“Ti si, moj sine, samo htio vidjeti svjetlo, ali te je dočekao mrak. Odbio sam ti pokloniti jutro, poslijepodne, noć, zoru, vodu, toplinu, hladnoću, knjige, simfonije, pjesme, prijateljstvo, most u našem gradu, miris kiše koja pada na zemlju, uspavanke, kruh i vino. Oduzeo sam ti osmijehe i suze. Oduzeo sam ti oči, ruke i srce”
Rasprava o pobačaju danas se najčešće usredotočuje na majku i njezino nerođeno dijete, i to s pravom, jer majka nosi kompletan teret trudnoće, a dijete je ono o čijem se životu odlučuje. Međutim, u toj raspravi nikako ne bi trebalo zaboraviti treću osobu: oca. Jer, očevi se također, svaki na svoj način, moraju suočavati s posljedicama pobačaja. Neki očevi su napustili djetetovu majku, drugi su je prisilili na pobačaj, treći su se protivili pobačaju. I oni će, poput majki, zbog svoje uloge u pobačaju jednom odgovarati pred Gospodinom. Osim toga, kroz život će osjećati duhovne, emocionalne i psihološke posljedice toga teškog čina.
Paolo Antonio Briguet je brazilski novinar koji je prije gotovo trideset godina nagovorio svoju suprugu da ne sluša glas svoje savjesti i pobaci nerođeno dijete, donosi Aleteia. Danas duboko žali zbog svoje odluke. Njegov sin bi 16. ožujka proslavio 27. rođendan. Novinar je tim povodom na Facebooku objavio potresno pismo. U njemu otvara prozor u dušu oca ranjenoga odlukom koja mu se tada činila prikladnom. S vremenom je shvatio koliko je ta odluka bila pogrešna.
“Dragi sine, ti bi danas, samo da sam ja dopustio da budeš rođen, napunio 27 godina. Dani se rađaju, cvijeće se rađa, jutarnja zvijezda se rađa… ali ti nisi bio rođen. Mojom greškom, mojom najtežom greškom. Tvoja majka, koja danas živi u dalekoj zemlji, je oklijevala. Liječnik, kojeg smo poznavali, pokušavao nas je odvratiti od te sudbonosne ideje. Sada jasno vidim kako je on bio Božji anđeo kojeg smo mi odbili o sebe. Čak sam se naljutio na prijatelja koji nas je htio odgovoriti od zločina koji sam naposljetku počinio. O, kako bih se htio vratiti u prošlost i reći: ‘Hvala ti, doktore! Hvala! Ti ćeš ovoj bebi biti kum.’
Vremenske strojevi ne postoje… Oni nisu dio strukture naše stvarnosti… Jedini način na koji možemo putovati kroz vrijeme jest naša duša. Međutim, u ono vrijeme nisam vjerovao u postojanje duše. Bio sam lud, egoističan i tašt. Ti si, moj sine, samo htio vidjeti svjetlo, ali te je dočekao mrak. Ja sam ti odbio pokloniti jutro, poslijepodne, noć, zoru, vodu, toplinu, hladnoću, knjige, simfonije, pjesme, prijateljstvo, most u našem gradu, miris kiše koja pada na zemlju, uspavanke, kruh i vino. Oduzeo sam ti osmijehe i suze. Oduzeo sam ti oči, ruke i srce. Oduzeo sam ti pravo da plačeš u mraku, oduzeo sam ti pravo da budeš rođen. Jedino ti nisam oduzeo ono što nisam ni mogao: muku uskrsnuća. To ti je već pripadalo.
Da sam samo znao… Da sam samo znao kako to boli. Da sam samo znao kako to strašno boli, moj sine. Bio sam tvoj Herod.
Ove riječi pišem nakon četvrt stoljeća, ali mi se čini da sam ovaj grijeh (zločin) počinio jučer. Da, milosrdni liječnik je izliječio ranu, ali je ostao ožiljak koji je toliko velik da ispunjava moju dušu. Ja sam ožiljak svojeg grijeha. Gledaj: ja samo želim popraviti što sam jednom pogriješio.
Sine, nadam se da ću te jednom sresti. Sveti Toma Akvinski je rekao kako ćemo se ponovno roditi u Kristovim godinama. Danas, negdje u svemiru, ti postojiš u svojoj 33. godini. Imaš ime, lice i glas. Glas koji je meni nepoznat. Ponekad se pitam što si mogao postati: liječnik, inženjer, glazbenik, matematičar, filozof, profesor, svećenik, radnik, stolar? Kako bi volio svojeg mlađeg polubrata koji se rodio godinama kasnije? To više nije bitno. Ti si samo trebao biti rođen.
Jednoga dana ćemo se susresti, moj sine! Nakon što iza sebe ostavim tugu ovog života, primit ću te za ruku i zagrliti svom snagom. Vjerujem kako već znaš koje će biti moje prve riječi: ‘Oprosti mi’. Sine, ponekad mislim da postojiš samo kako bi mi oprostio. Svaki dan je za mene dan nerođenog djeteta. Svaki dan je taj dan.”
Rašeljka Zemunović | Bitno.net