Dušni je dan. Dan kada se sjećamo naših najmilijih. Onih koje osobno znamo i koji su još prošle godine na ovaj dan molili, palili svijeće i zajedno sa nama posjećivali groblja,možda ne misleći da će oni biti ove godine ti za koje će se moliti i paliti svijeća. Sjećamo se i onih o kojima smo samo čuli priče, a da ih nismo upoznali osim na starim i izbledjelim slikama. Naša nada je da su svi oni u zajedništvu sa Bogom. Gledajući titraje svijeća na njihovim počivalištima, kroz misli nam prolaze trenuci zajedništva na ovom svijetu. Trenuci koji su,čini nam se prošli za tren. Kao treptaj te svijeće koju gledamo. I ne treba se stidjeti suze i jecaja u tom trenutku. Ta to je ljudski. Znak je to ljubavi i povezanosti koju smo imali sa tom osobom. Ali ta sjeta bi trebala biti i znak nade u ponovni susret. Mi katolici smo ljudi nade. Ljudi optimizma i vjere. Zato danas gori toliko svijeća. Toliko molitvi se diže Svemogućem za milost. Da bi bio jednom moguć ponovni susret sa dragim ljudima koji sigurno nas ovdje na Zemlji u jednom trenutku po Božjoj volji posjećuju,a da mi toga nismo ni svjesni. Ali sve je to prolazno. Domovina je naša na Nebesima,spomenuo je don Dražen na svetoj misi. Ta Domovina znači vječnost kojoj bi svi trebali težiti. Zato neka naše molitve budu upućene za dobro duša naših pokojnika, a naši životi neka budu zalog da po odlasku sa ovoga svijeta budemo svi u zajednistvu sa Bogom.
Višnji suče pravdo stroga, sagriješenja prosti mnoga, prije dana osvetnoga!
Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem. Amen!
