Neka budu savršeno jedno! Mogli bismo reći da je ovo središnja poruka današnjih čitanja. Isusove riječi,Isusov poziv kršćanima. A kakvo je stanje danas u svijetu? U našoj Domovini, u našoj župi, u našim obiteljima? Mnogi će se složiti da nije lijepo. Na svakome koraku vidimo rasprave, podijeljenost, svađe….Niti je dobro niti je lijepo. A najmanje kršćanski. Da se bar svi mi koji se zovemo Kristovima držimo Njegovih riječi sigurno bi bilo manje nereda na Zemlji. Svađa i podijeljenost kao da imaju više uspjeha nego zajedništvo. I nisu samo vjernici podijeljeni. Vidimo da je tako i u vjerskim zajednicama. Koliko danas ima kršćanskih sekti na svijetu. Stotine je protestanskih zajednica, pa tri Crkve, Katolička, Pravoslavna i Anglikanska. Zbog vlastitog ega nastale su te podjele. Na žalost pojedine kršćanske zajednice te podjele i obilježavaju. Protestanti tako slave Luterovu pobunu protiv pape. Kao da je to nešto lijepo i pohvalno! Svađa i podjela nikada ne mogu biti nešto pozitivno i lijepo. Kršćani trebaju predvoditi put k jedinsvu i zajedništvu. Katolička Crkva to nastoji činiti. Nasljeduje Krista koji ju je osnovao. Vidimo to i po postupcima pape Frane koji su često nama u neku ruku nerazumljivi.
Pogled nas vjernika je često usmjeren samo ravno ili prema zemlji. Trebali bi taj pogled usmjeriti prema nebesima. Ali ne da taj pogled bude pogled oholosti i nedodirljivosti. Taj pogled treba biti pogled svetog Stjepana o kojem smo slušali u prvom čitanju. To je snaga kršćanina. To je snaga Crkve. Isus Krist jest jedini Otkupitelj i Spasitelj svijeta! Po Njemu nam dolazi spasenje. Isus nije htio nikakve sekte, nikakve podjele. Osnovao je jednu Crkvu. Ostavio je jedan nauk. Tko slijedi taj nauk spasit će se. Tko ga izbjegava sam sebi bira odredište na kraju života. Nije danas lako slijediti Krista. Oni koji to čine ispadaju smiješni. Rugaju im se. Društvo,mediji i okolina ih smatraju čudacima. Ali istina jest na njihovoj strani. Bog jest na njihovoj strani. I to bi im trebalo biti dovoljno. Države i sustavi koji su udarali na Boga propali su. Vidimo i danas kako prolaze oni koji se odriču Boga i ne žive po Njegovim zakonima. Propadaju moralno i na svaki drugi način. Blagostanje koje vlada u tim društvima jest samo privremeno. Na žalost u mnogim slučajevima i naša Domovine kreće krivim putem. Slijedi one koji odbacuju Boga. Zar usvajanje Istanbulske konvencije nija takav primjer. Ili pokušaj izjednačavanja griješnih zajednica sa svetošću braka. Izbjegavanje nazvati pobačaj ubojstvom jest isto udarac na Božju zapovijed. Kome se kršćanin vjernik treba truditi svidjeti? Bogu Ocu ili ljudima? Eto dragi čitatelju sam za sebe odgovori na ovo pitanje. Da li mi je važniji Bog i Njegov zakon ili zakon koji donose ljudi koji sebe smatraju malim božanstvima. Mir vam i dobro!