Ova tri dana dragi prijatelji kao da smo imali malu duhovnu obnovu, trodnevnicu. U petak Presveto Srce Isusovo, u subotu sveti Petar i Pavao a danas nedjelja. Tko je želio mogao je u ova tri dana naći duhovnu okrjepu za dane koji dolaze. Potrebna je čovjeku duhovna snaga za poteškoće koji ga u životu snalaze. Svjedočimo tome sve više i više u društvu koje nas okružuje. Mnogi poznati ljudi od sportaša do umjetnika sve se više okreću Bogu. Imaju oni novca, utjecaja, mogu tako reći dobiti sve što požele,ali nemaju mir. Nisu u miru sa Bogom i to im stvara nered u životu. Dokaza za to nam ne treba puno. Dovoljno je otvoriti razne magazine ili pogledati emisije koje se bave tim ljudima. I vidjet ćete svakakvih čuda. Samo nema Božjeg mira.
Danas smo u prvom čitanju slušali o proroku Elizeju i Ilijinu pozivu da ide za njim. Elizej je vidimo imao svoj život. Orao je njivu. Uživao je možda do tog trenutka u svojoj sigurnosti i materijalnim stvarima. Ali riječi svetog Ilije i njegov postupak unose nemir u Elizejevo srce i on donosi odluku i slijedi svetog Iliju. Vidimo da Bog preko svetog Ilije djeluje na Elizeja. To se zove vjera. Ostavlja svoj siguran život i kreće u nešto nepoznato. Ali vjera u Boga mu olakšava odluku. Jer da nije bio pun vjere sigurno ne bi učinio to što je učinio. Olako shvaćamo danas našu vjeru dragi prijatelji. Kao da je to nešto usput. Koristimo je po potrebi. O življenju te vjere nema ni govora. Dok smo mlađi nemamo mi vremena za odlaske na svetu misu, življenje svetih sakramenata. Mnogi tako smatraju da je ispovijed za slabiće. Ta nisam ja grešnik, dobar sam čovjek. Mnogi sebi tako tepaju ne spoznavajući da zlo pomalo zaposjeda njihovo biće. Priprema im put u pakao! Takvima neka budu opomena riječi iz današnje Pavlove poslanice koja govori o ropstvu. Ropstvo je to grijeha u koje čovjek pomalo pada a da to često ne primjeti. Gomila pomalo manje grijehe koji postaju sve veći. Izostanak sa jedne mise se pretvori u dva, tri,deset,dvadeset i čovjek nedjeljom i blagdanom ostane doma i to mu postane sasvim prirodno. Zlo je obuzelo čovjekov um i daje mu stotine opravdanja za nedolazak na svetu misu. Postao je rob grijeha. Tako male psovke postaju sve teže, sitne laži postaju velike. Život čovjekov se pretvara u nered. Postaje okovan grijesima. I na žalost mnogi ostaju u tom ropstvu. Ali milosti za one koji otvrdnu u neposluhu i grijehu nema! Milosrđe Božje se odnosi na ljude raskajana srca. Ljude koji ispovjede svoj grijeh i iskreno se pokaju za njega. Koji se okanu lošeg puta. U Evanđelju smo slušali o Isusovu odlasku pred uznesenje u Jeruzalem. Vidimo da Ga u jednom Samarijskom selu koje je na putu prema Jeruzalemu ne žele primiti. U to vrijeme vjera apostola je još slaba i nejaka. Još nisu vidjeli i doživjeli uskrsnuće. Odmah Zato Isusu nude da odmah spali to selo,da ga spale zbog odbijanja gostoprimstva. Ali Isus ne želi osvetu. Prekorava ih. Radi se tu o slobodi koju je Bog darovao svakome od nas. Pa tako i tim mještanima. Nisu prepoznali Isusa. Tako je i danas sa mnogima od nas. Naša je vjera slaba. Ne spoznajemo Boga baš potpuno. Koliko vjernika istinski vjeruje da je preko svete mise sa nama živi Bog na oltaru? Da to istinski vjeruju ne bi se pred Bogom usudili stajati ili još gore sjediti. Kleknuli bi iz poštovanja prema Onome koji je život dao za njih. U nama izgleda još ne vlada savršena ljubav i jedinstvo. Rastreseni smo i nismo sigurni potpuno u našu vjeru. Kao ni oni koji su u taj tren slijedili Isusa. Čuli smo njihova pitanja. Svi bi oni Njega slijedili ali bi ostavili vezu sa starim načinom života. Isus želi nešto novo. Jer koliko god se nama to činilo teško Isusovi odgovori o pokapanju oca ili opraštanju od svojih ukućana govore nam da kraljevstvo Božje ne dopušta žalovanje za onim što je bilo, nego traži veliki i stvarni odmak od nje. Kršćanin mora krenuti novim putem. Isus nas želi potaći da budemo ustrajni u vjeri i ljubavi. Zajedništvu u Bogu. To zajedništvo prikazujemo dolaskom na svetu misu. Gdje nastojimo svojom molitvom i kajanjem postići to zajedništvo sa Bogom. Jer tome zajedništvu vjernik treba težiti. Ali kako će ga postići ako uporno izbjegava darove koje mu je Bog omogućio. Jer u zajedništvo sa Bogom se može samo čiste duše i okajanih grijeha. Sveta ispovijed i sveta misa služe za približavanje čovjeka Bogu. Onaj tko to izbjegava može sebe nazivati vjernikom,ali do potpunog mira i zajedništva sa Bogom u životu vječnome teško može stići. Na žalost alternativa životu vječnom i zajedništvu sa Bogom se zna. Teško onome tko tim putem krene. Zato dragi nesavršeni vjerniče, dolazeći u crkvu, na svetu misu pred Bogom i jedni pred drugima mi se prikazujemo onakvima kakvi jesmo,grešnima i nesavršenima, ali i pokazujemo volju biti onakvima kakvima bi Isus htio da budemo. Mir vam i dobro!