Blaženi Peter Kibe (1587-1639) bio je japanski kršćanin koji je osjetio poziv biti isusovački svećenik. Odbijen mu je ulazak u jezuitski red u Japanu pa je otišao u portugalski Macao. Tamo su mu rekli da se ne može zaređivati jer je Japanac. Potom je otišao je u Gou gdje su mu rekli da ne žele zarediti ni jednog Azijata. Umjesto da opere ruke od doživljenog rasizma, Kibe se uzdao u ono što zna o Katoličkoj crkvi te je otputovao u Rim pješice. Tamo je konačno primljen u Družbu Isusovu i zaređen, nakon čega je proveo osam godina putujući natrag u Japan kako bi služio kao tajni svećenik prije nego je podnio mučeništvo.
Službenicu Božju Terezu Chikaba (1676-1748) su kao dijete oteli i prodali u ropstvo. Premda je bila dobro tretirana u kući svoje španjolske gazdarice, Chikaba je bila ropkinja. Od strane drugih slugu proživljavala je rasističke napade i premlaćivanja. Nakon smrti svoje gazdarice bila je oslobođena te je odlučila otići u dominikanski samostan. Zabranili su joj da bude redovnica, iako je postala mističarka i čudotvorka. Postala je prva poznata crnkinja koja je pisala na nekom europskom jeziku.
Blaženi Francisco de Paula Victor (1827-1905) rođen je u ropstvu u Brazilu. Kao tinejdžer rekao je krojaču kod kojeg je radio kao pripravnik da želi postati svećenikom. Krojač je potom izvukao Francisca na ulicu i krvavo ga pretukao. Mladić je ustrajao, uvjeravajući svog biskupa da ga prihvati kao bogoslova. Biskup je pristao, a Francisco je kao jedini crnac u bogosloviji izdržao podsmijehe i prezire. Svetost njegova života postupno je ušutkala njegove rasističke kolege. Kad je zaređen, mnogi njegovi župljani odbili su primiti pričest iz njegove ruke. Jednom je skupina naoružanih ljudi došla u grad u namjeri da zapali dom odmetnika. Victor je stajao na ulazu u grad držeći raspelo kako bi pokazao tim ljudima krvavo lice svog Spasitelja. ‘Uđite! Uđite u grad, ali samo preko leša vašeg svećenika!’ uzviknuo je Victor. Skupina se potom povukla, a Victor hrabrim činom spasio nekoliko života.
Blaženi Čeferino Namuncurá (1886-1905) bio je pripadnik plemena Mapuche, južnoameričkih starosjedilaca koji su živjeli u Čileu i Argentini. Kao dječak poslan je na obrazovanje u školama u kojima je bio jedini domorodac. Neke njegove razredne kolege bili su okrutni prema njemu, a jedan ga je čak pitao kakav je okus ljudskog mesa. Mladi Mapuche samo se okrenuo i tiho plakao. Kasnije je ušao u u salezijanski red nadajući se da će postati svećenik, ali umro je od tuberkuloze sa samo 18 godina.
Blaženi Isidore Bakanja (1887-1909) bio je kongoanski katolik koji je kao kućni sluga radio na plantaži guma. Isidore je često govorio o svojoj ljubavi prema Gospodinu i želio je da sve upozna s Isusom. Zbog toga su ga belgijski poslodavci omalovažavali, mrzeći katoličku vjeru jer su katolički misionari poučavali Afrikance da nisu inferiorni nadspram bijelcima. Jedne prigode Isidore je odbio skinuti svoj smeđi škapular, pa ga je poslodavac pretukao i ostavio ga da umre.