Imali smo prije koji dan jedan lijepi događaj. Možda jedan od važnijih u povijesti naše države. Nakon osamdesetak godina razdvojenosti,napokon smo državu spojili Pelješkim mostom. I cijeli naš narod je bio ujedinjen u slavlju. Ali pošto dušmani našeg naroda ne žele vidjeti radost na njegovu licu,odmah su počele izjave koje doprinose podjelama. Tko je više zaslužan za izgradnju mosta?! Kost je bačena i radost o spajanju Domovine je pala u drugi plan. Ponekad se čini da smo toliko naivni i podložni tuđim mišljenjima da vrijedi postaviti pitanje: Kako smo mi uopće izborili samostalnu državu? Očito je tu bio prst Božji. Molitve našeg naroda i krunica oko vrata branitelja uz volju za promjenom učinili su čudo. Gdje je danas nestalo to jedinstvo? Gdje se izgubila molitva? Zašto su crkve sve praznije? Jesu li neprijatelji našeg naroda i vjere počeli ubirati plodove svojih zlih sjemenja što ih siju godinama? Gledamo oko sebe ravnodušne ljude. Ponos im je na niskim granama. Izgubili su volju za borbom. Nemaju volje promijeniti se. Čini se da je ljudima lakše plakati nego promijeniti se.
Vidimo u prvom čitanju kuknjavu Izraelaca. Mrmljaju protiv Boga. Dobili su slobodu,a tu slobodu bi dali za malo hrane iz Egipatskog lonca. I danas mnogi svoju teško stečenu slobodu i vjeru prodaju za mrvice koje im daju svjetski moćnici. Ali Bog odgovara na molbu svojeg naroda i šalje im hranu ali pod uvjetima. Kuša ih hoće li ga slušati. Znamo da su pali u toj kušnji,ali su se vratili Bogu i oplakali svoje grijehe. Sveti Pavao nas poziva: „Ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove“. Vrijeme nam je promijeniti se dragi prijatelji. Prestati kukati i plakati i preuzeti odgovornost koju nam je Bog dao. Isus nas na to poziva i u Evanđelju. Tražio ga je narod,ali ne radi duhovnih stvari,već radi čuda umnažanja kruha i ribe. Nadali su se lagodnom životu s Isusom. I Isus je to prozreo. I govori im; »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“. Zato dragi prijatelji brinite za zemaljsko, osigurajte sebi život, ali ne zaboravite i na duhovnu stranu svojeg bića. I nemojte živjeti da bi radili, jer kad dođe vrijeme odlaska ništa ne nosite sa sobom. Samo svoja dobra djela. Imajte mjeru u svemu, izaberite zlatnu sredinu. Budite revni na duhovnom i svjetovnom dijelu vašeg života. Ali neka ta revnost bude umjerena.
„Revnost i u najboljim stvarima mora biti sređena i smirena“.Izreka je to Cicerona. Mir vam i dobro!