Tea Perović je 38-godišnja majka četiriju djevojčica kojoj je prošle godine dijagnosticiran metastatski karcinom dojke. Ova rođena Bračanka, koja godinama živi u Zagrebu, ekskluzivno za Bitno.net odlučila je ispričati svoje svjedočanstvo borbe s teškom bolesti. Priča nam o prihvaćanju bolesti, onoj noći kada je ponovno susrela Boga svojeg djetinjstva i obnovljenoj vjeri. Objavljujemo i izvatke iz njezinih priča koje je počela pisati kako bi svojim kćerima ostavila pisani trag o svojoj borbi s bolešću i Gospodinu koji joj je pokazao smisao njezina križa
Bila je veljača 2022. godine, ono sivo i hladno vrijeme godine kada se zaredaju viroze. Tea Perović, majka četiriju djevojčica, držala je u rukama jednogodišnju bebu. Cijelu noć joj je pokušavala skinuti visoku temperaturu pa je zaboravila na sve svoje boljke. „Upravo me je tih dana mučila vrlo intenzivna bol u nozi i leđima koja je znala biti popraćena temperaturom. Međutim, čim bi se netko od moje djece razbolio, naglo bih ozdravila. Snaga majke je fascinantna“, tvrdi naša sugovornica. S obzirom na to da su se tegobe ponavljale, a testovi na koronu bili negativni, odlučila je posjetiti obiteljsku liječnicu kod koje do tada nije bila valjda deset godina.
„Liječnica je sve moje simptome pripisala aktivnom i živahnom suživotu s četvero malene djece, ponajviše svakodnevnom dizanju i nošenju beba, a za temperaturu je „okrivila“ neku virusnu infekciju. Međutim, duboko u sebi osjećala sam kako to nije sve… Bol me podsjetila na tegobe koje je moj pokojni otac prolazio kada mu je dijagnosticiran karcinom. Međutim, uspjela sam se nekako primiriti“, objašnjava. Koliko god se Tea narednih dana trudila ignorirati bol, ona se neprestano vraćala, i to svaki put sve intenzivnija. Sve je kulminiralo jedne noći kada ju je ponovno probudila trgajuća bol u nozi. Osjećala se kao da joj netko svom snagom čupa nogu, a onda je vrti oko svoje osi. Pokušala se podići kako bi uzela tablete protiv boli, ali se nije mogla ni pomaknuti. Pogledala je u polumraku svoje sobe prema svojim usnulim djevojčicama – blizanke su ležale u bračnom, a dvije starije kćeri na drugom krevetu.
„Suze su mi počele nekontrolirano teći niz obraze… Sjetila sam se svoga pokojnog oca i njegova me sudbina jako podsjetila na moju. Bila sam gotovo sigurna da prolazim kroz isto. Mogla sam u tom trenutku i ignorirati intuiciju, ali bila sam bolno svjesna da me ona još nikada nije prevarila. Nešto me je žestoko stisnulo oko srca. Ne može biti istina. Još sam mlada i imam četvero male djece. Četvero djece!“
Idilično djetinjstvo na otoku
Tea Perović rođena je 1984. godine u Supetru, a odrasla je u Bolu na Braču. Njezino djetinjstvo bilo je bezbrižno, nesputano, čisto, prekrasno… Kao malena djevojčica slobodno vrijeme provodila je na velikoj livadi pokraj njihove kuće, u igri s vršnjacima. U pubertetu je već polako počela patiti zbog nedostatka sadržaja na otoku. Premda joj obitelj nije redovito prakticirala vjeru, Tea se još kao djevojčica uključila u život svoje župske zajednice, gdje je pjevala u zboru i čitala. „Najsnažniji svjedok vjere bila mi je nona Mina. Sjećam se onih lijenih nedjeljnih prijepodneva, kada mi se baš nije dalo ići na svetu misu, pa sam smišljala besmislene isprike. Nona bi mi rekla: „Isusu nije bitno kako si odjevena, Njemu je samo bitno da dođeš.“ „Nije mi govorila da idem u crkvu ili na svetu misu, nego Isusu, živom Bogu koji me tamo čeka“, prisjeća se Tea. Njezinoj baki očito je uspjelo unuci prenijeti vjeru jer je Tea nakon krizme, kada se većina mladih oprašta od Crkve, nastavila primati sakramente. Nakon završene opće gimnazije u Bolu, Tea je upisala studij germanistike i fonetike te se preselila na kopno, u veliki grad Zagreb.
