Napisao/la don Ilija Drmić
1. Biografski podaci
Sv. Jure (grčki oblik imena: Γεώργιος, Geó̱rgios, latinski oblik imena Georgius, znači ratar, seljak koji je vezan za obradu zemlje i živi od nje) rođen je u plemićkoj obitelji u Kapadociji (Mala Azija), koja je u blizini maloazijske pokrajine Bitinije, oko 280. god., a umro je u Lodu u Palestini 23. travnja 303. Arhiđakon Teodozije (518.-530.) izvještava da je sv. Jure pokopan u Diospolisu (Δıόσπολıς, u Judeji: današnja Lydda, Lida, Lod) i da se ondje događaju mnogobrojna čudesa. Neki izvori govore o Nikomediji kao mjestu preminuća ovoga sveca, pa valja reći o tome važnom gradu koju riječ.
Nikomedija je bio drevni grad u Maloj Aziji, na području današnje Turske u blizini grada Izmita. Osnovan je oko 711. pr. Kr. kao Megarija. Nju je srušio makedonski vojskovođa Lizimah, a grad je ponovno 264. god. pr. Kr. sagradio Nikomedije I. Bitinijski, te je grad imenovan prema njemu. U vrijeme Rimskoga Carstva Nikomedija je postala glavni grad Bitinije i središte Istočnoga Rimskog Carstva 286. god. Car Konstantin Veliki – Flavije Valerije Aurelije Konstantin August rođen u Naissusu/Nišu 27. veljače 272., umro u Nikomediji 22. svibnja 337.; rimski car 306.-337., darovatelj slobode kršćanima 313. god. boravio je u Nikomediji dok nije sagrađena nova prijestolnica u Konstantinopulu (Carigradu), gdje se nalazi i predivna crkva Sveta Mudrost, građena od 408. do 415. god.
Jurin otac Geroncije bio je rimski vojnik rođen u Perziji (današnji Iran), a majka mu je rodom iz Kapadocije. Poslije očeve smrti s majkom je otišao u Palestinu gdje je postao vojnikom, zatim zapovjednik satnije i potom bojišta, što znači da je bio umješan u vojničkim vještinama i iznad svega hrabar, te tjelesno osposobljen za te ratne vještine. Nakon majčine smrti svoj bogati obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu, jer kršćanin ne može nekoga držati za roba, nego samo “za brata ljubljenoga“ (Flm 9).
2. Jurino hrabro svjedočenje svoje vjere
No, Jure je veoma rano postao kršćaninom i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednicima u vojsci. Bio je kao časnik član Vojnoga vijeća. Prigodom jedne sjednice toga Vijeća car Dioklecijan (Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan, rođen u Saloni 22. prosinca 245. – umro u palači pokraj Salone 3. prosinca 316.; rimski car 284.-305.)iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, na što je Vijeće i pristalo, osim vojnika Jure, koji se čak i usprotivio toj odluci dokazujući opakost toga progona. Otvoreno je branio kršćane zatraživši od cara da povuče svoju odluke i kršćanima dadne slobodu. Dioklecijan mu je nudio štošta, čak i časni položaj, samo da se odvrati od kršćanstva, a ako to ne bi prihvatio, stići će ga smrt. On je ostao vjeran vrijednosti nad vrijednostima – kršćanstvu, te ga je Dioklecijan dao na sud gradskom sucu Dacijanu, koji ga je uhitio, stavio u lance i utamničio.
