Priča se da je sveti Martin iz Toursa, kada je proglašen biskupom, pobjegao pred mnoštvom i sakrio se u staju punu gusaka. (Odalo ga je samo gakanje uznemirenih gusaka.) To je ispravan odgovor na imenovanje za biskupa. To je zastrašujuć posao. Uz jednu ili dvije iznimke, prvih 13 je ubijeno.

A smrt je doista najmanja biskupova briga. Kada se pojavi pred Sudbenim stolom, mora odgovarati, ne samo za svoju dušu, već i za svaku dušu koja mu je predana. Pastir mora polagati račun za svoje stado. Za neke pastire, to su milijuni i milijuni ovaca.

Provedete li neko vrijeme po katoličkim internetskim stranicama, sigurno ćete čuti revne laike kako optužuju naše biskupe za mlitavost. Obično pretpostavljaju da su biskupi opušteni jer svoje dužnosti ne shvaćaju ozbiljno. Prema njihovoj logici, biskupi zapravo ne vjeruju da ako zavedu ljude u svojim biskupijama, da bi vrlo lako mogli zauvijek zatvoriti put do Raja.

Ipak, mislim da je vjerojatnije čak suprotno. Ako su naši biskupi previše mlaki po pitanju vjerske discipline, to je vjerojatno zato što tako oštro osjećaju težinu svoje službe i kao takvi, nažalost, samo snižavaju svoja očekivanja. Uostalom, prema Pew Research Centeru u Americi, 60% katolika ne ispunjava ni svoju nedjeljnu obvezu.

Nema sumnje da isto vrijedi i za mnoge biskupe koji i dalje pripuštaju Svetoj pričesti političare koji se zalažu za pobačaj. Vjerojatno nisu zabrinuti za same političare. Zabrinuti su za 56% katolika koji vjeruju da bi pobačaj trebao biti legalan u svim ili većini slučajeva. Uskratite li Euharistiju Joeu Bidenu ili Nancy Pelosi u Americi i demokrati će u velikom broju napustili Crkvu.

Usput, ne slažem se s ovakvim razmišljanjem. Pozdravljam pastire poput nadbiskupa San Francisca Salvatorea Cordileonea, koji ispunjavaju svoju dužnost zabranjujući političarima, koji se zalažu za pobačaj, primanje Presvetog Sakramenta. I volio bih misliti da bih, da sam biskup, slijedio taj primjer.

Ali ja nisam biskup. Imam točno četiri duše na svojoj brizi: svoju, ženinu i svoje djece. Za usporedbu, nadbiskupija Los Angelesa dom je 4 milijuna katolika. New York je dom za 2,5 milijuna ljudi. Boston? Oko 2 milijuna. Philadelphia? Milijun i pol. Nemam pojma što bih učinio da sam pastir tako velikom stadu. Vjerojatno bih se sakrio među guske.

Sada da razjasnimo nešto. Pouka priče nije da bismo trebali biti bolji prema našim biskupima. Većina nas bi vjerojatno mogla podnijeti da budemo barem ljubazniji. Svakako bih i ja mogao. Ali ovdje se zapravo uopće ne radi o biskupima. Riječ je o nama, laicima. Radi se o tome da svi mi činimo više kako bismo ispunili našu dužnost kao katolici.

Prema anketama, 60% krštenih vjernika preskače nedjeljnu misu. Pedeset i šest posto je za pobačaj. Ogromnih 98% seksualno aktivnih katolkinja koristilo je umjetnu kontracepciju, što je smrtni grijeh; a njihovi partneri su jednako krivi. (Za trenutno stanje u Hrvatskoj vidi ovdje, op. prev.) Dakle, biskupi vode provinciju Sveopće Crkve u kojoj je naizgled samo neznatna manjina katolika u stanju milosti. Ne možete samo kriviti loše vodstvo za ovo užasno stanje.

xxx

Često čujemo, “Da imamo svete biskupe, imali bismo svete laike!” Ipak, to je zapravo samo naličje klerikalizma. Dolazi iz previše doslovnog shvaćanja analogije pastir/ovca. Istina je, naši će biskupi odgovarati ako nas dovedu u zabludu. Ali to ne znači da smo mi oslobođeni krivnje.

Kao što kaže sveti Pavao, “sa strahom i trepetom radite na vlastitom spasenju.” To je vaš posao. Nitko drugi to ne može učiniti umjesto vas.

To je ono što nedostaje svakom razgovoru o krizi u Crkvi. Problem nije Biskupska konferencija ili Drugi vatikanski sabor ili bilo što drugo. U konačnici, problem je što mi katolici odbijamo svoju vjeru shvatiti ozbiljno. A rješenje? Rješenje je da više nas katolika počne ozbiljno shvaćati svoju vjeru u vlastitom životu, pa čak i da je javno dijelimo sa svojom zajednicom u kojoj živimo.

Ipak shvaćam. Lakše je okriviti biskupe. Lakše je “reformirati” 200 biskupa nego 72 milijuna laika. Kad uzmemo u obzir sam razmjer ove krize, može se činiti nepremostivim. Bez Božje pomoći, sigurno bi bilo.

This Week from Mitch — St. Martin's-in-the-Fields Episcopal Church

Dakle, čak ni sa stotinu sv. Martina na čelu, biskupi ne bi mogli sami upravljati ovim brodom. Ne ako je posadi svejedno hoćemo li plutati ili tonuti. Ne ako je laicima svejedno hoće li završiti u paklu.

Dopustite mi da vas ostavim s ovim razmišljanjem. U jednoj od svojih najpoznatijih propovijedi, sveti Augustin govori svojoj pastvi:

“Svi vi govorite: ‘Vremena su teška, vremena su očajna, vremena su jadna.’ Živite dobrim životima i promijenit ćete vremena živeći dobrim životima. Promijenit ćeš vremena i onda nećeš imati oko čega gunđati.”

Zapazite dobro, biskup Hipona nije rekao da njegov narod nije u pravu. Vremena su stvarno bila teška. Rimsko carstvo se urušavalo oko njih. Crkva je bila puna hereza, od pelagijanizma do gnosticizma. U usporedbi s petim stoljećem, naše je praktički Zlatno doba. Augustin je jednostavno odbijao gubiti vrijeme igrajući igru okrivljavanja.

I s pravom. Jer ili sa strahom i trepetom radiš na vlastitom spasenju, ili radiš nešto drugo. Nije važno što je to “nešto drugo”: to je potpuni gubitak vremena. A imamo tako malo vremena za gubljenje.

Izvor