Tijekom studija upoznala je budućeg supruga Hrvoja za kojeg se udala 2008. godine. Teina karijera je napredovala i s vremenom je pokrenula privatnu tvrtku za edukacije i prevođenje. Mladi bračni par dugo nije mogao imati djecu. „Svi naši prijatelji polako su se počeli ostvarivati kao roditelji, pa se u mene uvukao strah da nikada neću imati djecu. Često sam Boga molila za to jedno dijete… Nikada nisam pomišljala na više. Bilo mi je dovoljno samo jedno. Kada sam već polako počela prihvaćati da se to nikada neće dogoditi, ostala sam trudna s našom prvom kćeri Lunom, koja se rodila u kolovozu 2016. godine. Dvije godine kasnije rodila se Tena, a 2020. godine Bog nam je darovao blizanke Elenu i Miu.
„O, Bože, četiri kćeri! Čime sam zaslužila da budem blagoslovljena s čak četiri princeze? A godinama sam molila za dar samo jednog djeteta. Mislim da je to onima koji ne vjeruju tako očiti znak Njegove milosti i ljubavi.“
Uslijedilo je nekoliko, kako bi Tea rekla, hektičnih godina. „Kako drukčije opisati život s četvero male djece? Priznajem da sam često bila previše živčana zbog obveza i rokova koje sam si uglavnom sama nametala.“ Premda se silno trudila odraditi sve obveze, Tea je bila svjesna kako je za njezinu djecu jedino važno da samo bude s njima, za stolom ili na podu, da se zajedno igraju, smiju i plešu. S njima je razvila odnos povjerenja. Zbog toga je odlučila biti iskrena u svemu, pa čak kada se radi i o nekim vrlo teškim bolestima.
„Drage moje cure, još ste malene, ali znam da sve znate i osjećate. Upijate moje emocije i reakcije. Zato i zaslužujete znati pravu istinu… Znate, mada se ne osjećam tako, doktori kažu da sam prilično bolesna. Moja dijagnoza i stadij bolesti navodno nisu uopće simpatični… Ali ja vam se, cure moje, uopće ne osjećam tako. Na bolest me trenutno podsjećaju samo vidljive nuspojave liječenja. To su samo vidljivi znakovi na temelju kojih ljudi često pogrešno zaključuju, pa me sažalijevaju, ili su zgroženi, užasnuti ili prestravljeni…“
Kako je saznala da ima karcinom
Dijagnozu je doznala ubrzo nakon one neprospavane noći kada ju je nesnosna bol podsjetila na očeve tegobe. Idućeg dana ponovno je posjetila obiteljsku liječnicu. Ovoga joj je puta priznala da ima nekakvu kvrgu ispod pazuha. Liječnica je problijedila, prilično se zabrinula i mladu majku istoga trenutka poslala na daljnje pretrage. Tea se uskoro našla u radiološkoj čekaonici, nakon obavljenog pregleda, s nalazima ultrazvuka i mamografije, u kojima su se spominjale nekakve suspektne tvorbe. Zbog toga je bila upućena na hitnu punkciju. „I bez toga sam znala da imam metastatski rak. Biopsija je kasnije potvrdila da se radi o veoma malignom i agresivnom multicentričnom karcinomu lijeve dojke s metastazama u limfnim čvorovima i na kostima cijele kralježnice, rebrima i zdjelici“, objašnjava. Kada je izašla iz ambulante, nazvala je svoju sestru, inače liječnicu, koja joj je potvrdila sumnje. Obje su plakale. Bio je to prvi i pretposljednji put da je plakala zbog svoje dijagnoze. Nakon toga je obrisala suze i mirna se vratila svojoj kući gdje su je čekale njezine cure i svekrva. Drugi i posljednji put „raspala se“ još iste večeri, kada su njezine kćeri napokon zaspale. Osjetila je snažan pritisak u prsima zbog bolne pomisli da bi njezina dječica mogla ostati bez majke.
