Piše: Goran Moravček
RIJEKA IMA DVA NEBESKA ZAŠTITNIKA – sv. Vida čiji je blagdan 15. lipnja i Gospu Trsatsku koja se slavi 10. svibnja. Nekoć je Rječina dijelila dva svijeta. Dugačka jedva 17 kilometara, ta je rječica, koju je Klaudije Ptolomej u drugom stoljeću po. Kr. označio kao Oeni fluminis ostia, a predšasnici naši je nazivali vijekovima Ričina, Rečina ili Fiumara, kroz punih osam i pol stoljeća bila granica i država i biskupija. Ta je vjekovna granica imala snažnoga utjecaja i na vjerski život. Gotovo u isto vrijeme, u drugoj polovici 13. stoljeća, svorena su na obje strane Rječine dva snažna vjerska kulta. U Rijeci je štovan sv. Vid, a na drugoj je obali zazivana Gospa Trsatska. Oba su kulta promicali redovnici – isusovci u Gradu Sv. Vida, a franjevci na Trsatu. Od njih, ali i od drugih crkvenih redova koji su ovdje kroz povijest djelovali, baštinile su generacije žitelja našega grada mnoge kulturno-povijesne vrijednosti.
Sveti Vid je nadjenuo ime našemu gradu kojega su žitelji kroz vijekove zvali Richa,Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fluvis et partus Rika, Fiume, Rika, Reka, Rieka i, napokon, Rijeka.
KULT SV. VIDA – Sv. Vid je rođen je na Siciliji. Bio je sin bogate paganske obitelji, a kada mu je bilo sedam godina morao je zbog vjere, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći daleko od kuće. Njegov je bijeg pao u doba velikog progona kršćana u doba cara Dioklecijana oko 304. ili 305. godine. Kad je uhapšen odveden je u Rim sa svojim skrbnicima gdje je mučen, iako je čudesno ozdravio careva sina. Prema predaji, bačen je u kotao vrelog ulja, ali su ga spasili anđeli i prenijeli u Lukaniju gdje je umro.
Sveti Vid spada među najomiljenije nebeske zaštitnike koji se štuju kod nas. U Hrvatskoj su čak 123 crkve posvećene ovome svecu. Među svecima nosi rekordan broj od čak 34 patronata jer ga štuju, među ostalim, ljekarnici, glumci, vinogradari, podrumari. Njegova se zaštita traži za vrijeme grmljavine, nevremena, požara i kad treba izvesti neke teške zadaće. Preporučuju mu se neplodni i ljudi slabog sluha i vida.
Kult je zahvatio snažno slavenske zemlje zbog sličnosti imena poganskog Svantovida te su crkve posvećene svetomu Vidu u pravilu građene na uzvisinama odakle se pruža neometan pogled. U našim je krajevima taj svetac zaštitnik vida, očiju, jer sv. Vid sve vidi. Ikonografija ga prikazuje kao mladića s mučeničkom palmom u ruci a, katkad s gavranom i lavom.
OD KAPELE DO RIJEČKE PRVOSTOLNICE – Isusovci, koji su došli u Grad Svetoga Vida 1632. godine, prvotno su namjeravali podići svoju crkvu, samostan i gimnaziju na prostoru između bivše ulice Fosso (Jarak) i Trga sv. Tri Kralja (iza kavane Dva lava), ali kako je to područje bilo vlažno, jer su se ondje zaustavljale vode potoka Lešnjak, odobren im je zamjenski teren na mjestu stare crkve sv. Vida, upravo ondje gdje se danas uzdiže riječka katedrala.
Vode potoka Lešnjak i četiri njegova tijeka znatno su uvjetovali izgled riječkoga Staroga grada i način življenja u njemu. Nepresušne vode uvjetovale su gradnju rimskih termi, a nakon što su propašću Rimskog Carstva te provalama Avara i Franaka one izgubile svoju ulogu, potok i znatne količine građevnoga materijala odredili su smještaj starokršćanske bazilike, a potom i Zborne crkve Uznesenja Marijina. Voda potoka punila je bazen starokršćanskog baptisterija. Jedna od riječkih posebnosti, takozvani “Kosi toranj” ima nagnut zvonik baš zbog podzemnih tokova Lešnjaka.
