Novi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit predvodio je, u subotu 22. listopada u crkvi Svete Obitelji u Solinu, misno slavlje za vrijeme kojega je zaredio za đakone šestoricu bogoslova, petoricu na naslov Splitsko-makarske nadbiskupije: Danijela Maršića (Župa Sv. Ivana Apostola – Mostar), Ivana Mamića (Župa Sv. Križ Veli Varoš – Split), Igora Goleša (Župa Materinstva BDM – Split) i Ivana Šestu (Župa Gospe od Otoka – Solin), Renata Pudara (Župa Sv. Ivana Krstitelja – Grab), te fra Marka Pudara (Župa Sv. Ivana Krstitelja – Grab) na naslov Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
U koncelebraciji s nadbiskupom bili su: provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo Frankopan Velić, pastoralni vikar mons. Nediljko Ante Ančić, vikar za kler don Zvonimir Mijić, župnik don Ante Čotić, rektor Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu don Đuliano Trdić i drugi svećenici – odgojitelji, župnici i prijatelji ređenika, njih oko pedeset.
Pozdravljajući ređenike, njihove roditelje i rodbinu, župnike i prijatelje, sve brojne okupljene vjernike nadbiskup Kutleša je naglasio da smo se okupili kao zajednica kako bismo molili Boga da nam udijeli dobre i svete đakone, a onda i svećenike.
Budući da danas slavimo blagdan sv. Ivana Pavla II. nadbiskup je svoju propovijed započeo riječima toga sveca iz njegove knjige Sjećanje i identitet te u tom svjetlu kazao: „Bog je, dragi ređenici, odlučio s vama i po vama pisati vašu osobnu povijest i povijest našeg naroda, ovog grada, ove nadbiskupije, kao i povijesti ljudi koje ćete za svoga života sresti. No, tome vašem ‘da’ prethodilo je puno koraka i puno drugih ljudi.“ Podsjetio je kako je Ivan Pavao II. imao tek devet godina kada je izgubio majku, potom i starijeg brata, te je ostao sam s ocem, duboko religioznim čovjekom. „Umjesto da se prepusti melankoliji i samosažaljenju ovaj se otac obitelji prepustio vjeri i tako odgojio sveca. Koliko je potrebno moliti za obitelji! Koliko su nam potrebni sveti očevi i majke! Danas nažalost, možda ima malo ovakvih svetih primjera, ali zasigurno svoju ljubav i blizinu, pa i vjeru, Bog vam je dao kroz vaše roditelje, braću, sestre, prijatelje, učitelje, odgojitelje, profesore, tolike drage ljude koji su vas ovamo dopratili, a kojima ovdje sada zahvaljujem.“ Istaknuo je da je svetost poziv upućen svakome: „On ‘dade’ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“ (Ef 4, 7-16). Bog svakome u njegovu staležu, i u Crkvi, daje sredstva da mu vjera postane ljubavlju djelotvorna (usp. Gal 5,6), da ostvari svetost na koju je pozvan.
