U davna vremena dođoše u ovaj naš lijepi zavičaj ljudi vični maču,i slobodarskoga duha. Nastaniše se od Cetine rijeke pa do Neretve. I na ponekom otoku nađoše svoj dom. Neretvani se zvahu. Jedno od hrvatskih plemena. Godine su prolazile i mnogi su ih htjeli pokoriti. A najviše Mlečani. Nisu se oni dali baš tako lako,ali vrijeme i tadašnje političke prilike učiniše svoje. I pade Neretva pod Mlečane. Grubi su oni bili. I Neretvani se nikako nisu mogli pomiriti sa gubitkom slobode. Jednoga dana Mletački brod sa posadom koji je bio zadužen za osiguranje protiv gusarenja uplovi u rijeku Neretvu. Da malo pokažu svoju snagu i da vide u kakvim to mjestima uz rijeku Neretvani žive. I vidješe oni siromašan ali marljiv narod koji sa trupama prelazi rijeku i plovi njenim rukavcima prema jezerima koja su obilovala pticama i ribom. Ali oholost im ne daše mira. I zalete se oni svojim kićenim brodom u par trupica na rijeci i potopiše ih. Isplivaše Neretvani (sigurno su to bili Kominjani…), na obalu bez posljedica,a Mlečani sa smijehom i ruganjem produže dalje. E ali zaboraviše onu staru,da brod koji ode uz rijeku uvijek se i niz rijeku vratiti mora! I ne mogoše Neretvani(Kominjani) istrpjeti ovo poniženje. Sakupiše se i odluče kazniti Mletke pri povratku. I podijele se u dvije skupine. Kada Mleci sa brodom poviriše povrh Maconje, iz krova jurnu lađe pune Neretvana na njih. Prepadoše se Mlečani. Zapucaše,ali u prazno. I kako im je vjetar bio povoljan počeše odmicati lađama. Ali iz Voznice dočeka druga skupina lađa Mlečane,i uz veliku viku krene na njih. Vidjevši da neće biti dobro,okrenu Mlečani svoj brod i pristadoše u Lučicu. Iskočiše i udariše u bijeg preko brda. Malo zatim pristadoše i lađe u Lučicu i njihovi mornari udare za Mlecima. Kako su bili spretniji,stigoše ih podno Lončare. Kako je fratar u to vrijeme bio u obilasku,svojim utjecajem zaustavi mještane da ne naude Mlecima. Aki zadovoljštine za pretrpljenu nepravdu je moralo biti. I uzeše mještani Mlečanima vrijednosti koje su imali kod sebe. Da naplate štetu i pomognu braći u nevolji. Istinu govoreći,fratar ne bijaše zadovoljan viđenim,ali bar je spriječio veće posljedice, pa promisli u glavi za sebe da je ipak učinio Bogu ugodan posao sačuvavši ljudske živote. A i taj novac je sigurno bio nepošteno sakupljen. I pustiše oni Mlečane ponižene i osiromašene. Dadoše im jednu sablju i jedno kresivo da se zaštite od mogućih zvijeri putem. Nasta slavlje zbog jedne male pobjede. Slavlje je bilo toliko da pobjednici ne primjetiše da im putem ispade par novčića od plijena. Tebi dragi čitatelju ostavljamo da učiniš kraj ovoj priči. Ali mi znamo jedno. Nakon par stotina godina ležanja na zemlji, dođe dan kada jedna naša mještanka pronađe novčić koji ispade našim hrabrim junacima. I jave nama u uredištvu ovu novost. I ispriča nam novčić ovu priču. Priču o hrabrosti i ponosu. Nije mogao dočekati da nakon godina šutnje napokon naiđe netko tko će tu njegovu priču ispričati. Evo slike toga novčića. Sigurno mu je drago da će nakon mnogo godina doživjeti trenutak slave. Priča je naravno plod mašte i zato se nismo zamarali godinama i imenima ,ali tko kaže da možda nije istinita. Uglavnom hvala Ani Medak na slici novčića,i njenoj majki Mariji na pronalasku.