Uvod
U posljednjih mjeseci, a napose dana, primjećujemo kako javna polemika među vjernicima oko koronakrize poprima vrlo nepoželjne oblike, svedene na nisku razinu i iznimno grub rječnik. Kao tek jedan od povećeg broja primjera donosimo poveznicu na podijeljeni članak portala Bitno.net na svojoj Facebook stranici, a u kojemu se prenosi vijest da je papa Franjo objavio da će se cijepiti protiv koronavirusa i pri tome poručio da to treba učiniti. Primjećuje se kako na toj stranici, posebno u zadnje vrijeme, sve više komentiraju distancirani katolici, nekatolici i ateisti, a u tom smislu pridonose stvaranju još veće zbunjenosti, ali se opravdano može pretpostaviti da je najveći broj među njima onih za koje se može reći kako pripadaju vjerničkoj katoličkoj populaciji u užem smislu riječi. Vijest je od 9. siječnja uvečer, kada je objavljena, do sada komentirana preko 1.100 puta, a uočava se veliki broj takvih komentara koji ne odražavaju ni zrnce poštovanja prema Vrhovnom svećeniku Katoličke Crkve. Do mjere da ga neki nazivaju Sotonom, a drugi mu žele da što prije crkne.
U nekakvim redovitim okolnostima takav bi se prevladavajući agresivan i neprijateljski rječnik lako mogao označiti krajnjim oblikom nedostatka kršćanske ljubavi i ljubavi prema Crkvi, nedostatkom poslušnosti i izljevom srdžbe kao jednim od sedam glavnih grijeha, ali čini nam se da je ovdje u pitanju nešto još dublje i ozbiljnije. Naime, kada čovjek počne rigati vatru, biti žestok na riječima i djelima, obično je to rezultat nekog dužeg obuzdavanja i podnošenja stanja koje mu se čini nepravedno, a za koje sebi kaže da je sad dosta. Ne znači ovo, dakako, opravdavanje takvog rječnika, jer je on daleko od kršćanskih ideala i strašnom ranom ranjava i oskvrnjuje otajstvenost Crkve, ali ga razumijemo, jer je mahom izazvan, onaj koji je nastao nakon dugotrajnog strpljivog podnošenja promicanja takvih ideja koje duboko vrijeđaju ljudsko dostojanstvo mnogih vjernika i idu do granice da im zagluše Božji glas koji im osigurava milost razlikovanja dobra od zla. U tom bi se svjetlu i vodeći katolički mediji trebali preispitati kakva je njihova uloga u proizvodnji takvog stanja.
Imajući to u vidu, ponavljamo još jednom, uopće nas ne čudi što se jezik jednog dijela vjernika od molitvenog pretočio u kočijaški. Jednako nas tako ne čudi što je ta bujica usmjerena izravno na papu Franju, jer se upravo on u svijesti mnogih vjernika doživljava kao prvi i najveći uzrok takvog stanja i podijeljenosti u Crkvi. Naime, navedeno vrijeđanje Pape nije rezultat samo tog njegovog poziva na cijepljenje, nego je rezultat godinama nagomilavanih frustracija koje su proistekle iz Papinih nekonvencionalnih, nejasnih i s obzirom na dosadašnje učenje Katoličke Crkve odudarajućih tumačenja i djelovanja u nizu različitih slučajeva, kao i rezultat oglušivanja na vapaje mnogih vjernika da im se pojasne tako izazvane nejasnoće.
S obzirom na aktualnu situaciju vezanu uz procjenjivanje nužnosti i moralnosti cijepljenja i cjepiva protiv koronavirusa postavlja se temeljno pitanje treba li Papa uopće koristiti svoj duhovni autoritet kako bi poticao vjernike da se i sami cijepe, jer kod većeg broja među njima to izaziva sablazan, što jasno uočavamo i iz navedenog prosipanja neuljudnosti po društvenim mrežama. Stječe se, naime, dojam kako je Papin smjer jednostran i svodi se na nužnost cijepljenja po svaku cijenu, pri čemu se sve upitnosti odbacuju kao nedostojne rasprave.
Tumačenje Kongregacije za nauk vjere o načelnoj i uvjetovanoj dopuštenosti korištenja cjepiva protiv koronavirusa
Upitnosti pak ima puno, a njihov je presjek kod nas najbolje pružio dr. Damir Šehić, svećenik i profesor moralne teologije i bioetike na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru. S obzirom na javnu raspravu, posebno je do izražaja došla moralna problematika vezana uz ona cjepiva protiv koronavirusa koja su proizvedena upotrebom staničnih linija izvedenih iz tkiva dvaju namjerno pobačenih ljudskih fetusa 1960.-tih godina.