Današnje ređenje, primanje svetog reda đakonata, ima dvostruki učinak, podsjetio je mons. Kutleša te nastavio: „Bog će kroz đakonat posvećivati vas, a vi ćete svojim služenjem posvećivati svijet. U mjeri u kojoj budete sebe davali, tu ćete mjeru primiti. Ne idite za uspjehom, neka vam nikad uspjeh ne bude cilj – što ćete više prema njemu stremiti, to ćete ga lakše promašiti. Naime, za uspjehom se ne smije težiti – on mora iz našega života proizaći. Uspjeh proizlazi samo kao posljedica posvećenosti cilju, a cilj je Krist! Red đakonata na poseban je način obilježen trima temeljnim karakteristikama, trima oblicima služenja, a to su i tri načina kako vas Bog želi izgrađivati – posvećivati: kroz posluživanje Riječi Božje, kroz služenje svećeniku kod Euharistije i kroz brigu za siromahe.“
U nastavku je propovijedi splitsko-makarski nadbiskup protumačio glavne zadaće đakona. Prvo, đakon naviješta Evanđelje i pomaže svećeniku u službi propovijedanja. U obredu ređenja primaju Kristovo evanđelje uz riječi: „Primi Kristovo Evanđelje kojemu si postao navjestitelj. Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što uzvjeruješ, živjeti što učiš.“ Nadbiskup je protumačio što znače te riječi kazavši: „’Vjeruj što pročitaš’ ne znači primiti vjeru samo kao suho znanje. Vjera nije akademizam. Nije vam darovana po diplomi ili akademskom gradusu kojega ste stekli svojim formalnim obrazovanjem, inače bi bila samo razumska vratolomija, ideologija, fideizam, doktrina. Vjeru su nam prenijeli i svjedočili toliki ljudi našega života, zavoljeli ste je i prihvatili, povezali je sa životom, a Bog ju je zalio rosom svoga Duha. Ta promjena koju je vjera učinila dovela vas je do ovoga trenutka. Neka vas Božja Riječ vodi trajnom procesu obraćenja da vas ne zadesi sudbina iz današnjeg evanđelja: ‘ako se ne obratite, svi ćete tako propasti’ (Lk 13,1-9). Čitajte Riječ Božju, neka vam bude trajni ispit savjesti, povežite je sa konkretnim situacijama života, u njezinu svjetlu tražite odgovor na svako pitanje. Riječ Božja je plodna kada se čita ne samo glavom, već životom i srcem, u Duhu Svetom kojim je i napisana.“
‘Uči što uzvjeruješ.’ Nemo dat quod non habet! – Ne možeš dati što nemaš! Ako vjere nemate nećete je moći ni drugima dati. Crkva od vas traži da vaše svjedočanstvo vjere i života bude jasno i nedvosmisleno. Nauk treba biti besprijekoran. Život dosljedan, častan i pošten. U protivnom, dat ćete samo ono što imate. Ako imate pomutnju sijat ćete sumnju, ako imate aroganciju i oholost vaš život odisat će nepoštovanjem i prezirom, ako imate egoizam širit ćete oko sebe indiferentnost, ogorčenost i tvrdoću.
Nemojte svojim riječima i životom biti sijači sumnje i podjela u Tijelu Kristovu. Postoje vrijednosti koje nemaju cijenu, koje nadilaze mene i vas, i oko kojih nema trgovine. Istine vjere u kojima neoslabljenim sjajem blista poziv i dostojanstvo čovjeka, dostojanstvo života, moralne i ćudoredne vrijednosti. Božja riječ nije naša riječ, nego Riječ onoga koji nas posla! Riječ Božja ne prati trendove, nije ‘politički korektan’ govor, ne miluje uši slušatelja već uvodi u nemir, budi pozaspale savjesti i kadra je učiniti novim sve što prožme. Ne treba se bojati da će Božja Riječ i katolička vjera onemogućiti čovjeku da sebe do kraja ostvari. Upravo suprotno, Riječ Božja „snažnija od dvosjekla mača“ (Heb 4,12), uništava predrasude, licemjerje svijeta i čovjeka oslobađa od raznih oblika ropstava.
‘Živi ono što učiš.’ Najbolji način da vas odbace i prezru jest govor koji ne prati vaš život. Suvremeno društvo radikalno se mijenja i u kontinuiranom je pokretu. Društvene, tehnološke, znanstvene i političke okolnosti izmjenjuju se velikom brzinom. Svaka nova okolnost otvara nas velikom broju novih trendova i mogućnosti, ali svaka nova situacija je i rizik. Rizik da nas uguši i da uništi u nama ono najdragocjenije, a to je božanski život – od sinova svjetla postajemo sinovi tame. Ne treba se bojati nesigurnosti koje promjene donose i zatvoriti se u komoditet poznatoga. Bog nas šalje živjeti sa suvremenim čovjekom sve što on živi i prolazi, ali nas poziva uvijek ostati Božji čovjek, Božja prisutnosti u svijetu.“
