ARHITEKTONSKI STILOVI NEKIH CRKAVA UISTINU SU PROFANI
Nije ugodno o ovome pisati, ali evo otvaramo temu, pa ako želite komentirajte… Ilustracije su namjerno nepotpisane, jer takvih sličica ima jako mnogo. Tri su američke, a jedna naša domicilna. Nisu ciljano birane, jer izbor ružnih zdanja je preobilan. Svaka sličnost sa našom stvarnošću može biti namjerno istaknuta. Tko je odgovoran i tko plaća “ružne” crkve i kod nas?
Piše: Dan Burke – www.crisismagazine.com
Arhitektura govori te je kadra – poput homilije ili naviještanja Svetoga Pisma – duboko nas promijeniti. Ona nam propovijeda i poučava nas svaki puta kada uđemo u zgradu crkve. Kada govori istinu, podsjeća nas da je Bog u središtu, da smo slomljeni i potrebni Spasitelja koji nam nudi mjesto vječnoga jedinstva s Bogom. Otkriva nam kako se nalazimo na svetome tlu te nam se valja ponašati drugačije negoli prije no što smo ušli. Instinktivno nas obara na koljena, kako bismo se, u slavljenju, usredotočili na Njega. Govori nam da je Bog, u najvećem činu ljubavi poznatom čovjeku, dao svoj život za nas, poslavši nam svoga Sina kao žrtvu za naše grijehe.
Kada god uđemo u prikladno projektiranu i urešenu crkvu, zamišljamo velika otajstva spasenja, o kojima često slušamo, sada ponuđena našim očima, te bismo tu vrstu propovijedanja mogli nazvati arhitektonskim pravovjerjem. Lijepa nam crkva ili predstavlja puninu istine liturgije, ili ne. Ili nas podsjeća na to da se sveta liturgija odvija u Nebeskom Jeruzalemu, u društvu ostalih pripadnika Mističnoga Tijela Kristova, ili ne. Ili nas ispunja željom da postanemo poput Boga i svetih, ili propušta veliku prigodu potaknuti našu volju na predanje Bogu. Bit crkvene arhitekture, stoga, nije tek u stilu, niti pak modi, niti subjektivnu ukusu, već u našemu istinskome susretu s Bogom. Za razliku od stručnjaka za unutarnje uređenje, koji ugodne boje bira iz posve estetskih razloga, uređenje crkve uključuje stvaranje od Boga nadahnute svete umjetnosti u cilju spasenja svijeta. Radi toga je Pavao VI. kazao kako je rad umjetnikâ uvelike nalik na onaj svećenika: služe se tvarima ovoga svijeta, kako bi nam donijeli Božju prisutnost.
Potom, ima prigoda kada je vjerska poruka nijema — ili još i gore od toga. To se događa kada uđemo u crkvu za koju se ispostavi kako je više profana negoli sveta. Arhitekti i njihovi naručitelji iz redova Crkve ili su „zažmirili“ – kao dio bezbožne spletke namjerna potkopavanja vjere, ili jednostavno nisu upućeni u teologiju i sakramentalnost umjetnosti. Arhitektonski elementi u tim zgradama mogu „propovijedati“ primamljive poluistine, pa čak i laži: „Ti si ovdje najvažniji, a ne Bog, stoga uživaj u sebi i zaplješći si!” Ili: „Ovozemaljsko zajedništvo druženja istinska je narav liturgijskoga čina.” Prije nekoliko godina, posjetio sam župu koja je jasno oslikavala ovaj problem.
Kada sam ušao u tu arhitektonsku nakaradnost, smjesta me ispunio osjećaj pomutnje. Bilo je teško odlučiti gdje pokleknuti ili kako najbolje slijediti tijek Mise. U potpunosti je nedostajalo žarište, unatoč jasnih riječi Crkve u Obredu posvete crkve i oltara, kako je oltar simbol Krista. Božja je prisutnost bila zakrabuljena i ostavljena po strani. Mnoga su desetljeća liturgičari izražavali zabrinutost oko smještanja svetohraništva prvenstveno u zasebnu kapelu, u svrhu obavljanja privatne pobožnosti. Danas se valja upitati koji se motiv krije iza još veće ludosti: kada, ušavši u crkvu, ne možete dokučiti gdje se čuva Euharistija!
Jedan od osobito uznemirujućih elemenata nalazio se nad oltarom: činilo se kako se jedva raspoznatljivo ljudsko obličje nečim nalik na padobran kroz stakleni otvor spušta u nešto što je možda bio prostor svetišta.
