bila svjedok zatvaranja crkve u svom mjestu od strane komunista i bacanje posvećenih hostija iz svetohraništa po podu. Unatoč zabrani ona je svaki dan skrovito dolazila u crkvu riskirajući život kako bi se nakon sata provedena u molitvi pričestila uzimajući jezikom svetu hostiju s poda. I nakon mjesec dana i zadnju svetu hostiju je tako primila. Jedan ju je vojnik otkrio i ubio na licu mjesta.
Dragi prijatelji, Bog je tu, sa nama svaki dan, svaki tren. U našem selu,u našem gradu. U našoj župnoj crkvi. Ako nismo toga svjesni,onda nešto nije u redu s našom vjerom. Ali o tome svatko treba raščistiti sam sa sobom. Biti kao i sveti Petar te prepoznati Isusa i svetu majku Crkvu kao Njegovu jedinu pravu ostavštinu vjernicima ili biti ravnodušan prema Isusu i njegovoj Crkvi gledajući samo loše stvari,a zanemarujući one dobre i svete.
Danas je sveta Monika,žena kršćanka kojoj su muž i sin, sveti Augustin bili daleko od vjere. Svojom ih je molitvom spasila i obratila. Svima vama i vašim obiteljima želimo ugodnu i blagoslovljenu nedjelju, Monikama čestitamo imendan i neka vas prate mir i dobro.