O Bože, kako bih voljela znati zašto se sjenke beskrajne noći neumorno igraju mojim vlatima,
zašto sneni mjesec ispušta suze na zdenac jedne stare drvene kuće?!

Da barem zatrepere oči moje dok dan polako spušta se i teče oceanom sreće.
O Bože, zašto moja duša čezne i bez prestanka luta stazom razigrane djece.
Zašto nisam dijete da zadovoljim se bombonijerom i bajkom prije sna?!

Zar su moje kose sijede, a obrazi pregženi tramvajima.
Moja duša čezne za snagom nedostižne moći.

Još samo malo!
Iz prikrajka osjećam dah svježine a struje raznose letke i moje misli raspršene bježe.
Neću stajati na ljuljački ni oblak me neće ponijeti dok žubor potoka pije molitve što teku iz podneblja.

O Bože, da, znam zašto plamte iskre na plam korova i lišće grize stabla.
Ali ipak moja pjesma sustiže toplinu i bljesak s ognjišta.

 K. Laura