Antropocentrični okrugli oblik crkve nije zapravo dopuštao smještanje raspela iznad ili iza oltara, pa je nekome „sinulo“ kako bi njegovo mjesto moglo zauzeti to teško raspoznatljivo tijelo od žičanoga okvira, bez smjera i cilja (kojemu ujedno nedostaje bilo kakav trag razapeća ili makar i jasnoga ljudskoga izraza lica). Svećenik i ministranti ušli su noseći samo neobičan križ od šarena stakla, bez korpusa, koji je upravo savršeno odražavao od Krista ispražnjenu bezličnost toga mjesta. Crkva, dakako, prepoznaje Kristovo žrtvovanje vlastitoga tijela, ali uz to časti i sâm križ, kako nam govori liturgija Velikoga petka: „Evo Križa na kojemu Spas je svijeta visio.” Razumije se i kako se katolici raduju Uskrsnuću, no istovremeno Kristov prinos samoga sebe Ocu smatraju trajnim činom, savršenim i neprestanim prinosom ljubavi. Zbog toga se Misa uvijek iznova može slaviti kao Kristova jedinstvena žrtva Ocu. Upravo radi toga, križ, a ne samo korpus, treba imati svoje mjesto u svakoj katoličkoj crkvi. Bez njega, ono što ostaje nije samo u vizualnom smislu bizarno, već ujedno i teološki manjkavo.
Osvrnuo sam se i uvjerio kako nema liturgijskoga raspela u onome što je trebao biti ili prostor svetišta, ili pak lađa. Jedino raspelo što sam ga uspio pronaći u toj prostoriji bio je sićušan, banalan prikaz postaja Križnoga puta (visok najviše kakvih pet centimetara). Postaje su bile male i toliko nejasne te bi ih bilo teško vratiti u ispravni redoslijed, kada biste ih slučajno pomješali i uklonili brojeve. Ova velika prigoda susreta sa središnim prizorima pashalnoga otajstva bila je umanjena, reducirana te — vjerojatno namjerno — skrivena. To nije nikakvo umjetničko djelo nove evangelizacije, već sramotna ne-evangelizacija, a moguće još i nešto gore od toga. Kasnije sam otkrio kako župa posjeduje starije tradicionalno raspelo smješteno u narteksu – pretpostavljam kako bi se umirilo župljane koju su već živjeli ondje kada je izgrađena nova crkva te nekim čudom zaista još uvijek vjeruju.
Sve je to bilo poprilično uznemirujuće, ali, još je strašnji bio način na koji su se ponijeli prema Svetohraništu: kao da bi Stvarna Prisutnost Isusa Krista bila neugodna, praznovjerna usputna pomisao koju valja sakriti ili minimalizirati, kako bi se župljani nesmetano mogli usredotočiti jedni na druge. U kutu, izvan prostora koji bi valjda trebao biti prostor svetišta, bijaše sagrađeno tako te je dopuštalo opuštano kretanje u svim smjerovima oko sebe, bez i najmanje skrbi oko Sina Božjega prisutnoga unutra (kao što je moguće vidjeti na ovoj duboko uznemirujućoj fotografiji).
U konačnici, prikrivenu bezbožnost ove arhitekture moguće je sažeti kako slijedi:
- nebeske stvarnosti i predivna obećanja vječnoga spasenja više nisu dostupni putem sakramentalne objave.
- Ne slavimo Boga zajedno s anđelima, svetima, i svime što je stvoreno.
- Isus zapravo nije trpio i umro za naše grijehe; nismo, zapravo, sigurni je li bio išta više od dobra čovjeka.
- Euharistija je tek ceremonijalno sjećanje na toga dobroga čovjeka. Ne valja pretjerivati oko njene važnosti.
- Ovdje je prisutan Bog, a On je ti. Sudjeluj u ceremoniji vlastitoga veličanja. Slobodno izbjegavaj molitvu, budi glasan, iskazuj prijateljstvo onima oko sebe te zaplješći ako ti se sviđa glazba.
Novi Zavjet spominje „nauk đavolski,” te nema dvojbe kako ova arhitektura propovijeda upravo taj nauk. Upravo sam mogao naslutiti osmijeh tih zloduha kako se raduju ovakvim profanim strukturama koje se grade da su crkve.
Kako bih vas ostavio s pozitivnom mišlju, preporučam vam fantastičnu knjigu Denisa McNamare, Catholic Church Architecture and the Spirit of the Liturgy /Arhitektura Katoličke Crkve i duh liturgije/. Nije jeftina, ali je vrijedna svoje cijene, kao sjajan vodič za one koji su odgovorni za obnovu župa i građevinske projekte u njima. Nadahnut će ujedno i sve one koji žele produbiti molitvu i pobožnost, susrećući se s arhitekturom koja govori Istinu: baš kao što je Sveto Pismo navještaj Evanđelja za uho, tako su liturgijska umjetnost i arhitektura navještaj Evanđelja za oko. Poput dobre homilje, želite da vam Evanđelje bude predstavljeno u svoj punini svoje ljepote i istinitosti. Sve drugo bilo bi oduzimanje njegove preobrazbene snage, čime se propušta prilika privođenja duša u topli Božji zagrljaj.
(Za MIportal izabrao dr. fra Tomislav Pervan – Prijevod: A. Ch.)
IZVOR:https://miportal.hr/