Dragi prijatelji, ujutro kada se probudite neka vaša prva radnja bude zahvala Bogu jer ste proveli mirnu noć i jer je sve prošlo u redu. Tako neka bude i navečer za protekli dan. Danas smo bili u gradu Glini. Krenuli jutros oko 4 sata. I prolazeći autocestom gledamo usnula sela uz put. Mirna i spokojna. Sa juga nas prati ponosna planina Biokovo koja nas predaje sjevernom bratu Velebitu kroz čija njedra ulazimo u sniježnu sestru Liku. Bjelina kao da želi sakriti pustoš koja na žalost osvaja ovaj lijepi kraj. U Karlovcu izlazimo sa autoceste i lokalnim cestama idemo prema Glini. Cilju našeg putovanja. I redaju sa zaselci još uvijek ranjeni od zadnjeg rata. Ulazimo u Vojnić pa Gvozd ili po novome Vrginmost. Približavajući se Glini sve su vidljiviji tragovi potresa. Šatornja, selo pred Glinu počinje otkrivati sav jad ove zadnje nevolje. Potres je bio nemilosrdan. Na ulazu u sam grad dočekuje nas don Ivica, župnik Gline. Uz upoznavanje vodi nas u selo imena Novo Selo Glinsko. Prolazimo kroz Glinu sablasno razorenu. Pojedine ulice prazne i zatvorene jer su kuće oštećene i opasne čak i za prolaznike. Grad je na smrt ranjen, a sunce koje se probija iza oblaka kao da želi olakšati patnju Grada i njegovih stanovnika. Uspjeva li u tome samo Bog zna. I stanovnici. Dolazimo u razrušeno selo. Na početku sela raspelo. Kapela srušena, ali raspelo ostalo stajati. Znak nade. Drago nam vidjeti taj znak.Kao da veli: Tu sam, ne bojte se. Pomoći ću vam protiv zla i podići vas ponovno iz pepela. Don Ivica nas vodi do crkve svetog Blaža. Zastaje sa pričom i širi ruke. Teško je. Zvoni mu telefon. Zovu Omišani da su blizu. Zahvaljuje Kominu i don Draženu i žuri dočekati Omišane. Uz pomoć seljana iskrcavamo pomoć u šator koji služi kao i blagovaonica mještanima. Gledamo ljude izgubljena pogleda koji promatraju službenike sa zaštitnim kacigama zadužene za uklanjanje ruševina kako rade. Kako na njihove domove stavljaju naljepnice. Kuća u kojima su do prije koji dan bili zajedno sa svojim bližnjima više nema. Mnoge uspomene su nestale. Ostaju sjećanja….jer nema doma. Prolazeći vidimo jednu obitelj ispod plave cerade okupljenu oko limene bačve u kojoj gori vatra. Na stolici sjedi starica, oko bačve roditelji i djeca. Cijela obitelj. U dvorištu kamp kućica, a kuća napukla, oštećena. Sa kuće kaplje voda od jutarnje slane. Kao da i kuća pušta suzu za svojim ukućanima sluteći da se više nikada pod njenim krovom neće okupiti. Jer crveni se naljepnica na kućnim vratima. Čovjeku dođe da priđe toj obitelji i zaplače skupa sa njima. Što im reći? Da će biti bolje! Hoće li? Možda. Tim ljudima ostaje nada. Ostajete im vi dragi prijatelji i vaša srca ispunjena dobrotom i željom za pomoći bližnjem u nevolji. Znate, stvarnost je puno puno gora nego ono što vidimo na televiziji. I zato pomozite tim dobrim ljudima. I ne zaboravite onu rečenicu sa početka. Zahvalite Bogu za ono što imamo. Za zdravlje i topli dom u kojem večeras uživamo sa svojim bližnjima. Jer mnogi tu privilegiju neće imati još mjesecima. Dobri Bože utješi ljude pogođene nevoljom i otvori srca ljudi da budu spremni pomoći bratu u nevolji. Još jednom hvala svima koji su pomogli i sudjelovali u ovoj lijepoj akciji. Veliku ste stvar učinili. Bog vas nagradio za vašu dobrotu. Laku vam i ugodnu noć. Mir vam i dobro.