Na to je pitanje Kongregacija za nauk vjere dala odgovor tako što je u svojoj Bilješci o moralnosti upotrebe nekih cjepiva protiv bolesti COVID-19 od 21. prosinca 2020. god. (KNV 2020, hrvatski prijevod ovdje), objavljenoj uz odobrenje pape Franje, protumačila da ih je moralno prihvatljivo primiti ukoliko etički nesporna cjepiva nisu dostupna.
Pri tome se pozvala na već neke ranije crkvene dokumente kako bi potvrdila kontinuitet svoga tumačenja, a to su dokument Papinske akademije za život iz 2005. god. Moralna promišljanja o cjepivima pripravljenim od stanica izdvojenih iz pobačenih ljudskih fetusa (PAŽ 2005, hrvatski prijevod ovdje), zatim uputa Kongregacije za nauk vjere Dignitas personae (2008., br. 34-35; hrvatski prijevod ovdje), te Bilješka Papinske akademije za život o pitanju cijepljenja u Italiji iz 2017. godine (PAŽ 2017, hrvatski prijevod ovdje). Glavni argumenti Kongregacije za nauk vjere za takvu dopuštenost primanja cjepiva nalaze se u velikoj udaljenosti od pobačaja iz kojih su izvedene stanične linije, a onda i u samo materijalnoj, a ne i formalnoj suradnji na tom činu, te u opasnosti koja bi mogla proisteći za cjelokupno stanovništvo ukoliko se ne pristupi procjepljivanju.
Međutim, to tumačenje, unatoč činjenici što dolazi od crkvenog tijela koje je zaduženo za čuvanje i tumačenje pologa vjere, nije općeprihvaćeno, što nas vodi pitanju dokle sežu granice vjerničke slobode ukoliko će se i takva jedna kongregacija podvrgavati preispitivanju. S druge pak strane, s obzirom da je u srpnju 2017. god. po Papinoj odluci došlo do promjene njezina vodstva, nije nesuvislo pomisliti nije li se možda time nešto bitno promijenilo i u njezinu radu. Još više, s obzirom da se Kongregacija u svojoj Bilješci poziva na dva spomenuta dokumenta Papinske akademije za život, a koja je, također Papinim interventom, 2016./2017. god. doživjela vrlo velike promjene, razlog za postavljanjem takvih pitanja čini se još opravdanijim.
Drugim riječima, s obzirom da je Papa veliki zagovornik cijepljenja protiv koronavirusa i s obzirom da koristi svoj duhovni autoritet kako bi i druge pozvao na cijepljenje, postavlja se pitanje je li možda tumačenje Kongregacije za nauk vjere instrumentalizirano kako bi se dala potvrda Papinim osobnim stavovima, a posljedično relativiziralo crkveno učenje o zlodjelu pobačaja?
Tumačenje Kongregacije za nauk vjere – kontinuitet ili diskontinuitet?
U tom svjetlu, imajući u vidu moralnu dopuštenost upotrebe cjepiva protiv koronavirusa, pod uvjetima koji su navedeni u Bilješci, postavlja se pitanje je li ona rezultat kontinuiteta ili diskontinuiteta u odnosu na dosadašnji nauk Crkve? To će se možda moći najbolje uočiti analizom sadržaja onih crkvenih dokumenata na koja se poziva i Kongregacija u svojoj Bilješci.
Ako pogledamo u sadržaj PAŽ 2005 i usporedimo ga s KNV 2020, uočavamo kako je temeljna nit podudarna, ali ne i nosivi naglasci, što konkretno znači da nismo sigurni bi li danas taj isti saziv Akademije potvrdio moralnu dopuštenost cijepljenja protiv koronavirusa u trenutačnim uvjetima.
Naime, dok se u PAŽ 2005 studiozno, opširno i sa stajališta medicinske struke neupitno obrazlažu opasnosti za cijelu populaciju koje bi proizlaze iz necijepljenja spornim cjepivima, kao i dobrobiti koje se stječu cijepljenjem, a uz to se detaljno navode sve važne reference, od imenovanja tih cjepiva i povijesti njihova nastanka, do proizvodnje i primjene, čime Akademija potvrđuje njihovu moralnu nužnost, dostatnu kliničku sigurnost i učinkovitost (globalno gledano, znatno su veće koristi nego štete), dotle Kongregacija za nauk vjere u svom tumačenju preskače sve te važne čimbenike, navodeći kako joj nije namjera prosuđivati sigurnost i učinkovitost cjepiva protiv koronavirusa, jer odgovornost za procjenu leži na biomedicinskim istraživačima i agencijama za lijekove. Čini nam se da je to bitno drukčiji pristup od onoga koji je ponudila Papinska akademija 2005. god., s obzirom da na temelju dosadašnjih saznanja o koronavirusu ne postoji ni klinička ni moralna sigurnost ni da su cjepiva neštetna ni da su učinkovita. Iako se cjepiva primjenjuju, ona su de facto u eksperimentalnoj fazi, o njihovoj sigurnosti i učinkovitosti struka je oštro podijeljena, a sami se proizvođači odriču odgovornosti. U takvim okolnostima kada se ne mogu predvidjeti ni štete ni koristi, niti njihovi razmjeri, poticanje na cijepljenje protiv koronavirusa može se u budućnosti pokazati kao zločin protiv čovječnosti.
