Kada bi vam netko postavio pitanje; Jesi li ti vjernik? Vjerujem da bi većina vas koji čitate ovo današnje razmišljanje odgovorila potvrdno; Naravno da jesam! Ma ja sam vjernik, darujem nešto za crkvu tijekom godine, odem na misu za velike blagdane ili ako je neka prigoda ili godišnjica, krstio sam djecu, gonim ih na misu ili vjeronauk, primam svećenika na blagoslov obitelji i to je to.
Možda bi bilo bolje postaviti pitanje: Jesmo li mi vjernici iz običaja ili iz uvjerenja? Gledajući događaje u našem društvu, kao da prevladava prvi dio pitanja. Iz običaja. Jer odakle ovoliki nered u društvu ako smo vjernici u tolikom broju? Zašto su nam crkve prazne a trgovački centri puni nedjeljom? Zašto oskvrnjujemo Dan Gospodnji sa radom, trgovinom ili održavanjem nekih događaja koji sprječavaju dolazak na misu? Jedan konkretan primjer: Zašto se roditelji kršćani ne pobune protiv utakmica nedjeljom koje sprječavaju djecu da dođu na svetu misu? Zar te utakmice ne mogu biti u subotu? I sigurni smo da roditeljima to smeta, ali kao da nemaju snage da bi nešto poduzeli. Kao da nemaju vjere da će nešto promijeniti. Nisu ni svjesni koliko njihov glas može biti snažan. I ne samo oni, nego svi mi. Jer nije svijet ili naše društvo ovakvo zbog toga što drugi rade neke negativne stvari, već zbog toga što mi vjernici našim činjenjem ili nečinjenjem to dopuštamo. Naše društvo je onako kakvim smo ga mi uredili. A čini se da smo ga uredili nikako.
Umnoži nam vjeru, mole učenici Isusa. Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao, odgovara im Isus.
O da bar imamo vjere moj Isuse, crkve bi nam nedjeljom bile pune jer bismo željeli biti sa tobom bar sat vremena, polja, tvornice, trgovački centri bi nam nedjeljom bili prazni jer bismo poštovali Dan Gospodnji. O da imamo vjere ne bismo ubijali po našim bolnicama prema procjenama tridesetak tisuća djece godišnje. O da imamo vjere ne bismo provodili komunistički zakon o pobačaju koji je od 1978 do danas zakonski ubio prema procjenama 1 500 000 nevine djece, mogućih stanovnika naše Hrvatske, a tada nas je bilo skoro 4 600 000. Možete li zamisliti koliko bi nas danas bilo, koliko smo obitelji uništili, koji grijeh je naš narod učinio. A sve mora doći na naplatu. Vapaji i krikovi ubijene djece kod Boga sigurno neće proći nezapaženo.
Čuli ste svi za Tomislava Ivančića, svećenika i velikog teologa naše Crkve. Jednom je dao jednu zanimljivu definiciju kršćanstva kod vjernika koja glasi; “Mi previše lažno živimo, misleći kršteni smo u djetinjstvu, idem nedjeljom u crkvu, ponekad idem na vjeronauk kod Ivančića i šta me briga. To nije kršćanstvo, to je kršćanluk.” I pogodio je bit našeg razmišljanja. Zašto se ne promijenimo gledajući ovo oko sebe, čini se da ni Bogu dragome nije jasno. Hoćemo li se promijeniti? Možda. Hoće li ovaj tekst nekoga potaknuti na razmišljanje? Možda. Eto, i pisac ovih redaka je slabe vjere ali nastavit će i dalje pisati jer bar vjeruje da je svaki čovjek dobar, samo mu treba mali poticaj, mali poguranac da „upali“ i da krene. A vjerujte, takvih slučajeva ima…..I daj Bože da svi krenemo na bolje, pa taman „palili“ i na guranje. Mir vam i dobro.