3. Jurino mučeništvo i smrt
Juru su najprije privezali za kotač s čavlima, koji su pri svakom pokretu parali tijelo dubeći u njemu reze. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama. U tamnici mu je Krist objavio da će kroza sedam godina tri puta umirati i tri puta oživljavati. Vrač je Juri dao vrč zmijskoga otrova da ga popije. On je načinio znak križa ponad vrča i ispio zmijski otrov ostavši živ. Vidjevši to, vrač se obratio na kršćanstvo i postao mučenik za Krista. Potom su Juru nastavili mučiti na kotaču, ali su anđeli polomili oštre čavle i Jure je ostao živ. Bacili su ga u kotao s rastopljenim olovom, ali je zahvatom Božjim ostao neozlijeđen. Dacijan je s pukom doveo u Apolonov hram vojnika i časnika, te ponad svega kršćanina Juru koji se preporučio Bogu. Oganj s neba sažgao je hram, poganske idole i svećenike, a zemlja je progutala pogane, kao i kod starozavjetnoga Božjeg svjedoka Ilije Proroka. Potom je sudac naredio da konji vuku Juru po gradu i da ga na taj način unište, poput onoga prizora kada je Ahilej vucao oko Troje heroja Hektora, svezana za kočiju, na završnici desetogodišnjeg rata što ga stavljaju u ovo vrijeme pr. Kr. od 1194. do 1184. god. U vrijeme Jurinih mučenja mnogi su se obratili na kršćanstvo, a među njima čarobnjak Atanazije, Dioklecijanova supruga Priska i njezina tri roba. Prije nego mu je odrubljena glava, zamolio je Boga, kaže predaja, da perzijskoga vladara i njegove savjetnike pretvori u prah. Kada mu je molitva uslišana, obećao je zaštitu svima onima koji budu unatoč svemu slavili Boga štujući njegove relikvije. Na koncu je Dacijan zapovjedio da Juri odrube glavu, tijelo iskomadaju i bace u bunar. Međutim, anđeli su iz bunara izvadili i odnijeli Jurinu glavu. Taj događaj 23. travnja 303. u Lidiji (Lod u Palestini) pratio je, prema legendi, i car Dioklecijan.
Grgur iz Toursa (538.-594.) u svome djelu Septem libri miraculorum(Sedam knjiga čuda) izvješćuje da su moći sv. Jure prenesene u Francusku. Glava svečeva štuje se u bazilici sv. Jure u Rimu. U to vrijeme Dioklecijanova progona aureolu mučeništva dobili su i ovi sveci i svetice: sv. Duje, sv. Florijan, sv. Stošija, sv. Lucija, sv. Katarina Aleksandrijska, sv. Agneza Rimska, sv. Eufemija, sv. Filomena, sv. Euzebije i sv. Polion, sv. Margareta, sv. Kancijan, sv. Demetrije Srijemski, sv. Pankracije, sv. Denis i brojni drugi.
4. Štovanje sv. Jure Mučenika
Kult sv. Jure najprije je vezan za Palestinu i Egipat, a potom se širio po cijelom Bizantu i Zapadu. U 4. st. u Siriji su se gradile crkve posvećene sv. Juri. U Carigradu je Konstantin Veliki dao sagraditi crkvu posvećenu sv. Juri. Spominjanja ovoga sveca u 5. i 6. st. nalaze se u Gelazijevu dekretu koji se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču. Opat Adamnanus spominje dva čuda koja mu je pripovijedao galski biskup Arculf, o kojima će biti govora malo niže. Oduvijek su se gradile brojne crkve i samostani posvećeni sv. Juri. God. 1089. na svečevu grobu u Lodu (Lidiji) podignuta je bazilika.
Od velikoga broja crkava u srednjovjekovnoj Bosni 16 ih je bilo posvećeno sv. Juri. Hrvati su mu od romanike gradili crkve: Putalj kod Solina u 9. st., Podbrežje kod Zenice za vrijeme Kulina bana 1193. god., zatim zaštitnik je crkava u Visu, Braču, Drveniku kod Trogira, Gdinji na Hvaru, Senju, Poljicima, Lovranu, Boljunima, Viru kod Posušja, Viru kod Zadra; Barceloni, Ženevi; Engleskoj, Portugalu, Armeniji, Gruziji i dr. Sv. Jure je drugi zaštitnik Bosne od 1752. god. uza staroga zaštitnika sv. Iliju Proroka, a zaštitnik Bosanskoga Kraljevstva bio je sv. Grgur.