Također, dok PAŽ 2005 naknadno promišlja o moralnosti spornih cjepiva kojima se populacija već procjepljuje kroz obvezatan sustav cijepljenja, i za koje ne postoje ili Akademiji nije poznato postoje li alternativna, tj. etički nesporna cjepiva (a ako postoje, onda je moralna dužnost njih upotrijebiti), odnosno krajnji korisnik ima jedinu mogućnost pozvati se na priziv savjesti i odbiti ga (i pri tome trpjeti pravne i moralne konzekvence), dotle KNV 2020 ne pravi bitno uočljivu razliku između spornih i nespornih cjepiva, nego stavlja naglasak na njihovu dostupnost. Drugim riječima, iako se na tržištu nudi više cjepiva protiv koronavirusa i iako među njima ima onih koji nisu izvedeni iz staničnih linija pobačenih fetusa, odnosno moralno su nesporni, KNV 2020, za razliku od PAŽ 2005, ne inzistira samo na njihovoj primjeni, nego s određenim moralnim relativizmom dopušta upotrebu i tih spornih cjepiva. Uz izostanak propitivanja Kongregacije je li cijepljenje protiv koronavirusa uopće nužno, kao i uz izostanak propitivanja o sigurnosti i učinkovitosti dostupnih cjepiva općenito, a onda i pojedinačno, ovo se čini kao još jedan vrlo važan propust u tumačenju koje pruža KNV 2020.
Tako KNV 2020 nabraja kao opravdane ove okolnosti: “u zemljama gdje etički nesporna cjepiva nisu dostupna liječnicima i pacijentima, ili gdje je njihova distribucija otežana zbog posebnih uvjeta skladištenja i prijevoza, ili kada se u istoj zemlji distribuiraju različiti tipovi cjepiva, a zdravstvene vlasti ne dozvoljavaju građanima da izaberu kojim će se cjepivom cijepiti” (br. 2). Postavlja se pitanje koliko su takve okolnosti u trenutačnoj situaciji doista moralno opravdane ili je potrebno, kako to nekoliko puta naglašava PAŽ 2005, svim snagama inzistirati da države nude moralno nesporna cjepiva i ne podilaze “farmaceutskim industrijama koje djeluju beskrupulozno i neetički”.
Konkretno, apstrahirajući od drugih upitnosti vezanih uz nužnost cijepljenja i uz sama cjepiva i referirajući se samo na navedeni vid, držimo da bi se Papa mogao obratiti svim svjetskim vlastima, a biskupske konferencije vlastima svojih zemalja, i obrazložiti zašto su neka cjepiva za Katoličku Crkvu moralno sporna te zahtijevati da se za vjernike osiguraju samo ona koja to nisu, a u suprotnom pozvati vjernike na odbijanje primanja cjepiva. To je jasan put koji ističe PAŽ 2005 i koji bi sigurno u većinski katoličkim zemljama donio plodove, no u današnjim vremenima u kojima se Crkva podlaže svijetu teško se tako nešto može očekivati. To je vidljivo i iz činjenice kako KNV 2020 samo potiče farmaceutske tvrtke da proizvode, a vlade i međunarodne organizacije da osiguraju klinički sigurna i učinkovita, moralno etička, a materijalno dostupna cjepiva (br. 4 i 6), do čega političko-farmaceutski lobiji vjerojatno drže koliko i do lanjskog snijega.
Zato nam se čini da tumačenje Kongregacije za nauk vjere pokazuje diskontinuitet u odnosu na dosadašnje učenje Crkve, što vodi u moralni relativizam. Uvjereni smo da sastav Papinske akademije za život iz 2005. god. ne bi supotpisao Bilješku Kongregacije za nauk vjere, a čvrsto vjerujemo da to ne bi učinio ni raniji prefekt Kongregacije za nauk vjere – kardinal Gerhard Ludwig Müller.
