Ovih dana svijet obilježava 75 godišnjicu spomena na Holokaust. Progon je to i pokušaj zatiranja pojedinih skupina društva ili cijelih naroda. U ovom slučaju posebno Židova. Odnosi se na vrijeme drugog svjetskog rata. Da ne bi bilo zabune,kroz povijest je bilo dosta ovakvih slučajeva,a samo dvadeseto stoljeće je bilo strašno: genocid nad kršćanima Armencima od strane Turske, pa „gladomor“ u Ukrajini za vrijeme komunizma,a tu je i mnoštvo sustavnih progona i ubojstava u vremenu iza drugog svjetskog rata i devedesetih godina. Možda su ti svi progoni malo zapostavljeni prema Holokaustu što možda i nije baš najpoštenije. Jer složit ćete se da je svaka žrtva bitna. Dakle prije dva dana bio je Međunarodni dan sjećanja na holokaust. I okupila se sva sila svjetskih vođa. Poruka je svima bila ista: Da se takvo zlo više nikada ne smije ponoviti! Međutim iako je holokaust zlo koje nije viđeno nikada u takvom obimu do tada i u takvim okrutnostima i zločinima,ipak ima ljudi koji i danas to zlo pokušavaju umanjiti. Također se čuju glasovi koji i dan danas optužuju Crkvu da nije ništa činila da se to zlo spriječi. A to je blago rečeno,laž! A laž koje se ponovi dosta puta pomalo postaje prisutna u društvu kao istina. I tome se nadaju takvi koji te laži šire. I na žalost ta im prljava rabota ima uspjeha. Žrtva takve rabote i laži jest naš blaženik,a za nas svetac,kardinal Alojzije Stepinac.
Osoba je to koje je u nacističkom mraku u Europi bio svjetionik koji je davao nadu da nije sve izgubljeno. Koji je u sred porobljene Europe dizao svoj glas u obranu svih progonjenih,posebno Židova. Koji je osobno svojim zalaganjem i postupkom,stavljajući svoj život na kocku, spašavao mnoge živote Židova i Srba. I mnogi iz tadašnje vlasti u Hrvatskoj skupa sa nacistima su ga htjeli ubiti. Ali Božja providnost ga je očuvala na životu. Jer Bog je znao koja nevolja čeka Crkvu u godinama što dolaze i da toj Crkvi treba jedan Stepinac. Hrvati su također narod koji je davao sve od sebe da zaštiti progonjene. Tako iz Hrvatske ima više od stotinu imena zapisanih u Pravednicima među narodima. Na žalost pritisci i politika još ne dopuštaju da tu bude upisan i Stepinac iako su Židovi koje je spasio tome svjedočili. Ali pravda će svakako pobijediti na kraju. U to niti male ne sumnjamo. A što se tiče Katoličke Crkve u ostatku Europe. Ona je podnijela mučeništvo sa svojim narodima koje je hrabrila da u zlu rata ostanu na pravoj strani. Sveti otac papa Pio XII kojeg se često nepravedno optužuje je uz našeg kardinala Stepinca te ostale pastire Crkve bio uz progonjene. Pa biskupi u Njemačkoj su branili katolicima pristupanje nacističkoj stranci, pisali su pastirska pisma i grmjeli sa oltara protiv nacizma. I stotine ih je uhićeno i zatvoreno. Crkva je kanonizirala dvojicu zatvorenika Auschwitza, Maksimilijana Kolbea, poljskog redovnika i Edith Stein, filozofkinju koja se preobratila na katolicizam.
Kolbe je došao u Auschwitz u svibnju 1941. godine i tamo je nastavio raditi kao svećenik, usprkos tome što su ga nacisti mučili i premlaćivali. Kada je jedan od zatvorenika u lipnju 1941. pokušao bijeg nacisti su tražili desetoricu koje će izgladnjeti do smrti. Jedan od izabranih je vikao “moja supruga, moja djeca” i Kolbe se ponudio da bude među tih deset, a kasnije je umro u strašnim mukama. Kanonizirao ga je poljski papa Ivan Pavao II.
Edith Stein je uhapšena u kolovozu 1942. godine i poslana u logor, a prije nego što je krenula iz Nizozemske na put smrti jedan od čuvara joj je ponudio da pobjegne. “Preuzet ću sudbinu svoje braće i sestara”, odgovorila je Stein i u Auschwitzu završila u plinskoj komori. Kanonizirana je 1998. godine kao svetica i mučenik Katoličke crkve. Mogli bismo dragi čitatelji nabrajati silu takvih slučajeva. Na žalost bilo je i onih koji su zastranili. Koji su izdali nauk Crkve i poveli se za lažnim idolima i idealima. I to je strašno. Takvih je bilo i u našem narodu. I to je mrlja na časnom obrazu Hrvata. Međutim takvih je slučajeva bilo u svim vjerama i svim narodima. I to je dio odgovornosti Crkve i našeg naroda od koje ne treba bježati,već je potrebno kajanje. I to kajanje je izrekla i Crkva i puno puta predstavnici našeg naroda. I nema ga smisla stalno ponavljati. Mnogi to žele da bi lakše nametnuli kolektivnu krivnju Crkvi i Hrvatima. I tome smo se pozvani oduprijeti.
Eto dragi prijatelji da ne duljimo više. Važno je današnje mlade naraštaje upoznati sa zlima dvadesetog stoljeća. Mnogi kažu da povijest ne treba spominjati. Ne treba živjeti u povijesti. Ali je treba spominjati. Jer povijest je učiteljica života. Ako tu učiteljicu nismo slušali prijeti nam opasnost da padnemo na ispitu. Dao dobri Bog mudrosti u budućnosti svim narodima da se odupru svakome zlu,te da u svakome vide brata čovjeka koji pod ovim svodom što ga je Bog stvorio za sve nas ima pravo na život i slobodu. Mir vam i dobro!