Povijest čovječanstva je puna osoba koje su nagovještavale i predviđale neke događaje. Ponekad bi bili u pravu, ponekad ne. Neki su također sebi davali na važnosti predviđajući i prorokujući samo da naude ljudima ili da izvrše ciljeve određenih središta moći. Svjedočimo tome i u ovom vremenu epidemije. Međutim kako se istina ne da skriti i vrijeme čini svoje,mnogi lažni proroci bivaju razotkriveni u svojim naumima.
Bog je kroz protekle naraštaje u narodima podizao ljude koji su te narode vraćali vjeri i opominjali ih da se vrate sa zla puta kojim su krenuli dok im nije kasno. I danas je to slučaj. Ali poteškoća je u tome da mnogi ne prepoznaju te ljude nadahnute od Boga koji ih opominju. Proglašavaju ih čudacima. Zatvaraju ih ili im njihovi poglavari priječe susrete sa narodom. Poslanje tih ljudi ili proroka često nije ugodno, jer svojim opomenama i riječima istine izazovu bijes i neugodu kod onih koji ih slušaju. Tome je razlog jer svijet današnjice ne želi čuti Božanske poruke. Želi sjediti na dvije stolice. Ali to tako ne ide. Spomenuli smo se danas u čitanjima proroka Jeremije, Ilije i Elizeja. I svi su oni imali nevolje zbog svojih opomena narodu. Jer izabrali su „Božju stolicu“. Bog pred nas postavlja izbor: Kojim ćeš putem krenuti čovječe, mojim putem ili putem svijeta koji Me prezire? Za istinskog vjernika izbor je toliko lagan,ali za nekoga koji odmjerava koristi odluke i kojem je ovozemaljsko važnije od Boga,izbor često biva pogrešan. Važnija su im središta moći, pojedini ljudi na položajima, misle da sa Bogom ima dogovora. Pokušavaju trgovati. Tako donose zakone protivne Bogu,a onda pokušaju to poništiti nekim propisima kojim bi zadovoljili vjernike ili Crkvu. I tu vjernici i Crkva često padaju u zamku laskanja i dodvoravanja zaboravljaju svoje pravo poslanje. A to je navještanje istine koja može biti samo jedna. Jer ne postoji više istina. Zato trebamo biti glas te Istine. Mi vjernici, naša Crkva. Koliko god neugodno bilo navještati, moramo ustrajati. Znamo da to nije popularno. Pa ni Isus nije bio popularan međe vlastima. Vidimo kako su ga i danas u Evanđelju htjeli baciti s litice. Ali Isus nije odustao. Ne smijemo niti mi vjernici odustati. Ne smije odustati niti naša Crkva. Jer na kraju našeg puta Bogu neći biti važna koliko se neki vjernik,svećenik,biskup ili papa svidio moćnicima ovoga svijeta,već će Bogu biti važno ono što ste propovijedali, a najviše ono kako ste tu propovijed živjeli. Neka nam primjer bude nadbiskup i kardinal Vinko Puljić koji odlazi u mirovinu,a koji ni u ratnom ludilu koje je vladalo nije prestao svjedočiti i živjeti Isusa. A znamo da mu to nije bilo nimale lako. Neka ga dobri Bog poživi. Mir vam i dobro.
