Ima jedna mudra izreka koja veli: Ako oću lako ću, ako neću, kako ću! Dobra je ona za današnju temu koja glasi:: Bog nas poziva na svoju gozbu.
Danas je nedjelja, Dan Gospodnji. Dvije svete mise su bile. I čini se kao da je remeta Jure džabe naštimao zvona koja pozivaju na svete mise, da don Dražen uzalud spominje svake nedjelje koliko je sveta misa važna za duhovni napredak čovjeka. Nekima se ne da i gotovo. Nikako. A vjernici katolci su. Zašto je tome tako? Koji su razlozi? Zasto se svjesno odbacuje Boga?
E a današnja čitanja donose jednu prekrasnu sliku , Bog pripravlja gozbu i poziva svakoga od nas da bude njegov gost. To nije obična gozba, nego gozba ljubavi, radosti i spasenja.
Prorok Izaija govori nam o Bogu koji će otrti svaku suzu, ukloniti patnju i zauvijek uništiti smrt. Kako je utješno čuti te riječi! Jer svi mi nosimo neke svoje brige, križeve, razočaranja i brige i suze. Ali Bog nam danas poručuje da naša patnja nije posljednja rijec jer posljednja riječ pripada Njemu. Znate, te neke naše nevolje i poteškoće često pokušavamo sve riješiti sami, a zaboravljamo da se najveća snaga rađa iz povjerenja u Boga
Zato sveti Pavao može reći: „Sve mogu u Onome koji me jača!“ Ne kaže Pavao da sve može svojom snagom, nego snagom Kristovom. Kako konac djelo krasi, tako i Evanđelje ” zakucava” priču. Isus govori o kralju koji pripravlja svadbu, ali pozvani gosti ne žele doći. Jedan odlazi na njivu, drugi za svojom trgovinom. Nisu to same po sebi loše stvari. Ali problem nastaje kada nam svakodnevne obveze postanu važnije od Boga. Pogotovo nedjeljom.
Nije li to ponekad i naša priča?
Bog nas poziva na molitvu, a mi kažemo: „Nemam vremena.“ Poziva nas na nedjeljnu misu, a mi imamo nešto važnije. Poziva nas da oprostimo, a mi se držimo svoje povrijeđenosti. Poziva nas da ljubimo, a mi često biramo ravnodušnost. Ipak, Bog ne odustaje. Njegov poziv ostaje otvoren. Međutim ima jedno ALI….. Isus spominje i čovjeka koji je došao na svadbu bez svadbenoga ruha. To nas podsjeća da nije dovoljno samo odazvati se Božjem pozivu, nego trebamo dopustiti Bogu da promijeni naše srce. Svadbeno ruho možemo razumjeti kao život u vjeri, ljubavi, obraćenju i dobrim djelima.Svaka sveta misa već je svadba na koju te Bog zove. Pripravlja nam stol, daruje nam svoju riječ i hrani nas Kristovim Tijelom.
A sada se zajedno zapitajmo: Kakav je moj odgovor na Božji poziv? Dolazim li Bogu samo iz običaja ili mu dolazim otvorena srca? Nemojmo dopustiti da nas brige, posao i prolazne stvari toliko zaokupe da zaboravimo ono najvažnije – Boga koji nas ljubi i čeka. Jer najveća tragedija nije u tome što nas Bog nije pozvao, nego u tome da smo bili pozvani, a nismo se odazvali. Razmislimo. Mir vam i dobro.