„Činilo mi se to toliko nepravedno i okrutno. Moje me se kćeri, a pogotovo blizanke, neće ni sjećati. Bože, zašto si mi onda darovao toliko djece?… Ništa mi nije imalo smisla…“
U idućem trenutku osjetila je neobjašnjiv poriv da padne na koljena i sve preda Bogu, Nebeskom Ocu, kojega je posljednjih godina zanemarila. Vjera joj je uvijek puno značila, predstavljala joj je stup života, a posljednjih godina zakazala je u svom vjerničkom životu. Jednostavno nije pronašla vremena za svetu misu i svakodnevnu molitvu. Priznaje da ju je to podsvjesno mučilo, ali se opravdavala prenatrpanom svakodnevicom i užurbanim životom koji ju je nemilosrdno žvakao. Jednom prilikom jedna njezina kći, prolazeći pokraj raspela i s pogledom prema Isusu, majku je upitala: „Tko je ova teta?“ Tea se osjećala posramljeno.
„I evo me sad… Nakon toliko vremena, u gluho doba noći, na koljenima molim i plačem. Bole me nesnosno leđa i noge, ali osjećaj one ponovno zadobivene milosti je neprocjenjiv. Kao da me neka nevidljiva ruka nosi i miluje… Počela sam shvaćati smisao moga križa i kao da sam te noći naglo progledala. U idućem trenutku sam počela zahvaljivati na daru moga križa. Znala sam da to nije do mene, to nisu moje misli i riječi koje sam izgovarala. Gospodin me je čuo, smilovao se meni grešnici i poslao mi Duha Svetoga koji me je potpuno prožeo. Toplina, milost, ljubav i neopisiva radost ispunjala je čitavo moje biće.“
U tim je trenucima spoznala da je taj križ s razlogom dobila. Bog ga je dopustio jer je očito znao da ga Tea može podnijeti i kako bi se preko njega ostvarila neka veća dobra. Križ je doživjela kao poziv na promjenu i potpunu obnovu koja se prvenstveno mora dogoditi u njoj, a onda i u njezinoj obitelji, bližnjima i u svim ljudima koje susreće.
„Na kraju sam Boga još samo zamolila za potrebnu snagu i jakost da izdržim sve što me čeka na mojemu putu. Jer, kad je On uz mene i kad me drži za ruku, onda mogu sve i nije me strah. Zauzvrat sam obećala svoj povratak aktivnom vjerničkom životu za kojim sam cijelo to vrijeme očajnički žudjela, obećala sam i da ću voditi svoje kćeri u crkvu i da ćemo se obiteljski svakodnevno okupljati u molitvi. Čvrsto sam Mu na koljenima obećala da ću se promijeniti. Želim da moja djeca rastu u vjeri, da budu kroz život bezbrižne i mirne jer ih Gospodin prati i čuva na njihovom putu.“
Idućeg jutra započela je novu dionicu tijekom koje više nije pustila niti jednu suzu. Prihvatila je svoj križ. Njezini najbliži su se organizirali kako bi joj olakšali svakodnevicu. Tea kaže da im nije bilo nimalo lako. Možda im je čak bilo teže nego njoj. Oni su bili nijemi promatrači bolesti, nemoćni sudionici. Nisu mogli trpjeti umjesto nje ili preuzeti njezinu patnju. „Sve sam to prolazila s tatom. I ja sam jednom bila nijemi promatrač“, kaže. Dodaje kako je oduvijek bila previše ponosna da bi tražila tuđu pomoć. Sve je voljela odraditi samostalno. Prijateljice su je čak u šali zvale „control freakom“. Sada je odjednom postala ovisna o tuđoj pomoći, a to joj je, priznaje, jako teško palo.