5. Poučne legende o sv. Juri Mučeniku
Jakov od Voragine (Jacobus de Voragine, pravo ime i prezime Jacopo De Fazio, Giacomo da Varazze, Jacopo da Varazze, Jacopo da Varagine)je rođen oko 1230. god. u Voragini (danas Varazze kod Genove). S četrnaest godina stupio je u novoosnovani dominikanski red. Bio je vrstan govornik, propovjednik i nadbiskup Genove. Umro je 13./14. srpnja 1298. Papa Pio VII. Jakova Voraginu 1816. god. proglasio je blaženim. Njegovo djelo Legenda aurea – Zlatna legenda objavljeno je 1273. god. i ubrzo je prevedeno na mnoge jezike i bilo najčitanijim djelom o životu velikih svetaca u srednjem vijeku. U tome djelu riječ je i o sv. Juri.
Privlačne biografske predaje o sv. Juri ubrzo su postale inspiracija za mnogovrsnu ikonografiju kojoj je danas teško odrediti broj, pa gotovo da i nema umjetnika koji se nije okušao u oživljavanju vlastitog prikaza legende o sv. Juri. Jedan od takvih umjetnika bio je i austrijski kipar Anton Dominik Ritter von Fernkorn (1813.-1878.), čiji je stil karakterizirao akademski realizam s neoklasicističkim i baroknim stilskim značajkama dok mu je glavni materijal bio bronca. Kip je izgrađen 1853. god. i nagrađen na svjetskoj izložbi u Parizu 1855. god., a cinčani odljev kupio je zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, te ga postavio 1867. god. u Maksimiru, odakle je prenesen i postavljen kod Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu.
Legenda o sv. Juri pripovijeda o zmaju koji je živio u močvari pokraj grada Silene (koji se nalazio blizu mjesta gdje je današnji Bejrut). Zmaju su žitelji toga grada svaki dan morali dati po dvije ovce. Kad je nestalo ovaca, svaki dan morali su zmaju dati kockom odabrana mladića ili djevojku. Kocka je pala i na kraljevu kćer Margaretu. Međutim, na putu je princeza susrela Juru koji je kopljem ranio zmaja, te mu oko vrata vezao pojas kraljeve kćeri. Vezana zmaja doveo je u grad. Vidjevši kralj da mu je Jure spasio kćer, sam se pokrstio i potaknuo na krštenje sav puk. Na kraju je Jure ubio zmaja kopljem. U ikonografiji Hrvata sv. Jure se na stećcima prikazuje kako ubija vuka. Četiri vola odvukla su zmaja iz grada. Jure je postao prototip idealna Kristova viteza.
Ta legenda o Juri koji ubija zmaja nastala je na temelju starozavjetnoga motiva o sudbini dvaju gradova, Sodome i Gomore (Post 12-19), kao i na temelju govora o zmaju u biblijskoj knjizi Otkrivenje (Otkr 12).
Diljem BiH i Hrvatske Hrvati i danas kazuju u prozi i stihovima legende o sv. Juri. U suvremenom hrvatskom narodnom pripovijedanju Lidija je zamijenjena s Libijom, a Silen gradom Širenom: U Libiji bio neki car širetski koji je štovao lažne bogove i kumire, a u tome mjestu bilo je jezero u kome je bio zmaj koji bi pokatkad izlazio. I tražio bi da mu se donosi hrana, janjci, telad… Jednom zmaj postao bezobrazan i počeo tražiti da mu se donose djevojke za hranu. Tako je cijelo kraljevstvo davalo kćeri, te je došao red i na kraljevu kćer.
U Sinjskoj krajini pripovijeda se da je Miloševo jezero ispod brda Krinja nastalo na mjestu gdje su nekoć bili Gavanovi dvori. Zbog opačina Gavanovih mjesto je propalo u zemlju i pojavilo se jezero. U tom jezeru je, pripovijedaju Sinjani, sv. Jure ubio zmaja. U toj je legendi je i etimološka predaja o nastanku naziva jaruge Smradovo. U sinjskom kraju pamti se i versificirana legenda o sv. Juri koji je zmaja pogubio na Smradovu.