Kamen temeljac crkve sv. Vida položen je 15. lipnja 1638., a za bogoslužje je otvorena 6. svibnja 1742. godine, nakon obreda posvete.
Tijekom gradnje crkve sv. Vida i sv. Modesta bio je izmijenjen prvotni nacrt Giacoma Briannija, koji je zamislio osmerokutnu građevinu s vijencem kapela i nadsvođenom kupolom. Uz crkvu su nicale i zgrade isusovačkog samostana te učilišta za čije je brojne polaznike trebao biti izgrađen i poseban molitveni prostor.
U prvoj polovici 18. stoljeća prema zamisli arhitekta Bernardina Martinuzzija sagrađena je iznad vijenca kapela galerija. Unatoč izdašnoj potpori koju je pružala barunica Ursula Tanhausen, a ona je isusovcima na uživanje dala cijelu Kastavsku gospoštiju, radovi na crkvi nakon 1767. nisu nastavljeni. Katedrala je trebala imati još dva zvonika i biti potpuno obložena kamenom. Crkva je postala prvostolnicom 1925. godine nakon utemeljenja Riječke biskupije.
Osim glavnog žrtvenika u Katedrali se nalaze oltari sv. Josipa (1733.), sv. Franje Ksaverskog (1736), sv. Ivana Nepomuka (1799), Žalosne Gospe (1680-1696), sv. Stanislava i sv. Alojzija (1728) te sv. Ignacija Lojolskog (1742).
Zgrade samostana i učilišta počeli su propadati nakon potresa 1750. te ukinućem isusovačkog reda 1773. Sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća taj je prostor očišćen te su na njemu niknule nove zgrade.
Od nekadašnjeg isusovačkog kompleksa ostali su crkva sv. Vida i njezin zvonik iz sredine 17. stoljeća. Arhitekt Bruno Angheben je izveo projekt za kanoničku kuću, stan rektora, uz crkvu te je na njezin ulaz ugradio izvorni portal nekadašnjeg isusovačkog Kolegija.
ČUDOTVORNO RASPELO – Pokraj izvora potoka Lešnjak, na mjestu današnje Katedrale svetoga Vida, stajala je crkvica posvećena patronu Rijeke. Najstarije obavijesti o toj maloj crkvi dolaze nam od oca Martina Bauzera, rektora isusovačkog Kolegija (1638-1640; 1652-1654).
On spominje nekog Petra Lončarića, koji se 1296. godine nabacio kamenom na Raspelo, ljut što je izgubio na kartama. Momak iz tadašnje crne kronike, zapisane rukom oca isusovca tri i pol stoljeća nakon događaja, kažnjen je odsjecanjem ruke, ali stoga što je iz tijela Raspetog prema predaji potekla krv, stvoren je kult čudotvornog Raspela. Pobožnost je porasla dolaskom isusovaca u Rijeku i održana je do danas. Dok su isusovci gradili novu crkvu, samostan i gimnaziju, čudotvorno Raspelo bilo je privremeno čuvano u crkvi sv. Roka, a 1659. godine svečano je nošeno u procesiji kroz grad te izloženo u novoj crkvi sv. Vida. Kada je 14. rujna 1712. glavni drveni oltar zamijenjen mramornim na njega je postavljeno Raspelo, koje ondje stoji i danas.
KALVARIJA – Na uzvisini Goljak iznad središta Rijeke, tamo gdje se danas uzdižu neboderi naselja Kozala II., počela je Brašćina Svetoga Križa 1676. godine uređivati Kalvariju kako bi popularizirala kult riječkoga Raspela iz kojeg je prema predaji potekla krv.
Na svetkovinu Uzvišenja Svetoga križa 14. rujna 1676. na Kozali je postavljen veliki križ kojega su nosila dvadesetčetvorica ljudi.
Godine 1683. pod križem je postavljen kip Majke Božje, gdje su se svake godine 18. travnja održavale procesije. Prva kapelica na Kalvariji izgrađena je 1677. godine i bila je posvećena uspomeni na Sveti Grob. Druge dvije kapelice podignute su 1696. godine na 400-tu obljetnicu krvarenja Raspela. Sveukupno je bilo dvanaest kapela-postaja Križnoga puta. Izgradnjom novoga naselja Kozala II. gorni dio Kalvarije je srušen 1970. godine.
IZVOR: https://croatiasacra.wordpress.com/tag/rijeka-katedrala/