Strah i nemir u bolničkoj sobi
Uslijedilo je liječenje. Najprije je prošla kroz deset ciklusa kemoterapija, a paralelno je primala biološki lijek i lijek za kosti. Opisuje nam onaj trenutak kada se prvi put našla u sobi za aplikaciju citostatika, gdje je idućih tjedana redovito primala kemoterapiju. Izbezumljeno je promatrala ispaćene i umorne ljude u krevetima koji su bili prikopčani na infuziju. Većina njih je spavala, a oni budni tužno su je promatrali. Tea nikada neće zaboraviti njihove umorne oči koje su virile iznad maski.
„Ne sjećam se kad sam zadnji put u životu osjetila toliki strah i nemir. Istoga trena sam htjela pobjeći. Svim svojim bićem sam osjećala da ne pripadam tamo. U meni je još toliko života i mladosti… Iskreno sam se plašila primiti tu zloglasnu tekućinu. Bojala sam se njezine manifestacije u mom organizmu. Nisam hrabra kao što drugi misle. Jedino što želim je pobjeći što dalje i ne vraćati se više nikada. Ipak sam ostala sjediti na toj stolici i prepustila se iskusnim liječnicima. Bez obzira na to što mislila o ovom mjestu, imala sam potpuno povjerenje u svoje liječnike…“
Već na početku bolesti odlučila je kako će biti iskrena sa svojim starijim kćerima. Jedne večeri pričekala je da svekrva krene uspavljivati mlađe kćeri. Tea je tada dvije starije posjela pokraj sebe i pokrenula razgovor. Objasnila im je da je bolesna, da je jako bole leđa te da će zbog toga morati često odlaziti doktoru. Morat će se dugo liječiti i uzimati jake lijekove zbog kojih će joj ponekad biti mučno i otpasti kosa. Možda bi bilo najbolje da se ošiša… Govorila im je polako i smireno, koristila je jednostavne i kratke rečenice te neprestano promatrala njihovu reakciju. Kćeri su reagirale mirno, toplo i empatično. Osjetile su majčinu iskrenost. Najviše ih je možda pogodio onaj dio o ispadanju kose. Međutim, starija kći je doskočila i tom problemu. Majci je predložila da na glavu zalijepi pramenove umjetne kose u raznim bojama. Tea kaže kako se te večeri smijala kao nikada prije i srce joj se “proširilo za još koji broj“. Ponovno se uvjerila kako se isplati biti iskren. Priznaje i kako joj nije teško pao gubitak kose, tj. jedva se čekala ošišati jer je oduvijek imala dugu gustu kosu. Poželjela se promjene.
„Uzela sam mobitel u ruke i krenula prelistavati svoje fotografije od prije par mjeseci. Uspoređujem ih sad s likom koji me upravo gleda u ogledalu. Ne mogu vjerovati da je to ista osoba. Ona Tea s fotografija je toliko ljepša. Nisam ćelava, ali ta prekratka paperjasta kosa miljama je daleko od bujne, duge plave kose koju sam oduvijek imala. Bila je moj zaštitni znak od djetinjstva. Nekoć se nisam ni šminkala. Imala sam duge trepavice koje su same po sebi lijepo isticale moje oči… A sada su, eto, maskara za trepavice i olovka za obrve postali moji svakodnevni dijelovi jutarnje toalete. Bez toga riskiram izgled čovječje ribice… Tu je i moje tijelo koje je prošlo kroz cikluse kemoterapija i na koje se vide posljedice moje bolesti… Ipak, nikad nisam bila ispunjenija i zadovoljnija sobom. Povezana s onim iskonskim u sebi i svojom dušom. Ta snaga je jača od bilo čega drugoga i zato više ni nemam realan pogled na fizičku sebe. Jer, sama sebi sam predivna…“
Molitva za ozdravljenje
S liječnicima potpuno otvoreno razgovara o bolesti. Onkologica joj je još na početku liječenja rekla da je „prava sretnica“ jer je oboljela sada, a ne prije pet ili deset godina. Medicina je u međuvremenu znatno napredovala, metode se usavršile, a lijekovi će se tijekom njezina liječenja još usavršavati. „Jednom riječju, ima nade! Onkologica mi je rekla da se mene vodi kao pacijenta koji ima kroničnu bolest s neizvjesnim tijekom. Međutim, ako takvi pacijenti dobro reagiraju na terapije, što se kod mene dogodilo, onda su prognoze dobre. Osim toga, postoji više linija liječenja…“, kaže. „Onkologica mi je također objasnila kako je liječnicima bitno da ljudi poput mene ne budu ležeći pacijenti i da žive kvalitetno, kao što ja sada živim“, objašnjava.
