Subota je i jedan od zadnjih dana koji će obilježiti gužve na našim granicama i cestama. Ljudima imaju naviku putovanja. Zanima ih kako izgledaju drugi krajevi ove naše Zemlje. Zanimaju ih ljudi koji žive na raznim krajevima svijeta. Njihovi običaji, vjera, kultura. Gradovi i sela. I to je lijepo. Tako se ljudi upoznaju i često padne poneke predrasude prema određenom narodu ili državi. Ali poneke se i potvrde.
Evo smo proslavili Veliku Gospu. Svetišta diljem naše Domovine su bila puna vjernika. U mnogim svetištima naši biskupi su predvodili misna slavlja na kojima su u svojim propovijedima ljude nastojali potaknuti da ostanu vjerni Bogu, da ne zaborave svoju rodnu grudu, opominjali su i nositelje vlasti da imaju sluha i omoguće ljudima da mogu dostojanstveno živjeti od svojeg rada. Spominjali su i demografske nevolje, te poteškoće u odgoju naše djece kroz obrazovni sustav. Lijepo su to sve naveli u dobroj namjeri i sa nikakvom primisli da bi oni uređivali živote pojedinaca u našoj državi. Ali mnogima je to zasmetalo. Odmah sutradan su krenuli napadi na duhovne pastire. Pale su strašne osude, a na tv emisijama su se čak pokazivala istraživanja kako ljudi više ne vjeruju Crkvi ili joj jako malo vjeruju. Kako ta Crkva uopće nema više utjecaja na vjernike. I da je to istina, kao da će to spriječiti naše duhovne pastire da govore i ukazuju na nevolje koje polako nagrizaju naše društvo. Mnoge su nevolje prouzrokovali baš ti mediji koji u ničem ne vide dobro, pišu samo o lošim stvarima, u naš narod pokušavaju unijeti nemir i razdor. Mediji su to koji često stavljaju bombastične naslove radi bolje prodaje, skandali su im glavna vijest. Svojim djelovanjem pokušavaju promijeniti svijest i razmišljanje ljudi. Tako neke stvari koje nisu recimo normalne oni proglašavaju normalnim. Nisu njima zanimljivi obični ljudi koji normalno žive, koji pomažu drugima u nevolji. To nije vijest! Vijest je kad neka estradna zvijezda stupi u novu vezu, ili ne daj Bože nešto strašnije. Na žalost ljudi nasjedaju i postaju ovisni o takvoj vrsti vijesti. Postaju robovi. Gladni senzacionalizma. Neosjetljivi na stvarne potrebe drugih. Kao da žive u nekom virtualnom svijetu. Gdje je važnije dati „lajk“ na neku sliku siromaha koji prosi nego izići i pomoći tom čovjeku. Koliko ste ljudi vidjeli kao hodaju po ulicama i trgovima kao duhovi zureći u svoje pametne telefone, ne primjećujući život oko sebe. Uspjeh se tako danas često mjeri bogatstvom ili položajem. Često se napreduje pomoću novca i veza. Znanje i sposobnost ne dolaze do izražaja. A trčeći za zaradom i novcem često se gazi sve ispred sebe i ne biraju se sredstva da bi se postigao cilj. Nestaje suosjećanja za svojeg bližnjeg. Jer glavno da je moj tanjur pun. Za druge me nije briga. Postajemo polako robovi. Gubimo zdravo rasuđivanje i često idemo putevima koji nas vode u propast. I što je najgore mislimo da smo u pravu. Dvoličnost je zavladala svijetom dragi prijatelji. Kao da imamo pun ormar maski koje stavljamo na naša lica po potrebi. U ovoj oluji života gdje smo mogli bismo reći svi na istom brodu, mi taj brod uništavamo da bismo pravili svatko za sebe svoja mala plovila. Međutim ne znamo da ćemo potonuti. Pregazit će nas ta oluja. Zajedništvo i vjera jačaju čovjeka. Ali to je baš ono što nam sve više i više izmiče i nedostaje. Trebali bi zato dragi prijatelji sebi postaviti pitanje: Ako sam vjernik zašto onda prešućujem ili prešutno odobravam neke stvari u društvu koje nisu u skladu sa mojom vjerom. Zar je raskid braka dobar? Zar su istospolne zajednice u skladu sa Božjim naukom?! Zar pobačaj nije ubojstvo? Kakav je naš odnos prema onima koji u naše društvo unose rodnu ideologiju. Koji pokušavaju kroz odgoj i obrazovanje uvodeći razne slikovnice i knjige za našu djecu razne grešne nastranosti prikazati kao nešto sasvim normalno! Mi takvim osobama iskazujemo povjerenje. Dajući im povjerenje gazimo po našoj vjeri. Suprostavljamo se Bogu svjesno. Neki dan su u Poljskoj bile „parade ponosa“ kako sebi vole tepati organizatori tih povorki. I pred jednu od njih je izišao dječak sa raspelom. Sam samcat! Pred kordon policije i masu te povorke. Stao je u obranu svojih uvjerenja. Zašto nam taj dječak ne bi mogao poslužiti za primjer? To je primjer kršćanske hrabrosti. Dragi prijatelji, vidite da zlo pokušava zavladati svijetom. Svatko mora odabrati stranu. Svidjeti se Bogu ili ljudima. Ako se ja mijenjam samo da bi se svidio ljudima, ajme meni. Teško ću onda postići cilj zajedništva sa Bogom u vječnosti. Ljude možeš prevariti, ali Boga ne. Ne sumnjamo da će velika većina ostati vjerna Bogu i Crkvi,i da će jednoga dana usprkos onima koji svojim djelovanjem pokušavaju suprotno,naša Domovina biti oaza ljudi koji nisu pogazili vjeru svojih otaca. Na čast Bogu i ponos svima u svijetu. Mir vam i dobro!