U doba brzoga tehnološkog napretka Amerikanci se više nego ikad prije bore s pitanjem smisla i svrhe vlastitoga života. Pametni telefoni, društvene mreže, streaming servisi i umjetna inteligencija reklamiraju se kao sredstva koja bi nam trebala olakšati život i učiniti ga boljim, a ipak postajemo sve manje sretni i sve više izolirani. Premda su te tehnologije nove, sam trend nije.
Stoga ne čudi što Amerikanci istodobno postaju sve manje religiozni i sve rjeđe stupaju u brak. Vjerska pripadnost u Sjedinjenim Američkim Državama opada već desetljećima. Istraživanje instituta Pew pokazalo je da se od 2007. udio kršćana smanjio za 16 %, dok je udio Amerikanaca koji se ne izjašnjavaju pripadnicima nijedne vjere (tzv. nones) porastao za 13 %. Još jedan dio ove slagalice čini stopa sklapanja brakova: broj katoličkih vjenčanja smanjio se za 74 % u odnosu na 1970. godinu.
Povratak braku — osobito predanom katoličkom braku — mogao bi biti važan dio rješenja onoga što se naziva krizom sreće u Americi. Prethodna istraživanja pokazala su da su vjernici koji žive u braku sretniji od svojih nevjerničkih parova.
Do sličnih zaključaka dolazi i novo istraživanje koje sam proveo u suradnji sa znanstvenicima Instituta za obiteljske studije (Institute for Family Studies). Proučavajući više od 3000 osoba koje žive u braku, ustanovili smo da supružnici koji su izjavili kako svoju katoličku vjeru prakticiraju predano imaju sretnije brakove i zadovoljniji spolni život u usporedbi i s onima koji ne prakticiraju vjeru i s onima koji nisu religiozni.
Primjerice, 79 % katolika koji redovito odlaze u crkvu izjavljuje da živi u vrlo sretnom braku, u usporedbi sa 66 % muževa i žena koji nisu religiozni. Nadalje, supružnici koji prihvaćaju načelo trajnosti braka — uvjerenje da je brak doživotna veza — imaju 1,85 puta veće izglede za sretan brak. Stoga je odgoj mladih u vjeri od iznimne važnosti. Čini se da u tome osobito uspješno djeluje FOCUS, katolski apostolat koji djeluje na sveučilišnim kampusima i u župama. U našem izvješću utvrdili smo da bivši sudionici FOCUS-a imaju najortodoksnija vjerovanja i praksu među svim katoličkim skupinama te da su iznimno sretni i da žive u stabilnim brakovima.
Zaključak je jasan: da bi se iskusila punina braka, nije dovoljno samo izjašnjavati se kao katolik ili protestantski kršćanin. Potrebno je, naprotiv, da vjerska pripadnost bude usklađena s praksom; vjeru treba ne samo ispovijedati nego je i živjeti.
Što je to, dakle, u katoličkim vjerovanjima i praksi što supružnicima omogućuje da njihovi brakovi napreduju i budu uspješni? Ovdje ću se osloniti na rezultate našega istraživanja, ali i na vlastito iskustvo katolika, supruga te bračnog i obiteljskog terapeuta.
Katoličku Crkvu utemeljio je Isus Krist — „Put i Istina i Život” (Iv 14, 6) — te ona stoga ima autoritet poučavati svoje vjernike u vjeri i praksi kako bi mogli živjeti punim životom. Crkveni su nauci dobri za nas, čak i kada ih je ponekad teško provoditi u djelo, jer su u skladu sa svrhom za koju smo stvoreni.
Koji su smisao i svrha braka? Prije svega, moramo priznati stvarnost svetoga ženidbenog saveza kao sakramenta. Kao katolici vjerujemo da su sakramenti, kako stoji u Katekizmu, „djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni Crkvi, po kojima nam se dijeli božanski život” (br. 1131). Premda ne možemo kvantificirati njihov učinak, sakramenti nas mijenjaju na stvarne i snažne načine te se za njih kaže da su „životvorni”.
Ženidba se smatra sakramentom „u službi zajedništva”, što znači da ima neodvojivu međuljudsku dimenziju usmjerenu prema spasenju drugih. Sakramentalni brak supružnicima daje potrebne milosti kako bi mogli živjeti puninu obveze koja uključuje svakodnevno žrtvovanje — ono što bi sveti Ivan Pavao II. mogao nazvati „potpunim darivanjem samoga sebe”.
Živjeti brak sakramentalno i kroz žrtvu supružnicima daje jasnu misiju i svrhu. U svojem osobnom i profesionalnom životu svjedočio sam kako mnogi katolički parovi nadilaze različite teškoće — užurbanost svakodnevice, financijski stres, zdravstvene krize, tragedije, izdaje i drugo — često navodeći želju da svoje bračne zavjete žive „u dobru i zlu”. Također sam uočio snagu sakramenta na osobnoj razini: supružnici su potaknuti na samosvladavanje čak i kada su suočeni s velikim iskušenjima.
Da budem jasan, ne tvrdim da su predani katolici imuni na bračne teškoće. Naprotiv, naše je istraživanje pokazalo da se i predani katolički supružnici suočavaju sa svojim dijelom poteškoća. Međutim, predano prakticiranje vjere znači da će supružnici vjerojatnije prihvaćati nauk koji ih usmjerava prema istini o braku, a time i jasna očekivanja u pogledu njegova trajanja (zauvijek) i obveze koju podrazumijeva (potpune). Nadalje, osjećaj usklađenosti sa samim sobom — odnosno stupanj u kojem su nečija ponašanja u skladu s njegovim iskreno prihvaćenim uvjerenjima — pruža osjećaj zadovoljstva i unutarnjeg mira koji bi mogao pomoći objasniti zašto su ti supružnici sretniji.
Broj katoličkih brakova opada, ali katolici koji predano žive svoju vjeru unutar braka uspijevaju i napreduju. Udvostručimo zato svoje napore u odgoju mladih u vjeri. Tako bismo većem broju mladih ljudi mogli pomoći da s većom spremnošću prihvate ljubav i žrtvu.