Zavjetna je svetkovina naše župe koju smo proslavili jutros svečanom svetom misom i molitvom za naše pokojne na kraju. Priču o svetom Roku znate, plemić iz Montpelliera u Francuskoj, sin jedinac bogatog guvernera grada.
Rođen oko 1295 godine, umro 1327. Kada se rodio na prsima je imao neobični tamno crveni znak u obliku križa, znak da je Blažena Djevica Marija uslišala lmolitve njegove majke za ozdravljenjem neplodnosti.
Već kao dijete bio je duboko religiozan, posteći dva puta tjedno po uzoru na svoju pobožnu majku. Roditelji su mu umrli kad mu je bilo dvadeset godina, nakon čega je svoje nasljedstvo dao siromasima, upravljanje gradom predao stricu i započeo novi život kao siromašni prosjački hodočasnik. Pomagao, liječio, ozdravljao u ime Boga. Umro, izobličen od bolesti , prepoznat samo po znaku na prsima. Svetac!
E sada, kako bi današnja javnost ocijenila njegov postupak? Čudak, najblaže rečeno, zar ne. Zbog čega? Pa zato jer živimo u vremenu materijalizma. Duhovno nije toliko važno. Teško da bi danas netko tako mlad ostavio sve, položaj, imutak, dvorac……i otišao služiti siromasima. Gledajte, tko još pamti suvremenike svetog Roka? Gdje su im imena? Nema ih! A sveti Roko? Cijeli svijet zna za njega iako to nije bitno. Bitnije je da za njega zna Bog, gospodar svega. Kada je u Rimu i okolici vladala kuga crkveni oci su puni vjere zapovjedili javno čašćenje svetog Roka, procesije i svete mise njemu u čast. I kuga je prestala. Imamo mi dosta toga naučiti od postupaka naših predaka koji su imali čvrstu vjeru. Jer moderne ” kuge” novoga svijeta i danas napadaju. Sjećate se corone možda? Kako smo tada postupali? Procesije, svete mise, crkve…..
Ali to je već druga priča koje se mnogi ne žele sjećati.
Evo, želimo vam svima blagoslovljen blagdan svetog Roka, posebne čestitke onima koji nose ovo lijepo ime. I neka nas sve čuva i prati zagovor ovog velikog sveca. I malo više vjere i pouzdanja u Boga ne bi nam škodilo. Mir vam i dobro.