Prve nedjelje veljače slavimo Dan života. U narodu koji nestaje, godišnje se u državnim zdravstvenim ustanovama obavi oko 7600 pobačaja. Međutim procjene su da liječnici u privatnim ordinacijama obave bar još tri puta toliko pobačaja. Brojke ubijene djece u narodu Hrvata su prestrašne. Ostaje nam moliti dragoga Boga za opstanak našeg naroda kojemu prijeti potpuni fizički nestanak. Sami ćemo sebe istrijebiti i uništiti. Prestrašno za narod koji se kršćanskim naziva.
Nije li borba život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara? To pitanje u prvom čitanju postavlja Job. Čuli ste priču o Jobu koji bijaše imućan,imao je sedam sinova i tri kćeri. I velika nevolja snađe Joba. Izgubi svoju djecu i svo imanje. I u toj svojoj nevolji ne izusti niti jednu riječ protiv Boga. Naprotiv,reče: “Gospod dade, Gospod uze. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!”
Velika bijaše vjera Jobova u Gospodina. I Gospod ga ponovno nagradi sa djecom i velikim bogastvom.
Koliko bi nas bilo spremno na takvo ponašanje? I za manje sitnice često znamo planuti,psovke su nažalost postale sasvim obični dio naših razgovora na koje više nitko i ne obraća pozornost. Sa naših njiva i poslova koje radimo čuje se češće psovka i galama nego zahvala Bogu. A jadikovke? Na svakome su koraku. Kuknjava i jad! Ima li išta vrijedno u našim životima kada tako kukamo i jadikujemo. Trebali bi se upitati: Gdje je nestala naša vjernička hrabrost i pouzdanje u Boga? Ali nije to tako samo kod našeg naroda. Živimo na kontinentu koji je bio utvrda kršćanstva. Na žalost ušli smo u zajednicu država koja svim svojim bićem to kršćanstvo negira. Tama nevjere nadvila se nad Europu. Samo per naroda još donekle održavaju to svjetlo vjere, Poljaci, Mađari, Hrvati i Slovaci. Možda još poneko,ali svjesni smo da smo postali manjina kojoj se ne piše dobro. Evo slušamo da je i Portugal gdje se nalazi Fatima,ozakonio pomaganje u ubojstvu. To će sigurno doći i kod nas. Što nam je činiti? Sveti Pavao nas poziva da djelujemo. Jao meni ako evanđelja ne navješćujem,kaže. Dužnost nam je to svima u ovim teškim vremenima. I starima i mladima. Jer stare ubrzo čeka odbacivanje, manjak poštovanja,pa i ozakonjeno ubojstvo ako zatreba. A mladi koliko god mislili da je to daleko od njih,nisu svjesni da godine lete,i da život brzo prolazi. Ovo je zato vrijeme djelovanja,svakoga od nas. Djelovati u svojoj obitelji,svojem životnom okruženju. U politici birati one koji zastupaju naša kršćanska uvjerenja. Samo tako ćemo osigurati život dostojan čovjeka. Drugoga načina nemamo. Uzdati se u Isusa koji ozdravlja. Koji je jedino svjetlo u ovoj tami koja obilazi svijet. Imati zdravu vjeru i rasuđivanje u ovom neredu možemo samo ako svoje povjerenje stavimo u Isusa. Otvoriti srce Kristu da unese radost u moju vjeru. Da tu radost vide i drugi i požele je imati. Prikazati vjeru kao nešto lijepo, radosno. Samo tako ćemo privući druge u naš krug dobrote i vjere. Učiniti da svijetli svjetlo kojeg tama neće prekriti.
Primjer je i ova pandemija corone gdje svi osjećaju neki strah. Ali pravi vjernik osjeća nadu da će ovo proći. Ali samo sa Božjom pomoći. Zato crkve i jesu pune i u ovo vrijeme.
I nikakve odluke raznih moćnika koji nisu u vjeri odgojeni ne može uništiti vjeru ljudi koji svoj život stavljaju u ruke Boga koji je jedini gospodar života i smrti. I zato dragi prijatelji budite kao Job. Ali ne onaj koji jadikuje,već onaj koji strpljivo podnosi nevolji i u svakom trenu slavi i zahvaljuje Gospodinu. Mir vam i dobro.