Živimo u društvu 21. stoljeća. Stoljeća od kojeg su mnogi imali velika očekivanja. Sjećate se i sami najava, govora i dočeka novog vremena. Ali što se zapravo promijenilo? Gotovo ništa. Osim tehnologije, koja je nezaustavljivo napredovala, dok su čovjek i društvo, mogli bismo reći, u mnogočemu nazadovali.
Možda je to samo osjećaj, ali društvo bez odgovornosti prema nečemu većem od sebe — za vjernike je to Bog, a za druge savjest, moral ili zajedničke vrijednosti — lako sklizne u ravnodušnost. A kada nestanu granice, oslabe autoriteti, a zakoni postanu spori i nedorečeni, nastaje osjećaj da je sve dopušteno i da posljedice nisu stvarne.
Posebno danas, u ovom virtualnom svijetu, kada na svakom koraku vidimo ljude koji ne skidaju pogled s „pametnih“ telefona, propuštajući uživati u trenucima koje im je Bog dao, tražeći čak i savjete od tih „pametnih“ uređaja.
Slučajevi poput ubojstva nevinog mladića Luke kod mnogih izazivaju upravo taj osjećaj: da se nasilje i bezosjećajnost više ne doživljavaju kao iznimka, nego kao simptom dubljeg društvenog problema.
I što smo vidjeli? Paljenje svijeća, minute šutnje, reakcije političara… Hoće li to vratiti Luku? Neće.
Zar se mora dogoditi tragedija da bismo reagirali? A već se događalo. Sjetimo se Luke Ritza — zar smo zaboravili?
Vidite, zato smo svi pomalo krivi. Jer svi smo dio društva. Oko nas je odgoj bez granica, slavi se agresija, površnost i lažni sjaj društvenih mreža. Mladi prate influencere i razne „zvijezde“ koje im postaju uzori, dok se dobro i zlo sve više relativiziraju.
No važno je razlikovati uzroke od posljedica. Da se razumijemo — nije svaki čovjek bez vjere nemoralan, niti su svi problemi rezultat „modernog društva“. Problem nastaje kada roditelji odustanu od odgoja, kada škole i učitelji izgube autoritet, kada zakoni ne djeluju kako bi trebali, a javni prostor nagrađuje bahatost umjesto karaktera. Tada osjećaji postaju slabost umjesto vrline.
Nemojte misliti da društvo propada odjednom. Ne — ono propada postupno. Počinje s onim: „Nije moj posao.“ Počinje kada ljudi okreću glavu, kada „nije moj problem“ postane normalno, a moral se svede samo na osobni interes.
Danas mnogi govore kako je rješenje u strožim kaznama i pozivanju na prošlost. Ali uzalud je govoriti o kazni kada se zlo već dogodilo. Što vrijedi kazna kada jednog mladog života više nema?
Našem društvu potrebni su dosljedan odgoj, prisutni roditelji, obrazovanje koje razvija karakter, a ne samo informacije, pravedni i brzi zakoni te kultura u kojoj poštenje, rad i odgovornost ponovno imaju težinu.
I vratimo Boga u naše društvo, jer upravo to mnogima daje smisao i unutarnji oslonac.
Bez toga će svaka nova tragedija izazvati kratki šok, a onda će se društvo vratiti istoj ravnodušnosti koja je problem i stvorila.
Dobrom Luki neka Bog udijeli život vječni, a njegovoj obitelji iskrenu sućut i snagu da prežive ovu strašnu nevolju.
Budimo uz njih u molitvi, a društvo mijenjajmo tako da ne okrećemo glavu i da prestanemo biti ravnodušni prema stvarima oko nas.
A ti, Luka, oprosti nam što smo ovakvi. Znamo da hoćeš. I hvala ti na tome.
Za kraj, nemojmo dopustiti da nas sustigne misao Dositeja Obradovića:
„U društvu u kojem vlada strah od zakona i poštenja, i zakoni i običaji postaju izopačeni.“
Jer tada bi to doista bio kraj.
Mir vam i dobro.