Postoji li dvostruki standard kada se prosuđuje ponašanje katoličkih biskupa? Mogu li liberalni biskupi bez straha od javne kritike promicati vlastite kontroverzne ideje, dok se njihove konzervativnije kolege proglašava „nekooperativnima“ ako se odmaknu od općeg konsenzusa?
Za odgovor na ta retorička pitanja, razmotrite slučaj detroitskog nadbiskupa Edwarda Weisenburgera. Obično se novoimenovanom prelatu savjetuje da neko vrijeme sluša svoje vjernike prije donošenja važnijih odluka. No, Weisenburger je pričekao samo nekoliko tjedana nakon preuzimanja dužnosti prije nego što je objavio da se tradicionalna latinska misa više ne smije služiti u župama Detroitske nadbiskupije. Nekoliko tjedana kasnije ponovno je izazvao čuđenje kada je otpustio dvojicu istaknutih profesora sa svojega nadbiskupijskog bogoslovnog sjemeništa.
Iznenadni otkaz Ralphu Martinu i Eduardu Echeverriji bio je šokantan sam po sebi. Obojica su visoko cijenjeni znanstvenici, autori brojnih publikacija i popularni govornici. Predavali su na bogoslovnu sjemeništu Sacred Heart više od 20 godina. Budući da su obojica dosegnula redovnu dob za umirovljenje, nadbiskup ih je mogao tiho potaknuti na povlačenje, ponuditi im svečane oproštaje, zlatne satove i izdašnu otpremninu. Umjesto toga, otpustio ih je bez ikakvog upozorenja.
Ovakvo ponašanje očekujemo od političara koji nakon žestoke kampanje preuzme vlast i ukloni dosadašnje ljude, zamijenivši ih svojima. Pobijedio je na izborima, pa ima pravo postaviti „svoje“ ljude i riješiti se pristaša protivnika. Ali, zar ne bi trebali postojati drukčiji standardi za biskupa? Vlast koju on ima nije jednostavno „njegova“ vlast, i iako se njegovi stavovi možda razlikuju od stavova prethodnika, obojica služe istoj, sveopćoj Crkvi.
Očigledno je nadbiskupu Weisenburgeru neugodno zbog teoloških pristupa koje zauzimaju Martin i Echeverria—posebno zbog njihovih prijašnjih javnih kritika pape Franje. U redu. Svakako ima pravo na svoje mišljenje i s vremenom bi se očekivalo da oblikuje profesorski kadar sjemeništa u skladu sa svojim pogledima. No čistka utjecajnih profesora sjemeništa sasvim je druga stvar—posebice kada je (neizrečena) optužba protiv njih da su bili previše gorljivi u obrani trajnog crkvenog nauka.
Ako nadbiskupu Weisenburgeru ne odgovara pristup koji ova dvojica teologa zauzimaju, mnogi drugi biskupi, kako u SAD-u, tako i diljem svijeta, visoko cijene njihov rad. Martin—kojega je papa Benedikt XVI. imenovao savjetnikom papinskog vijeća i stručnjakom (peritusom) na Sinodi biskupa—na to je suptilno ukazao u izjavi objavljenoj nakon svog otkaza:
Upravo sam se vratio s Nacionalne konferencije đakona u St. Louisu, sutra putujem na konferenciju u Birmingham, Alabama, a zatim, zajedno s biskupom Scottom McCaigom iz Kanade, u ponedjeljak polazim na duhovne vježbe za stotine svećenika u afričkoj zemlji Kamerunu.
Nema sumnje da će i Martin i Echeverria, unatoč svojoj odsutnosti sa sjemeništa u Detroitu, imati brojne prilike da se njihov glas čuje. Drugi će ih biskupi rado pozivati kao predavače; katolički će urednici rado objavljivati njihove tekstove; naklonjeni prelati u Rimu tražit će njihovo mišljenje. No njihov otkaz pokazuje kako jedan liberalni biskup, svojom proizvoljnom odlukom, može potpuno izmijeniti stvarnost u jednoj biskupiji. Svaki drugi član nastavnog osoblja na sjemeništu Sacred Heart sada je upozoren: drži se linije nadbiskupa ili riskiraj iznenadnu nezaposlenost.
Možete li vi, dragi čitatelju, prisjetiti se ili čak zamisliti sličan slučaj u kojem je konzervativni prelat otpustio liberalnog teologa—ne zbog odbacivanja crkvenog nauka, nego zbog njegova obrana? Ja zasigurno ne mogu. Štoviše, predviđam da će mnogi biskupi tiho negodovati zbog tih otkaza, ali rijetki—ako itko—svoje će neslaganje iznijeti javno. Godinama, čak i tijekom pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., liberalni su se biskupi osjećali slobodnima agresivno promicati vlastite ideje, dok su konzervativniji biskupi postupali oprezno, osjetljivi na svaku optužbu za razdvajanje i nejedinstvo. Za vrijeme pape Franje, liberalni su se prelati još više osokolili; biskupi naklonjeni tradiciji postali su sve oprezniji, bojeći se mogućih posljedica.
U prvim tjednima svoga pontifikata, papa Lav pokazuje sve naznake da želi ublažiti napetosti unutar Crkve, izbjegavajući pritiske da stane na jednu ili drugu stranu u neuralgičnim pitanjima. Autoritarne odluke koje nadbiskup Weisenburger donosi tako rano u svom mandatu postavljaju važno pitanje: Djeluje li on brzo kako bi katoličkom svijetu predstavio svršene činjenice prije nego što papa Lav eventualno izda umirujuće smjernice? Ili možda djeluje u punom uvjerenju da će novi Papa njegove poteze odobriti?