Čovjek odgovori:»Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.«
»Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena.
Zanimljiva je ta ljudska psihologija. Vidimo to ods prvih dana svijeta. Odgovori su ovo Adama i Eve na pitanje koje im Bog postavlja o jedenju jabuke. Uvijek je netko drugi kriv. Ako ne sto posto,onda bar malo. Nikada mi nismo krivi sami. Međutim,kada malo bolje pogledamo, za veliku većinu vlastitih propusta, krivica je na nama samima. Svaka krivnja ostavlja i posljedice. Manje ili veće, ali ih ostavlja. Isto tako je i sa našom duhovnom stranom. Gomilanje grijeha ostavlja posljedice. Iako se ponekad čine ti grijesi bezazleni, s vremenom ih se nakupi i postaju ozbiljne prepreka u našem duhovnom rastu. Da ne govorimo o ozbiljnim grijesima u koje čovjek zna upasti. Bog, znajući unaprijed što će čovjeka mučiti i na koje načine će Zlo čovjeka nastojati uništiti, čini veliko djelo otkupljenja po Isusu Kristu koji nam u nasljeđe ostavlja sakramente po kojima možemo biti u milosti Božjoj. Ali, ukoliko ćovjek sam po svojoj volji ne odluči krenuti pravim putem, putem pokajanja i traženja oprosta, tu ni sam Bog ne može pomoći. Jer čovjek je odlučio krenuti drugim putem. Putem vječnog odijeljenja od Boga. Zato dragi prijatelji moramo biti pažljivi u svojem vjerskom životu. Što i kako činiti. Današnja Isusova rečenica neka nam stoga uvijek bude na pameti; „No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga!“
Dakle, svaka odsutnost kajanja za grijehe,stalno činjenje grijeha svjesno i slobodno, po vlastitom izboru bez namjere odustajanja od njega, udaljava nas od milosti oproštenja i goni nas u vječnu propast.
Da bismo to izbjegli, prestanimo tražiti krivce naših propusta u drugima. Okrenimo novi list u našim životima i krenimo putem spasenja a ne putem vječne propasti.
Mir vam i dobro.