Priča nam kako je u početku molila za svoje ozdravljenje, a onda je spoznala da ima mnogo važnijih molitvenih nakana. Osim toga, uplašila se da bi se, ako ozdravi, mogla ponovno vratiti starom životu, a ona se želi i dalje mijenjati te doživjeti promjene u obitelji koje će ih sve zajedno približavati Bogu. Međutim, nedavno je Isusu ipak priznala kako želi da je On fizički ozdravi. „Želim biti funkcionalna majka svojoj djeci. Želim vidjeti koja će zanimanja odabrati, plesati na njihovim svadbama, upoznati zetove, čuvati unučiće… Ja sam Isusu iznijela želju svoga srca pa neka bude kako On želi. Rekla sam Mu da može staviti svoje ruke na moje metastaze i da iskreno vjerujem da se one mogu momentalno povući, ali sve je na Njemu. Neka zaista bude volja Njegova“, poručuje.
“Ne znam što mi spremaš, Isuse…”
Tea željno iščekuje večer, smiraj dana, onaj trenutak kada njezine djevojčice utonu u san pa da stane pred svojega Boga. Najčešće to bude u neko gluho doba noći. Onda padne na koljena i započinje: „Isuse…“ Izgovara mu svoje zahvale i prošnje, govori svoje brige i strahove, zahvaljuje mu na svim ljudima koje je susrela, na pomoći koju je od njih primila, na riječima ohrabrenja i podrške. Moli Ga za pomoć kada je križ pretežak. Tada osjeti kako je njezin Bog podiže i daruje joj mir. Neobjašnjiv mir s kojim tako prozračno ulazi u san.
„Ne znam što mi spremaš, Isuse, i kojim me putem vodiš. Pripremaš li me to polagano za naš zajednički susret? Ako je tako, spremna sam! Raduje me što ću te uskoro gledati licem u lice… Radujem se i ponovnom susretu sa svojim ovozemaljskim ocem i našim druženjima na nebesima od kuda ćemo zajedno moliti za ostatak naše obitelji. I ne mogu zapravo vjerovati da bi taj trenutak mogao uslijediti tako brzo… Oči mi se pune suzama pri pomisli na mogućnost skorog prijelaza s ovog svijeta na onaj. To su suze čiste ljubavi i odraz neopisive milosti koja me potpuno prožima. Nije to do mene. Nikad ništa u mome životu nije ni bilo. Božji je to zahvat. I poseban dar Duha Svetoga…“
Od trenutka kada je saznala tešku dijagnozu Tei najteže pada pomisao na njezine četiri kćeri. Koliko dugo će još imati majku i što će biti s njima kada nje jednom više ne bude? Tko će ih zaštititi, čuvati, hrabriti i podupirati na njihovom putu?
„Te su brige nestale nakon nekoliko mjeseci. Znam da njih četiri ionako nisu od mene i po meni nastale… Onaj tko ih je stvorio, taj će se za njih pobrinuti. On to ionako, a posebno po mojem predanju i molitvama, svakodnevno čini. Na meni je da vjerujem i otpustim. I ne bojim se više. Samo se prepuštam.“
U svojim pričama Tea se dotakla i bolne činjenice kako čovjek počinje cijeniti život tek kada postane svjestan da bi ga mogao uskoro izgubiti. Međutim, kada je one noći, nakon što je saznala dijagnozu, potpuno posvijestila Božju prisutnost u svojem životu, ne boji se budućnosti. Sve će se ionako dogoditi kako je Bog odredio.