Kralj je bio vrlo žalostan, ali je morao predati svoju kćer zmaju. Obukao ju je u lan, na ruke joj stavio prstenja, pripremio je kao za svadbu i doveo k jezeru, izmakao se dalje i gleda sav u suzama. U to vrijeme nailazi vitez Jure na konju, pokraj jezera vidi djevojku zlatom okićenu kako kleči i plače. Jure je pita: “Zašto plačeš, kićena djevojko?” Ona mu reče: “Bježi, neznani viteže. Sad će izaći zmaj ljuti da me pojede.” Jure joj reče: “Ja ću tebe od zmaja izbaviti.” A djevojka mu odgovori: “Mnoge je vitezove progutao i vojsku moga kraljevstva.” Vitez Jure joj reče: “Ako tvoj otac i tvoje kraljevstvo ostave kumire i poganske bogove i ako moju vjeru prigrlite i mojim se krstom krstite, ja ću vas od zmaja izbaviti i pred vaše ga dvore dovoditi.” Poviče djevojka što je grlo nosi: “Ostavi, oče, kumire i širetske poganske bogove a prihvati križ i krštenje.” Car poviče: “Ako tebe od zmaja izbavi, ja ću križ prihvatiti i tvojim se krstom krstiti.” Uto zmaj jezero uzbiba, izvuče se iz vode i pođe k djevojci. Sv. Jure potjera konja na zmaja i kopljem mu probi vrat. Iza pojasa vadi svilen konap i veže zmaju usta i vodi ga pred kraljeve dvore. Stoji cika zmaja ljutitoga, stoji vriska Jure viteza velikoga. Obrati se, kralju širetski, ostavi kumire i poganske bogove. Toga dana krsti se kralj i njegova vojska i prihvati kršćanstvo. To je posljednji zmaj kojeg je pogubio sv. Jure. Od tog vremena kršćani prikazuju sv. Juru na konju kako probija zmaja. Ovo je sve zapravo duboka simbolika s jasnom i jakom porukom.
God. 1380. nastala je prva hrvatska lirska pjesmarica, a u njoj je prva pjesma Pisan svetoga Jurja. Daniele Farlati (San Daniele del Friuli, 22. veljače 1690. – Padova, 25. travnja 1773.) u djelu Illyricum sacrum (Sveti Ilirik) navodi da se pokatkad običavalo prije svete mise u Jurinoj crkvi u Kaštel Sućurcu recitirati mnoštvu hrvatski pisanu povijest o životu i mučeništvu sv. Jurja, o glasovitoj njegovoj pobjedi nad zmajem. Ta se legenda kod Hrvata običavala ponavljati svake godine na Jurjevdan u njegovim svetištima. Versificirana legenda o sv. Juri koji je kopljem probo zmaja i tako spasio Širin grad, nalazi se i u glasovitoj knjizi zborničkog tipa Razgovor ugodni naroda slovinskoga iz 1756. god., što ju je napisao fra Andrija Kačić Miošić (Brist 17. travnja 1704. – Zaostrog 12. prosinca 1760.).
Hrvatski književnik donVid Došen (Tribanj oko 1719. – Dubovik pokraj Broda na Savi) napisao je i objavio djelo s naslovom Aždaja sedmoglava, sedam smrtnih grijeha. Riječ je o pučko-prosvjetiteljskom spjevu u kojemu se parno rimovanim simetričnim osmercima progovara o sedam smrtnih grijeha ili sedam glavnih grijeha: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću (proždrljivost), srditost i lijenost. Grijesi su zapravo aždaja, a turska riječ aždaja znači mitološku neman u obliku krilata guštera, često s više glava, najčešće sa sedam; to je zapravo zmaj. A mitološko biće zmaj je u mnogim svjetskim mitologijama čudovište nalik golemoj zmiji ili kakvom drugom gmazu s dodatnim dijelovima kao što su krila. Jure je pobijedio zmaja, odnosno nadvladao svih sedam glavnih grijeha što nas muče kao zmaj, odnosno aždaja. Kršćanstvo nas uči da pobijedimo toga sedmoglavoga zmaja.