Taj se moralni relativizam vidi i na temelju nekih drugih pokazatelja, a jedan od njih je što KNV 2020 suzdržano govori o zlodjelu pobačaja. Dok se, naime, iz PAŽ 2005 može jasno iščitati da su sporna cjepiva proizašla iz dva namjerna pobačaja, od kojih je jedan izvršen “jer je obitelj mislila da ima previše djece”, a drugi zbog “psihijatrijskih razloga” (i u samom dokumentu stavljeno pod navodnike), dotle KNV 2020 govori neodređeno, o dva pobačaja, o pobačajima i o pobačajima koji nisu spontani. Stoga je i razumljivo da je za Kongregaciju glavni razlog opravdanosti cijepljenja spornim cjepivima u tome “što je vrsta sudjelovanja u zlu … daleka” (br. 3).
Istina je da Kongregacija stavlja naglasak da cijepljenje mora biti dobrovoljno, a ne prisilno, no ostaje nejasno što podrazumijeva pod obvezom onih koji bi zbog savjesti odbili primanje spornih cjepiva da “moraju poduzeti mjere da drugim zaštitnim sredstvima i odgovornim ponašanjem izbjegnu postati nositeljima prijenosa zaraznog agensa”. Imajući u vidu današnje stanje u svijetu, to u konkretnim slučajevima možda može značiti i opravdavanje vrlo restriktivnih mjera prema tzv. antivakserima, kao što su npr. trajna izolacija, zabrana rada i društvenog angažmana, zabrana putovanja itd., a ako je tako onda je riječ o opravdanju dokinuća sloboda i instituta priziva savjesti, jer se pred njih stavlja nepravedan izbor, na kakav je još upozoravala Papinska akademija iz 2005. god.
Dvojbena uloga aktualnog saziva Papinske akademije za život
Nastavljajući se na sve navedeno, želimo još dodati kako je u Bilješci Papinske akademije za život iz 2017. god., koju nije priredila sama, nego u zajedništvu s Uredom za pastoral zdravstva Talijanske biskupske konferencije i s Udrugom talijanskih katoličkih liječnika, jasno naznačeno kako se ide za tim da se stavovi izneseni u PAŽ 2005 uskoro revidiraju i ažuriraju, a “u svjetlu medicinskog napretka i trenutačnih uvjeta u kojima se pripremaju cjepiva”. Ne, dakle, u svjetlu Objave i učenja Crkve, nego, ponavljamo još jednom, u svjetlu medicinskog napretka i današnjih uvjeta u kojima se pripremaju cjepiva. S obzirom da ti današnji uvjeti vrlo često podrazumijevaju pripremanje cjepiva na temelju izvršenih pobačaja (i onih iz 1960.-tih i kasnijih), postavlja se pitanje jesu li priređivači PAŽ 2017 ciljano pripremali teren relativiziranju tih zlodjela pobačaja dajući prednost zaštiti zdravlja kroz takvo cijepljenje, a time i relativiziranju ubojstva nerođene djece uopće?
Ponavljamo još jednom kako je Papinska akademija za život 2016./2017. god., uz izravan intervent pape Franje, doživjela velike promjene, a nakon kojih su se među njezinim članovima našli i nekatolici i nevjernici, štoviše i oni koji promiču civilizaciju smrti. Usporedbom KNV 2020 i PAŽ 2017 pronalazimo sličnosti i neke gotovo podudarne dijelove rečenica, što nas vodi zaključku kako u ovoj stvari tumačenje Kongregacije za nauk vjere o moralnosti cijepljenja protiv koronavirusa nije crpljeno iz depozita vjere, nego iz smjernica koje su došle od novog saziva Akademije.
Zaključak
Kako god bilo, imajući na pameti sve što smo ovdje analizirali, zaključujemo kako se u vrhu Crkve događaju vrlo čudne stvari, a koje posljedično dovode do relativiziranja crkvenog učenja. Primjetno je kako se te bitne promjene zbivaju na poticaj pape Franje, što očigledno osjećaju i oni vjernici koji svoje nezadovoljstvo i svoju bol zbog takvog stanja izražavaju ružnim komentarima. Zato smo u uvodu i napisali da takav rječnik ne opravdavamo, ali razumijemo, jer je on u svojoj biti bolni vapaj za svetošću Crkve, a ne izraz mržnje prema Papi.
Temeljni, dakle, razlog u tim novim smjerovima vidimo u Papinoj, po nama, neodgovarajućoj otvorenosti prema postizanju sveopćeg bratstva, a po kojoj on pušta u srce Crkve i one koji tu nikako ne pripadaju. Lijepa je, s jedne strane, takva njegova otvorenost i nju treba njegovati, ali ne na način da šteti Crkvi. Postoji tisuće načina da se ostvare izvrsni dobrosusjedski odnosi između katolika i nekatolika, između katolika i nekršćana i između katolika i nevjernika, ali ne na način da glumimo da smo braća, jer ne priznajemo ni istog Oca ni istu Majku (Crkvu).
